„PRVO, BITNO“

Knjiga koju svaka generacija piše na svoj način

ritn by: Ranko Risojević | 20.12.2021.
„PRVO, BITNO“: Knjiga koju svaka generacija piše na svoj način
Fincijeva knjiga me vraća tamo gdje sam bio 1962. godine, upisujući filozofiju na istoimenom fakultetu u Sarajevu. Ta moja želja proistekla je iz mladićke težnje da shvatim svijet, ovaj koji jest, ovdje, gdje živim, ne, dakle, bilo gdje. Činilo mi se da je ovo dobar svijet, onoliko koliko ja vidim i koliko ga razumijem. Ali sam kao gimnazijalac znao da ga niti vidim do kraja, niti ga razumijem u cjelini. Osjećam se, dakle, kao neko koga kroz vremenski teleskop gleda drugi neko koji je prošao ovom stazom kojom ja namjeravam ići i hoće da mi bude putovođa, moj Vergilije, ni manje ni više. A Vergilije jeste pjesnik, ali i mislilac, zato je bio bitan Danteu, kao što je i Predrag Finci filozof, ali je i pjesnik koji želi da govori jezikom i načinom koji je što bliži onima o kojima zbori i kojima zbori, uključujući i sebe. Pođimo, onda, ima li većeg zadovoljstva od čitanja u paru, koji dodaje pročitanom posebno uzbuđenje.

(Varijacije tokom čitanja knjige Prvo, bitno, Predraga Fincija)

„Kada govorimo o prvim misliocima, govorimo o povijesnim počecima, o onome što je prvo nastajalo, a ne o nekim nespretnim početnicima. Ovi rani mislioci su svoje mislili i domislili, svoje ostvarili. Tako je kada je u pitanju nastajanje svijeta, tako je kada je u pitanju stvaranje umjetničkog djela ili oblikovanje misaonog sustava. Svaki u sebi započinje i svoje završava, svaki je rođen iz onoga što mu je prethodilo, a kao potpuno svoj svoje dovršava. Svaki svoju kružnicu zaokruži. U sebi je potpun, cjelovit i smisao sebe sama.“
Predrag Finci, „Prvo, bitno“

Fincijeva knjiga me vraća tamo gdje sam bio 1962. godine, upisujući filozofiju na istoimenom fakultetu u Sarajevu. Ta moja želja proistekla je iz mladićke težnje da shvatim svijet, ovaj koji jest, ovdje, gdje živim, ne, dakle, bilo gdje. Činilo mi se da je ovo dobar svijet, onoliko koliko ja vidim i koliko ga razumijem. Ali sam kao gimnazijalac znao da ga niti vidim do kraja, niti ga razumijem u cjelini. Osjećam se, dakle, kao neko koga kroz vremenski teleskop gleda drugi neko koji je prošao ovom stazom kojom ja namjeravam ići i hoće da mi bude putovođa, moj Vergilije, ni manje ni više. A Vergilije jeste pjesnik, ali i mislilac, zato je bio bitan Danteu, kao što je i Predrag Finci filozof, ali je i pjesnik koji želi da govori jezikom i načinom koji je što bliži onima o kojima zbori i kojima zbori, uključujući i sebe. 

Pođimo, onda, ima li većeg zadovoljstva od čitanja u paru, koji dodaje pročitanom posebno uzbuđenje. Čitaj svjestan svojih znanja i svojih ograničenja, ništa ne podcrtavaj, ništa ne prenaglašavaj dok ne prođeš cijeli tekst. Izvore koji su poslužili Finciju da bi decenijama razmišljao o svojim ličnostima/junacima, imam i ja već godinama. dodajući grandioznom Dilsovom dvotomnom djelu i knjigu „Fragmenti Elejaca“, gdje je posmatran samo veliki trojac, Parmenid, Zenon, Melis, a koju je sačinio, predgovor napisao i preveo sa grčkog, Slobodan Žunjić. Ali, meni je mnogo bliži Dils i njegovi „Fragmenti predsokratovaca“, koje je koristio i Slobodan Žunić, naročito u svojim napomenama i komentarima. Posebno, još, zbog odličnog prevodilačkog tima u kome je bio i meni drag pjesnik Jure Kaštelan. Uzgred da kažemo da je Kaštelan preveo i psalme za izdanje „Biblije“ u izdavačkoj kući „Stvarnost“. 

