Policija u Novom Sadu pretresla je stan novinarke Ane Lalić, privela je i uručila joj rješenje o policijskom zadržavanju, koje može trajati do dva dana. Zaplijenili su dva mobilna telefona i laptop. Na vrata su joj policajci zakucali iza 22 sata (srijeda, 1. travnja), zbog teksta koji je danas objavila na portalu nova.rs. Novinarka je izvijestila o lošim uvjetima u kojima se medicinski radnici bolnice u Novom Sadu bore s epidemijom koronavirusa. Svaki peti zaraženi u Vojvodini medicinski je radnik. U tekstu zbog kojeg je privedena, prenijela je izjave anonimnih zaposlenika bolnice. Njezini izvori upozorili su da je bolničko "osoblje izloženo najvećem riziku od zaraze COVID-19", da su se u "subotu uveče medicinske sestre koje rade u takozvanom Korona centru pobunile i nisu htele da uđu kod pacijenata jer nije bilo zaštitne opreme". Tekst je objavljen pod naslovom "KC Vojvodine pred pucanjem: Bez zaštite za medicinske sestre".

Potpuno pomodarski, ovaj tekst napisan je povodom trenutne pandemije. Pomalo paradoksalno, u momentu kad su svi upućeni na to da praktički ostanu u mjestu, misaono su krenuli u najveći bijeg od sebe samih. Međutim, to zapravo i ne treba čuditi. Ova pandemija je, uz sva svoja ostala prokazanja, pokazala koliko se ljudi boje samoće. Često se spominje kako je izolacija dosadna, a zapravo se radi o tome kako je ljudima, ostavljenima na milost i nemilost sebe sama, najčešće samo otežan bijeg upravo od sebe samih. A iza toga svega stoji, opetovano, ono što se desi kad lokalna influencerica, u razočaranju, obriše svoj giveaway make-upa ili kad se dežurni stvaratelji „humorističnog sadržaja“ suoče s tim da je njihova zabava samo predvidljiva rima s ponekom vulgarnom riječi. Ili kad svi dalmatinski wannabe Oliveri shvate da to ipak nisu. Dakle, praznina.

Je li u krivu onaj tko u ovakvom trenutku lamentira nad ljudskim pravima? Ne, samo je nedovoljno u pravu. Privremeno ukidanje građanskih sloboda u momentu zdravstvene krize je dopustivo, ali samo pod uvjetom da se kriza, odgovor na nju i ukidanje sloboda mogu racionalizirati i nadzirati. Ozbiljna prepreka tome je asimetrija znanja između onih koji vode igru i onih koji je promatraju, ista kao i odnosu između oboljelog i liječnika. Dodatni je problem što na ovu krizu sada gledamo samo iz jednog ugla, a zarazu samo u određenim okolnostima. Zbog svega toga je ogroman problem što pobuna protiv sadašnjeg stanja trenutno dolazi samo od političkih analitičara opće prakse; njihovi se komentari ljudima koji se boje za život mogu činiti zanovijetanjem iz zone komfora. Raspravi o ljudskim pravima nedostaju argumentirani zahtjevi društvenih i biomedicinskih znanosti da se zaustavljanje epidemije demilitarizira i pretvori u pametnu epidemiološku i političku analizu i strategiju zasnovanu na dokazima.

Ništa više nije isto, niti onakvo na kakvo smo naučili. No, tome se mora prilagoditi. Što prije - to bolje. Za sve, posebno za učenik(c)e, kojima ova školska godina, s koje god strane na nju pogledate, ne može biti normalna - od štrajka prosvjetara, do uvođenja digitalne nastave. Mora se i treba spasiti najviše što je moguće u ovim okolnostima. Sigurno da ima poteškoća, propusta, u svakom smislu, od idejnog do tehničkog. Uči se, ispravlja i usavršava u hodu. Stoga sve kritike na tako uspostavljenu trebaju biti konstruktivne i dobronamjerne. Bitno i važno je da nijedno dijete (učenik) i niti jedan student ne izgube školsku godinu, zbog nepredviđenih nedaća koje su nas snašle. Ovih smo dana u dijelu medija mogli čitati o ocjenjivanju učenika u novonastalim okolnostima. Čini se, da je za ovu godinu to ipak najbolje preskočiti. Okolnosti, dakle, nisu normalne, pa se procjene, ocjene i kompletno vrednovanje ne mogu korektno napraviti, a improvizacije nam tu ne trebaju. Donijele bi više štete, nego koristi.

Zanimljivo je da je Krzysztof Penderecki filmsku glazbu s namjerom skladao relativno rijetko, a sjetimo se da je autorskom glazbom okrunio filmski jezik „Egzorcista” Williama Friedkina, „Divljih u srcu” Davida Lyncha, kao i Kubrickovo „Isijavanje” u kojem glazba dodaje dimenziju koja u filmu naprosto bez nje nije bila prisutna ... Ne zaboravimo na četiri nagrade Grammy, koje će dobiti, između ostalih, i za djela sakralne glazbe, kao što je „Credo“ iz 1998. godine. Nastupao je i na zagrebačkom Bijenalu, pokrenutom 1961. godine, čiji je središnji skladatelj u izdanju iz 2007. godine. Tadašnju je Jugoslaviju smatrao prostorom slobode, što je i izjavio gorepotpisanom novinaru povodom intervjua za newsmagazin Nacional u listopadu 2004. godine, kada kao dirigent uz Zagrebačku filharmoniju izvodi i skladbu Berislava Šipuša, „In the Morning You Always Come Back”.

Vidim ljude kako pjevaju na balkonima, plješću, ali vidim i ljude koji nakon tjedan dana to više ne rade jer prividna bliskost u čovjeka ne treba puno vremena kako bi prerasla u zasićenje i nervozu, ljutnju, dosadu, sumnju. Vidim ljude koji se tuku zbog wc papira, vidim želju da se javno iznesu imena svih onih u karanteni, vidim što strah budi u čovjeku. Kao vrsta, trenutno se razlikujemo po svemu od bilo koje druge životinje koja je ikada kročila ovom planetom, pa tako i činjenicom da smo jedina koja tu planetu svjesno uništava. Hvalimo se i tješimo konzervatorskim pothvatima samo kako bismo prikrili sramotnu činjenicu da smo sposobni napraviti nešto dobro gotovo isključivo nakon što smo prethodno sve pošteno zajebali. Neće to korona promijeniti. Mi, Kinezi, Talijani, Rusi, Britanci, Španjolci, što možemo iz ove situacije naučiti? Ma nećemo se zavaravati, ništa. Ništa nećemo naučiti, kao što nismo naučili do sada.