Poštovana čitateljice, poštovani čitatelju, imamo čast obavijestiti vas da od danas za Lupigu piše nagrađivani književnik László Végel. Na našem portalu Végel će kao stalni kolumnist objavljivati svoje bilješke, odnosno fragmente iz dnevnika koji već godinama svakodnevno brižno vodi. Počet ćemo s proteklim mjesecom – prosincem – koji je za Végela u potpunosti obilježen studentskim protestima. Kako sam kaže, svjedok je promjene koju ne može opisati. Végel je rođen 1941. godine u vojvođanskom Srbobranu. Već kao 26-godišnjak objavljuje jedan od svojih najvažnijih romana „Memoari jednog makroa“ (1967.). Član je dvaju akademija, Mađarske akademije Sečenji za književnost i umjetnost te Digitalne književne akademije Mađarske. Iako ga svojataju nacionalne književnosti i guraju pod svoje skute, on će za sebe reći da je “lokalpatriot bez domovine”, vezan za svoj grad – Novi Sad.

Obraćam se ovim putem da Vam skrenem pažnju na činjenicu da je ambasadorka Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, gđa Jelena Milić na svom Facebook profilu dana 1. januara izrekla laži na moj račun, čime je ugrozila sigurnost mene i moje porodice. Time se gđa Milić uključila u kampanju linča koja se nada mnom i nad mojom porodicom sprovodi još od marta meseca 2024. godine, a koja je intenzivirana ponovo od početka ove godine. Intenzivirana je do te mere da su našeg sina Davida Gruhonjića doveli u vezu sa Sigurnosno-obavještajnom agencijom (SOA) Republike Hrvatske. Kampanju linča predvodi predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić, koji je u više navrata javno spominjao moje ime, nazivao me „ustašom“, a sada je izjavio da sam ja „izrazito antisrpski orijentisan“ i da „činim sve da srušim Srbiju na svaki način“, kao i da postoji „Gruhonjićev klan“ studenata.

Na tradicionalni božićni blagoslov domova moja je obitelj zgrozila susjedu koja živi u stanu do našeg. Čime? Bjelobradim patuljčićem koji na glavi ima duguljastu stožastu kapu sive boje prošaranu bijelim točkama. Ona mu smiješno pada na nos i potpuno mu prekriva oči. Posljednjih nekoliko Božića postavljaju ga ispred vrata kao ukras. Je li to pomodarski? Mislim da jest, ali je slatko. U Danskoj i Norveškoj nazivaju ga Nisse, u Švedskoj Tomte, a u Finskoj Tonttu. Dio je nordijske mitologije. Obitelji koje su dobrostive prema njemu, kaže predaja, štiti od nesreće i donosi im sreću. Tretira li neka obitelj Tomtea loše, spreman je na spačke. Osim nas, susjedu je zgrozila i obitelj koja živi u stanu nasuprot našeg. I oni imaju dva patuljčića ispred ulaznih vrata. Zbog svega što je vidjela na hodniku zgrade, zgrožena susjeda je na vrata svog stana zalijepila papir s naputkom za svećenika: „Ovo je kuća za blagoslov. Čudovišta oko mene nisu moja“.

Sve do 5. prosinca 2024. sam ipak bio razočaran učinkom Tomaševićeve gradske vlasti kada je riječ o borbi za LGBT ljude, za koju mi je dotad paradigmatski primjer bila ona klupa duginih boja na Zrinjevcu, postavljena 17. svibnja 2022. godine na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije. Klupa se na Zrinjevcu zadržala cijelih 24 sata, a onda je uklonjena. Bila je tu samo simbolično, kao jednokratna reklama i signaliziranje vrline, umjesto da postane trajna postava tog ili nekog drugog zagrebačkog parka. Zanimalo me je nešto konkretno i opipljivo, a ne simbolično. I to se konačno ostvarilo tog 5. prosinca, kada je u Gradskoj skupštini, a na prijedlog gradonačelnika, glasovima vladajuće većine, usvojen Prijedlog programa Grada Zagreba za ravnopravnost LGBTIQ+ osoba za razdoblje do kraja 2026. godine. Riječ je, bez imalo pretjerivanja, o povijesnom dokumentu.

Sve više i više studenata traži posao kako bi se uzdržavali uz studij. Stoga, na koncu, studenti radnici nisu niti studenti, niti radnici, a niti mobilni. Nužnost uzdržavanja oduzima im vrijeme za studentske obveze, radnu mobilnost i slobodno vrijeme – sve je postalo luksuz. Nesigurnost potrage za novim poslom i posvećivanje vlastitom životu ne pravi veliku razliku između ove dvije vrste radnika. Oboje su privremena, jeftina roba. Jedna heterogena masa privremenih, jeftinih, radnika. Studentski ugovori ne štite studente kada trebaju, primjerice, uzeti bolovanje. Njihov rad isključivo je ono što odrade taj sat, dan ili kako se već obračuna ugovor (znate da možete biti plaćeni i po „litri“ pa čak i po „porciji“?). Nema godišnjeg, nema sigurnosti iz mjeseca u mjesec, a nekada ni iz dana u dan. Čim ovi studenti prestanu raditi, gotovi su s kakvom-takvom financijskom sigurnošću. Nisi radio, nisi plaćen – blagodati tržišta.

„Feminističke inicijative danas mahom zavise od privatnih fondova koji upravo tom financijskom podrškom oblikuju feminističke politike. Primera radi, u Srbiji su neke organizacije dobile jasne instrukcije da se ne oglašavaju po pitanju Palestine“, objašnjava Nina Radulović iz feminističkog kolektiva „Ženska solidarnost“. Feministkinje iz Sarajeva također ukazuju na utjecaj donatorskih politika koje, prema njihovom mišljenju, oblikuju feminizam u načinu koji često „bezrezervno pristaje na (neo)kolonijalne narative koje nam nameću donatori“. Ova tišina oko genocida nad Palestincima, kako objašnjavaju, nije samo rezultat ideoloških razlika, već i pragmatičnih razloga koji su vezani za interese i potrebe organizacija koje ovise o vanjskom financiranju. Feministkinje koje se protive tom narativu i bore se za slobodu Palestinki i Palestinaca često se nalaze na meti tih financijskih interesa, što ih stavlja u poziciju gdje moraju birati između političke solidarnosti i očuvanja svojih organizacija.