Polako vas nagriza život u domovini? Tražite izlaz, čuli ste da u Danskoj nije loše? Pa ... Čini se da i nije. Naša novinarka sanja da glamurozni posao na vašem omiljenom portalu trajno zamijeni ovom sjevernoeuropskom zemljom, a o njenim dojmovima s prvog dužeg boravka u domovini lego kockica i omiljenih dječjih pisaca pročitajte na ovom mjestu. Saznat ćete štošta o detaljima života u Danskoj, infrastrukturi, suživotu i koječemu drugom. Recimo da taj famozni hygge nije samo „kuruza“ koncept o kojem ste čitali negdje na internetu. Pod tim pojmom Danci ne podrazumijevaju, kako se to obično predstavlja, uživanje pod dekicom uz toplu čokoladu, svijetlost svijeće i knjigu. Kad pitate za pomoć, Danci će vam strpljivo, sat vremena ako treba, objasniti što da radite. Ako im se pokušate ispričati što im oduzimate toliko vremena, reći će: "Tu smo da pomognemo, zajedništvo je važno, to je hygge!"

"Skoro 40 posto liječnika u postojećim funkcionalnim ordinacijama je starije od 60 godina. Jako je alarmantna situacija u, primjerice, Primorsko-goranskoj, Sisačko-moslavačkoj ili pak Zagrebačkoj županiji. Gdje god pogledate, u stvari, nedostaje liječnika. Tko se od mladih i javi na zamjene - brzo ode, čim se otvori prilika za specijalizaciju u bolničkom sustavu", kaže u razgovoru za Lupigu Nataša Ban Toskić, predsjednica Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM). Kaže da sustav obiteljske medicine već puca po šavovima, na što upozoravaju već neko vrijeme. "Puno ljudi je već sad ostalo bez obiteljskog liječnika. Oni će navaliti na preostale liječnike koji jednostavno neće moći izdržat taj pritisak. Nastat će liste čekanja u obiteljskoj medicini", tvrdi Nataša Ban Toskić te objašnjava što bi se moglo napraviti da se ta situacija pokuša popraviti.

„Kroz to što pišem ogolim sebe, ali uviđam da hvatam i vibracije meni bliskih ljudi, pa da ono što oni proživljavaju ja pretačem u pjesmu ili priču. Ono što primjećujem kod sebe jeste da ulazeći u tuđi prostor, sakupljam ono što je meni važno“, tako o pisanju govori Aleksandra Vujisić, koju danas predstavljamo u našoj rubrici namijenjenoj poeziji. Od pisanja, kaže, ne živi, ali živi za pisanje. Aleksandra Vujisić rođena je u Podgorici 1979. godine, a radi kao profesorica engleskog jezika i književnosti. Piše poeziju i za djecu i za odrasle, a neki je znaju i po projektu koji je pokrenula – „Čigralište“. Naime, taj se projekt, koji je izrastao u nezavisni kulturni centar, bavi promoviranjem važnosti čitanja u ranom uzrastu. Njena poezija prevođena je na talijanski, španjolski, kineski, poljski i još neke jezike, a dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja na književnim natječajima.

Nakon prvih netočnih izvještaja mnogi portali su, prepisujući jedni od drugih, pojačavali naslove pa je na kraju u naslovu teksta na jednom od njih stajalo: “Izviždali Bijelo dugme u Splitu". Netočno. Ali nije nevažno. Stvorena je tako platforma za rundu medijsko-političke histerije: proradili su „gluhi telefoni“, osjetio se smrad u kanalizaciji društvenih mreža, počelo je nabacivanje blatom, pljucanja pa lijepljenja etiketa, riganja mržnje, krenule su prejake riječi ... Svaka Tmuša i Šuša izredala (bi) se za svojih 15 minuta slave. Jugoslavija o kojoj Bregović pjeva nema veze s onim razdobljem rata i agresije. Pjesma je nastala znatno prije rata, ali kao da naslućuje rat, antiratna je i prilično dublja nego što to nekima na prvi pogled izgleda. U ovih 30 godina navikli smo se ne izgovarati naziv Jugoslavija. Život u Hrvatskoj počeo je devedesetih i nema drugih bogova osim naših hrvatskih stvoritelja.

Da li vlast ima razloga da obnavlja komunistički spomenik? Partizanski borci su po svom ideološkom opredjeljenju bili komunisti, a bilo bi previše ironično za jednu nacionalističku vlast da vrši obnovu sjećanja na svoje ideološke neprijatelje. Vlast je ovdje navikla da govori o „dva antifašistička pokreta“ i objektivno ne postoji nikakva sila da ih zaustavi u brisanju istorijskih činjenica. U Banjaluci se trenutno vrši radikalno brisanje multietničke prošlosti, uz zadrigli istorijski revizionizam i posrbljavanje grada, logično je upitati se hoće li spomenik krajiškim partizanima, kako Bošnjacima i Hrvatima, tako i Srbima, zapravo doživjeti istu sudbinu. Ali zato na istom mjestu imamo novo napravljeni vidikovac sa koga ćemo gledati kako nam tajkuni otimaju grad urbanističkom profiterskom destrukcijom dok su nam oči zatvorene pred pravednijom, naprednijom i humanijom prošlosti?

"Najčešći oblik nasilja zbog kojeg se osobe obraćaju savjetovalištu jest objavljivanje ili prijetnje objavljivanjem snimki spolno eksplicitnog sadržaja. Ovaj oblik online nasilja često se isprepliće i s drugim oblicima poput doxinga (objavljivanje osobnih podataka žrtve putem interneta) i seksualnog iznuđivanja, a nažalost svjedočimo i slučajevima u kojima su snimke nastale kao rezultat silovanja, čime se žrtve dodatno traumatizira. Također je prisutno i online uznemiravanje od strane bivših partnera, koji u najekstremnijim slučajevima svojim žrtvama prijete i smrću", kažu u udruzi B.a.B.e. Objašnjavaju da su na temelju dosadašnjih slučajeva online nasilja uočili kako su najpogođenije žene u dobi od 18 do 40 godina starosti, ali da su najčešći počinitelji nasilja bivši partneri. Posebno uznemirujući je podatak da čak 60 posto žena nasilje ne prijavljuje, što ukazuje na potrebu većeg razumijevanja, podrške i empatije prema žrtvama