Uprkos hiljadu i jednom racionalnom razlogu - činilac identiteta učinio je ovu životnu situaciju krvoločnom i ubilačkom. Đoki, sa srpskim prezimenom, sudbina žrtve nije bila predodređena: ali, on ju je prihvatio i bio ubijen. Primer je to jednog od brojnih ličnih činova i del, malih, ali velikih ljudi, koji su se u vrtlogu zločinačkih identitetskih doktrina našli na "drugoj strani". To im nije smetalo da pronađu hrabrost, da napipaju srce, da osete dušu i ustanu sa čeličnom voljom, žrtvujući sopstvene živote. Ovih dana navršava se godišnjica genocida u Srebrenici. Naviru mnoga sećanja, a čovečanstvo još traži odgovore. "Zašto" je, čini se, još daleko. I taman kada sam razočarano pomislio kako se među Mladićevim i Bearinim ubicama nije našao ni jedan pravednik da baci oružije i vikne "neću", utešio sam se činjenicom da barem delimično nisam upravu.

Fotografija mrtvog trogodišnji dječaka iz Sirije, malenog Alana Kurdija čije je tijelo more izbacilo na tursku obalu, prije četiri je godine potresla svijet te je postala simbolom patnje migranata. No, maleni Kurdi nije niti jedina, a niti posljednja karika u teškom i dugom lancu migrantske krize koja traje do danas i gotovo svakodnevno uzima nove žrtve. „U svakom brodolomu svakom utapanju, u svakom izostanku pomoći, Europa nestaje. Sa svakim kriminaliziranim, progonjenim i zatvorenim volonterom, Europa nestaje. Sa svakom eksternaliziranom granicom, svakim bombardiranjem izbjegličkog kampa, Europa nestaje“, stoji u objavi španjolskog Instituto 25M. Ta je organizacija nedavno na svojim stranicama objavila i video koji vrlo realno prikazuje koliko smo, zadubljeni u vlastiti život, planiranje ljetovanja, surfanje internetom i društvenim mrežama, postali imuni i gotovo potpuno bezosjećajni prema patnjama drugih ljudi.

Godinama pišem o tome kako nešto ne štima i ne funkcionira u našem školskom sustavu, nastavnim planovima i programima, nastavi, vrednovanju znanja, ocjenjivanju učenika, učenju, motivaciji za učenje, valorizacija postignuća, nerazmjeru ocjene i operativnog znanja, zavaravanju učenika, roditelja, nastavnika i društva. Nisu naša djeca bedasta ili bedastija od drugih, što bi se moglo zaključiti po mnogim standardnim ispitivanjima njihova znanja, naročito PISA testovima, po kojima su u svemu, negdje na dnu rang ljestvice, naročito po matematičkoj pismenosti. Ne radi se dobro i učinkovito, naročito zadnjih godina, iako većina nastavnika (učitelja i profesora) izgara na poslu. Multidisciplinarna istraživanja pokazuju da naša djeca ne vole školu, da ne vole čitati, da ne vole učiti, pripremati se za nastavu i aktivno sudjelovati u nastavi. U školu idu zato što moraju.

Program Hrvatske radiotelevizije već godinama je na meti žestokih kritika javnosti, a još od čistki na Trećem programu, nije pokrenuta kampanja kakvu je danas pokrenulo Društvo hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) pod nazivom „Meni se to gleda, HRT ne da“. Domaći filmski autori na ovaj način žele ukazati na vrijednosti i raznolikosti sve one produkcije koju su na HRT-u odbili. O vrijednosti odbijenih uradaka najbolje govori činjenica koju su „iskopali“ u DHFR-u, a koja kaže kako su ti filmovi do sad prikazani na čak 353 međunarodna i nacionalna festivala te prikupili ukupno 86 nagrada. Posebno su ogorčeni odnosom javnog servisa prema autorima, jer su neki od njih odluku o odbijanju njihovog rada primili nepotpisanu, ali zato s nizom uvreda koje kao da su ispale iz nekog proustaškog glasila, kakvih u Hrvatskoj ne nedostaje. Recimo, jedna od nepotpisanih recenzija kaže kako jedan od odbijenih filmova „produbljuje jugočetničku naraciju“.