Selma Memović Čolović i Nail Kajević, kći i brat otetih iz vlaka u Štrpcima, monstruoznog zločina po kojemu je Nebojša Slijepčević snimio “Čovjek koji nije mogao šutjeti”, svjedoče o izostanku pravde, razornim posljedicama zločina i suđenjima koja nikako da završe. “To su traume koje ćemo nositi do kraja života. Sudi se neposrednim izvršiocima, a oni koji su organizovali, planirali i sve opravdavali, oni su još slobodni, iako većina njih nije među živima...”, kaže Kajević. Kad budete gledali Slijepčevićev film, koji je nedavno osvojio europskog Oscara, imajte na umu: zločin u Štrpcima traje i dandanas. I možda bi ljudima nešto značilo: voljeli bi, kažu, da se “Čovjek koji nije mogao šutjeti” prikaže barem u Prijepolju, Štrpcima obližnjem gradiću u Srbiji iz kojega je devetero, od devetnaest, žrtava zločina.

Od brašna, ulja i vode se može fino napraviti kruh, umjesto da se plače kako je kruh toliko skup. Osim toga umirovljenici, koji prednjače u plakanju da im je loše, dobili su od Ante božićnicu od 80 eura, što je sasvim dovoljno da se u prosincu ispeče ili skuha kako je kazao Ante, dovoljno kruha za čitavu obitelj, ako već neće te novce spiskati na cijelih sedam porcija fritula, ako im je skupo nek' sele iz Hrvatske, takvi nam ne trebaju ovdje. Ante je ponosno ustvrdio kako ima osobna iskustva s domaćim asortimanom pekarskih proizvoda, te da recepte za iste možete naći bilo gdje na internetu. Doduše, ne zna on to točno gdje, ali zna njegova žena. Sasvim domoljubno ministar je pokazao da, osim domovine, ljubi i njene građane pa im potpuno besplatno daje inače vrlo skupe životne savjete. I tada je, naravno, krenula kuka i motika od nezahvalnih Hrvata po Anti, a ja vas sada pitam što je čovjek loše rekao?

Polaganjem cvijeća u Prolazu Srđana Aleksića, ove subote u 11 sati, u Novom Sadu započinju Dani Srđana Aleksića u sklopu kojih će se održati svečana dodjela regionalne novinarske nagrade uz bogat program. Dani se otvaraju u subotu u podne izložbom fotografija Imre Sabe, a prvi dan kulminira svečanom dodjelom regionalne novinarske nagrade "Srđan Aleksić" ovogodišnjim laureatima Teofilu Pančiću, novosadskom portalu 021 te Vanji Stokiću i Ajdinu Kamberu s portala eTrafika. Iz drugog dana programa izdvajamo tribinu „Sjećanje na Bojana Tončića“. Nedavno preminulom Tončiću posthumno je dodijeljena specijalna plaketa za dugogodišnji angažman koji je Srđanove ideale slijedio u novinarstvu. Među ostalim u Novi Sad stiže i posebna Živa biblioteka, a, među ostalim, tijekom Dana Srđana Aleksića prikazat će se i dva hvaljena dokumentarca - „Heroji bitke za ranjenike” i "Milena".

Mnogi je hrvatski desničar tijekom svih ovih godina paranoično negodovao zbog Plenkovićeve, kao biva, premalo desne retorike. Nekom je prilikom, nakon pada vlade Tima Oreškovića, jedan iz korpusa Večernjakovih asova pokušao biti duhovit imputirajući težak izbor hrvatske ljevice između "Plenkija" i "Zoksa" (oba su te sezone pucala na premijersku funkciju). Zabavno je to bilo, jer zapravo neloše rečeno, samo kad se ispravi omašku u 3-4 slova: hrvatska je desnica imala težak izbor među njima. U međuvremenu je, kao predsjednik, Milanović oštro zaokrenuo u smjeru trampoida, ali u ono je doba, kao (wannabe) premijer, bio nalik Plenkoviću kao jaje jajetu. Presudan predznak hrvatskog političkog raslojavanja čitao se iz toga je li nam Plenković isti Milanović ili nam je Milanović isti Plenković. Nakon povijesti, stranke duopola se idejno približavaju, često do bešavnog srastanja.

Novosadski kolumnist i novinar, Teofil Pančić, novinari portala eTrafika, Vanja Stokić i Ajdin Kamber, te portal 021 iz Novog Sada dobitnici su ovogodišnjih novinarskih nagrada „Srđan Aleksić“. Svečana dodjela bit će održana ovoga vikenda, 14. prosinca, u Novom Sadu, u tjednu kada obilježavamo Međunarodni dan ljudskih prava, a u sklopu „Dana Srđana Aleksića“ koji se ove godine odvijaju u Banjaluci, gdje se događa festival dokumentarnog filma, te u Novom Sadu gdje ćemo, uz dodjelu nagrada, organizirati i nekoliko medijskih panela te promocija. Po prvi puta, otkako se organizira nagrada, žiri je dodijelio i Specijalnu plaketu. Za dugogodišnji profesionalni angažman i izuzetnu posvećenost novinarstvu, posthumno je dodijeljena Bojanu Tončiću, novinaru i kolumnistu koji je preminuo u travnju ove godine. „Njegov dugogodišnji rad ostavio je dubok novinarski trag na ovim prostorima”, napisao je žiri u svom obrazloženju.

Zoranu Milanoviću trebalo je toliko godina da sam shvati kako je fasciniran Tuđmanom, SDP-u će očito trebati mnogo više, a Hrvati kada shvate ionako će biti kasno. No, fascinacija Tuđmanom nije jedina suprotnost socijaldemokraciji u Milanovićevoj karijeri, nažalost bilo ih je mnogo više. Otvoreno okrupnjavanje kapitala kroz eklatantno rušenje radničkih prava kao premijer je Milanović nazvao otprilike hrvatskim rastom i akumulacijom kapitala koje će napuniti ionako klimavo gospodarstvo. Milanoviću je tada cilj opravdavao sredstva, razloga da sumnjaju u njegovo ljevičarstvo imali su samo oni koji nisu razumjeli zašto gospodin premijer kod ključnih socijalnih i svjetonazorskih pitanja za društvo bira klasične neoliberalne politike koje se izravno kose sa temeljima socijaldemokracije. Čak štoviše, pri tom je otvoreno iskazivao gotovo pa opipljiv prezir i gađenje prema socijaldemokraciji.