Velebna i nadaleko čuvena "demokracija" u Sjedinjenim Američkim Državama otjelovljenje je redukcije politike na duopol. Za treće opcije se unaprijed zna da nemaju nikakve šanse i da služe isključivo za ukras.

U europskom kontekstu parlamentarnih demokracija duopol doduše nije toliko strog, tu i tamo zna biti probijen. Donedavna njemačka vlada – "semafor koalicija" – sastojala se od proverbijalnih "crvenih", "zelenih" i "žutih". Najzastupljenije u parlamentu ipak sve vrijeme ostaju CDU i SPD, u okvirima vječito istog tradicionalnog klatna od, kako se to kaže, desnog do lijevog centra. Torijevci i laburisti, HDZ i SDP, itd. 

Nakon pada "semafora", prilično je izvjesno da će početkom sljedeće godine novu vladu predvoditi CDU. Ali budući kancelar Friedrich Merz pritom pod svaku cijenu želi izbjeći koaliranje s postfašistima iz AfD-a. Koji – kako piše liberalni Der Spiegel – "svojim nacionalističkim i rasističkim desničarskim idejama želi uništiti liberalni konsenzus na kojem počiva demokratska Njemačka". Dosta se stoga govori o „Große Koalition“ sa SPD-om kao o najizglednijoj mogućnosti za novi sastav vlade. 

Ako baš hoćete, velika koalicija bi i bila jedina primjerena, i to ne samo u Njemačkoj!

Pravi problem dosadašnje Bundes vlade bio je u tome što se uopće nije radilo o "semaforu". Nije sadržavala nikakve "crvene", a ni "zelene", već isključivo tri nijanse "žutih". Puste su decenije prošle otkako su tzv. socijaldemokrati i tzv. zeleni bilo gdje, pa tako i u Njemačkoj, bili išta drugo osim kulturno-identitetski nalijevih krila crne desnice (naime, tačerijanske). 

– Što je vaše najveće postignuće, barunice? 

– Tony Blair & New Labour.

U svojstva neoliberalizma spada TINA doktrina (Thatcher doslovno: "there is no alternative"): diskvalificirajući mogućnost alternative, proglašava "kraj povijesti". Liberalna Demokracija počinje se od tada pisati velikim početnim slovima, kao nešto jedino moguće. Ažurirajmo staru Churchillovu floskulu: Liberalna Demokracija je najbolji oblik vladavine osim svih onih koje ciljano sabotira da budu isprobani. Iole crvena ljevica (pleonazma li), pa čak i stara socijaldemokracija, ridikulizirana je – traje to do danas – na sva medijska zvona, označena nepojamnom i neprihvatljivom, predstavljena kao anakrono strano tijelo, koje u Liberalnoj Demokraciji nema što tražiti. 

Što je vaše najveće postignuće, barunice? Tony Blair & New Labour. (FOTO: Arhiva/Hina/es/lsd)

Bill Clinton je, priklonivši se neoliberalnim postavkama, došao američkim Demokratima ono što će Tony Blair i Gerhard Schröder – proglasivši "treći put" – doći europskim socijaldemokratima. Kad se i druge strane duopola bez ostatka priklone bitnim postavkama desnice, tada na planu unutarnjih poslova imamo postpolitički konsenzus, a nemamo opoziciju. Reći ću i više: tek to je bio pravi preduvjet uspostave Kraja Povijesti, više nego pad Berlinskog zida na planu vanjskih poslova. 

Čisti neoliberalizam je zadnjih godina malo stavljen u zagrade, jer su vlade nakon pandemije bile prisiljene na privremeni revival kejnzijanskih mjera, što je s eskalacijama svjetskog rata mutiralo u tzv. vojni kejnzijanizam. "Semafor" vlada se raspala utoliko što je libertarijanski FPD, najžuće od žutih svjetala, inzistirao na Mjerama Štednje svejedno, naročito s obzirom na astronomsku pomoć Ukrajini – no, inače među njima vlada nepomućeni liberalni konsenzus i što se tiče AfD-a i što se tiče Die Linkea i što se tiče NATO paktiranja i što se tiče podrške za Izrael i što se tiče teškog uništavanja, npr. Srbije Rio Tintom, kako bi se kapitalistički centar mogao voziti na litij te propovijedati "zelenu tranziciju". A i što se tiče The Konsenzusa kao takvog – njenog nedodirljivog veličanstva Liberalne Demokracije. Koja se sve prozirnije pretvara u sablast.

Hoćemo li sad na domaći teren?

