U tim člancima nema postavljenih pitanja, ni Julijani, ni Akademiji, nema zaključaka, nema tu ničega osim Julijanine objave kojom se na Facebooku obratila isključivo svojim čitateljima, ljudima koji na toj mreži prate njezin rad. Mediji su stvorili vijest prepisavši njezinu objavu i cijeli novinarski posao sveli na rečenicu koja glasi: „Književnica Julijana Matanović na Facebooku je objavila status kojeg prenosimo u cijelosti“. To je rečenica od 80 znakova. Prekucajte je i provjerite koliko vam vremena treba za tu radnju. Sad se zapitajte koliko Julijani treba da napiše knjigu, a u karijeri ih je napisala toliko da im ne znam broj ... i zapitajte se, na koji način mediji honoriraju njezin minuli rad. Točnije na koji način je to učinio portal Slobodne, prije nego je nekome od urednika doprlo do glave da promijeni naslov. Po svemu što vidimo, učinjeno je to tako što je novinar koji je nakucao 80 znakova, književnicu nazvao nečijom bivšom suprugom.

Rat, vojska i politika – i više nego dovoljno za duboka, neizlječiva razočaranja. Predragu Fredu Matiću su bila namijenjena naročito: najteže bitke, najgora mučenja, najžalosnije sudbine suboraca i sužrtava, a potom – nepravda koja vapi do neba – prljava, odvratna podmetanja i prijetnje dok je bio ministar branitelja, a pod njegovim se prozorima utaborili nekadašnji ratnici, čak suborci, pijani i agresivni, koji su, u politikantski proračunatom odbijanju da prestanu ratovati, u heroju Trpinjske počeli gledati “Jugoslavena” i “izdajnika”. Bio je to, bez ikakve sumnje, najniži trenutak u odužoj povijesti beščašća onih koji bi da ih se, ma što činili, i dalje zove “braniteljima”. A branitelj je bio Fred: kad je branio Vukovar; kad je pomogao suzatočenicima u logorima; kad je Svetlani i sebi obranio pravo na ljubav; kad je u Bruxellesu uspješno izborio i obranio rezoluciju o zaštiti žena ... No najviše od svega, Fred je obranio samoga sebe – od mržnje.

Dobar dio svog života proveo sam na Jadroliniji. Tog vrelog ljeta 1986. godine prvi put sam ušao na trajekt, popularnu „šešulu“, već tada trideset godina star desantni brod JNA. Miris broda zapamtiš zauvijek jer su brodovi isti ka i ljudi što je rekao Toma Bebić. Svaki je različit, i svaki je poseban na svoj način. Pomorci Jadrolinije posebna su vrsta ljudi. Uglavnom su to ljudi sa škoja koji su sanjali samo jedno. Da navigaju. Kad bi ih pustilo more, kad bi se skućili, završili bi na Jadroliniji. Doma si, a opet nisi doma. Opet navigaš, a svakom pomorcu samo je to i bitno. Biti uz more i na moru. Na kuverti broda, uz timun ili u njegovoj utrobi. Za makinjom. Uvijek sam se divio tim ljudima, a najviše sam posadu cijenio radi zima. To je ono kad utihnu škoji, a bura počne svoj ples po kanalu.

Antologija „Područje signala – Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.“ (V.B.Z. 2024) bila je, nesumnjivo, glavni događaj književne sezone dosad. Zanimljivo je po tome, što mapirajući suvremenu prozu u Hrvatskoj, ne poštuje sveto pravilo nacionalnih kanona da su prisutni samo autori većinskog etničkog porijekla, rođeni na području date države – koji pišu propisanom varijantom dominantnog jezika. Takav iskorak bio je neminovnost na postjugoslavenskom prostoru; već je odavno definiran zajednički jezik, književni život bez granica još je stariji. Unisonost nacionalnih kanona postojala je dosad ionako samo u čitankama književnih povjesničara, po inkubatorima odsjeka i akademija. No, kao i svaki iskorak, i „Područje signala“ u jednom trenutku je zastalo. Ili možda tek otvorilo mogućnost sljedećeg koraka.

„Jednom kada dobijete dozvolu za rad i zaposlite se, više niste pod zaštitom liječnika u Porinu već trebate naći obiteljskog liječnika. Obzirom da me liječnica obiteljske medicine kojoj sam se obratio odbila, ne mogu dobiti potvrdu za bolovanje. To nije samo moj problem već se događa mnogim tražiteljima međunarodne zaštite u Hrvatskoj. Unutar kampa mi ne mogu pomoći, a izvan kampa ne žele. Zaglavio sam u sredini i vrlo lako bi se moglo dogoditi da zbog toga ostanem bez posla”, objašnjava nam državljanin Turske (podaci poznati redakciji) koji nam se obratio iz Porina, prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu. Ove jednostavne rečenice nije nam mogao reći u lice niti poručiti telefonom. Trebao ih je napisati, prevesti u internetskom prevoditelju pa opet zalijepiti u poruku i poslati.

Zagrebački gradonačelnik najavio je kako i hrvatska metropola razmišlja o nabavci autobusa na vodik. Premda za takvo što nema potvrđenih planova niti studija, talijanska Bolonja sprema se nabaviti najveću europsku flotu od 127 autobusa na vodik za koju se pretpostavljeni izdaci otprilike 110 milijuna eura. „Kada bi nabavili 127 klasičnih električnih autobusa, trošak nabave kao i električna energija potrebna za pogon, bili bi neusporedivo niži. Dakle, već postoje tehnologije koje su puno praktičnije. Umjesto da trošimo ogromne količine energije za proizvodnju vodika, istu tu energiju možemo direktno koristiti u električnim motorima što je puno efikasnije", zaključio je naš sugovornik, profesor obnovljivih izvora energije i planiranja energetske mreže sa Sveučilišta u Bolonji.