Još prije pet godina, na obljetnicu 70 godina od oslobođenja Zagreba, Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ), pokrenula je devedesetih ukinutu tradiciju „Trnjanskih kresova“. Kresovi su se palili na savskom nasipu, na mjestu gdje su partizanske jedinice 8. svibnja 1945. godine ušle u Zagreb i oslobodile grad od fašističkih i nacističkih okupatora i domaćih im pomagača. No, ove godine uslijed epidemioloških mjera MAZ je morao odustati od organizacije kresova. Improvizirani kresovi ipak su sinoć zapaljeni. Uz transparent na kojem je stajalo „partizanke i partizani – hvala“, petnaestak ljudi, koji, kako se vidi na video snimci, drže međusobni razmak, zapalilo je petnaestak baklji umjesto pravih kresova.Inače, „trnjanski kresovi“ naprasno su, kao nepoćudna manifestacija, ukinuti početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Istovremeno s održavanjem zagrebačkog EU summita o Zapadnom Balkanu, u okviru hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, u sklopu kojeg su, zbog pandemije koronavirusa, vođe država članica EU i država Zapadnog Balkana, na online sastanku razgovarale o perspektivi država Zapadnog Balkana za ulazak u EU, jučer su i organizacije civilnog društva, pod koordinacijom CROSOL-a, održale performans ispred sjedišta hrvatskog predsjedanja. „Kao dio performansa imali smo kombi sa zastavom EU i razglasom s kojeg smo puštali pjesmu Ramba Amadeusa 'Oda radosti' te čitali deklaraciju. Svrha ovog performansa i deklaracije je ukazati na nedjelovanje Europske unije po pitanju integracije zemalja Zapadnog Balkana u članstvo, te o nužnosti rada na stvarnim reformama u tim državama", objašnjavaju iz CROSOL-a.

Veliki pjesnik i pisac, Michael McClure, preminuo je u ponedjeljak 4. svibnja, u 87. godini života. Iako će ga neki pamtiti kao autora slavne pjesme “Mercedes Benz”, Janis Joplin, ili po prijateljstvu s Jimom Morrisonom, Michael McClure je iza sebe ostavio mnoge daleko važnije stvari. "Ja sam u San Francisco došao da bih studirao slikarstvo, ali moje zanimanje za slikarstvo nije potjecalo iz želje da postanem slikar ... Studirao sam slikarstvo jer sam želio upoznati neke od tehnika koje su u svom slikarstvu upotrebljavali apstraktni ekspresionistički slikari koje sam volio i cijenio, a jednako sam želio proniknuti i u pojam ‘duhovne autobiografije’ i stvarni pokret tijela zaključan u umjetničko djelo – zapravo sam takve stvari želio prenijeti u svijet umjetnosti poezije", govorio je McClure.

Danas, tzv. antiglobalizacijski virus, krivce za sve ono što nam se događa(lo) traži u otvorenim granicama i neograničenoj fluktuaciji ljudi. Ova rasprava o krivcima i krivnji za pandemiju neminovno će rezultirati oživljavanjem starih, a nikada prevladanih stereotipa vezanih uz vjerske, rasne, etničke, klasne i rodne netrpeljivosti. Socijalna se izolacija danas mistificira kao sušto otjelotvorenje solidarnosti, ali zabarikadirati se u izolaciju vlastitog dvorišta nije, ma koliko se to nekima činilo, prihvatljivo i efikasno rješenje. Istina, to bi moglo donekle oslabiti danas izraženi populizam, ali ne i na duže staze; virus populizma ubrzo će naći način da se obnovi i manifestira u nekom novom obličju. Jedan od danas najutjecajnijih europskih intelektualaca, bugarski politolog Ivan Krastev u svom je tekstu nedavno nabrojao sedam lekcija (iz) globalne krize.

Pisac, pjesnik i prozaist Šaban Šarenkapić rođen je 1956. godine u Novom Pazaru. Studirao je političke nauke i jugoslovensku književnost. Pokretač je književnog časopisa "Mak" i magazina "Has". Prvu knjigu poezije pod naslovom "Kućna nega" objavio je 1987. godine, nakon čega slijede brojne knjige poezije i tri prozna djela. O autoru ćemo za ovu priliku izdvojiti još i ono što je u predgovoru za njegovu knjigu "Bukvica" napisao pisac i prevoditelj Sinan Gudžević: "Šaban Šarenkapić, po muškoj strani potomak Šarenkape, jedne od retkih turskih porodica u gradu, pesnik je, prozaist i izdavač. Za vreme rata, ovoga poslednjega, prodao je staru roditeljsku kuću e da bi mogao izdavati knjige. I izdao je stotinjak knjiga, u koje je potrošio novac od prodate kuće, a nikakav od prodaje nije zaradio"

Bi li onima koji udaraju po predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću zbog njegovog nekadašnjeg rada - ili nerada, i svih loših političkih "partija" koje je odigrao za svog premijerskog mandata, bilo ugodnije, bi li ih manje frustrirala agonija i zatucanost ovog društva i bi li im, na kraju, bilo milije i draže da taj isti Zoran Milanović u predsjedničkim cipelama nemarno stoji pored crne hosovske ploče i crnih majica sa zločinačkim ustaškim krilaticama ili da se, u otrcanim i licemjernim domoljubnim protokolima, ponaša onako kako je to radila njegova prethodnica, gospođa Kolinda Grabar Kitarović? Politike će uvijek raditi kalkulacije i domaća politička svjetina će uvijek imati različite stavove i oportunistički tražiti načine kako profitirati pa onda te "ostavštine" kamuflirati i namicati na svoj mlin, ali nikad više ustašlukom.