Ugostiteljski lokal u kojem sam radio gostima je svoja vrata otvorio nedavno. Osoblje koje tamo radi, prema navodu voditeljice, nema nekog osobitog iskustva rada u kuhinji, osim glavnih kuhara koji su domaći ljudi. Ipak, kompletno novo osoblje bilo je sposobno odraditi smjenu. Studentski posao, dakle moj posao, prilično je jednostavan. Povremeno primati narudžbe na kasi (svi ionako naručuju na aparatima) i izdavati narudžbe koje kuhinja spremi. Treba gledati u monitor gdje je ispisana narudžba, staviti podložak na tacnu, zatim napisati broj na podložak. Potom složiti ubruse i vilice na taj pladanj. Rečeno mi je kako na tacni ne treba biti više od jednog ubrusa i jedne vilice. Brzina je potrebna samo u kuhinji. Kada tamo dovrše hranu i slože ju na tacne, trebam uzviknuti broj i - gotovo. Pameti tu nema, a satnica je nikakva. U kuhinji, gdje se zahtijeva brzina, čak i takav model rada opet je naporan ako nedostaje osoblja.

Svaki narod može bez nacionalizma, bez nacionalne države i etničkih sukoba. Uslov toga jeste oduzimanje vladavine pojedincima koji žele suvereno upravljati jednim prostorom za svoju korist, te uspostavljanje vladavine opšteg interesa društvenog života svih radnih ljudi za dostojanstvenim opstankom. Srbi mogu bez RS-a, ali RS ne može bez tijela za eksploataciju. Najviši civilizacijski standard srpskog radnika upravo se desio kada nije postojalo srpskog, a i bilo kojeg drugog nacionalizma. Taj period zvao se samoupravni socijalizam. Bez RS-a ne mogu samo srpski tajkuni i politička elita. Oni ne mogu da žive bez nacionalizma upravo zbog toga što kroz njega mogu doći do svoje individualne, egoistične i profitabilne vlasti. Dovoljno je samo okrenuti se socijalnim problemima i zapitati se ko upravlja našim društvom, njegovim političko-ekonomskim životom i shvatiti da neprijatelj sjedi u skupštini.

Srdela me odgojila. Ta mala riba bez puno „drače“ okrenuta samo na maslinovom ulju bila bi ka cukar. No, ono najljepše što pamtim bio je miris koji bi se rasprostranio kućom. Miris mora, miris friškine i frigane ribe. Srdela je bila jeftina, dostupna svima, a ako ste bili radnička sirotinja ka mi, srdela je bila druga mater. Mana sa neba, točnije iz mora, koju je dragi Bog poslao da hrani sirotinju. U ta doba, a rane su osamdesete, ribarice Jadrana vadile su i do sto tona srdele. Te male, plemenite ribe koja je pasala uz sve - povrće, bilo kakav prilog, maslinovo ulje i fetu kruha. Zadnjih godina srdele se vadilo otprilike četrdeset tona. To je bila neka okvirna mjera i srdela je i dalje hranila Dalmaciju. Posebno sirotinju. Sve do danas. Na ribarnici punoj svega, oborite ribe, sipe i liganja, srdele niti za lijeka. Mislio sam isprva da sam zakasnio, da se rasprodala, no onda mi je šjor Bepo, moj omiljeni ribar, ukazao na problem - srdele jednostavno nema.

„Ja to apsolutno ne podržavam“, poručila je veleposlanica Republike Srbije u Hrvatskoj, Jelena Milić, nakon što je demonstrativno napustila tradicionalni domjenak koji je u Zagrebu organiziralo Srpsko narodno vijeće. Njena ekscelencija kasnije je objasnila da je to učinila jer joj se nije svidjela reakcija lidera SNV-a na sadržaj pisma dobitnika nagrade za unapređenje hrvatsko-srpskih odnosa. Ona je, kaže, u poruci nagrađenih prepoznala direktnu asocijaciju na aktualne studentske blokade u Srbiji. Teško je ne upitati se kakva bi to točno trebala biti reakcija lidera SNV-a koja bi se svidjela Njenoj ekscelenciji. Možda, da su odmah po primitku pisma oduzeli nagradu dobitnicima, a potom „glodurima“ u medijima naredili da ih mjesecima razvlače, da lažu o njima, o njihovim obiteljima, da im djecu nazivaju stranim špijunima, da ih otvoreno zovu ustašama, da organiziraju plaćeničku rulju da ih fizički napada i dolazi im na kućna vrata?

Kao i svake godine, na početku novog ljeta pruža nam se prilika da se osvrnemo na naš rad u minuloj godini. Stoga smo vam pripremili kratku retrospektivu u kojoj smo izdvojili neke od najzapaženijih tekstova što smo ih objavili u 2024. godini. Sigurni smo da i najvjerniji čitatelji i čitateljice Lupige nisu vidjeli neke od ovih naslova, odnosno da im je poneki od njih ipak promaknuo, a šteta je, jer smo ponosni na svaki od ovih tekstova. Kao i obično, u ovoj kratkoj retrospektivi ograničili smo se na točno deset tekstova. Među njima ima raznih formi i "žanrova", od intervjua i analiza, preko reportaža, filmskih i književnih recenzija, sve do kolumni. Pa red je da krenemo, uz samo jednu kratku uvodnu napomenu u kojoj ćemo reći kako lista tekstova koje ćete pronaći na ovom mjestu, nije posložena od najčitanijih prema manje čitanima, već potpuno nasumično.

Poštovana čitateljice, poštovani čitatelju, imamo čast obavijestiti vas da od danas za Lupigu piše nagrađivani književnik László Végel. Na našem portalu Végel će kao stalni kolumnist objavljivati svoje bilješke, odnosno fragmente iz dnevnika koji već godinama svakodnevno brižno vodi. Počet ćemo s proteklim mjesecom – prosincem – koji je za Végela u potpunosti obilježen studentskim protestima. Kako sam kaže, svjedok je promjene koju ne može opisati. Végel je rođen 1941. godine u vojvođanskom Srbobranu. Već kao 26-godišnjak objavljuje jedan od svojih najvažnijih romana „Memoari jednog makroa“ (1967.). Član je dvaju akademija, Mađarske akademije Sečenji za književnost i umjetnost te Digitalne književne akademije Mađarske. Iako ga svojataju nacionalne književnosti i guraju pod svoje skute, on će za sebe reći da je “lokalpatriot bez domovine”, vezan za svoj grad – Novi Sad.