Ante Lešaja rođen je 1931. godine na otoku Korčuli. Radni vijek proveo je na Ekonomskom institutu u Zagrebu te kao profesor na sveučilištima u Zagrebu i Mostaru. Autor je knjige ''Knjigocid - uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih''. Danas živi i piše na Korčuli. Tekst je bio pripremljen u travnju 2023. godine za planirani tematski broj jednog časopisa, koji bi bio posvećen 30. godišnjici smrti Gaje Petrovića i 100. godišnjici rođenja Milana Kangrge (rođen u Zagrebu 1. svibnja 1923.). To se nije dogodilo i stoga tekst objavljujeemo s vremenskim odmakom na Lupigi.

Unatoč obimnosti i raznolikosti filozofskih istraživanja, najveći broj praksisovaca izravno se kritički bavio i „svakodnevnom zbiljom“, polazeći od temeljne pozicije „kritike svega postojećega“, kako je obrazloženo u uvodniku za prvi broj časopisa Praxis 1964. godine (Gajo Petrović). Ta je kritička pozicija smjerala traženju načina i puteva kojima bi intencija i praksa socijalističke preobrazbe društva (sadržajem i postupcima) bila socijalistička koliko god je moguće u datim povijesnim okolnostima.

Pisanim prilozima su se praksisovci općenito, pa i zagrebačkih praksisovci, aktivno uključivali u rasprave o društvenoj zbilji jugoslavenskoga društva; brojne tekstove te namjene naći ćemo u Praxisu, ali i u brojnim drugim časopisima (Pogledi, Naše teme, Kulturni radnik, Revija za sociologiju, Filozofija, Theoria, Teorija in praksa ...), u dnevnim i tjednim glasilima, na brojnim organiziranim tribinama, među kojima su "Bledsko savjetovanje" (o teoriji odraza) 1960. godine, Simpozij "Čovjek danas" u Opatiji 1963. godine, a naročito znamenita "Korčulanska ljetna škola" (1964.-1974.), da spomenem samo mali dio periodike i tribina. Bili su, dakle, podjednako intenzivno prisutni u svim dijelovima Jugoslavije. Tu treba ubrojiti i posebne studije (knjige, zbornici) posvećene kritičkom uvidu u zbilju jugoslavenske socijalističke prakse.

U svojim su kritički usmjerenim tekstovima ustrajali i bili dosljedni dok god su intelektualno i zdravstveno bili u stanju, a dio njih je doživio s 1990-im godinama društvene promjene koje su povijesno retrogradne (antisocijalističke), omogućivši razmah reakcionarnih društvenih snaga (nacionalizam i šovinizam, pljačku narodne imovine, korupciju, oživljavanje nacifašističko-ustaških i njima srodnih resentimana i ideoloških koncepcija koje su im primjerene), pa stoga ne iznenađuje da su se tome praksisovci suprotstavljali.

Jedan od njih, prof.dr Milan Kangrga, bio je naročito angažiran. To se može vidjeti i iz obima njegovih napisa iz razdoblja do 1990. i nakon toga. Uvidom u bibliografiju od 1990. godine nadalje, registrirao sam njegovih 36 tekstova u raznim novinama/tjednicima, počevši s člankom od 24. kolovoza 1990. godine („Hrvatskoj ne treba vođa nego parlament“) do intervjua 4. siječnja 2007. godine („Kapitalizam nas vodi u katastrofu“). Silno su važni, poučni i trajno aktualni njegovi polemički tekstovi, što su pisani uz falsifikate F. Tuđmana i I. Buljana o tada već pokojnim praksisovcima (Globus, listopada 1996., Jutarnji list, srpnja 2001., da spomenem samo ta dva u nizu ostalih, koji su nakon 1990. „nicali kao gljive poslije kiše“ s namjerom „političkog“ dezavuiranja praksisovaca, primjerice: Jure Zovko, N. Kujundžić, N. Sesardić, M. Kukoč ...), uz pretenciozne apologetske tekstove „o hrvatskim dostignućima“ opskurnog V. Šeksa (Novi list, 1997./1998.).

Naslovnica Praxisa, filozofskog časopisa koje je izdavalo Hrvatsko filozofsko društvo od 1964. sve do 1974. godine kada je ugašen (FOTO: Digitalna arhiva časopisa Praxis i "Korčulanske ljetne škole")

Nije se kritički angažman Milana Kangrge ograničio samo na aktuelne, tzv. „dnevne“ izazove hrvatske zbilje. Nastojao je ukazati i na korijene zla koje se događalo, na socijalne uzroke i posljedice nacionalističkog stampeda, na njegovo reakcionarno i retardacijsko obilježje. Svjedoče o tome njegove knjige: „Izvan povijesnog događanja“ (1997.); „Šverceri vlastitog života“ (2001. i 2002.) i „Nacionalizam ili demokracija“ (2001. i 2002.). U tim knjigama će čitalac naći glavninu Kangrginih kritičkih intervencija o društvenoj zbilji nakon 1990. godine. S tim u vezi dobro je uputiti na njegovu uvodnu studiju: „Što je to – 'dobar nacionalizam'?“ (u „Nacionalizam ili demokracija“, str. 7-22) u kojoj temeljno argumentira da je nacionalizam „ne samo antipod, nego i bitni protivnik i najljući neprijatelj i zatiratelj demokracije!“ (str. 17). A u intervjuu iz 1995. godine („Biti samo Hrvat – znači još ne biti čovjek“, u „Izvan povijesnog događanja“, str. 189-201) kaže: „Povijesno i filozofijski gledano, inzistirati isključivo, odnosno apsolutno na nacionalnom određenju čovjeka, pri čemu je nacionalna pripadnost njegovo bitno ili jedino određenje vrijedno spomena, znači određivati čovjeka u horizontu biologije ili čak zoologije.“

A uz sav taj angažman Milan Kangrga je objavio i nekoliko fundamentalno važnih filozofskih istraživanja, objavljenih nakon 2000-ih: „Etika“ (2004.); „Praxis-Zeit-Welt“ (2004.); „Klasični njemački idealizam. Predavanja“ (2008.); „Filozofske rasprave“ (2008.) i „Spekulacija i filozofija. Od Fichtea do Marxa“ (izdana posthumno 2010.).

