Svake nedjelje moj djed imao je isti ritual. Obući svoje najbolje odijelo, mene uzeti za ruku i presaviti novčanicu od sto dinara u svoj, a novčanicu od deset dinar u moj džep. Taj čovjek, armirač i građevinar grubih crta lica, od svoje je sirotinje izdvajao toliko, odričući se novina, karte za utakmicu ili piva s kolegama, da bi na kraju mise u malu drvenu škrabicu posvećenu pomoći Crkvi, ugurao tu novčanicu podozrivo gledajući mene da učinim isto. Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Onaj običan puk, onaj koji je odvajao od svojih usta da održi svoju Crkvu u vremenima njenog ignoriranja. No nije li upravo ta Crkva u koju je taj narod toliko vjerovao u ovom vremenu izdala njega? Današnje involviranje i sprega uz vlast najveća je izdaja Crkve, kojom se izdaje upravo tog običnog, malog čovjeka. Čovjeka za kojeg njegova Crkva iza zlatom optočenih hramova niti ima sluha, niti ima vremena.

Iako se može činiti da je trgovina ljudima nešto što pripada davno prošlim vremenima ili se događa negdje drugdje, istina je da taj zločin nema granica te se i danas, diljem svijeta, žene, muškarce i djecu prodaje, kupuje te brutalno izrabljuje. Kako bi ih se prisililo na obavljanje različitih poslova često ih se psihički i fizički zlostavlja, ucjenjuje, izgladnjuje, ograničava im se sloboda kretanja, kontakt s obitelji i prijateljima, prijeti se njihovim obiteljima, prisiljava na zlouporabu opojnih droga, ucjenjuje nerealnim dugovima nastalim prilikom njihovog zapošljavanja i slično. Žrtve se najčešće prisiljava na prostituciju. Gotovo dvije trećine od ukupno zabilježenih slučajeva trgovine ljudima u Europskoj uniji vezano je za seksualno iskorištavanje, a u posljednjih 16 godina u Hrvatskoj je identificirano 357 žrtava trgovanja ljudima.

Predrag Finci otkrio je anegdotu kako se u neka „pradavna vremena“ upoznao s velikim pjesnikom Enesom Kiševićem. Naime, kao mladić Finci se okušao u glumi, ali je već nakon prvog filma shvatio da taj poziv nije za njega. A taj prvi film bio je poznati „Sarajevski atentat“ iz 1968. godine, legendarnog režisera Fadila Hadžića i u njemu je Finci igrao Gavrila Principa. Kada je Hadžić uoči snimanja čuo koliko dubok glas Finci ima, zaključio je da on jednostavno u filmu ne može glumiti tek punoljetnog Principa pa mu je našao nekoga da ga mu „posudi glas“. Taj netko bio je upravo Enes Kišević. Kišević je okupljene u Bookari počastio, a počastit će i sve vas koji pogledate video snimku, recitiranjem nekoliko sjajnih pjesama, koje su, kako sam kaže, varijacije na temu mističnog.

Izvjesno je da će Diana Budisavljević i nakon vađenja iz kolektivnog zaborava ponovno doživjeti istu sudbinu, da njezina intimna drama neće biti ispričana niti uvjerljivo imaginirana. Ne samo da je lišena svega onoga što ženu čini ženom, nego gotovo da je lišena i svega onoga što čovjeka čini čovjekom. Diana Budisavljević iz filma bila bi loš književni lik - samozatajna supruga doktora Julija Budisavljevića koja iz njegove sjene izlazi tek kad joj „Bog dadne dar da spašava djecu“, kao da joj je povijesna tragika poslužila za samoostvarenje. Unavodničeni citat rečenica je iz njezina dnevnika. Povremeno podsjeća na Noru Helmer, njezin suprug na Torvalda Helmera, a nakon prizora u kojima posjećuje centre za prikupljanje pomoći, na Majku Terezu, koja je vjerovala da "svijetu pomažu patnje siromašnih ljudi".

Zamislite neku javnu debatu, nevezanu za tzv. žensku problematiku sa šest-sedam sudionika, u kojoj ne bi sudjelovao niti jedan muškarac. Ili vladu u kojoj bi većinu činile žene. Kakve bi to reakcije izazvalo? Pored opaski da se radi o nekoj ženskoj zavjeri, ma što god to značilo, prevladavali bi seksistički komentari. Komentirala bi se dubina dekoltea, visina štikle, dužina suknje, frizura, figura … O tome se, i inače, osjetno više piše i govori kada su žene vidljive u javnom životu, nego o njihovom djelovanju. U Poljskoj su muškarci iz novina Krytyka Polityczna i još nekoliko lijevih medija u znak prosvjeda odjeveni u haljine i našminkani išli na debate i panele na kojima su sudjelovali samo muškarci. List je organizirao i debatu o etičkim aspektima muške masturbacije i pozvao samo žene. Jedini muškarac koji se pojavio bio je asistent koji je prisutnim ženama donosio čaše s vodom.

Puna dva mjeseca putovala je Dea Botica na teretnom brodu, od Amsterdama, do Crnog mora pa natrag Mediteranom u Atlantski ocean sve do obala zapadne Afrike. I s tog putovanja donijela sjajne fotografije koje će, od utorka biti postavljene u Galeriji f8 u Zagrebu, kao diplomska izložba ove studentica zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Prvu dugu plovidbu prošla je još s nepunih osam godina, 2002. godine, s brodom za hlađeni teret na kojem je njen otac tada bio kapetan. Ta putešestvija sedmogodišnjakinje trajala je mjesec i pol „Sve utiske s tog putovanja zapisala sam u svoj dječji brodski dnevnik, tako da mogu reći kako polazište ovog istraživanja predstavlja osobna i obiteljska povijest, dokumentacija, fotografije i usmena predaja. Svi ti artefakti govore o značaju posla pomorca u kreiranju obiteljskog identiteta, ali predstavljaju i izvor obiteljskog sjećanja“, reći će Dea Botica u razgovoru za Lupigu.