Tokom 2024. godine, barem prema poznatim podacima, ubijeno je devet žena u BiH. Neke su ubili njihovi muževi, a ostale ubice su poznavale svoje žrtve ili su bile s njima u emotivnoj vezi. Od 2019. do 2024. godine, ponovo barem prema poznatim podacima, ubijeno je 57 žena. BiH je među prvim državama potpisala Istanbulsku konvenciju 2014. godine, ali u praksi ona gotovo da se i ne primjenjuje. Zbog nepostojanja adekvatnih zakona koji bi trebali da strogo kazne počinitelje još uvijek nema ni naznaka da se femicid uvrsti kao posebno krivično djelo u Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u entitetu Republika Srpska, niti u Krivični zakon Federacije BiH, o državnom nivou tek nema govora. U RS-u je napravljena opstrukcija da se femicid ne izglasa kao posebno krivično djelo, uz tvrdnje da je to protiv "tradicionalno-porodičnih" vrijednosti, ali i o uvođenju rodne ideologije na “mala vrata” putem uvođenja zakona o femicidu.

Država funkcionira, rekli bismo uz tužni uzdah, mi, posmatrači sa jugoistoka Evrope, kada bismo sve stavili na papir i vidjeli da, eto, i to se može desiti - da, država radi! Razloga za to ima i previše. Nezaposlenost je na istorijskom minimumu – četiri posto i, u principu, ne radi samo onaj ko neće. Financije nikad nisu stajale bolje, sa velikim brojem multinacionalnih kompanija od Applea, Mete, Pfizera, Googlea i mnogih drugih koji popunjavaju državni proračun sa ogromnih 15-20 posto. Dublin je postao IT Meka. Pitate se, zašto bi neko htio da mijenja bilo šta kada su svi ekonomski parametri odlični. Možda se odgovor krije na drugoj strani Atlantika, gdje su demokrate osjetile na svojoj koži šta znači nezadovoljstvo običnog čovjeka u situaciji kada je makroekonomska slika više nego povoljna. Odgovor je jednostavan, makroekonomija se ne jede: ona jednostavno ne dotiče pojedinca iz srednje klase. Još manje one sa ruba socijalne ljestvice.

Ono što posebno iritira su mnogobrojni „mali“ apsurdi hrvatskog zdravstva koji uporno perzistiraju iako se čine rješivi čak i tradicionalno ograničenim radnim i strateškim kapacitetima hrvatskih ustanova, a koji istovremeno dramatično otežavaju život pacijenata. Jedna od takvih nebuloza je da se za dostavu nalaza, rješenja i ostalih dokumenata i dalje ponekad koristi isključivo pošta. S obzirom da pošta svaki put putuje i do deset dana čak i na području istog grada, cijeli ovaj postupak zna potrajati i više od mjesec dana isključivo iz tog razloga. Za to vrijeme, kako je rehabilitacija ključna u ranim fazama liječenja, pacijenti su prisiljeni snalaziti se. To najčešće znači plaćati rehabilitaciju privatno. Zašto obiteljski liječnik, u doba elektronskih potpisa i e-građana ne bi rješenje liječničkog povjerenstva mogao vidjeti u sustavu, čime bi se izbjegli troškovi i za pacijenta i za državu - ostaje misterij.

„Nasljeđe Gorana Kovačića, pjesničko, prije svega ono ikoničke 'Jame', ali i njegov društvenopolitički rad i njegovo razumijevanje borbe za slobodu, kao partizanskog borca, od presudne su važnosti za etičku i estetičku potku festivala. Međutim komemorativni dio ne stoji u središtu festivalskih aktivnosti i programa – Goranovo proljeće je velika, suvremena manifestacija usredotočena na žive pjesničke glasove svih generacija i intenzivno posvećena pjesničkoj razmjeni između hrvatske i svijeta, u svim smjerovima”, naglašavaju Goranovci s kojima razgovaramo povodom natječaja za Nagradu Ivan Goran Kovačić, koja se dodjeljuje za najbolju pjesničku zbirku objavljenu u dvogodišnjem razdoblju, pod uvjetom da je prvo izdanje tiskano u Hrvatskoj i da nije riječ o prijevodu. Prijave se podnose do 9. prosinca 2024. godine, a nagrada se sastoji od novčanog iznosa, plakete i skulpture akademskog kipara.