Sistematski uvid u njegove kritičke opservacije o događanjima na području Jugoslavije, i Hrvatske dakako, nakon 1990. godine, a uz to i njihova valorizacija, bio bi značajan prilog razumijevanju i povijesnom određenju tih događanja. Nadajmo se da će jednoga dana i to biti obavljeno.

Ovom prilikom ukazao bih samo na dva Kangrgina kritička angažmana, po mom uvjerenju oba od osobitoga značenja. Jedan se tiče fenomena uništavanja tzv. „nepodobne“ knjižne građe u Hrvatskoj nakon 1990. godine, a drugi njegove reakcije na vrlo ružnu i podmuklu šovinističku denuncijaciju praksisovaca, koju je „konstruirao“ književnik Petar Šegedin 1993. godine, a zbog koje ga je Kangrga osnovano uključio u kategoriju „švercera vlastitog života“.

***

Da je s devedesetima započeo naročito intenzivan proces diskriminacije i uništavanja nacionalističkoj politici „nepodobne“ spomeničke baštine i knjižne građe – činjenica je koju ovom prigodom ne treba posebno dokazivati i prikazivati. Brojni su ljudi na taj fenomen reagirali s negodovanjem i osudom, a među njima je bio i Kangrga. Nacionalistički apologeti mahom su sva ta negodovanja i osude ignorirali, ali Kangrgin glas ipak nisu mogli prešutjeti.

Dva su bitna obilježja Kangrginog angažmana u demaskiranju fenomena uništavanja knjižne građe (i spomeničke baštine). Prvo, da ga je izričito označio kao iskaz nacionalističko-šovinističkog i, kao nastavak, ustaško-nacifašističkog duha, a time kao svedruštveni fenomen koji je dio dominantne nacionalističke politike. I drugo, jer je bio optužen i sudski progonjen zbog svojih ocjena i kritike fenomena uništavanja knjižne građe (još je samo Feral Tribune zbog toga sudski proganjan s obzirom da je objavio dio zapisnika sa sjednice Gradskog vijeća Korčule – u kojemu su bile šovinističke izjave).

Prvi javni istup praksisovaca u zagrebačkom SC-u, slijeva na desno: Rudi Supek, Branko Bošnjak, Gajo Petrović, Danilo Pejović, Predrag Vranicki, Milan Kangrga, Danko Grlić, M. Heremić, Antun Žvan (FOTO: Digitalna arhiva časopisa Praxis i "Korčulanske ljetne škole")

U raspravu o fenomenu uništavanja knjižne građe Kangrga se izravno uključio tek 1998. godine tekstom „Hrvatski barbarizam i renesansa“ (Feral Tribune 30. ožujak 1998.), premda je pažljivo pratio brojne ranije objavljene tekstove o tom fenomenu (dvadesetak, od kojih naročito u godinama 1993. i 1994., a zatim 1997. i početkom 1998.), ali su mu neposredan povod bili: informacija o uništavanju četrdesetak tisuća primjeraka drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije, informacija o „čuvenoj“ saborskoj ministarskoj izjavi o izbacivanju knjiga na srpskom jeziku, informacija o bacanju knjiga u kontejner za smeće u Korčuli i tim povodom izražena osuda toga postupka od Ministarstva kulture, u kojoj se to ipak smatra samo pojedinačnim ekscesom. Odgovorio mu je izravno D. Brozović (odgovorni za uništenje Enciklopedija), a njihova polemika je jasno ukazala na dijametralno različito viđenje i ocjenu fenomena uništavanja knjižne građe.

Međutim, pravi uvid u pozadinu i prirodu toga fenomena iskazale su osobito dvije reakcije na Kangrginu osudu uništavanja knjiga. Bila su to najprije dva članka A. Stipčevića (Hrvatsko slovo 17. travanj. i 15. svibanj. 1998., a Kangrga je odgovorio samo na prvi od njih - Feral Tribune 27. travanj. 1998.) u kojima je optužio Kangrgu za antihrvatstvo (gora i luđa, ali tada „kurentna“ optužba nije postojala), zanemarujući sve bitno što je o uništavanju knjiga do tada bilo objavljeno, dok pogrdni epiteti kojima je obasuo Kangrgu svjedoče ne samo o Stipčevićevoj intelektualnoj i moralnoj razini, nego i o sadržaju, razmjerima i agresivnosti vladajuće nacionalističke isključivosti.

A zatim je uslijedio i pravosudni progon Milana Kangrge na temelju tužbe „za klevetu“, koju je podnijela Izabel Skokandić, čuvena korčulanska „bacačica knjiga u kontejner za smeće“ polovicom 1998. godine. Pravosudni proces se protegao na pune četiri godine – tužba je konačno odbačena 2001. godine iz formalnog razloga - nepravovremeno podnošenje tužbe - premda je već na prvom ročištu ta činjenica bila poznata, pa je proces odmah morao biti obustavljen. Ali je raspravni sudac vodio proces zanemarujući odlučne činjenice o predmetu spora. I tako je Kangrga postao predmet „crne kronike“ – jedan od tada najumnijih živućih mislilaca, profesor etike, koji se usudio javno ukazati na naci-ustaški sindrom uništavanja knjižne građe, umjesto da je na odgovornost za kriminalni postupak pozvana „lomačarka s Korčule“ (kako je Izabel Skokandić nazvao pisac Slobodan Šnajder) i njeni pokrovitelji. Dakako da je to trebao biti signal svima koji se usude javno negodovati zbog zločina uništavanja knjiga, što potvrđuje i činjenica da nitko nikada nije bio pozvan na odgovornost i sankcioniran za uništavanje knjiga i spomeničke baštine. Taj pravosudni progon suštinski je identičan onome što su ga doživjeli M. Čulić i V. Ivančić u čuvenom sporu oko morbidne Tuđmanove ideje o „miksanju kosti u Jasenovcu“.

