Tjedan dana prošlo je otkako je Zagreb pogodio snažan potres i, u jeku epidemije koronavirusa, mnogima svijet okrenuo naglavačke. Posljedice potresa u kombinaciji s epidemijom koje podsjećaju na kataklizmu snimio je ovog vikenda Lupigin fotoreporter Franjo Tot. Zatvoreni željeznički peroni, ulice ispresijecane policijskim trakama, srušeni krovovi i otvoreni zidovi koji otvaraju poglede u intimu tuđih stanova … samo je dio onoga što je zabilježilo Franjino iskusno fotoreportersko oko. „Napravio sam par fotografija kojima sam vam pokušavao dočarati kako trenutno izgleda život u gradu. Pust, razrušen i tih. Vani su samo rijetki, uglavnom oni koji vani moraju biti, dok svi drugi u svoja četiri zida čekaju da se probude iz košmara koji ih je snašao. Život nije stao, samo se povukao na rezervne položaje“, riječi su kojima je Franjo opisao svoje fotografije.

To jutro je bilo točno pet godina otkako sam došao na svijet, kada je moja majka, kao i majke cijele moje generacije provela u rodilištu tik do Hajdukovog igrališta, mitskog „Starog placa“ koji će kasnije postati centralnim mjestom mog djetinjstva. Na dan kada sam rođen epidemija je uzela maha i rodilište u kojem sam se nalazio u naručju majke bilo je u karanteni. Ibrahim Hoti, inače hodočasnik s Kosova koji je svake godine obavljao svoj hadž uputivši se u Meku, donio je virus koji je Jugoslaviju po prvi put suočio s riječju – epidemija. Virus nazvan „variola vera“, ili velike boginje, zarazio je preko 150 ljudi. Prvo u Beogradu, pa dramatično u Novom Pazaru, da bi se preko Crne Gore spustio i na Jadran. Tu su tadašnje vlasti napokon priznale da hara epidemija, baš na dan kada sam ja otvorio oči i po prvi put ugledao nebo iznad Hajdukovog igrališta. Mnogi gradovi SFRJ bili su okruženi vojskom i stavljeni u karantenu, ljudi su bili po kućama. Život je stao. Restorani, kafići i trgovine opustjeli su.

Svjetski dan kazališta ove je godine diljem Europe i svijeta kazališne trupe dočekao u do sada neviđenoj situaciji. Sve predstave zbog epidemije koronavirusa u velikoj su većini zemalja odavno otkazane i pitanje je kad će se život ponovno vratiti na daske koje život znače. Tim povodom na svoj sarajevski balkon izašao je poznati glumac, zapravo glumčina, Zijah Sokolović, izvikujući prigodnu poruku dok ga prati tek sablasni lavež pasa. „Glumci, pozorišni umjetnici, draga publiko, danas je Svjetski dan pozorišta, kazališta, gledališča i teatra. Danas kažem 'dajem kraljevstvo za pozorišnu predstavu'. Da bi bilo predstava ostanite kod kuće, ostanite doma, da bi bila umjetnost, da bi bilo pozorište, da bi bila predstava. Neka živi pozorište, neka živi umjetnost“, poručio je glasno i jasno legendarni Zike. Taman prije nego li će na balkon iznad njega izaći jedna od susjeda da vidi o čemu se radi, legendarni glumac i ambasador dobre volje Ujedinjenih naroda za toleranciju i nenasilje, će se povući uz riječi: „ja bih još, ali moram u izolaciju. Živjelo pozorište!“.

Trebao nam se dogoditi koronavirus, pa da svjedočimo jednoj posve neuobičajenoj saborskoj raspravi. Nećemo sad ulaziti u izbor lokacije održavanja saborske sjednice, patetično simbolično mjesto u zgradi Ine u zagrebačkoj Šubićevoj ulici. Preskočit ćemo i psihodeličnu scenu rasporeda stolica na parove razbrojs' sa strogo kontroliranim brojem zastupnika koji mogu biti u improviziranoj sabornici. U ovom tekstu bavit ćemo se sadržajem rasprave. Ona je, začudo, bila više od uobičajenog utrkivanja tko će izgovoriti jaču metaforu za naslov u novinama. Na dnevnom redu - Vladin prijedlog da Sabor po hitnom postupku izglasa dopunu Zakona o elektroničkim komunikacijama kojom se otvara mogućnost praćenja lokacije mobitela građana, a sve uz obrazloženje da bi to moglo doprinijeti borbi protiv epidemije COVID-a 19. Sve je mirisalo na opći konsenzus, nalik onom u prošlom ratu. No, prevarili smo se. Barem želimo vjerovati da smo se prevarili.

Kad se u Google upiše „Krizni stožer, korona“ ili „Plenković, korona“, „sjednica Sabora“, nalazi se bezbroj fotografija na kojima se glavni borci protiv epidemije koronavirusa nabijaju jedni uz druge, stojeći nasuprot šarenih buketa mikrofona iza kojih su, opet, stisnuti brojni novinari hrvatskih medija. Gotovo mjesec dana nitko od ključnih komunikatora u javnosti nije nosio masku, kamoli zaštitne rukavice, ni u jednoj fazi ove krize. Štoviše, oni su javno pronosili vijest da maske nisu ni potrebne. Ode li se još dalje u genezu problema, možemo rezimirati: u početku „nediscipline“ građana bijaše premlaka riječ, a zatim slika nespojiva s tonom. Grupirali su se i govorili ne grupirajte se. Rukovali i puhali jedni drugima za vrat i zabranjivali ljudima da čine isto. Stajali nagurani u redovima za izjave političara i gadili se nad neprosvijećenošću ljudi natiskanih u mesnicama i samoposlugama. Tek nedavno, kada su političari počeli javno nastupati s maskama na licu – pri čemu to još uvijek nije pravilo – nekako se i stanovništvo osvijestilo.

U opsežnoj analizi epidemije i utjecaja mjera na njen razvoj koja je nedavno objavljena bez standardne „peer-review“ recenzije, znanstvenici iz Kine i SAD-a modelirali su broj nepoznatih slučajeva zaraze tijekom dužeg razdoblja epidemije u Kini, koristeći kliničke podatke o 26.000 laboratorijski potvrđenih osoba s virusom u Wuhanu. Prema njihovim izračunima do 18. veljače bar 59 posto od ukupnog broja zaraženih u gradu nije bilo evidentirano. No stroga karantena i ostale mjere značajno su smanjile širenje zaraze, preveniravši oko 94 posto potencijalnih novih infekcija do 18. veljače. Istraživanje Mattea Chinazzija i suradnika objavljeno u Sciencu potvrdilo je pak da najviše utjecaja na kontroliranje epidemije imaju intervencije javno-zdravstvenog sustava poput rane detekcije slučajeva zaraze, te promjene u ponašanju ljudi poput izolacije i pranja ruku, dok ograničenja putovanja značajnije usporavaju epidemiju samo u početnoj fazi.