„Pokvarilo ti se računalo? Laptop ti sporo radi ili se stalno ruši? Imaš stari PC koji želiš osposobiti za nove zadatke? Želiš isprobati Linux, ali ne znaš kako ga instalirati? Treba ti savjet ili pomoć kod ugradnje RAM-a ili zamjene diska?“, niz je pitanja koja su u zagrebačkom društveno-kulturnom klubu MaMa, iskoristili da pozovu građane da pohode njihov FiXLAB. A FiXLAB je otvoreni i besplatni servis, odnosno radionica za popravljanje računala koja je pokrenuta ovoga utorka u MaMi, na dobro poznatoj adresi Preradovićeva 18, te će se od sada pa nadalje održavati svakog utorka na istom mjestu u 20 sati. Barem će tako biti sve do (najmanje) ljetne pauze u kolovozu. Dakle, umjesto da bacite staro računalo, dođite ga spasiti u “narodnu laptopopopravljaonu” u MaMi, koja je dobar primjer takozvane “kružne ekonomije”. Oni koji su ovog utorka navečer bili tamo već su imali priliku spoznati sve njene prednosti.

U cijelom nizu retrospektiva i pregleda 2024. godine kojima su nas zasuli mediji koncem prošle i početkom ove godine, često se u političkom i društvenom diskursu zanemaruju problemi koji pogađaju isključivo – žene. Njihove svakodnevne borbe, prepreke i izazovi često ostaju u sjeni, unatoč njihovoj ključnoj ulozi u društvenom napretku. Patrijarhat, udružen s kapitalizmom i globalizacijom, i dalje sustavno djeluje protiv interesa žena, ugrožavajući teško izborena prava. O najvažnijim događajima koji su tijekom protekle godine utjecali na ženska prava razgovarali smo s Brankom Galić, Sajrom Kusturom i Jovanom Gligorijević, kako bismo bolje razumjeli tekuće izazove i moguće korake prema boljoj budućnosti. Voditeljica Katedre za sociologiju roda Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upozorava i na veliki problem lobiranja molitelja protiv ženskih ljudskih prava, uz potporu i zaštitu države

Vrlo rijetko se u hrvatskoj znanosti dogodi da neki hrvatski znanstvenik koji primarno djeluje u nekoj domaćoj instituciji bude vodeći autor u jednom od nekoliko najprestižnijih časopisa na svijetu, no upravo to je pošlo za rukom riječkom znanstveniku dr. sc. Marku Šestanu s Medicinskog fakulteta u Rijeci. Šestan je, naime, vodeći autor znanstvenog rada pod naslovom „Neuronal-ILC2 interactions regulate pancreatic glucagon and glucose homeostasis” koji je danas objavljen u prestižnom Scienceu, a sam časopis izdvojio je ovaj rad kao jedan od važnijih u aktualnom izdanju. „Naša studija je pokazala da kod smanjene razine glukoze u organizmu živčani signali aktiviraju imunološke stanice koje utječu na endokrinu funkciju gušterače, što doprinosi održavanju normalnih razina glukoze u krvi“, pojašnjava Šestan čijim istraživanjem je po prvi puta dokazano da živčani sustav kontrolira i potiče periferne imunološke funkcije.

Ugostiteljski lokal u kojem sam radio gostima je svoja vrata otvorio nedavno. Osoblje koje tamo radi, prema navodu voditeljice, nema nekog osobitog iskustva rada u kuhinji, osim glavnih kuhara koji su domaći ljudi. Ipak, kompletno novo osoblje bilo je sposobno odraditi smjenu. Studentski posao, dakle moj posao, prilično je jednostavan. Povremeno primati narudžbe na kasi (svi ionako naručuju na aparatima) i izdavati narudžbe koje kuhinja spremi. Treba gledati u monitor gdje je ispisana narudžba, staviti podložak na tacnu, zatim napisati broj na podložak. Potom složiti ubruse i vilice na taj pladanj. Rečeno mi je kako na tacni ne treba biti više od jednog ubrusa i jedne vilice. Brzina je potrebna samo u kuhinji. Kada tamo dovrše hranu i slože ju na tacne, trebam uzviknuti broj i - gotovo. Pameti tu nema, a satnica je nikakva. U kuhinji, gdje se zahtijeva brzina, čak i takav model rada opet je naporan ako nedostaje osoblja.

Svaki narod može bez nacionalizma, bez nacionalne države i etničkih sukoba. Uslov toga jeste oduzimanje vladavine pojedincima koji žele suvereno upravljati jednim prostorom za svoju korist, te uspostavljanje vladavine opšteg interesa društvenog života svih radnih ljudi za dostojanstvenim opstankom. Srbi mogu bez RS-a, ali RS ne može bez tijela za eksploataciju. Najviši civilizacijski standard srpskog radnika upravo se desio kada nije postojalo srpskog, a i bilo kojeg drugog nacionalizma. Taj period zvao se samoupravni socijalizam. Bez RS-a ne mogu samo srpski tajkuni i politička elita. Oni ne mogu da žive bez nacionalizma upravo zbog toga što kroz njega mogu doći do svoje individualne, egoistične i profitabilne vlasti. Dovoljno je samo okrenuti se socijalnim problemima i zapitati se ko upravlja našim društvom, njegovim političko-ekonomskim životom i shvatiti da neprijatelj sjedi u skupštini.

Srdela me odgojila. Ta mala riba bez puno „drače“ okrenuta samo na maslinovom ulju bila bi ka cukar. No, ono najljepše što pamtim bio je miris koji bi se rasprostranio kućom. Miris mora, miris friškine i frigane ribe. Srdela je bila jeftina, dostupna svima, a ako ste bili radnička sirotinja ka mi, srdela je bila druga mater. Mana sa neba, točnije iz mora, koju je dragi Bog poslao da hrani sirotinju. U ta doba, a rane su osamdesete, ribarice Jadrana vadile su i do sto tona srdele. Te male, plemenite ribe koja je pasala uz sve - povrće, bilo kakav prilog, maslinovo ulje i fetu kruha. Zadnjih godina srdele se vadilo otprilike četrdeset tona. To je bila neka okvirna mjera i srdela je i dalje hranila Dalmaciju. Posebno sirotinju. Sve do danas. Na ribarnici punoj svega, oborite ribe, sipe i liganja, srdele niti za lijeka. Mislio sam isprva da sam zakasnio, da se rasprodala, no onda mi je šjor Bepo, moj omiljeni ribar, ukazao na problem - srdele jednostavno nema.