Na tradicionalni božićni blagoslov domova moja je obitelj zgrozila susjedu koja živi u stanu do našeg. Čime? Bjelobradim patuljčićem koji na glavi ima duguljastu stožastu kapu sive boje prošaranu bijelim točkama. Ona mu smiješno pada na nos i potpuno mu prekriva oči. Posljednjih nekoliko Božića postavljaju ga ispred vrata kao ukras. Je li to pomodarski? Mislim da jest, ali je slatko. U Danskoj i Norveškoj nazivaju ga Nisse, u Švedskoj Tomte, a u Finskoj Tonttu. Dio je nordijske mitologije. Obitelji koje su dobrostive prema njemu, kaže predaja, štiti od nesreće i donosi im sreću. Tretira li neka obitelj Tomtea loše, spreman je na spačke. Osim nas, susjedu je zgrozila i obitelj koja živi u stanu nasuprot našeg. I oni imaju dva patuljčića ispred ulaznih vrata. Zbog svega što je vidjela na hodniku zgrade, zgrožena susjeda je na vrata svog stana zalijepila papir s naputkom za svećenika: „Ovo je kuća za blagoslov. Čudovišta oko mene nisu moja“.

Sve do 5. prosinca 2024. sam ipak bio razočaran učinkom Tomaševićeve gradske vlasti kada je riječ o borbi za LGBT ljude, za koju mi je dotad paradigmatski primjer bila ona klupa duginih boja na Zrinjevcu, postavljena 17. svibnja 2022. godine na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije. Klupa se na Zrinjevcu zadržala cijelih 24 sata, a onda je uklonjena. Bila je tu samo simbolično, kao jednokratna reklama i signaliziranje vrline, umjesto da postane trajna postava tog ili nekog drugog zagrebačkog parka. Zanimalo me je nešto konkretno i opipljivo, a ne simbolično. I to se konačno ostvarilo tog 5. prosinca, kada je u Gradskoj skupštini, a na prijedlog gradonačelnika, glasovima vladajuće većine, usvojen Prijedlog programa Grada Zagreba za ravnopravnost LGBTIQ+ osoba za razdoblje do kraja 2026. godine. Riječ je, bez imalo pretjerivanja, o povijesnom dokumentu.

Sve više i više studenata traži posao kako bi se uzdržavali uz studij. Stoga, na koncu, studenti radnici nisu niti studenti, niti radnici, a niti mobilni. Nužnost uzdržavanja oduzima im vrijeme za studentske obveze, radnu mobilnost i slobodno vrijeme – sve je postalo luksuz. Nesigurnost potrage za novim poslom i posvećivanje vlastitom životu ne pravi veliku razliku između ove dvije vrste radnika. Oboje su privremena, jeftina roba. Jedna heterogena masa privremenih, jeftinih, radnika. Studentski ugovori ne štite studente kada trebaju, primjerice, uzeti bolovanje. Njihov rad isključivo je ono što odrade taj sat, dan ili kako se već obračuna ugovor (znate da možete biti plaćeni i po „litri“ pa čak i po „porciji“?). Nema godišnjeg, nema sigurnosti iz mjeseca u mjesec, a nekada ni iz dana u dan. Čim ovi studenti prestanu raditi, gotovi su s kakvom-takvom financijskom sigurnošću. Nisi radio, nisi plaćen – blagodati tržišta.

„Feminističke inicijative danas mahom zavise od privatnih fondova koji upravo tom financijskom podrškom oblikuju feminističke politike. Primera radi, u Srbiji su neke organizacije dobile jasne instrukcije da se ne oglašavaju po pitanju Palestine“, objašnjava Nina Radulović iz feminističkog kolektiva „Ženska solidarnost“. Feministkinje iz Sarajeva također ukazuju na utjecaj donatorskih politika koje, prema njihovom mišljenju, oblikuju feminizam u načinu koji često „bezrezervno pristaje na (neo)kolonijalne narative koje nam nameću donatori“. Ova tišina oko genocida nad Palestincima, kako objašnjavaju, nije samo rezultat ideoloških razlika, već i pragmatičnih razloga koji su vezani za interese i potrebe organizacija koje ovise o vanjskom financiranju. Feministkinje koje se protive tom narativu i bore se za slobodu Palestinki i Palestinaca često se nalaze na meti tih financijskih interesa, što ih stavlja u poziciju gdje moraju birati između političke solidarnosti i očuvanja svojih organizacija.