Novosadski kolumnist i novinar, Teofil Pančić, novinari portala eTrafika, Vanja Stokić i Ajdin Kamber, te portal 021 iz Novog Sada dobitnici su ovogodišnjih novinarskih nagrada „Srđan Aleksić“. Svečana dodjela bit će održana ovoga vikenda, 14. prosinca, u Novom Sadu, u tjednu kada obilježavamo Međunarodni dan ljudskih prava, a u sklopu „Dana Srđana Aleksića“ koji se ove godine odvijaju u Banjaluci, gdje se događa festival dokumentarnog filma, te u Novom Sadu gdje ćemo, uz dodjelu nagrada, organizirati i nekoliko medijskih panela te promocija. Po prvi puta, otkako se organizira nagrada, žiri je dodijelio i Specijalnu plaketu. Za dugogodišnji profesionalni angažman i izuzetnu posvećenost novinarstvu, posthumno je dodijeljena Bojanu Tončiću, novinaru i kolumnistu koji je preminuo u travnju ove godine. „Njegov dugogodišnji rad ostavio je dubok novinarski trag na ovim prostorima”, napisao je žiri u svom obrazloženju.

Zoranu Milanoviću trebalo je toliko godina da sam shvati kako je fasciniran Tuđmanom, SDP-u će očito trebati mnogo više, a Hrvati kada shvate ionako će biti kasno. No, fascinacija Tuđmanom nije jedina suprotnost socijaldemokraciji u Milanovićevoj karijeri, nažalost bilo ih je mnogo više. Otvoreno okrupnjavanje kapitala kroz eklatantno rušenje radničkih prava kao premijer je Milanović nazvao otprilike hrvatskim rastom i akumulacijom kapitala koje će napuniti ionako klimavo gospodarstvo. Milanoviću je tada cilj opravdavao sredstva, razloga da sumnjaju u njegovo ljevičarstvo imali su samo oni koji nisu razumjeli zašto gospodin premijer kod ključnih socijalnih i svjetonazorskih pitanja za društvo bira klasične neoliberalne politike koje se izravno kose sa temeljima socijaldemokracije. Čak štoviše, pri tom je otvoreno iskazivao gotovo pa opipljiv prezir i gađenje prema socijaldemokraciji.

Kroz kampanju “Živjeli” Trans Mreža Balkan podsjećaja da je pravo na život apsolutno i da će trans osobe nastaviti postojati i boriti se za svijet u kojem svatko može sa svog mjesta za stolom nazdraviti Živjeli! – s ponosom, dostojanstvom i bez straha. “Kroz simboliku nazdravljanja, odajemo počast svima koji su izgubili živote zbog transfobije, dok istovremeno slavimo snagu i otpornost trans zajednice. Želimo poslati poruku da je pravo na život i samoodređenje osnovno ljudsko pravo koje pripada svima, bez iznimke. Video je poziv na solidarnost i zajedničko djelovanje kako bismo izgradili društvo u kojem strah i nasilje nemaju mjesta, a svaki čovjek može nazdraviti svojoj slobodi i postojanju s osjećajem sigurnosti i ponosa”, kaže u razgovoru za Lupigu Diana Avdić, izvršna koordinatorica udruge kolekTIRV koja pruža potrebnu podršku zajednici.

Tokom 2024. godine, barem prema poznatim podacima, ubijeno je devet žena u BiH. Neke su ubili njihovi muževi, a ostale ubice su poznavale svoje žrtve ili su bile s njima u emotivnoj vezi. Od 2019. do 2024. godine, ponovo barem prema poznatim podacima, ubijeno je 57 žena. BiH je među prvim državama potpisala Istanbulsku konvenciju 2014. godine, ali u praksi ona gotovo da se i ne primjenjuje. Zbog nepostojanja adekvatnih zakona koji bi trebali da strogo kazne počinitelje još uvijek nema ni naznaka da se femicid uvrsti kao posebno krivično djelo u Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u entitetu Republika Srpska, niti u Krivični zakon Federacije BiH, o državnom nivou tek nema govora. U RS-u je napravljena opstrukcija da se femicid ne izglasa kao posebno krivično djelo, uz tvrdnje da je to protiv "tradicionalno-porodičnih" vrijednosti, ali i o uvođenju rodne ideologije na “mala vrata” putem uvođenja zakona o femicidu.

Država funkcionira, rekli bismo uz tužni uzdah, mi, posmatrači sa jugoistoka Evrope, kada bismo sve stavili na papir i vidjeli da, eto, i to se može desiti - da, država radi! Razloga za to ima i previše. Nezaposlenost je na istorijskom minimumu – četiri posto i, u principu, ne radi samo onaj ko neće. Financije nikad nisu stajale bolje, sa velikim brojem multinacionalnih kompanija od Applea, Mete, Pfizera, Googlea i mnogih drugih koji popunjavaju državni proračun sa ogromnih 15-20 posto. Dublin je postao IT Meka. Pitate se, zašto bi neko htio da mijenja bilo šta kada su svi ekonomski parametri odlični. Možda se odgovor krije na drugoj strani Atlantika, gdje su demokrate osjetile na svojoj koži šta znači nezadovoljstvo običnog čovjeka u situaciji kada je makroekonomska slika više nego povoljna. Odgovor je jednostavan, makroekonomija se ne jede: ona jednostavno ne dotiče pojedinca iz srednje klase. Još manje one sa ruba socijalne ljestvice.

Ono što posebno iritira su mnogobrojni „mali“ apsurdi hrvatskog zdravstva koji uporno perzistiraju iako se čine rješivi čak i tradicionalno ograničenim radnim i strateškim kapacitetima hrvatskih ustanova, a koji istovremeno dramatično otežavaju život pacijenata. Jedna od takvih nebuloza je da se za dostavu nalaza, rješenja i ostalih dokumenata i dalje ponekad koristi isključivo pošta. S obzirom da pošta svaki put putuje i do deset dana čak i na području istog grada, cijeli ovaj postupak zna potrajati i više od mjesec dana isključivo iz tog razloga. Za to vrijeme, kako je rehabilitacija ključna u ranim fazama liječenja, pacijenti su prisiljeni snalaziti se. To najčešće znači plaćati rehabilitaciju privatno. Zašto obiteljski liječnik, u doba elektronskih potpisa i e-građana ne bi rješenje liječničkog povjerenstva mogao vidjeti u sustavu, čime bi se izbjegli troškovi i za pacijenta i za državu - ostaje misterij.