GRAĐANI PO MJERI

Politički čin u doba etike

ritn by: Gordan Maslov i Atila Lukić | 15.11.2020.
GRAĐANI PO MJERI: Politički čin u doba etike
Značenje događaja s Markovog trga, čije konstitutivne elemente u ovom trenutku još ne razumijemo u potpunosti, u javnom se diskursu definiralo odnosom između znanja i etike; odgovori su se tražili u psihološkom “profilu” počinitelja ili njegovoj okolini; počinitelj je ujedno žrtva i nagovještaj neke moguće budućnosti koja nam dolazi u susret. Mi nekako znamo kako Danijel Bezuk nije građanin, on se odrekao bivanja političkim subjektom, iako je njegov čin posve političan. Svaka dosadašnja interpretacija ovog događaja je smislena jedino ako temelji svoje znanje o događaju na ne-informiranosti, na ne-znanju samog aktera. No, pretpostavka neznanja nas ne oslobađa potrebe za analizom procesa koji formiraju područja političke borbe u kojoj netko smatra kako je nasilje nužni korak u razrješenju antagonizma.

Autori su članovi Centra za društveno-humanistička istraživanja

Da je politika prvenstveno stvar narativa i jezika je već truizam, podjednako kao i taj da su politički narativi nemogući bez pojednostavljenja jezika. Ova simplifikacija se odvija procesima supstitucije i supsumcije značenja proizvodeći tako okvir smisla unutar kojeg Svijet i naša politika, kao odgovor na takav Svijet, dobivaju smisao. Tako npr. sintagma “svi političari su isti” nije rezultat političke analize ili kritike već pojednostavljenja i uravnavanja značenja čijim smo konkretnim posljedicama svjedočili 12. listopada kad je Danijel Bezuk otvorio vatru na Markovom trgu, ustrijelio policajca te nakon odlaska s mjesta napada, sat vremena kasnije, sebi oduzeo život. No, formiranje političkog diskursa uravnjavanjem i pojednostavljivanjem značenja nije samo prerogativ (populističke) desnice; na suprotnoj strani hrvatskog političkog spektra označitelj koji je posljednjih godina služio kao instrument kristalizacije značenja i glavno mjesto političke mobilizacije je obrazovanje. Obrazovanje kao instrument proizvodnje radnika za tržište rada, obrazovanje kao alat demokratizacije građana, obrazovanje kao sredstvo transformacije društva kroz reforme - obrazovanje kao rješenje političkih sukoba i sredstvo ostvarivanja bolje budućnosti.

Ideja kako je država organizacija koja će kroz odgoj i obrazovanje proizvesti građane po mjeri nije nova. Od antičkih Grka preko Jean-Jacquesa Rousseaua do Georga Wilhelma Friedricha Hegela, uloga države u odgoju građana se neprestano aktualizira. U Platonovom „Protagori“ Sokrat dovodi u pitanje tvrdnju poznatog sofista koji drži da je u mogućnosti podučavati građansku vrlinu podjednako uspješno kao što neki podučavaju specifična umijeća i znanja (poput medicine, lončarstva, građevine itd.): kad su u pitanju specifična umijeća postoji mogućnost usavršavanja kroz praksu i vježbu, dok je, kad je u pitanju aktivnost vezana za poslove polisa, Zeus “podijelio svima jednako”. Sokratu je jasno da ukoliko želimo naučiti i usavršiti određene vještine, moramo se obratiti onima koji ih poznaju. No, ako obućar može naučiti nekoga da proizvodi cipele, Sokrat se pita može li sofist naučiti nekoga išta drugo osim da bude sofist? U središtu Sokratovog i Protagorinog dijaloga je pitanje može li se (politička) vrlina prenijeti na druge tj. kakav odnos postoji između znanja i političkog djelovanja. Bez obzira na njihove početne pozicije filozofi ipak dolaze do privremenog zaključka: građansku vrlinu se ipak može po(d)učavati i učiti. Zaključak kojeg su postigli, a koji nas ne bi trebao iznenaditi imajući u vidu neprijateljski odnos grčke filozofije prema demokratskom sustavu upravljanja, pokazat će se značajnim za demokratski legitimitet; on objašnjava sklonost demosa greškama u pitanjima politike kao rezultat neznanja o posljedicama svog i tuđeg djelovanja. Pitanje ovog politički “fundamentalnog odnosa” između znanja i vrline se stoga neće provlačiti samo kroz Platonova djela već i djela ostalih antičkih autora dok je u povijesti filozofije rezoniralo na različite načine bez da je ikada bilo u potpunosti riješeno. Barem ne do sada.

