Mjesec i pol nakon što je Saša Leković podnio ostavku na mjesto predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, na poziciju čelnika ove cehovske organizacije izabran je novinar Hrvatske radiotelevizije, Hrvoje Zovko. Na današnjoj skupštini HND-a Zovko je odnio uvjerljivu pobjedu nad dvoje protukandidata – Brankom Stračević koju je predložilo Ogranak umirovljenih novinara te sportskog novinara Antona Filića, kojeg je kandidirao Ogranak Krapinsko-zagorske županije HND-a, a koji je već sedam godina na čelu Sindikata novinara Hrvatske. S obzirom na visok broj članova Skupštine HND-a postojala je mogućnost da danas ne dođe do izbora novog predsjednika, međutim na glasanju se pojavilo 74 od ukupno 110 delegata te je Zovku svoje povjerenje dalo njih 47. Za Starčević je glasalo 13 delegata, za Filića 10, dok je pet listića bilo nevažeće.

Kako je moguće da netko napreduje u projektu koji je ipak znatno kontaminirao, pardon, kompromitirao? Zašto potencijalno opasnim ili makar sumnjivim brodovima dopuštamo plovidbu nad Jabučkom kotlinom, praktično glavnim rodilištem Jadrana? Zbog čega se u Trgetu godinama nitko nije obazirao na upozorenja mještana o neprimjerenom sidrenju teretnih brodova, kao i neekološkom pranju kamiona na stočnom terminalu iste luke? Nema tu posebne misterije: zato što posao jednostavno ne smije stati. Ali i zato što država-regulator nema kapaciteta da uspostavi prikladne standarde eksploatacije ugljikovodika, prometovanju njima, te upotrebi. Ako ga je nekad imala, odrekla ga se za račun stasavajućih poduzetnika. U međuvremenu je ostala bez ekonomske pozadine, zatim političke, da nametne javno-interesni ekološki diktat.

Antifašist sam jer ono što se dogodilo četrdesetih godina prošlog stoljeća više se nikada ne smije dogoditi. Antifašist sam jer je čovječanstvo prije četrdesetih godine prošlog stoljeća mislilo da se takve stvari ne mogu dogoditi. Antifašist sam jer čovječanstvo, uključujući i ovu nesretnu zemlju u kojoj živim, i dalje misli da se takvo nešto ne može ponoviti. Antifašist sam jer se upravo takvo nešto ponovilo, prije nepunih trideset godina. Antifašist sam jer još uvijek postoje ljudi koji bi rado da se takve stvari ponove. Antifašist sam jer se na HTV-u dopušta kojekakvim budalama da javno govore kako je Jasenovac bio radni logor, a ne stratište na desetke tisuća nevinih ljudi, žena i djece. Antifašist sam jer moji glupi sunarodnjaci vjeruju i misle da su ustaše bile „dobri momci“, a partizani kurvini sinovi koji su hrvatski narod držali u tamnici pedeset godina.

Samo najjači dolaze, veli nam tip k’o od Olimpa odvaljen dok čekira guest listu. Možda netko fali, ali ne fali jer su Body Count in the house, Body Count is here … Najveći doseg Body Counta koji je umjesto bisa, jer ga nitko nije tražio, odsvirao nekoliko žestokih numera iz kućnog laboratorija, jest taj što je okupio dobre ljude, one koji se ne mire sa sudbinom. Ne daš mi dobro živjeti, ne daš mi mirno umrijeti? E, imam par riječi za tebe. Back off za početak. Jedino što je blesavo u cijeloj priči da nam je potreban Ice T iz New Yorka, (Newark, New Jersey) da nam se spomene najbližih u kontekstu zanimljivih seksualnih kombinacija kako bismo se prisjetili da možda nemamo 50 zvjezdica na zastavi, ali imamo dovoljno moćnih ljudi da od jedne stvorimo pulsar.

Sjedinjene Američke Države su otvorile koncentracijski logor za djecu. Ta rečenica bi trebala lediti krv u žilama. Svaka lekcija koju su nas u školama učili iz povijesti, svako predavanje koje smo slušali o užasima ekstremnog nacionalizma, svako zdravo za gotovo uzeto znanje o hororima trpanja manjina iza žičanih ograda izbačeno je kroz prozor pa danas, usred lipnja 2018. godine, taj očiti užas više nije očiti užas već samo još jedna sastavnica suludog političkog kolaža SAD-a. Ekstremizam, mržnja i apologetika istih više se ne nalaze na rubu političke scene - oni su sada u samom srcu vojno najjače sile svijeta i zemlje koja dominira globalnom političkom scenom. Pročitajte tu rečenicu još jednom: Sjedinjene Američke Države su otvorile koncentracijski logor za djecu.

Animafest Zagreb danas mnoštvo je, više od 500 naslova, najraznovrsnijih, tematski i po tehnici izrade, animiranih filmova pristiglih iz 46 zemalja širom globusa, što su se, početkom lipnja, mogli pogledati u tri kino dvorane i na otvorenim, ljetnim pozornicama u Zagrebu. Pokrenut davne 1972. godine, Animafest je i dalje u samom vrhu postojeće, vrlo razgranate i šarolike mreže festivala animiranog filma u svijetu i pruža relevantan pogled na recentnu svjetsku produkciju u tim okvirima, koju donosi kroz brojne programe - prije svega natjecateljske - kratkometražnog, dokumentarnog, studentskog i hrvatskog filma, potom u raskošnoj svjetskoj panorami, odabranim retrospektivama i posebnim programima, te izborom središnje teme festivala. Ove godine bio je to horor.