„Pokazalo se da sudionice, odnosno žene žrtve rodno utemeljenog nasilja, smatraju da neprimjereno izvještavanje produbljuje strah, nepovjerenje i beznadnost te stvara dodatnu prepreku za traženje pomoći i prijavljivanje nasilja među ženama koje trenutno doživljavaju ili su doživjele nasilje“, zaključak je istraživanja kojeg je napravio Centar za građanske inicijative Poreč u suradnji s psihologinjom Marinom Štambuk iz Zagreba. Generalna ocjena je da je rodno utemeljeno nasilje u hrvatskim medijima senzacionalistički i pojednostavljeno prikazano, s naglaskom na stereotipni prikaz i okrivljavanje žrtve. Također mediji ne pokazuju brige za privatnost žrtava, te često opravdavaju počinitelja nasilja i donose izjave osoba koje uopće nisu relevantne.

Bilo je i bit će zabranjenih koncerata, događaja, pisaca, slikara, filmova, knjiga … ali Vi ste prvi u svijetu (van Rusije, Sjeverne Koreje, Irana i još nekoliko diktatura), koji je samovoljno zabranio jedan književni festival. Mislite li da je preuzimanje uloge onog Bradburyjevog lika iz „Fahrenheita 451“, koji ima zadatak spaliti sve knjige u državi jer su vlasti čitanje knjiga ocijenile kao teški zločin – dobra odskočna daska za nastavak jedne političke karijere? Ja baš ne bih vjerovao u to. Ali, briga mene za Vašu karijeru, više me muči nešto drugo. Odakle Vama to – da baš ja, kao gost i domaćin festivala, ne poštujem Kikindu? Nismo se nikada vidjeli. Hoću reći - Vas nikada nismo vidjeli među festivalskom publikom, pa je dosta čudno da ste se u osamnaestoj festivalskoj godini zainteresirali za programske sadržaje i odmah mene proglasili nepoželjnim.

Dakle, kakvi smo mi to roditelji, koji bi se po Filipoviću i Fuchsu trebali spustiti na zemlju? Mi smo roditelji, da pojasnim, isti oni roditelji koji njima dvojici i akademskoj zajednici svakodnevno šaljemo svoju djecu u istinskoj nadi da će on i njegov resor kvalitetno odraditi svoj posao. Sasvim pojednostavljeno, nekog vraga nam naučiti djecu, a kako bi ona s određenim predznanjem iz srednjih škola upisala toliko željene fakultete za radnim mjestima za kojima vladajuća garnitura toliko vapi. Isti smo to mi roditelji, koji držimo kako je za „povratnu informaciju“ o stupnju znanja naše djece upravo i izravno odgovoran resorni ministar. Tko bi, vjerujem ako spadate u prozvane roditelje, grubo spuštene na zemlju, trebao biti odgovoran za stupanj znanja naše djece koja su polagala ovaj ispit koji nam je donio toliko željene informacije?

U sklopu nedavno završenog desetog izdanja festivala Prvi prozak na vrh jezika nagradu Prozak za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina starosti jednoglasnom je odlukom dobila Sara Huskić. Nagrađena autorica rođena je 1998. godine u Cazinu gdje je i odrasla. Na studij odlazi u Rijeku, a danas živi u Beču, gdje radi kao znanstvenica na tamošnjem Medicinskom fakultetu. Njena zbirka kratkih priča nosi naslov „Student se vraća kući“ i sastoji se od točno dvanaest priča koje su smještene u Cazinsku krajinu. U obrazloženju nagrade žiri je naveo kako bi zbirka mogla biti i roman koji „u cjelini daje iznimno duhovit, satiričan i (toplo)ironičan prikaz mikroregije, društva i likova“. Ovog smo tjedna na Lupigi objavili intervju sa Sarom Huskić, a sada, kako smo i najavili tom prilikom, donosimo jednu njenu priču. Radi se o naslovnoj priči njene zbirke – „Student se vraća kući“.

„Zajednica se guši u svim oblicima plastike i plastičnog otpada, mikroplastici i nusproduktima taljenja. Samo neki od primjera mogućih posljedica po zdravlje mještanki i mještana su neplodnost, spontani pobačaj i oboljenje od raka. Stanovništvo se već neko vrijeme bunilo ali bez većih uspjeha. Te smo napore odlučili podržati jer se često događa da se ovakve 'prljave' poslove izmješta na područja na kojima žive manjine. Naime, zagađivači nerijetko pretpostavljaju kako se te skupine neće žaliti, odnosno, da ih nitko neće slušati”, upozoravaju iz Zelene akcije na slučaj iz Vrginmosta. U međuvremenu, samo sedam kilometara od centra Zagreba, institucije i Grad Zagreb također igraju ping-pong na 50 kilotona plastičnog otpada koji zbog nerazjašnjivih okolnosti i dalje leži u dvorištu bivše tvornice Dioki na Žitnjaku. "Tamo se i dalje dovozi otpad u potpunosti bez nadzora", upozoravaju iz udruge Ekologija grada.

Kao i većina napora Njemačke koji je usmjeren na suzbijanje antisemitizma, gušenje protesta odražava nepokolebljivu predanost državi Izrael. Kancelar Zapadne Njemačke, Konrad Adenauer, još je 1949. godine sažeo ono što je i do danas ostala prevladavajuća pozicija zemlje po tom pitanju proglasivši Izrael "vidljivim centrom svih Židova na svijetu", zagovarajući tvrdnju kako je stoga razumljivo što čelnici Izraela "zahtijevaju reparacije za nepravdu koju su Židovi pretrpjeli u ime Nijemaca". Nekoliko godina kasnije, Njemačka je Izraelu počela isplaćivati reparacije što je bio ključ uspostave, kako izraelske ekonomije tako i Njemačke unutarnje predodžbe o zemlji koja je spremna pomiriti se sa svojom brutalnom prošlošću. Više od 70 godina kasnije, ta predodžba i dalje dominira Njemačkom politikom. U govoru koji je lani održao Sholz naglasio je kako srž njemačke borbe proti antisemitizma uključuje i suprotstavljanje onima koji "kleveću Izrael".