I inače, imam problem s trpanjem komunizma u istu rečenicu s fašizmom. Imam taj problem jer, na svu sreću, nisam rođen u Kini, Rumunjskoj, Istočnoj Njemačkoj ili nekom sličnom mjestu gdje se vladalo čvrstom rukom. Tamo bi možda progutao to izjednačavanje. Ali na ovim prostorima, koliko god je bivši sistem zaista nanio nepravde i zla pojedincima, čini se da ovo uobičajeno dodavanje jednog uz drugo – jest samo revizionističko izjednačavanje koje vodi poništavanju grozote fašizma, kojim ćemo izbrisati grozote ustaštva (jednako kao i četništva u Srbiji). Što se ove teme iz naše prošlosti tiče – lijepo je jednom o tome rekao Boris Buden – bilo je zločina u komunističkom sistemu, ali fašizam je zločinački sistem. Nisu jednaki i ne idu u istu rečenicu. Kažnjavajmo ih onda odvojeno. A i povijest valjda ima neku svoju kronologiju. Po tome bi, kad već radi na obogaćivanju kulturne ponude, Bartulica trebao najprije otvoriti Muzej žrtava fašizma.

Dobitnik pet nagrada filmskih festivala, od kojih je najistaknutiji Zlatni Leopard na Locarnu, „Kritična zona“ snimana je u tajnosti kako bi se izbjegla čelična cenzura islamističke diktature. Nominalno je riječ o filmu ceste koji prati posao teheranskog dilera marihuane, Amira, kroz jednu večer. No, u centru je pažnje ipak više sam grad na koji se naslov referira - Teheran. Kako sam se prije dvije godine i sam smucao prašnjavim ulicama ove metropole, film sam doživio na osobnoj razini. On vrlo vješto u prvi plan gura patnju perzijske svakodnevice koja je na mene ostavila neizmjerni utisak. Ono što vidim kao cinično u tome da „Kritična zona“ otvara festival s toliko optimističnim predznakom upravo je pesimizam s kojim ovaj film zrcali takvu svakodnevicu i manjak mogućnosti pružanja otpora. Surova borba za preživljavanjem koja definira njegove stanovnike od neuspjeha revolucije 1979. godine daleko je od vizija optimizma.

Pitanje priznanja palestinske države nešto je što hrvatski državni vrh, doima se, uopće ne zanima. Hrvatska diplomacija tvrdi kako u politici slijedi Bruxelles - iako najveće članice Europske unije imaju različite poglede na zbivanja na Bliskom istoku - dok je u Ujedinjenim narodima suglasna politici Sjedinjenih Američkih Država. Stručnjaci za međunarodne odnose s kojima smo razgovarali slažu se kako Zagreb nema vlastitu vanjsku politiku u pogledu priznavanja Palestine, ali i u nizu drugih međunarodnih tema. "Hrvatska provodi neodgovornu politiku koja nam smanjuje ugled u arapskom svijetu", komentira Branko Caratan, analitičar i umirovljeni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Odmah potom daje konkretan primjer na što misli kada govori da Hrvatska nema vlastitu vanjsku politiku. Istodobno, Palestinu će 28. svibnja priznati Španjolska, Irska i Norveška, a to je najavila i Slovenija. I Belgija razmišlja u tom pravcu.

„Lice Bosne“ naziv je prve foto-izložbe bečkog novinara i urednika bloga Balkanske priče, te povremenog Lupiginog suradnika – Christopha Baumgartena. „Fotografije pokrivaju širok spektar različitih situacija, od sezonskog turističkog radnika – jedne od mojih omiljenih fotografija – do bosanske izbjeglice koja je sada ministrica u svojoj novoj domovini, od vođa protestnih pokreta u emocionalno izazovnim trenucima, do ljudi koji žele napustiti BiH ili su to već napravili, i od onih koji su dosta prisutni u javnosti do običnih ljudi koje sam upoznao u privatnim situacijama“, kaže Christoph. Ideja ova izložbe je, kako kaže autor, pokazati da se bosanskohercegovačko društvo sastoji od mnogo različitih ljudi, od kojih svatko ima svoje borbe i nade, te da ne postoji jedinstven kliše koji može objasniti ovu zemlju. „Da biste doživjeli BiH morate odvojiti vrijeme i upoznati mjesto – što strani putnici ne rade često“, tvrdi bečki, a balkanski reporter.

"Ukoliko, a vjerovatno hoće, ovaj zakon bude usvojen sve organizacije civilnog društva u RS koje primaju strane donacije će biti proglašene 'agentima stranog uticaja'. Kada bi se Vlada RS gledala kroz ovaj zakon onda bi ona sigurno bila najveći agent stranog uticaja jer stalno prima razne donacije od Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Usvajanjem predloženog zakona bi se ugrozila ne samo ljudska prava onih koji rade u ovim organizacijama, već bi se dodatno narušila i sloboda izražavanja, jer se zakonom ostavlja mogućnost ministru pravde RS da odlučuju šta jeste, a šta nije politički uticaj", kaže za Lupigu Erduan Katana iz udruženja Radnička solidarnost iz Banja Luke o Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koje vlasti namjeravaju usvojiti u Republici Srpskoj, a prema kojem će udruge koje primaju strane donacije biti proglašene agentima stranog uticaja.

Manija oko 68. izdanja izbora za najbolju ovogodišnju Pjesmu Eurovizije ne prestaje. I dalje se o tom događaju, izvođačicama i izvođačima, te o pobjedniku_ici Nemo iz Švicarske i pjesmi „The Code“ i, naravno, o Baby Lasagni iz Hrvatske, piše u medijima, ali i na društvenim mrežama. Iako je ovogodišnji eurovizijski moto bio „United by Music“, politička opredijeljenost, oprečni stavovi, i kontroverze koje su isplivale na površinu, kako izjavljuju pojedini mediji, nikada nisu bile ovoliko naglašene kao ove godine. Joost Klein, nizozemski predstavnik diskvalificiran je uoči finala i prijeti mu kazneni progon. Bambie Thug irski_a predstavnik_ica na polufinalu morao_la je ukloniti natpis „Prekid vatre i sloboda“ sa svog tijela. Ipak, ono što je probudilo najveći gnjev i kontroverzna mišljenja gledateljica i gledatelja Eurovizije 2024 zapravo je Nemo – pobjednik_ca takmičenja. Samo zbog toga, jer se izjašnjava kao nebinarna osoba.