Stoga je i ova pravosudna farsa poučan primjer zloupotrebe pravosuđa u režiji nacionalističke politike, kojim se započelo odmah početkom devedesetih. Značajno je da je na sve to ukazao renomirani pravnik-sudac Vladimir Primorac tekstom „Pravorijek: Knjige i kontejneri“ (Feral Tribune 23. studeni 1998.). Najprije je konstatirao „da se radi o sustavnoj akciji jednog vida čišćenja u ovoj državi, s jasnim programom, premda nenapisanim, koji doduše nije originalan, jer je već viđen prije 65 godina. Ovo je čišćenje – kao i čišćenja primjerice u pravosuđu i drugim djelatnostima – izazvalo strah i još ga izaziva. No ništa zato; strah je naime jedna od komponenti vlasti u ovoj državi ...“. Potom je i mudro zaključio: „Umjesto pokretanja postupka protiv odgovornih, dogodit će se, gotovo sigurno, da će osuda filozofa Milana Kangrge za kazneno djelo klevete biti jedina reakcija društva i države Hrvata na kulturocid uništavanja knjiga. Ta osuda će biti upisana u sudske upisnike, a spis o ovom predmetu bit će poslan na čuvanje Hrvatskome državnom arhivu, zbog iznimne važnosti, kao građa o tome kako se gradila naša država.“

Milan Kangrga 2004. godine u HRT-ovoj emisiji "Nedjeljom u 2" i, iz današnje perspektive, poprilično nevjerojatni rezultati ankete na kraju emisije (SCREENSHOT: YouTube)

Usprkos beskrupuloznoj režimskoj hajci, kojoj je bio izložen, usprkos ustrajnom „ignoriranju“ i nesankcioniranju odgovornih za uništavanje „nepodobne“ knjižne građe i spomenika, Milan Kangrga nije posustajao. U travnju 2004. godine inicirao je apel nadležnim državnim organima, pridružilo mu se (svojim potpisom) četrdeset poznatih javnih ličnosti, sa zahtjevom da se decidirano izjasne o fenomenu uništavanja i da se odgovorni za to sankcioniraju – priloživši dokumentaciju koja zorno ukazuje na dimenziju i obilježja tih postupaka (dokumentarni film Bogdana Žižića, publikaciju SUBNOR-a, tematski broj Prosvjete) i koja je pokazala da je njegova intervencija iz 1998. godine bila ispravna. Treba li posebno naglašavati - i ovaj je njegov (i supotpisnika mu) apel ignoriran. 

Vrijeme je pokazalo ne samo opravdanost i osnovanost Kangrgine kritičke intervencije protiv povijesnoga zločina, koji se danomice „valjao“ hrvatskim (i cjelokupnim jugoslavenskim) prostorom, nego i etičnost i ličnu hrabrost njegovu u izravnom suočavanju sa začetnicima, izvršiocima i apologetima zločina.

***

A kad je riječ o vrlo ružnoj i podmukloj šovinističkoj denuncijaciji zagrebačkih praksisovaca, koju je „konstruirao“ i izveo književnik Petar Šegedin 1993. godine, htio bih ovdje donijeti odlomak iz knjige: „Praksis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa)“ (2014., str. 29-36), jer je taj odlomak izazvan ljutitom zamjerkom koju je Milan Kangrga iskazao Šegedinu.

Zamjerka se nalazi u Kangrginoj knjizi „Šverceri vlastitog života“ (2002., str. 69-71): prikazujući „unutarnje odnose“ u praksis grupi i njihovu kritiku društvene zbilje Milan Kangrga posebno naglašava kako je „bilo 'opasno' za hrvatske intelektualce na bilo koji način surađivati s 'praksisovcima'“, ali su ih, kako je to bio slučaj i sa Petrom Šegedinom, prilikom susretâ (za jugoslavenskog vakta) „tapšali po ramenu“. 

„Naravno, tako dugo dok sam po njihovu uvjerenju 'radio za njih umjesto njih', ali sam im i dalje ostajao 'ideološki protivnik', pa čak i 'neprijatelj', kojeg ćemo kad-tad 'zbrisati'!“, pisao je Kangrga.

Nadalje, piše, kako je s promjenom političkih prilika „taj 'veliki borac' za 'pravu hrvatsku stvar' Šegedin (...) prišao k meni na domjenku u (...) Klubu hrvatskih književnika u Zagrebu i želio mi pružiti ruku. Bilo je to netom nakon njegova bljutavog napada na Praxis u časopisu Republika. Rekao sam Šegedinu, naročito i hotimice glasno pred kolegama Kuvačićem i Bošnjakom i još nekim okolo: 'Slušajte, Šegedin, ne želim vam pružiti ruku, jer niste dostojni toga!' On se zaprepastio (...) Rekao sam mu mirno: 'Ne možete me onako blasfemično napasti u Republici i onda mi pružati ruku, kao da se ništa nije dogodilo', a Šegedin odvrati: 'Pa nisam ja mislio na vas, ja sam vas uvijek cijenio!' Tu je već govorio toliko nemoćno-sentimentalno-skrušeno, da sam se sažalio nad njim, pa sam rekao: 'Šegedin, pa vi dobro znate da sam i ja član redakcije Praxis, a vi ste vrlo ružno pisali o praksisovcima, pa ste tim svojim napisom pogodili i mene, zar ne!?'“ 

Petra Šegedina Kangrga je označio kao "švercera vlastitog života" (SCREENSHOT: YouTube)

Upravo je, dakle, takvo prijetvorno, licemjerno ponašanje Petra Šegedina bilo razlogom zašto ga je Kangrga označio kao „švercera vlastitog života“, uz niz drugih sa istovjetnim ponašanjem.

Prikupljajući i sređujući građu o Praxisu i "Korčulanskoj ljetnoj školi" zaključio sam da ova „minijatura“ zaslužuje objašnjenje ili podrobniji uvid u povod i sadržaj Šegedinovog napada na praksisovce – prvenstveno zato što njegov „blasfemični napad“ na praksisovce i „vrlo ružno pisanje“ o njima očito nije bilo unutar normalne filozofske rasprave i sporenja o filozofskim temama. A zatim, napad književnika nije tek „puki, prolazni incident“, jer je nastao u zamahu histerične nacionalističke isključivosti devedesetih, u kojemu je prokazivanje „neprijatelja“ postalo svojevrsno takmičenje svakojakih „švercera vlastitog života“. Stoga je Šegedinov napad na praksisovce društvena činjenica od prvorazredne važnosti za razumijevanje brojnih napadâ kojima su praksisovci bili (i stalno su) izloženi nakon 1990. godine u maniri koju je tako jasno i zorno demonstrirao upravo književnik Petar Šegedin: nacionalističko-šovinistički diskurs koji ne preza od falsificiranja činjenica i koji samim tim prerasta u „lov na ljude“ koji se „uklapaju“ u takav diskurs. Utvrdio sam najprije da „bljutavi napad“ nije objavljen u Republici (tadašnjem časopisu Društva hrvatskih književnika), nego u Forum (časopisu JAZU/HAZU u nekoliko nastavaka), a zatim i kao knjiga "U carstvu ponesenih duša" (1993.)

