"U Hrvatskoj zapravo ne postoji nijedan muzej koji bi reprezentirao antifašistički otpor, što je vrlo simptomatično. Ne postoji više nijedna spomen-kuća koja je posvećena ustaškim zločinima", kaže u razgovoru za Lupigu Nataše Jagdhuhn, muzeologinja i doktorandica na Sveučilištu Friedrich-Schiller u Jeni, gradu u njemačkoj pokrajini Tringiji. Naša sugovornica je nedavno u Rijeci predstavila svoju knjigu „Postjugoslavenski metamuzeji. Revalorizacija nasljeđa Drugog svjetskog rata u postkonfliktnim društvima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije“. U knjizi tematizira odnose muzeja, u tri države spomenute u naslovu njene knjige, prema baštini Drugog svjetskog rata, ali i suodnosu tih država prema kulturi sjećanja, a zaključak je da se zemlje bivše Jugoslavije ne mogu suočiti s „nepoželjnim“ dijelovima svoje nacionalne povijesti, a muzeji su ostali zaglavljeni u postsocijalističkoj tranziciji.

Braćo Hrvati i sestre Hrvatice, koji me ne znate, ja sam Srđan Puhalo, dolazim iz Banjaluke i pokušavam napraviti jedno regionalno istraživanje o različitim aspektima seksualnosti. Sve je počelo kada sam istraživao seksualnost među mladima u BiH. Onda sam se zapitao zašto ne bih napravio istraživanje i među njihovim roditeljima, a potom, sasvim logično, zašto ne, i u regionu. Anketa je potpuno anonimna i koristiće se u naučne svrhe. Vaše ima i prezime ili bilo koji lični podatak, neće se nigdje pojaviti, a odgovori će se koristiti isključivo u naučne svrhe. Od vas samo tražim da budete iskreni i odgovorite na sva pitanja. Ako se još dvoumite da li da popunite anketu evo obrazloženja zašto je lakše popuniti anketu o seksu, nego imati seks: „Ne moraš se tuširati, brijati i depilirati. Ne moraš se znojiti. Ne moraš se svađati sa partnerom ili partnerkom ko će gore, a ko dole. Ne moraš se posle izvinjavati i ubjeđivati da je bilo nezaboravno“.

Badnjak je u Split poseban. Ljudi su drugačiji. Ako si sa kin u svađi, ka ja recimo sa pola grada, taj dan se pravimo da nismo. Lipo se javimo, damo ruku, a sutra ćemo po starom. Uvik prid Badnji dan moran se spustit u grad, jerbo znan da ću naletit na neko svoje dite. More to dite danas imat dobri pedeset godin, ali mu je za kurac. Ja u njegovin očima uvik vidin dite, isto ono razigrano dite ka šta san i sam. Ljubav je to. Ljubav koju malo ko more razumit. Ljubav grada i dice. Jer mi smo ta dica šta smo odrasla u Getu, šta smo čuvali Fažolu stražu prid kinon Tesla kad je šverca karte da bi gledali „Malog Zmaja“ po sto puta. Ljubav je to koju malo ko more razumit, ljubav dice i grada, dice šta bi starog Jalu žicali žetone za stolni nogomet dok bi on čita Laso, pa bi nan sa onon svojon rukon u crnoj rukavici da taj presudni žeton koji bi značija partiju života, onu šta je za kartu erotskog filma „Ključ“.

Neobična domaća, putujuća manifestacija - Smaragdni eko film festival - ovog je tjedna posjetila Zagreb kako bi u KIC-u predstavila svoje 16. izdanje koje je problematiziralo tematiku plastike u moru. Unatoč spletu izvanredno nesretnih okolnosti, koje same po sebi predstavljaju zaplet za osrednji uradak prve godine dramske akademije, Smaragdni eko film festival se u Zagrebu ponio junački te su posjetitelji ipak mogli uživati u jednosatnom programu koji im je prezentirao neke od najupečatljivijih radova festivala što je u rujnu ove godine doputovao na otok Korčulu, gdje je održan veći njegov dio. Plan je, naime, bio da se u Zagrebu uruče nagrade dobitnicama koje su bile spriječene doći na proglašenje održano na Korčuli te da se zagrebačkoj publici prikažu svi nagrađeni filmovi. No, prvo je dobitnica posebne nagrade festivala, talijanska režiserka Raffaelle Tolicetti, proživjela pravu epopeju i na preuzimanje priznanja došla mjesec dana ranije.