Nije to baš naročito odjeknulo u našoj javnosti – valjda uslijed povijesnog zasićenja vijestima iz Haga – ali tamošnji Međunarodni kazneni sud (ICC) drznuo se prije nekoliko tjedana zauzeti poziciju glavnog svjetskog procjenitelja ratnih zločina, tj. krivnje vezane uz takva nedjela. Stoga je slobodarska Amerika prije nekoliko dana odlučila dati Haškom sudu malko po prstima, ili je to namjerio makar Zastupnički dom Kongresa SAD-a, izglasavši otvaranje procedure za usvajanje zakona o sankcijama za službenike međunarodnog tribunala. Haški se sud zamjerio Amerikancima zbog, naravno, optužnice podignute kontra izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i ministra obrane Joava Galanta, a uz njih su za zločine u novijoj fazi ratovanja između Izraela i Palestine optužena i trojica visokih funkcionera Hamasa. Još neposredniji motiv Amerikanci zacijelo nalaze u vlastitom pozicioniranju iznad međunarodnog pravnog sustava.

Slavni Valentino Bošković, Bračanin koji je najdalje dogurao u svemir, nakon četiri godine pojavio se iz vakuuma te, preko svojih zemaljskih posrednika Branka Dragičevića i Josipa Radića, u četvrtak objavio novi singl. Dugoočekivanu numeru jedini brački astronaut predstavio je pod imenom „Kruzer u Postira” i radi se o jednom od najboljih glazbenih prikaza turizma u Hrvata." Ovo je priča o velikoj havariji kruzera koja se dogodila u Postirima na otoku Braču početkom dvadesetih godina 21. stoljeća. Bilo je dramatično, mi smo sve pratili sa sigurne udaljenosti od 55 milijuna kilometara, a svi znamo što se dogodilo kasnije...", poručio je Valentino Bošković, a prenose Branko Dragičević i Josip Radić. Dakako, Valentino Bošković upozorava na nekontroliranu ekspanziju turizma za privatni račun. Inspiraciju, kako smo i navikli, uzima u neposrednoj blizini, u ovom slučaju – Postirama na Braču.

Da bismo razumjeli Kafkin narativ i stil pisanja moramo se pripremiti za putovanje kroz vrtlog dvosmislenosti. Kafkina najveća inovacija dolazi iz njegove sposobnosti da izvrće značenje svojih rečenica upotrebom slika, simbolizma i paraboličnog morala. Nadrealistički i nagli zaokreti u logici glavna su obilježja njegovih djela, kao i određena nedorečenost. Cjelokupno njegovo književno stvaralaštvo ostalo je otvoreno za tumačenje i oduvijek je okupiralo književne kritičare. Na primjer, u kratkoj priči „U kažnjeničkoj koloniji“, Kafka opisuje pretjerano razrađen oblik pogubljenja koji može biti osuda kolonijalizma, alegorija za stvaranje vjerskih mitova ili čak kritika kršćanstva. Njegova fikcija ispituje svemir u književnosti koji tek treba istražiti, svijet prepun implikacija koje zadiru u udaljenja područja ljudske psihe. Taj svemir ima drugačija pravila, ona koja nisu poznata pravilima koja vladaju našom stvarnošću.

Jedna je majka. Nemaš dvije u životu. Nemaš u ovom ludom vremenu nikoga na koga se osloniti možeš osim nje. Jedine koja te razumije. Majke su, ako naravno imate sreće da su još žive kao moja i kao majka Stephena Bartulice, jedine žene na ovome svijetu na koje uvijek možeš računati. Nema dana da me moja ne nazove, a vjerojatno i Stephena njegova. „Jesi gladan sinko? Treba li ti što, ljubi te majka? Imaš li što jesti? Vidi kakav si. Ništa ti ne slušaš. Hoćeš da majka kupi voća? Nosiš li potkošulju? Hoćeš da majka kupi kuću na Prviću da se imaš gdje okupati? Plaćaš li kredit? Vraga ti plaćaš. Kuku meni sjest će ti banka na račun. Pošalji mami. Platit će majka“, tako to nekako to zvuči kod mene, a vjerovatno i kod Stephena. I nema tome kraja. Kako i ja i Stephen krpamo kraj s krajem, jedina koja uvijek spasi je majka. Majka uzme karticu pa sa ono jada od mirovine kupi banana, jabuka ili ratu kredita od tri tisuće eura, svejedno. Takve su naše majke.