„Bilo kakva pretjerana imunološka reakcija nije izgledna jer je mRNA vrlo nepostojana molekula. Tako nešto nije ni zamijećeno u mnogobrojnim kliničkim studijama za ovo cjepivo, no i za neke druge primjene za koje se ova tehnologija razvija“, komentirao je za Lupigu Derrick Rossi, jedan od osnivača biotehnološke kompanije Moderna, koja je jedna od svega nekoliko svjetskih tvrtki koje su proizvele cjepivo protiv Covida-19. Nova tehnologija korištena u razvoju cjepiva protiv bolesti Covid-19, objašnjava nam Rossi, izuzetno je korisna i u slučaju cjepiva protiv gripe. Stvaranje ovog cjepiva na „tradicionalni“ način traje mjesecima, što znači da treba početi puno prije same sezone gripe. Takvo cjepivo se dakle bazira na nagađanju koji će soj virusa biti dominantan u predstojećoj sezoni, što mu potencijalno smanjuje učinkovitost. Sada su stvari sasvim drugačije.

Svoju Božićnu priču našao sam u današnjici. Mislim da vas sve u mom gradu ove dane, a ukorite me ako se varam, nije dotaknuo Božićni duh, iako ste ga tražili, a niste ga našli. Raspršen, na mnogim stranama - a nigdje. Jer vam ga je ukralo ovo bešćutno vrijeme. Robovlasništvo koje vas tjera i ne da vam mira. Barem dva dana slobode. Slobode bez dužničkog ropstva, slobode bez robovlasnika koji vas zovu ili tjeraju da radite i ove dane. Svoju Božićnu priču našao sam na odjelu onkologije. U kutu, za pultom, u jednoj Princezi koja će i na ovaj Badnjak biti uz ljude. Ljude ostavljene, ljude zaboravljene, ljude koji više nemaju mogućnosti da se spuste u grad. Ta djevojka odabrala je da bude uz njih. Mogla je, kako kaže, izbjeći dežurstvo na Badnjak, ali se sama prijavila za rad. Njene kolegice imaju djecu, a ona ionako zbog prirode posla i opasnosti neće kod svojih. Da se ne zaraze.

Pero Kvrgić imao je 42, a Lela Margitić 28 godina. Tada su ovo dvoje sjajnih glumaca prvi put izašli na daske koje život znače kako bi odigrali „Stilske vježbe“, predstavu koju će potom zajedno igrati otprilike pola stoljeća i koja će zbog svoje dugovječnosti ući u anale svjetskog kazališta te biti uvrštena i u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom. Još ranije, nešto više od godinu dana, od siječnja 1968. godine, Kvrgić je predstavu igrao s Mijom Oremović koja je „Stilske vježbe“ napustila zbog drugih obaveza. I pred svečanu izvedbu ove predstave kojom je obilježeno 50 godina njenog izvođenja, Kvrgić će reći kako uoči izlaska pred publiku i dalje imaju tremu, baš kao nekada, prije nego li će krenuti izgovarati tekst koji pamte generacije i generacije – „U toj se jedanaestici osim uobičajenog vonja osjećao i miris kanonika, miris poriluka, miris jaja, miris golubova, sjekira, miris groba, zločina..."

„Moje mjesto je u Gorskom Kotaru, blizu Delnica, i iako tamo ima mnogo Srba, tamo nikada nije bilo nikakvih problema. U Drugom svjetskom ratu tamo su pomagali Srbi Hrvatima, a Hrvati Srbima. Pa i ženili su se međusobno“, objasnio je Kvrgić u velikom intervjuu za tjednik Vreme 2014. godine. S 14 godina ostao je bez oca, lokalnog gostioničara. U nepoznato su ga odvele ustaše i to je tragično iskustvo Peru Kvrgića obilježilo za cijeli život. „Kad je počeo rat, oca su odveli, ustaše su ga odvele. Bio je u svojoj restauraciji, a ja sam mu rekao: ‘Ajde tu je šumica, pobjegni'. Rekao je: 'Nemam ja zašto bježat kad nisam kriv'. I odveli su ga. Najprije u žandarmerijsku stanicu, pa onda u kolonu jednu, pa su ga stavili u neki stočni vagon među druge ljude. I onda je otišao. Jedino sam posljednji pogled njegov vidio kroz rešetke vagona. Ne znam gdje je poginuo“, rekao je u tom intervjuu.