U svojim knjigama i novinskim esejima Teofil Pančić (1965. - 2025.) ispisao je bar nekoliko autobiografskih romana. Mogao je još i više, jer materijala ima napretek. Teofilov život bio je, blago rečeno, nesvakidašnji, i u njemu je na neki način sublimirana istorija ovih naših prostora u proteklih četrdeset i kusur godina. Njegova životna energija je bila takva da je hladno mogao da bude na više mesta istovremeno, protiveći se zakonima fizike i gravitaciji. Njegova ličnost je bila džinovski osobena, drugačija od svega što je viđeno u istoriji čovečanstva, da bi se samo o tome mogao napisati 12-tomni roman. Interesovanja su mu tako široka i opet iznenađujuća – eto prilike za bar još koje kapitalno štivo. Preminuo je u šezdesetoj, ali je živeo, brat bratu, nekoliko vekova, kroz sve one okeane pročitanih knjiga, odgledanih filmova i pozorišnih predstava. Nije umro jedan čovek nego mnogo njih.

Nedavno smo na ovom mjestu predstavili primjere dobre urbanističke prakse “ponovnog osvajanja” gradskih prostora za pješake i bicikliste kroz usporedbu fotografija gradova prije intervencija i poslije njih. Ovim tekstom ćemo nastaviti započeto te vam predočiti još neke slikovite primjere transformacije svjetskih gradova koje često biramo kao društveni uzor. Planeri širom svijeta, naime, uviđaju kako je podređivanje svih funkcija grada automobilskom prometu bila velika pogreška, i na razne načine pokušavaju u fokus staviti ljude, a ne automobile. Gradovi po mjeri čovjeka nisu neka nedostižna utopija, kako ćemo vidjeti kroz primjere uspješnih inicijativa u raznim gradovima. Potrebna je volja i vizija za korjenite promjene, često usprkos prvotnom žestokom protivljenju javnosti. Zagreb je, primjerice, prepun potencijala, a inspiraciju možemo crpiti iz nekih od sljedećih primjera.

Je li zlatnom dobu televizije došao kraj? Dok sam prethodnih godina za ovakvu listu morala birati između dvadesetak odličnih kandidata, ovaj put sam jedva uspjela “skrpati” njih deset. Možda je stvar u tome što streaming servisi stežu remen i manje je vjerojatno da će zanimljivi ili “hrabriji” scenariji dobiti zeleno svijetlo, a možda se, pak, kreativci ipak vraćaju filmu, nakon što su dugi niz godina sve više gravitirali televiziji. Još jedna stvar koju vrijedi istaknuti je to da je konsenzus publike (a i kritike) oko “must see” serija sve tanji. Preplavljeni smo sadržajem i sve je manje serija za koje nam se čini da ih “svi gledaju”. Izgubljeni smo i izolirani u personaliziranim mjehurićima Netflixovog algoritma. Možda je u takvim uvjetima i lakše raditi ovakvu listu koja nikako ne pretendira da bude objektivna, nego samo da bude pomoć u navigiranju sadržajima kojima nas zatrpavaju streaming platforme.

Već drugi petak zaredom građani diljem Hrvatske odlučno poručuju trgovačkim lancima: "Dosta je!" Bojkot trgovina, kao odgovor na uporno divljanje cijena, ovog se tjedna proširio i na susjedne zemlje – BiH, Srbiju i Crnu Goru. Rezultati ovotjedne prosvjedne akcije u Hrvatskoj nešto su slabiji nego li su bili tjedan ranije. No, iako je odaziv bio manji, bojkot je ipak dovoljna prijetnja da "prisili" brojne trgovačke lance da najave "zamrzavanje cijena" za veliki broj proizvoda. Naš čitatelj iz Samobora poslao nam je dvije fotografije i potvrdio teoriju o preskupoj Hrvatskoj. Na dan bojkota u Hrvatskoj zaputio se u petnaestak kilometara udaljene Brežice u Sloveniji. U tamošnjem Lidlu je naišao na čokoladne praline njemačkog proizvođača po cijeni od 2,39 eura. Budući da taj proizvod redovito kupuje, nije mu promakla činjenica da se isti taj paketić čokoladica u samoborskom Lidlu ima bitno drugačiju cijenu.

Mara je teško bolesna. Terminalna faza. Nema još mnogo vremena na raspolaganju. Prošli mjesec prijavila se na spisak za eutanaziju. Ne želi da pati pod morfijem. Da muči i sebe i najbliže. Čemu? Kad vrijeme dođe, sama će sebi skratiti muke. Tako je najpoštenije. Jedini problem koji trenutno ima je … šta poslije? Htjela je kremiranje. Još odmalena, od gledanja “kaubojskih” filmova, fascinirao ju je indijanski pogreb. Kad se pokojnik, prilikom tranzicije sa ovog svijeta u “vječna lovišta”, jednostavno zapali na nekoj vrsti lomača ili kad se u čamcu pusti niz rijeku, pa se zapaljenom strijelom, vješto odapetom s obale, sve pretvori u buktinju. Pitala se da li su i pripadnici njihovog lokalnog Chehalis plemena tako ispraćali svoje najmilije. I da li su nakon pogrebne ceremonije činili nešto sa ostacima, sa pepelom preminule osobe. Tradicionalnu sahranu sa kovčegom nije željela iz dva razloga.

Uopće ne omalovažavam politički značaj činjenice da tariguzni papir u Hrvatskoj košta euro više nego u Njemačkoj. To je klasno pitanje par excellence. Koliko je naroda kojem taj euro nije nikakva bagatela, a koji ipak mora nečime obrisati dupe? Nije drugarski od ljudi raditi jarce. Pa i temeljna republikanska deklaracija legitimira se time da se bavi pravima čovjeka i građanina, a ne jarca i građanina. Mora se kretati od materijalne podloge. Treba i zbog cijena, ali ako se u bojkotu zadržavamo samo i isključivo na tome, onda znači da bojkot zbog cijena nije iz razloga iz kakvih bi trebalo biti, nije stvarno politički. Ne radi se ovdje o puko moralnom zakeranju. Ako ne istupaš kao građanin, u antitezi ćeš biti ne samo potrošač nego i zauvijek podanik time što si potrošač. U lancima u oba smisla riječi. Istu tu lovu koju pažljivo trošiš prvo moraš krvavo zaraditi – a bit će to krvavije za onoliko koliko ti platformski kapitalizam razvali sav ostatak načetih radničkih prava.