Posljednjih se godina postepeno formirala široka neformalna koalicija političara i političkih stranaka, stručnjaka za obrazovanje, sindikata i civilnih aktivista, koji sve glasnije zagovaraju obvezni građanski odgoj u školama (dapače, čak i u vrtićima), čije se uvođenje vidi kao iskorak u gotovo transcendentne razine rezultata obrazovnog procesa. Nakon svakog događaja koji demonstrira političku radikalizaciju i/ili ekstremizaciju dijela hrvatskih građana, pogotovo onu koja uključuje mlade, možemo očekivati sada skoro već instinktivnu reakciju navedenih aktera. Na pitanje što napraviti po pitanju zanemarivanja mladih u kontekstu njihove političke radikalizacije, Marko Kovačić, znanstvenik zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja i nacionalni korespondent za mlade pri Vijeću Europe i Europske komisije, je u intervjuu koji je dao Telegramu ustvrdio kako nema “niti jedan drugi odgovor osim da u škole moramo uvesti građanski odgoj. Uz to i medijsku pismenost jer je govor mržnje postao prevalentan. Danas kada netko u komentarima na internetu napiše ‘ubij Srbina’, to više nitko ne percipira”. Navedeno stajalište predstavlja paradigmatski primjer razmišljanja prema kojem rješenje postaje jasno nakon što je uspostavljena dijagnoza: mržnja proizlazi iz neznanja i “medijske nepismenosti”, radikalizacija iz manjka političkih kompetencija i "demokratske kulture”. 

Vlada
Značenje događaja s Markovog trga, čije konstitutivne elemente u ovom trenutku još ne razumijemo u potpunosti, u javnom se diskursu definiralo odnosom između znanja i etike (FOTO: HINA)

Obzirom na intenzitet i raširenost u Europi, procesu političke radikalizacije bismo trebali pristupiti kao problemu političke subjektivizacije koji bi zahtijevao da promislimo načine na koji, određeni postojećim ideološkim, socioekonomskim i fantazmatskim strukturama, pojedinci i društvene grupe postaju politički akteri i akteri određenih politika. Nasuprot tome, prateći Protagoru, na političke probleme nama se nude pedagoški rješenja. “Političkom radikalizmu”, čija je manifestacija pucnjava na Markovom trgu, ovaj diskurs prvenstveno pristupa kao „didaktičkom problemu“: radikalizam rješavamo obrazovanjem, podučavanjem o građanskim vrlinama i vrijednostima - toleranciji, inkluziji, aktivnom građanstvu. Građanski odgoj tako postaje rezultat spajanja politike i odgoja u nastojanju da se stvori "informirani" građanin koji je tolerantan i društveno aktivan. Utoliko što političnost postaje mjerljiva kategorija ostvarivanja onih vrijednosti i prava koje smo definirali kao temeljna, ljudska, ustavna itd., politička aktivnost postaje ograničena na usko definirano područje natjecanja u vježbanju specifičnih vrlina - i to onih vrlina koje možemo podučavati. Većina stavova formira pojednostavljene okvire političkog odgoja i nužnosti istoga za demokratskog građanina. Akt pojedinca ili grupe je političan u mjeri u kojoj korespondira određenom demokratskom načelu čije kršenje predstavlja odmak od “normalne” funkcije kao područja potpunog razumijevanja i su-života - pri tome zanemarujući agonizme oko kojih se taj su-život svakodnevno stvara i rastvara.

