Mara je teško bolesna. Terminalna faza. Nema još mnogo vremena na raspolaganju. Prošli mjesec prijavila se na spisak za eutanaziju. Ne želi da pati pod morfijem. Da muči i sebe i najbliže. Čemu? Kad vrijeme dođe, sama će sebi skratiti muke. Tako je najpoštenije. Jedini problem koji trenutno ima je … šta poslije? Htjela je kremiranje. Još odmalena, od gledanja “kaubojskih” filmova, fascinirao ju je indijanski pogreb. Kad se pokojnik, prilikom tranzicije sa ovog svijeta u “vječna lovišta”, jednostavno zapali na nekoj vrsti lomača ili kad se u čamcu pusti niz rijeku, pa se zapaljenom strijelom, vješto odapetom s obale, sve pretvori u buktinju. Pitala se da li su i pripadnici njihovog lokalnog Chehalis plemena tako ispraćali svoje najmilije. I da li su nakon pogrebne ceremonije činili nešto sa ostacima, sa pepelom preminule osobe. Tradicionalnu sahranu sa kovčegom nije željela iz dva razloga.

Uopće ne omalovažavam politički značaj činjenice da tariguzni papir u Hrvatskoj košta euro više nego u Njemačkoj. To je klasno pitanje par excellence. Koliko je naroda kojem taj euro nije nikakva bagatela, a koji ipak mora nečime obrisati dupe? Nije drugarski od ljudi raditi jarce. Pa i temeljna republikanska deklaracija legitimira se time da se bavi pravima čovjeka i građanina, a ne jarca i građanina. Mora se kretati od materijalne podloge. Treba i zbog cijena, ali ako se u bojkotu zadržavamo samo i isključivo na tome, onda znači da bojkot zbog cijena nije iz razloga iz kakvih bi trebalo biti, nije stvarno politički. Ne radi se ovdje o puko moralnom zakeranju. Ako ne istupaš kao građanin, u antitezi ćeš biti ne samo potrošač nego i zauvijek podanik time što si potrošač. U lancima u oba smisla riječi. Istu tu lovu koju pažljivo trošiš prvo moraš krvavo zaraditi – a bit će to krvavije za onoliko koliko ti platformski kapitalizam razvali sav ostatak načetih radničkih prava.

Svoje studentske dane pamtim po koječemu, no u jedno sam potpuno siguran. Nikome od nas politika nije značila ništa i samo su čudaci među nama pratili reforme Ante Markovića i plenume CK SKJ. Bili smo mladi, imali smo najbolju muziku na svijetu, taj svijet je bio lopta šarena i jedino nam važno bilo da igramo levo krilo ili da budemo centarfor školskog tima. Studenti su čudna sorta. Uvijek bez para i uvijek bez brige što nosi sutra, a kamoli budućnost. Na naše studente nikada nismo računali. Današnja čudesa na kojima komuniciraju, žive i djeluju, nama „starcima“ su potpuna nepoznanica i uglavnom kada vidim što rade po TikToku i ostalim sranjima na kojima vise, samo odmahnem glavom. Nikada od njih revolucionara. I tada se zatekneš kako pratiš tu djecu, točnije studente u Beogradu koji već dva mjeseca blokiraju svoje fakultete i pridružit će se danas svojim kolegama u Novom Sadu na blokadi tri mosta u tom gradu.

Nisu Hrvati ustajali niti su bojkotirali za mnoge važne stvari koje su se u ovih trideset godina događale u Hrvatskoj. Nisu Hrvati bojkotirali ni ustajali protiv korupcije, činjenice da im se hrpa ministara na ovaj ili onaj način kriminalno procesuira. Nisu ustajali za gruba kršenja ljudskih prava, slobode medija i brutalno zauzimanje svih institucija od vladajuće klijentele, nisu bojkotirali ništa osim izbora koji su uvijek ključni i povijesni. Hrvati su se pobunili i organizirali samo i isključivo zbog jednog. Činjenice da im je najomiljenija zabava, odlazak po hranu, postala preskupa. Čudna je ta inicijalna kap koja je prelila čašu, ipak vjerujte mi, nije neočekivana. Hrvati su kako znamo, a i ja sam dio te priče, navikli i shvatili da će do svoje biološke smrti živjeti kako ne živi ostali normalan svijet. Hrvati su se pomirili s istinom da se nikada ništa neće promijeniti na bolje.

„Moja odgovornost toga jutra bila je moliti se s nacijom za jedinstvo. I dok sam razmišljala o temeljima jedinstva, željela sam naglasiti poštivanje časti i dostojanstva svakog ljudskog bića, poštenje i poniznost. Također sam shvatila da jedinstvo zahtijeva jednu razinu milosrđa – milosrđa, suosjećanja i razumijevanja. Znajući da su mnogi ljudi u našoj zemlji trenutno vrlo uplašeni, željela sam iskoristiti priliku, u kontekstu zagovaranja jedinstva, da kažem kako trebamo svakoga tretirati s dostojanstvom i milosrđem. Pokušavala sam se suprotstaviti narativu koji izaziva podjele i polarizaciju, i nanosi štetu stvarnim ljudima”, rekla je biskupica Mariann Edgar Budde, koju je zbog njene propovijedi, napao američki predsjednik Donald Trump nazvavši je "radikalnom ljevičarskom mrziteljicom Trumpa", dok je republikanski kongresmen Mike Collins predložio da se i nju deportira.

"To doba dana u fotografiji poznato je pod pojmom zlatni i plavi sat, od kojih je zlatni sat vremenski duži i intenzivnijih boja zbog toga što svjetlost sunca putuje pod blažim kutom te prolazeći kroz atmosferu dobiva crvenkastu boju i biva prigušena pa su sjene mnogo blaže. Plavi sat karakterizira vremenski kraći period, a fotografije nastale u ovom periodu imaju plavičasti, hladniji ton“, ovako je Marija Lazanja Dušević, muzejska savjetnica i dokumentaristica, objasnila što je bila u fokusu natječaja Fotokluba Rijeka, odnosno Fotosaveza Primorsko-goranske županije, koji je nosio baš to ime – „Zlatni i plavi sat“. Na natječaj se odazvalo 87 fotografkinja i fotografa iz Hrvatske i Slovenije, koji su poslali 312 fotografija u kategoriji „Zlatni sat“ te 278 fotografija „Plavog sata“. Na ovom mjestu, osim pobjedničkih fotografija u obje kategorije, predstavit ćemo vam i djelić onoga što možete vidjeti na upravo otvorenoj izložbi.