Mali je broj ljudi koji su eventualno čitali knjigu „Praksis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa)“ i stoga mi se činilo prikladnim da na ovu „minijaturu“ ponovno skrenem pažnju javnosti – upravo stoga što ju je inicirao Milan Kangrga svojim jasno izraženim negodovanjem Petru Šegedinu:

Na žestokoj optužbi što ju je 1993. godine Petar Šegedin, u knjizi „U carstvu ponesenih duša“ (str. 142-154), uputio praksisovcima, prvenstveno i dominantno zagrebačkim, kako sam spomenuo, jer u prikupljenim izvorima nisam našao izravan osvrt na tadašnje njegove tvrdnje (osim jedne vrlo važne opaske prof. Milana Kangrge, u knjizi „Šverceri vlastitog života“, o susretu sa Petrom Šegedinom nakon što je objavio optužbe). Termin „optužbe“ ne koristim proizvoljno jer uvid u Šegedinov tekst pokazuje da nije riječ o argumentiranoj raspravi o filozofskim i sociološkim tezama, ali ni o aktuelnim društvenim stavovima što su ih javno zastupali pripadnici Praksis orijentacije, nego o apriornoj osudi „velikosrba“ ili u najmanju ruku, što je još gore, „prikrivenih velikosrba“, koji su, po njegovom sudu (ocjeni), dominirali unutar Praksis orijentacije.

Zbog važnosti Šegedinovih opaski i zbog falsificiranja, što ih je sebi dozvolio, upućujem korisnika-čitaoca na dva priloga iz građe („Članci iz periodike: časopisi, novine, izvodi iz knjiga“), koje ću komentirati, jer omogućuju uvid u izvorne stavove. Prvi je intervju Ernsta Blocha tjedniku Der Spiegel 1975. godine, na koji se Šegedin poziva (prilog broj 3. u 1975.) i koji mu služi kao okosnica za formuliranje prigovora (optužbi), a drugi je poglavlje „Bolest je priljepčiva“, iz navedene Šegedinove knjige, koje se izravno odnosi na praksisovce, odnosno i na praksis orijentaciju (prilog broj 7. u 1993.).

Šegedinova knjiga pretendira na „obranu hrvatstva“, a pritom se ne ustručava navoditi neistine, poluistine, nedorečenosti i samovoljne konstrukcije. Šegedinov horizont svodi se na dvije opsesije: dominirajuće „velikosrpstvo“ koje oduvijek i trajno ugrožava „hrvatstvo“ i, zatim, neprijateljstvo prema „hrvatskoj državnosti“, uključujući u to prvenstveno tzv. NDH (kao prvu državnu tvorevinu Hrvata nakon stoljećâ nedržavnosti, a ta bi državnost bila ključna karika u otporu „velikosrpstvu“). U taj kontekst svojih razmatranja smjestio je i praksisovce općenito, a Praxis i "Korčulansku ljetnu školu" kao tribine njihova djelovanja, ali naročito onaj njihov dio koji je on svrstao u „Srbe“, „podržavaoce velikosprstva“ i „ignorante povrijeđene hrvatske nacionalne svijesti“. Stoga njegovu knjigu „U carstvu ponesenih duša“ kao i knjigu „Svi smo mi odgovorni?“ treba razmatrati imajući na umu kontekst kojim su inicirane i kojim se bave, a to su sedamdesete i devedesete godine 20. stoljeća. Razumjevanje ove Šegedinove knjige pretpostavlja da čitalac ima dobr uvid u noviju historiju južnoslovenskih i jugoslavenskih zemalja (druga polovica 19. i pogotovo cijelo 20. stoljeće), a osobito u događanja u Hrvatskoj koja se povezuju sa 1971. godine i s njegovom knjigom „Svi smo odgovorni?“, kao dijelom tih događanja. To je kontekst događanja (historijskog, ali i aktualnog) u knjizi "U carstvu ponesenih duša". 

Šegedin u predgovoru kaže da je pismo svom francuskom poznaniku (zapravo svim Francuzima koji nisu imali razumijevanja za Hrvatsku i Hrvate, a „kadikad se o Hrvatima govorilo kao o rasnim fašistima“) započeo 1959. godine, da se pisanje pisma odužilo do 1975. i da je u međuvremenu njegov francuski poznanik (Pierr Emmanuel) umro i da pismo stoga njemu nikada nije uručeno, a da je namjeravano pismo poprimilo razmjere knjige. Kako je francuski poznanik umro, tekst je prerastao iz privatnog u javni objavljivanjem u vrijeme definitivnog raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske. Nevjerojatno je da Šegedin jedno pismo piše skoro pa trideset godina, ne vodeći računa o „dogorjevanju ljudskog vijeka“, uključujući i njegovog francuskog poznanika, pa ni o mogućnosti da mu francuski poznanik odgovori! Je li pismo uopće i bilo njemu namjenjeno ili mu je epistolarnost bila samo retorički topos, odnosno metaforički okvir? Ne govori nam Šegedin kad je poznanik umro, a nema ni naznake razloga zašto je toliko dugo pisao jedno pismo i zašto ga, ako su osnovni obrisi „pisma“ bili gotovi 1975., nije objavio ranije, tj prije 1991./1993. Je li mu nedostajalo hrabrosti da ovakav tekst objavi dok je još postojala socijalistička Jugoslavija?