Građanin je istovremeno sredstvo, stadij i cilj u ovoj psuedo-nietzscheanskoj antropologiji gdje se politički sukob ne mjeri ideološkim suprotstavljanjima ili koncentracijom moći već pedagoškom mogućnosti njegova nadilaženja kao "imanentne" strukture politike. Građanin postaje agent u postizanju tranzicijskih ciljeva, umjesto aktera u definiranju mogućeg i nemogućeg u područje političke borbe. Njega/nju definira moralno, a ne političko djelovanje: on/a rješava društvene probleme tolerancijom i mirotvorstvom dok u političkim sukobima vidi priliku za potvrdu i mobilizaciju vrijednosti “višeg reda”. No ovakvo političko djelovanje zanemaruje da je tolerancija često mehanizam isključivanja, mirotvorstvo mehanizam negacije neravnomjernih odnosa moći, a univerzalne “vrijednosti višeg reda” rezultat sukoba i antagonizma koje žele dokinuti. 

Značenje događaja s Markovog trga, čije konstitutivne elemente u ovom trenutku još ne razumijemo u potpunosti, u javnom se diskursu definiralo odnosom između znanja i etike; odgovori su se tražili u psihološkom “profilu” počinitelja ili njegovoj okolini; počinitelj je ujedno žrtva i nagovještaj neke moguće budućnosti koja nam dolazi u susret. Mi nekako znamo kako Danijel Bezuk nije građanin, on se odrekao bivanja političkim subjektom, iako je njegov čin posve političan (zahvaljujemo Biljani Kašić na ovom uvidu). Svaka dosadašnja interpretacija ovog događaja je smislena jedino ako temelji svoje znanje o događaju na ne-informiranosti, na ne-znanju samog aktera. No, pretpostavka neznanja nas ne oslobađa potrebe za analizom procesa koji formiraju područja političke borbe u kojoj netko smatra kako je nasilje nužni korak u razrješenju antagonizma. Umjesto problematizacije znanja i vjerovanja osoba poput Danijela Bezuka, pedagoški pristup želi formirati uvjete u kojima građani nikad neće imati te ideje. Građanin je osoba koja ne uči iz svoje svakodnevice: on naprosto zna, znanje mu daje neposredni uvid u društvene nepravde, on ne može griješiti, jer griješiti može samo ako ne zna, on je moralan jer zna, a zna jer je građanin.

U ovom procesu, supsumcije etike i politike u eshatološku dimenziju ljudskog djelovanja, distopijsko postaje utopijsko, a utopijsko distopijsko. Ovako shvaćena demokracija predstavlja neizbježno i dobrovoljno stremljenje ka uniformnosti stavova o političkom djelovanju, u procesu koji po definiciji dovodi do suvišnosti političkog djelovanja; skoro dva i pol tisućljeća nakon Protagore ovo je pedagoško ukidanje političkog koje predlaže koalicija obrazovanih. Posljedično, moralna dimenzija postaje habitus demokracije, njena internalizirana pretpostavka djelovanja. Svijet u kojem živimo prestaje biti mjesto političkih sukoba i njihovih implikacija već stadij u realizaciji političke emancipacije od političkog. 

Ovaj didaktički pristup političkom čiji diskurs zamjenjuje politiku etikom, koji dislocira politička pitanja u etički, pravni ili obrazovni rječnik ne predstavlja ništa novo na hrvatskoj ljevici; baš poput korupcije ili klijentelističkog kapitalizma, u ovom diskursu politički radikalizam postaje samo jedan u nizu označitelja za funkcionalističko razumijevanje društva. Panaceja svim “disfunkcijama” takvog društva predstavlja uvođenje građanskog odgoja koji bi njegove najizloženije, najranjivije no istovremeno i najvažnije članove, mlade, trebalo vratiti na put demokratizacije i izlazak iz tzv. tranzicijskog procesa. Tako sociolog Siniša Malešević u intervju u Jutarnjem listu navodi “U velikom broju slučajeva nasilje kod mladih proizvod je okoline u kojoj žive. Društva u tranziciji osobito su izložena većim ekonomskim i društvenim nejednakostima, izraženoj korupciji, nepotizmu i klijentelizmu, većem stupnju siromaštva i naglog opadanja društvenog statusa...” Eshatološki model socioekonomske promjene kao “tranzicije” koji društvo evakuira iz bilo kakvih odnosa moći i politike pretvarajući ga u fait accompli pokazao je svoju analitičku i političku promašenost svima osim svojim najodanijim svećenicima - kojima su nasušno potrebni novi vjernici. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

  2. SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

    25.11.2020.

    Marko Tomaš

    SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

    09.11.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije