Prema službenim statistikama Eurostata, zaposleni stranci u Europskoj uniji prošle godine bili su gotovo dva puta češće prekvalificirani nego njihovi domaćini. Konkretno, 39,4 posto stranaca u EU „uzalud” se školovalo. Za usporedbu, isti problem ima 20,8 posto domaćina. No, postoje velike razlike među članicama Europske Unije po ovom pitanju. Posebno veliki problem imaju zemlje na jugu Europe. Grčka je apsolutni „rekorder” gdje je 69,6 posto stranaca koji bi, teoretski, produktivnije mogli koristiti svoja znanja. Tek malo je bolja Italija sa 64,1 posto i Španjolska s 56 posto. Problemi koje imaju stranci samo su već dodatno izražene nevolje što već muče domaćine. Naime, ukoliko pogledamo broj domaćih stanovnika koji su primorani raditi poslove za koje su prekvalificirani, opet nailazimo na Španjolsku (34,6 posto), Grčku (32 posto) i Cipar (28,4 posto).

Osnivači Regionalne novinarske nagrade “Srđan Aleksić” najoštrije osuđuju linč koji nad novinarkom i dobitnicom nagrade “Srđan Aleksić” Tamarom Skrozzom sprovodi režim u Srbiji i njemu bliska tabloidna propagandna glasila, a čije pisanje ugrožava život našoj kolegici i šalje zastrašujuću poruku na što je sve režim spreman u gušenju kritičke misli i slobode medija. Stojimo solidarno uz Tamaru Skrozzu, našu laureatkinju, i podsjećamo na dio obrazloženja našeg žirija koji je kolegici Skrozzi dodijelio nagradu u kategoriji “Za hrabrost”, prosinca 2022. godine: “Onu ljudsku dužnost, koja je Srđana koštala života, Tamara Skrozza kroz svoje tekstove vrši desetljećima dosljedno, brižna prema žrtvama i bespoštedna prema počiniteljima, imuna na političke pritiske i tabloidna iživljavanja”.

Kao što Rimac i sam ističe na .debug konferenciji: jedina njegova briga je ono što je najbolje za njih. Ali čekaj, malo – kako to onda da se mali hrvatski čovjek toliko identificira i navija? Niti se što proizvodi za njega kao kupca, niti čini od bitnog gospodarskog značaja za njega kao građanina i poreznog obveznika. Ono što u svemu traži objašnjenje je to malo prosto pitanje: kako su nam uspjeli prodati jednu čisto privatnu dioničarsku zabavu kao nacionalnu identifikacijsku stvar? Lako što Rimac ne radi nego za sebe i svoje ulagače; tema je što to radi tako da cijelo vrijeme prodaje pod tobožnji vrhunaravni opći i javni interes. Je li moguće iz ničega konstruirati masovnu ostrašćenost oko nečega posve nevezanog uz naše živote? Poslovni model – jasno je danas već i vrapcima na granama – sav počiva na medijskom hajpu.

ek tamo pojavom prvih tajkuna Split će se preobraziti u ono što je danas, u fast food meku za goste slabije platežne moći koji će uživati u savršenoj ponudi za njih. Limenke i čudovišno sklepana zdanja brze hrane uglavnom rodijaka vladajućih nemilice su nicala kao gljive poslije kiše, a onda nam se dogodila Ultra pa Game of Trones. Krajem devedesetih bilo je naznaka što nas čeka i brzo se Split počeo transformirati. Masovno su nicali apartmani, a mladost grada odlazila je iz Splita jer je recipročno nestajalo stanova za najam. Zadnjih deset godina dobili smo Split današnjice. Grad kao središnji park za turiste, ispražnjen od svojih stanovnika, grad koji živi tih nekoliko ljetnih mjeseci, dok je ostatak godine to grad duhova. Ono što je dovelo do takve kataklizme bile su cijene i politika „druže snađi se“.