Praxis se u nekoliko navrata našao u nemilosti vlasti, a javno ga je kritizirao i Josip Broz Tito (FOTO: Digitalna arhiva časopisa Praxis i "Korčulanske ljetne škole")

Počnimo s jednim kondenziranim iskazom spomenutih opsesija: „Svi oni koji su se pozitivno odnosili prema jugoslavenskom okviru, bez obzira na koncepcije, postali su neprijatelji hrvatske države. Borba KPJ protiv države Hrvatske zahtijevala je veći i vojni i propagandni napor, pa i veće žrtve, 'morala se' stoga jače iskorištavati za tu svrhu i srpska nacionalna mržnja protiv svega onoga što je i podsjećalo na tu državu: biti Hrvat nije bilo jednostavno... Srpski osjećaj imao je stoga, u okvirima oslobodilačke borbe, veće opravdanje, veću slobodu manifestiranja, – uvjetovao je stoga i prelijevanje mržnje s ustaša na sve Hrvate, pa se i pobjeda NOB-a više-manje smatrala srpskom nacionalnom pobjedom. Posebice je to vrijedilo za Srbe u Hrvatskoj.“ (str. 146) 

Treba zaista biti bezobziran, pa otpor prema zločinačkoj „državi“, tzv NDH, svesti (ili svoditi) na „nacionalnu mržnju protiv svega onoga što je podsjećalo na tu državu“. NDH je bila u službi nacifašizma i obilježena je masovnim ubojstvima činjenima na najsuroviji način, koja se, dakle, odmah iskazala krajnje surovim postupcima ne samo (premda najprije i najviše) prema „hrvatskim Srbima“, prema bosanskim Srbima, nego i prema Romima, Židovima i Hrvatima antifašistima, ali i Hrvatima koji nisu odobravali te zločinačke postupke. A što reći za onaj dio hrvatskog naroda koji se oružanom borbom suprotstavio toj zločinačkoj „državi“? I zašto „pobjedu NOB-a“ ne bismo više-manje smatrali hrvatskom nacionalnom pobjedom? 

Miroslav Krleža je napisao: „Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovog razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom...'Po sebi', dakle, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom.“ (vidjeti: „O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“ u „Eseji i članci IV“, 1979., str. 106-107) 

Parafrazirajmo navedenu Krležinu misao: „Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskog antifašistu i čestitog čovjeka s hrvatskim ustašom i ustaškim zločinom, pa tako ni NDH sa ZAVNOH-om.“ I nema hrvatstva koje bi moglo opravdati počinjene zločine nakon 1990. godine. A tome treba dodati da Šegedin zanemaruje višestruku diferencijaciju (kulturnu, klasnu itd.) unutar narodnosnih korpusa što je znak krajnje površnosti ili malograđanske fascinacije hrvatstvom (ili srpstvom i slično, da dodam) „kao balonom koji lebdi nad vremenom i nad prostorom“. I upravo je ta malograđanska fascinacija hrvatstvom (srpstvom i slično), kao balonom, osnova od koje Šegedin polazi u kritici praksisovaca, ali prvenstveno i naglašeno „praksisovaca-srba“, kako ih je „okrstio“!

Jasan je, dakle, smjer Šegedinovih razmišljanja i ocjena, a u tome je za naše potrebe važna završna rečenica citiranog teksta: „Posebice je to ('prelijevanje mržnje s ustaša na sve Hrvate', tretiranje pobjede NOB-a kao 'srpske nacionalne pobjede' – opaska A. L.) vrijedilo za Srbe u Hrvatskoj.“ Opet se susrećemo s “kolektivom”. Nema diferencijacije, svi su Hrvati „na jednoj strani“, a svi su Srbi „na drugoj strani“. Uzorni primjer onoga što Kangrga u nizu svojih kritičkih napisa o nacionalizmu označava kao „plemensku svijest“, kao „pripadnost gomili“, umjesto da se govori o samosvjesnom građaninu kao individui koja ima svoj etos i koja je odgovorna za svoje postupke. Da, zaista izgleda, prema Šegedinu, da ne postoji građanin kao pojedinac sa svojim uvjerenjima, nego pojedinac kao pripadnik plemena („Hrvat“, „Srbin“ i slično) koji je određen prvenstveno i dominantno svojim „hrvatstvom“, „srpstvom“ i slično.

Zašto je i kako “to posebice vrijedilo za Srbe u Hrvatskoj“? Nema objašnjenja nego to stoji kao puka, samorazumljiva tvrdnja koja mu je, ma koliko neobrazložena, poslužila kao prijelaz na kritiku „nekih intelektualaca, profesora-filozofa, profesora-sociologa, koji su osjetili opasnost i rano se već počeli odnositi kritički prema relativno uhodanoj 'proleterskoj' vlasti“, premda su „i oni zanemarili živu realnost. Osnovali su svoj časopis i dali mu ime Praxis. Izdavač je bilo Hrvatsko filozofsko društvo u Zagrebu! Osnovali su i tzv. 'Korčulansku školu' koja je postala neka vrsta internacionalne tribine marksističke liberalne misli.“ (str. 148). 

„Ali, ako je Praxis izlazio u Zagrebu i izdavalo ga Hrvatsko filozofsko društvo, njegove stranice ispunjavali su najvećim dijelom profesori Srbi s beogradskog i zagrebačkog sveučilišta! Njihova je dominacija jasna i njihov duh odiše iz čitava pokreta. Za tu je grupu karakteristično da je nacionalno pitanje ne zanima; gotovo sve što se, na primjer, u Hrvatskoj javlja kao povrijeđena nacionalna samosvijest, ona će kvalificirati kao nacionalističko-fašističku pojavu.“, nastavlja Šegedin razlaganje u istom tekstu. Bilo bi lijepo, naravno i korektno, da je Šegedin neodređenu formulaciju „gotovo sve“ konkretizirao, tj. da je taksativno naveo primjere „povrijeđene nacionalne samosvijesti“ i da je onda uz svaki takav primjer naveo formulacije praksisovaca, naročito onih iz Zagreba, u kojima su svaki od primjera „povrijeđene nacionalne samosvijesti“ nazvali „nacionalističko-fašističkom pojavom“. Tek bi takvim postupkom, koji je nažalost izostao, bilo moguće intelektualno produktivno razgovarati! Bez toga se Šegedinova formulacija doima kao „kukavičje jaje“.

Milan Kangrga je, kao i njegovi drugovi praksisovci, bio dosljedan shvaćanju da je bavljenje filozofijom u isto vrijeme i bavljenje životnom zbiljom (FOTO: Wikimedia/Deviant Art/Monika Kovaljesko)

„Ne uzimajući u obzir nacionalno pitanje ili suprotstavljajući se njegovu postavljanju kao živom problemu, praksisovci se stvarno priklanjaju dominantnoj srpskoj ulozi u političkom životu. Braneći se protiv predbacivanja te naravi, oni definiraju demokraciju – ne definirajući je posebice! – kao jedino sredstvo koje može riješiti i pitanje s tog područja...“, piše nadalje Šegedin pozivajući se na „sva iskustva koja Hrvati imaju u zajednici sa Srbima...“ (Sic! – Pa zar zaista nema razlike u iskustvima iz razdoblja 1918.-1941. i iskustvima iz NOB-e 1941.-1945, ili u iskustvima iz jugoslavenske federacije 1945.-1990.? – opaska A. L.).