Za Ivicu Račana sam uvijek imao najgore riječi – zato što je udario istim drumom "trećeg puta" (križano u domaćim okolnostima s usvajanjem i light tuđmanizma). Vjerojatno sam prestrog: nije nešto drugo ni bilo za očekivati; Račanovi državnički kapaciteti su bili skromni i u danim uvjetima je činio samo ono što bi činio i bilo koji drugi bezveznjak na njegovom mjestu. Naprosto su tako tada postupali europski lijevi centri, jer u protivnom za njih u TINA parlamentima ne bi bilo mjesta. No, Račan ostaje, kad se podvuče crtu, taj koji je cementirao postpolitičko stanje u Hrvatskoj, lišeno realne opozicije i tuđmanističkoj i neoliberalnoj strani hadezeovštine. Dopala ga je, tvrdim, uloga najpogubnije osobe u novijoj hrvatskoj povijesti (eliminacija koncepta opozicije je, inzistirao sam i inzistirat ću, politički pogubnija stvar od pogubnosti HDZ-a samog, CDU-a samog, torijevaca samih).

Kad se podvuče crta, Ivica Račan ostaje taj koji je cementirao postpolitičko stanje u Hrvatskoj (FOTO: Lupiga.Com/Denis Lovrović)

Mnogi je hrvatski desničar tijekom svih ovih godina paranoično negodovao zbog Plenkovićeve, kao biva, premalo desne retorike. Nekom je prilikom, nakon pada vlade Tima Oreškovića, jedan iz korpusa Večernjakovih asova pokušao biti duhovit imputirajući težak izbor hrvatske ljevice između "Plenkija" i "Zoksa" (oba su te sezone pucala na premijersku funkciju). Zabavno je to bilo, jer zapravo neloše rečeno, samo kad se ispravi omašku u 3-4 slova: hrvatska je desnica imala težak izbor među njima. 

Radilo se o parlamentarnim izborima u rujnu 2016. godine – dakle, neposredno pred pojavu Trumpa i trumpizma, dok se Liberalna Demokracija još uživljeno osjećala vječnom kao Kraj Povijesti. Sjetio sam se tog vremena jer je tadašnja nerazlučivost duopolskih premijerskih kandidata najslikovitija moguća personalizacija mutnog i praznog karaktera ideoloških podjela unutar liberalnog konsenzusa. U međuvremenu je, kao predsjednik, Milanović oštro zaokrenuo u smjeru trampoida, ali u ono je doba, kao (wannabe) premijer, bio nalik Plenkoviću kao jaje jajetu. Presudan predznak hrvatskog političkog raslojavanja čitao se iz toga je li nam Plenković isti Milanović ili nam je Milanović isti Plenković.

Nakon povijesti, stranke duopola se idejno približavaju, često do bešavnog srastanja. Ali, pozor, tako da se "ljevica" utopi u neoliberalizmu "desnog centra", a ne obratno. Nije Plenković otišao ulijevo (osim u paranoičnom umu ustašoidne desnice), nego je Milanović onolike godine lažno tituliran i plasiran kao "vođa ljevice" dok ipak očit kao pljunuti Plenki, pače deklarirani tuđmanist i tačerist ("liberal conservative"). Duopol je tu šifra za hegemoniju "desnog centra" – kao mjere po kojoj se uspostavlja postpolitički TINA konsenzus.

Velike koalicije – po svoj prilici će ih biti sve više – treba shvatiti kao posljednje utočište Liberalne Demokracije pred najezdom trampizma i postfašista, kao simptoma njenog raspadanja po šavovima (naglasimo: simptoma, ne uzroka!). 

Velika koalicija je, naravno, koncepcijski nakaradna varijanta, jer poništava samu ideju parlamentarne demokracije, odnosno dokida svaku politiku. Ali je upravo primjerena stanju stvari. Da su vladu u bilo kojem momentu tijekom prethodna tri desetljeća složili HDZ i SDP skupa, to ne bi izopačilo hrvatsku "demokraciju", već prokazalo da je upravo ta vrsta izopačenosti njeno stvarno lice – to je ta jedina moguća politika Kraja Povijesti. Velika koalicija šaradu odvodi do potpune prozirnosti. TINA konsenzus postaje transparentan kao urušavanje politike u besmisao, pa i oblik totalitarizma, u kojem se ritual kvazi-političkih izbora pretvara u farsu.

Što ne znači da je izbor između Kamale Harris i Donalda Trumpa ili HDZ-a i Milanovićevog light trampizma išta smisleniji. Dobro jutro, desni populizam ne predstavlja alternativu Liberalnoj Demokraciji već njeno posebno odvratno naličje. Antagonizam je i dalje prividan, čak i ako se protagonisti, tj. antagonisti – poput Plenkovića i Milanovića u novom ruhu – jedan drugom groze pjetlićkim kočoperenjem, svjesni ili ne figa u vlastitim džepovima. Politika ostaje svedena na lažnu dilemu, a izbori farsa. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/ryanthescooterguy

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.