Inspiracija za rad proizašla je iz osobnog iskustva umjetnice u kojem je bila izložena maltretiranju i verbalnom zlostavljanju. Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama razgovarali smo s Nives Žarković, umjetnicom i kiparicom koja upravo na današnji dan želi, još jednom, radom poslati jasnu poruku. „Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da je u našem društvu maltretiranje i zlostavljanje sasvim prihvaćeno te da se najčešće problemi nasilja stavljaju pod tepih gdje im, po mom mišljenju, nije mjesto. Prošle godine odlučila sam napraviti rad kojim ću naglasiti problem nedovoljne osviještenosti i društvene (ne)brige za žrtve nasilja u našoj sredini. Prijedlozi da nasiljem odgovorim na nasilje nisu dolazili u obzir. U potpunosti sam se oslonila na umjetnost kao jedino oružje koje imam i u koje vjerujem“, kaže Žarković.

„Živimo u izuzetno nezahvalnom vremenu. Zemlja smo male čitateljske publike, da ne pojašnjavam probleme izdavača posebno kada je poezija u pitanju, ponekad se teško se izboriti da knjige uđu u knjižnice. Unatoč tome, pisac mora pisati i biti strpljiv“, kaže naša današnja gošća koju predstavljamo u Lupiginoj rubrici "Autori(ce) u gostima ponedjeljkom". Ona je Sanja Baković. Rođena je u Splitu 20. studenog 1976. godine, dodat će, po velikom nevremenu zbog čega je njenu majku u trudovima s Brača do kopna prevezao broj Jugoslavenske ratne mornarice. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Bolu na Braču, a potom je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se više ne bavi, već radi u odnosima s javnošću. U Zagrebu je ostala živjeti, raditi, pisati te podučavati jogu.

Djeca vezana za krevete, radijatore, ruku vezanih iza leđa – samo je dio repertoara koji više doliči prizorima poznatim iz vremena nacističkih mentalnih ustanova u kojima su se vršili eksperimenti u cilju „naučnih dostignuća“ i „razvoja medicinske nauke“. Sve to nije bilo dovoljno svim onim poslanicima koji su bili protiv prijedloga ili su pak ostali suzdržani. Njihova imena, u toku tog 20. novembra, na društvenim mrežama, jednako su dijeljena kao i sama stravična priča iz Pazarića. Ono što je mene najviše interesovalo je bilo pitanje reakcije nadležnih pravosudnih i policijskih tijela. Naime, objavljeni materijali neupitno ukazuju na teške oblike nehumanog postupanja, zlostavljanja i torture prema malodobnim žrtvama – DJECI. Bolesnoj, zdravoj, mentalno invalidnoj, djeci s poteškoćama u razvoju – potpuno je nebitno. Suštinski, „slučaj Pazarić“ s formalno-pravne strane vrlo je jednostavno postaviti.

Govor mržnje definitivno je bio glavni pojam prošlog tjedna u Hrvatskoj. Ali ne zbog toga što je takvog diskursa bilo više nego inače, to sigurno ne, pa niti zbog toga što su nam vijesti o klimatskim šokovima već postale dosadne. Nisu, jer svi znamo da im broj može samo rasti. Govor je mržnje dospio u žižu javne pažnje tako što je HDZ zbog njega isključio osmero svojih članova. Točnije, HDZ Grada Zagreba, dakle lokalna organizacija. Svejedno, izletjelo ih je čak osmero. Toliko ni Stipe Mesić nije generala prinudno umirovio, ono kad su 2000. godine hvatali zalet za državni udar, a on odigrao bez dileme najbolji potez u državničkoj mu karijeri. Sedmorica su tad upućena u penziju. Ovaj put je Andrej Plenković – a naravno da on stoji iza toga – riješio jedno ime više. Deveti je izgrednik netom prije toga sam istupio iz stranke, inače bi i on fasovao isto. Pri tom je Plenković sasvim ozbiljno izjavio da govor mržnje u HDZ-u ne može proći.

Taj lik Zorana, sarajevskog Srbina i novopečenog Bečanina, koji od djece uči njemački, po dubini zahvata u identitetske lomove onih što napuštaju zavičaje i nastanjuju se tamo gdje nikada srcem neće pripadati, zasigurno postaje dio galerije amblematskih likova iz naše gastabajterske abecede, ako ne rame uz rame, onda tek koji korak iza Raosovog Matana. Dok će u budućnosti puno djece po Irskoj, Njemačkoj ili, nebitno, Kanadi, poprimati Zoranov lik, sličiti mu više ili manje, dotle će oni što ostaju i danas slušati jezik koji se sporo mijenja, besidu uz komin koja još miriše na dubove badnjake. Likovi Miljenka Jergovića ne staju na brzopoteznoj ironiji, već odlaze u široku dubinu. Može vam se ne sviđati ovakav način pripovijedanja ili ovakav izbor tema ili pisac kao čovjek, ali Jergovića kao književnika treba poštovati jer svoje likove pa i samog sebe kao književnog lika gradi kao nitko drugi u našim književnostima.

Imperativ na Balkanu posljednjih desetak godina postale su investicije u proizvodnju električne energije. Financijskom podrškom iz Europe, Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj na području između Slovenije i Turske izgradit će se gotovo 3.000 malih hidroelektrana, čija snaga varira između pet kilovata i deset megavata. Koliko god da su ovi projekti ekološki opravdani, nažalost, iza njih često stoji interes za profitom pod svaku cijenu, a često se pogoduje onima koji su dobro povezani s vladajućima, dok se ponegdje i vladajući direktno uključuju u ovaj biznis. S duge strane građani se sve više organiziraju i brane svoj okoliš. Još se uvijek sjećamo brutalnih scena kada pripadnici specijalne policije "čiste" prosvjed Hrabrih žena Kruščice u BiH, a nedavno je 20 osoba ozlijeđeno na jugu Kosova gdjeAlbanci i Srbi zajedno brane svoju rijeku.