Šegedin zaključuje: „Demokratsko načelo većine izrodit će se nužno, u nehomogenoj višenacionalnoj državi, u dominaciju najbrojnije nacije, pa odmah i u tiraniju nad Hrvatima“. (str. 150) (Zašto samo nad Hrvatima, a nad ostalim narodima federacije? – opaska A. L.) 

Statistiku Šegdin ne navodi, a ja „srpske“ članke, kao ni „autore Srbe“ nisam prebrojavao, jer to smatram apsolutno besmislenim, pa ne znam, jesu li Praxisove „stranice ispunjavali najvećim dijelom profesori Srbi“, ali ako, hipotetski, i jesu – zar je to „brojanje krvnih zrnaca“ mjerodavno za meritum onoga o čemu se u Praxisu pisalo? Ili je to dio one nacionalističke manire koja je u dominantnoj nacionalističkoj euforiji devedesetih bila iskazivana kao zlokobna isključivost i nanijela goleme patnje diskriminiranim građanima Hrvatske? U svakom slučaju vrijedi zapaziti da Šegedin za tvrdnju da su „stranice ispunjavali najvećim dijelom profesori Srbi“ ne navodi nikakve podatke – ni o ljudima ni o člancima! 

A gdje smjestiti one suradnike Praxisa koji nisu Srbi? Pritom treba naglasiti: o opasnosti nacionalizma općenito, pa dakako i hrvatskog, uz druge su intenzivno pisali i govorili i Rudi Supek i Ivan Kuvačić i Predrag Vranicki, sva trojica Hrvati, a nakon 1990. godine to je vrlo angažirano nastavio Milan Kangrga, koji je jednako tako „Srbin“ kao što je Petar Šegedin „Mađar“! I gdje to Šegedin, u njihovim stavovima o nacionalizmu i opasnostima koje nacionalizam u našim prilikama sobom nosi, nalazi propagiranje „velikosrpstva“ i „antihrvatstva“? Zašto umjesto pukih tvrdnji, odnosno vlastitih konstrukcija, nije podrobno naveo sva takva mjesta? 

I nije li stoga tvrdnja o „velikosrpstvu“ (ili dominaciji „Srba autora“) suradnika Praxisa istovjetna onim ružnim i zlokobnim kvalifikativima o zagrebačkoj grupi Praksis orijentacije kao „malo blažim krvnicima“ ili onoj za neke od njih, da su pomagali realizaciji „velikosrpske politike“? Nije li teza o „nehomogenoj višenacionalnoj državi“ istovjetna onom zlokobnom stavu o prednosti jednonacionalnih zajednica (država) – za stvaranje kojih su korisne i genocidne radnje, tezi koja se iskazala na najružniji način, uz velike žrtve, upropaštene živote i uništavanje dostignutih razvojnih rezultata društva nakon 1990. godine?

Nadam se da će savjestan i za meritum stvari zainteresirani korisnik građe i proučavatelj Praksis orijentacije pažljivo pročitati što su o tematici nacionalizma govorili i pisali njeni pripadnici, naročito njeni zagrebački članovi, o podudarnostima i razlikama među njihovim stavovima i praktičnim angažiranjima. U prikupljenoj građi nalaze se svi bitni prilozi od važnosti za mjerodavan uvid, a naročito bih skrenuo pažnju na intervjue u kojima su o toj tematici govorili u razdoblju aktualnog narastanja nacionalizama, njihovih međusobnih konfrontacija i pogubnih ishoda (rezultata) do kojih će oni u Jugoslaviji dovesti.

Daleko bi nas odvelo podrobno razmatranje svih Šegedinovih opsesija, koje su u „poetsko ruho“ uobličena nacionalistička duhovna i praktična orijentacija, a ne puka fantazma. Morao sam sažeto ukazati na tu orijentaciju, jer je važna za razumijevanje pozicije s koje je formuliran (nacionalistički) obračun s Praksis orijentacijom, atakirajući na onaj njezin dio za koji Šegedin smatra da ga čine „profesori Srbi“.

Da bi pokazao kako su Hrvati posvuda i odasvuda diskriminirani i kako Srbi, ovaj put ušančeni u časopisu Praxis, nastavljaju s protuhrvatskom (ili velikosrpskom) propagandom usmjerenom protiv Hrvata Šegedinu je poslužio intervju što ga je Ernst Bloch dao tjedniku Der Spiegel početkom 1975. godine (Broj 6 od 3. veljače, str. 80), a u povodu istjerivanja osam nastavnika s Filozofskog fakulteta u Beogradu.

„Da je to tako, najbolje ilustrira istup velikog prijatelja Praxisa, njemačkog filozofa i sociologa Ernsta Blocha, koji je uzoran primjer za tu vrstu 'znanstvene' propagande o kojoj sam netom govorio. Čovjek kojega obavješćuje znanstveni svijet oko Praxisa, jedan je od onih intelektualaca sa Zapada, koji je povodom 'Karađorđeva' u jednom intervjuu 1972/73. godine sasvim 'znanstveno' i posve 'filozofski', ali bez ikakve 'nade' u 'Spiegelu', izjavio, kako su Hrvati 'gotovo fašistički narod'. Preko toga svog prijatelja Praxis je rekao ono što je sam mislio! Praxisova 'demokracija' obavijestila je 'demokratski' naučenjaka i filozofa Ernsta Blocha tako, da je on 'autentično marksistički' mogao čitav hrvatski narod proglasiti fašističkim!...“, piše Šegedin na stranici 152. I tome dodaje da njegovo „jedno kasnije otužno opovrgnuće, otkriva jasno s jedne strane olako shvaćanje filozofsko-sociološke odgovornosti gospodina Blocha, ali i jasno ukazuje Hrvatima na njihovo stanje u Europi, stanje za koje nitko nema i ne želi imati razumijevanja.“

Praxis iz 1970. godine (FOTO: Digitalna arhiva časopisa Praxis i "Korčulanske ljetne škole")

Upozorio bih ovdje na faktografske netočnosti i neistinitu izjavu što je Šegedin pripisuje Blochu, neistinu koja mu je ključna za optuživanje i Blocha i praksisovaca (prvenstveno, dakako, zagrebačkih). Prije svega je netočno datiranje intervjua („u jednom intervjuu 1972/73. godine“) kao i navod o povodu za intervju („Karađorđeva“). Takve netočnosti u elementarnoj faktografiji, nisu se piscu Šegedinovog renomea „slučajno“ omakle. Intervju je Der Spiegel objavio, kako već rekosmo, 1975. godine, a povod mu je progon profesora s beogradskog Filozofskog fakulteta. Kad kažem da ova netočnost nije slučajna, imam na umu opsesiju s nacionalističkim događanjima 1971. godine – događanjima koja su za sve hrvatske nacionaliste u novijoj historiji, kako je oni tumače, od presudne važnosti, pa je trebalo i jedan sasvim drugi događaj dovesti u vezu sa 1971. godinom („Karađorđevo“), da bi se pojačala teza o antihrvatstvu. Pravi je to primjer falsificiranja u maniri: „cilj opravdava sredstva“.

Druga i odlučna netočnost je formulacija pripisana E. Blochu kojom je on „čitav hrvatski narod proglasio fašističkim“, odnosno da „su Hrvati 'gotovo fašistički narod'“ i da je to ostalo „i pored jednoga otužnog kasnijeg opovrgnuća“ (ali nije precizirano to „kasnije“, a nije rečeno ni da Blochov naslov nije „opovrgnuće“, nego pojašnjenje naslovljeno „Pogrešan ton“ (Der Spiegel, Broj 9, 1975.). Potpuno je prešućeno da tema intervjua nisu bili neki određeni, aktualni događaji u Hrvatskoj, nego je tema intervjua bio konkretni i aktualni događaj u Beogradu. O Hrvatskoj je bila riječ samo u jednom odgovoru – na pitanje o eventualnim reperkusijama tog događaja (u Hrvatskoj), s obzirom da se radilo o ljudima koji su pripadali Praksis orijentaciji. U intervjuu ne postoji formulacija kako je u tekstu navodi Šegedin! Ali, bez obzira na vlastitu percepciju Blochove formulacije u intervjuu, Šegedin ju je morao (ne mogao, nego morao) doslovno citirati, a tek nakon toga dati svoje tumačenje i razumijevanje date formulacije. Umjesto toga on svoju formulaciju pripisuje Ernstu Blochu i na tome gradi svoje kategoričke zaključke. A Blochova formulacija: „Hrvati su kao fašisti bili opasni, ja to mogu dobro zamisliti, a to može podstaknuti nezadovoljstvo u drugim članicama federacije...“. 

Zaista, teško da se izrečeno može protumačiti onako kako je Šegedin učinio. Utoliko prije što je Bloch u Der Spiegelu (broj 9, 1975.) dao i dodatno objašnjenje koje Šegedin naziva „otužnim opovrgnućem“, a koje glasi: „Na temelju intervjua u Jugoslaviji se tvrdi, da sam rekao da su Hrvati fašisti. Radi se o objavljivanju jednog telefonskog razgovora, koji sam vodio s jednim članom Spiegelove redakcije, dakle radi se o izgovorenoj riječi. Dotično mjesto glasi ovako: 'Hrvati kao fašisti bijahu opasni', s izrazitim naglaskom na fašiste. Mjesto ne govori ništa drugo nego sljedeće: 'Fašistički Hrvati su bili opasni', velika većina nefašističkih Hrvata biva potpuno isključena iz ove izjave.“ Uzgred dodajem: Der Spiegel je u broju 10, 1970. godine objavio kraći osvrt o Praksis orijentaciji, ali se ni tamo ne mogu naći naznake da bi „svi Hrvati bili fašisti“ ili da bi praksisovci djelovali kao „eksponenti velikosrpske politike“, a nema ni podjele na praksisovce Srbe i neSrbe!.

Mislim da bi bilo korektno da je Šegedin umjesto svoje formulacije o „otužnom kasnijem opovrgnuću“ doslovno naveo cjelokupni tekst naslovljen „Pogrešan ton“. Tako umjesto doslovnog citiranja Blochovih formulacija imamo, dakle, Šegedinove konstrukcije pripisane Blochu s kojima se onda Šegedin vehementno obračunava. 

Nema, dakako, nikakve potrebe braniti Ernsta Blocha. To što je on u tekstu „Pogrešan ton“ dodatno objasnio govori samo za sebe, ali faktički i nije bilo potrebno pojašnjavati. Svaki iole obrazovan i iole obaviješten čovjek mogao je već iz osnovnog teksta intervjua to zaključiti. No, nisam siguran da Šegedinu sve to nije bilo poznato. A još bi neozbiljnije bilo pretpostaviti da Blochu, čovjeku teškog životnog iskustva, koji je i sam morao spašavati glavu od nacifašizma, ta elementarna činjenica nije bila poznata. Stoga treba zaključiti da je Šegedin namjerno falsificirao Blochove rijeći i formulirao ih onako kako mu je odgovaralo za tezu o posvemašnjem nerazumijevanju Hrvata i njihove teške historije.

Ima li se na umu intenzivna suradnja Ernsta Blocha s filozofima u Hrvatskoj, ali i u Jugoslaviji, njegovo angažirano sudjelovanje na zasjedanjima "Korčulanske ljetne škole" i višegodišnje članstvo u Savjetu Praxisa, nije li apsurdno pretpostaviti da bi s pripadnicima „fašističkog naroda“ takvu suradnju filozof i antifašist Ernst Bloch sebi dozvolio?

Ne bi trebalo u Šegedinovom tekstu zanemariti još jednu formulaciju, koju bi netko mogao tumačiti kako, eto, ipak Šegedin uvažava i praksisovce: „Nema sumnje, među tim ljudima ima vrlo ozbiljnih znanstvenih radnika i istraživalaca, ali koji, znajući da je u jugoslavenskom okviru Srpstvo osiguralo sve ono što je kao nacija htjelo, smatraju nacionalnu problematiku rudimentom prošlosti i podlogom za sve moguće oblike fašističkog iživljavanja.“ (str. 148). 

Po čemu su, po kojim rezultatima i zašto samo neki pripadnici Praksis orijentacije „ozbiljni znanstveni radnici i istraživači“? To je opet jedna od Šegedinovih nebuloza, jer nema odgovora o kriteriju po kome ih Šegedin razvrstava. Ipak, bitan je u citiranoj rečenici veznik „ali“, koji ih unatoč znanstvenosti svrstava u „prosrbe“ (i time u „antihrvate“), jer „nacionalnu problematiku smatraju rudimentom prošlosti“. Opet ružno podmetanje jer iz prikupljene građe (tekstova) korisnik-čitalac će lako uočiti da praksisovci nisu „smatrali nacionalnu problematiku rudimentom prošlosti“, nego su upozoravali da je svaki nacionalizam (posebice u Jugoslaviji) izvorište „svih mogućih oblika fašističkog iživljavanja“. To se, nažalost, iskazalo na najgori mogući način nakon 1990. godine.

Da nisu posvuda „um i oči zamračeni“, na način kako se to događalo u Hrvatskoj nakon 1990. godine (i kad je, uz ostalo, u pitanju Praksis orijentacija, tj. njeni najistaknutiji pripadnici), pokazuje jedan primjer iz susjedne nam Italije (zahvalnost za informaciju dugujem Asji Petrović). U Milanu je 6. travnja 2000. godine, uz svečanost, jedan trg imenovan po znamenitom talijanskom filozofu Enzzu Paciju (piazza dedicata a Enzo Paci filosofo: „Piazza Enzo Paci“), koji je bio, naglašavam, član Savjeta Praxisa.

***

Zaključio bih s jednom napomenom. Mislim da se može reći da je stav prema Praksis orijentaciji i praksisovcima nakon socijalnog prevrata devedesetih vrlo rječit. Pokazuje, naime, kakva se intelektualna degradacija dogodila u intelektualnoj sferi (i političkoj i društvenoj, dakako), a unutar toga i u sferi filozofskog mišljenja, te kakva inkvizicijska duhovna atmosfera dominira i koliki su misaoni potencijali i dometi njenih nosilaca. 

Reprodukcijom odlomka o načinu na koji je Petar Šegedin (falsificirajući izvorne tekstove i, uz to, iznoseći neistine) htio dezavuirati zagrebačke praksisovce s pozicija rigidnog nacionalizma – poučan je primjer „sirovog i rudimentarnog nacionalizma“.

Milan Kangrga je, kao i njegovi drugovi praksisovci, bio dosljedan shvaćanju da je bavljenje filozofijom u isto vrijeme i bavljenje životnom zbiljom; u intervjuu s Bogdanom Koljević 2002. godine na njeno pitanje: „Izgleda da odvajanje filozofije od političke zbilje danas ima osoben smisao. Treba li filozofija još uvijek da se angažuje u zbilji oko sebe? Ima li nade za – 'povijesno mišljenje'?“, Milan Kangrga je odgovorio: „Ako se netko želi baviti filozofijom, a da 'leđa okrene zbilji', oko sebe, onda je bolje da se bavi 'čehanjem perja', ili npr. filatelijom. To nije opasno, mnogo je komotnije, ne zahtijeva truda, pa mu čak nije neophodno 'zaoštriti svoj um', ako ga ima, a može postati dobar 'teoretičar' i ugledni erudita u svom 'fahu'! Takozvanih zdravorazumskih filozofa (tzv. pozitivisti i analitičari, koji zaista 'čehaju perje' svojim – kako to oni sami dobro nazivaju – 'pričanjem priča'!) bilo je i do sada kao pljeve na svim stranama. Pitanje je, međutim, samo jedno: čime se to zapravo ima ili može baviti filozofija, ako ne čovjekom, njegovim životom i zbiljom oko njega, to jest, da pojednostavimo stvar – pitanjem o smislu svoga vlastitog života?! Inače, o čemu će nam 'pričati priču' (a zašto onda ne pišu beletristiku, možda imaju talenta baš za tako nešto, neka pokušaju!?) ti vajni 'neangažirani filozofi' koje – kako kažu – 'ne zanima praksa', a pod praksom obično podrazumijevaju svakidašnju politiku, koja nije čak ni to, ako uopće žele da ih kao filozofe netko čita?“ (u: „Nacionalizam ili demokracija“, 2002., str 199).

U tom smislu je Milan Kangrga ustrajno, filozofski utemeljeno, prilazio kritici zbilje, kontinuirano i podjednako strasno do 1990. i nakon nje, ali uvijek aktualno. Ovdje sam skrenuo pažnju na samo dva primjera njegove kritike zbilje nakon 1990. godine. A u tom razdoblju, koje nažalost traje, nacionalistička isključivost iskazala se u najgorem izdanju i potvrdila njegovu ocjenu da je „nacionalizam, pogotovu u svom sirovom i rudimentarnom obliku, jedan od momenata najdublje rezignacije nad svojom ljudskošću.“ Zato je on na primjeru uništavanja knjiga i spomenika ustrajno ukazivao na reakcionarnu i retardacijsku prirodu nacionalističke isključivosti. A ta se isključivost iskazala i na primjeru nedavno preminule Dubravke Ugrešić, kako je to vrlo jasno iskazao Ivica Ivanišević u tekstu povodom smrti Dubravke Ugrešić („najveća suvremena hrvatska književnica“):

„Mogao bih sada oprezno okolišati i naširoko zaobilaziti meritum, pokrivati se uopćenim frazama umjesto da izaberem sasvim konkretne činjenice, ali bi me to bilo sram, pa ću se truditi biti potpuno izravan: iz Hrvatske ju je svojedobno istjerala neobuzdana orgija šovinizma koju je metodično provodila stranka koja je i onda i danas drmala Hrvatskom, dakle, HDZ“, napisao je Ivanišević.

Upravo je “neobuzdana orgija šovinizma koju je metodično provodila stranka koja je i onda i danas drmala Hrvatskom, bila najčešći, mada ne i jedini predmet Kangrgine kritike hrvatske zbilje. Proteklo vrijeme je pokazalo ne samo opravdanost Kangrginog kritičkog angažiranja, nego i hrabrost da u tome ustraje – lekcija, dakle, koju bi trebalo slijediti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Deviant Art/Monika Kovaljesko