Predrag Finci je spojio znanje, iskustvo i pjesničku osjećajnost koja traži, na svoj način, da se miješa u sve poslove. Ako se poveže to troje, onda povremeno, naročito ovih godina duh pjesništva nadvladava, pa se druge dvije komponente njegovog uma stavljaju na stranu poetskog, primordijalnog, onoga što se oslanja na drevne temelje potrage za logosom. Samo što se Finci u to ne zatvara kao u kulu od slonove kosti, ili poput kineskih starih pjesnika, pokraj nekog jezera gdje posmatraju prirodu ne ulazeći ni u kakve rasprave o onome što im može doći glave. Baš u ovoj knjizi Finci pokazuje da su stari mislioci, mudraci, koje će kasnije zvati filozofi, često bili protjerivani iz svoje domaje u svijet, da se više ne vrate. Tako su oni obilazili prostore helenskog svijeta, ostrva i kopna o kojima danas govorimo baš zahvaljujući njima. 

Poput Bašlara, Finci već na početku piše: „Možda je danas konačno došlo vrijeme da se pitanje subjekta potpuno prepusti psihologiji, njegove spoznajne moći epistemologiji i logici, a filozofska refleksija ponovo okrene svijetu i kozmosu, onome što sve uvjetuje, pa i subjekt koji se upušta u filozofiranje.“ Odakle, znači, filozofija kreće, gdje je sve ima, na koji se način javlja i odaziva. Bašlar koristi poeziju, kao što je koristi Finci, prvenstveno svoju poetsku misao, da pokuša proći krov lavirint mišljenja uopšte. Kako se začinje, odakle kreće, šta sve u sebi nosi? Zato se Bašlar drži temeljna četiri elementa koje su ustanovili predsokratovci. Poeziji više ne treba. Pritom za čitaoca Fincijeve knjige bitno je njegovo odbacivanje složenog filozofskog instrumentarija, stila i načina koji se stalno poziva na autoritete, na složene formulacije tako drage njemačkim filozofima. U tome on je bliži Betrandu Raselu koji je, da bi ga čitalac razumio, prošao kroz istoriju filozofije kao francuski beletrista. To zaista može samo onaj koji savršeno jasno vidi svijet koji opisuje. 

Predrag Finci
 Treba osjetiti taj ritam Fincijeva veza, između proze i poezije, eho dalekog filozofskog promišljanja (FOTO: Privatni album)

Finci piše: „Filozofija ne govori o meni, nego govori meni. Filozof može polaziti od sebe sama, čak nužno najprije mora raščistiti sa sobom samim, ali teži onome što je izvan i iznad njegove osobnosti. (...) Sa uvidom u mišljenja ranih mislilaca započinje studij filozofije. Ja im se ovdje evo vraćam nakon svih studija, nakon životnog iskustva filozofiranja, s golemom željom da o njima (i sebi) progovorim iz početka. Vraćam im se s osjećajem da naše ili barem moje ‘misaono djetinjstvo‘ još uvijek traje.“

Da bi se govorilo o svijetu, davno je zaključeno da treba prvo definisati o čemu će se govoriti, kao što od nas, danas, kad se registrujemo na neki pretraživač, on traži da kažemo gdje smo i ko smo. Prije nego što se o bilo čemu govori, napisao je i Spinoza u naslovu svoje „Etike“ da će ona biti „geometrijskim redom izložena“, treba gotovo matematički definisati o čemu će se govoriti. Za mene, kao matematičara, temelj je uvijek ono što je Euklid nazvao Stoihea, Osnove, Temelji. Tako i u razmišljanju o svijetu treba i tako polazi Finci, razmatrajući dimenzije prostora i vremena u kojima se biće kreće i o čemu će razmišljati. A to je temelj i razmišljanja predsokratovskih mudraca, ili filozofa. 

Finci: „Prvi filozof, Tales, sve razabra u jednom počelu. Sve je po jednom i na jednom sve je, na vodi. Iz nje život, na njoj zemlja na kojoj se život događa. To će počelo na različite načine biti iskazivano, a svaki put dokazivano isto: Jedno jest.“

Tales je vidio vodu kao prvo počelo, ono Jedno iz kojeg sve nastaje. On ne kaže da je to bilo prije svega, nego vidi vodu iz koje dolazi čovjek, dolazi mišljenje, dolazi, dakle svijet, koji je u tom čovjekovom mišljenju jedno, uključujući i to mišljenje. Finci o tome govori kao što se stvara tkanje, vez, ono ide i ide, samo za sebe ali sa svim. Finci pusti riječi, neka progovori iz njega pjesnik, mitska jezička tkalja. I to mi prija kao čitaocu i ljubitelju poezije i mudrosti. Finci vidi razvoj iz tog Jednog gotovo Šopenhauerovski, navodeći svoju misao i viđenje o tom razvoju: „ljudska želja stvara monstruma koji će ljude dokrajčiti“. Da podvučem, „ljudska želja“. Opaka je, naopaka. 

Potom slijede mudraci: Anaksimander, Pitagora, Pitagora, pa Heraklit, sve nevjerovatni mislioci, koji su stvarali škole, imali učenike, sljedbenike, sve do danas, kada više inspirišu pjesnike i tumače poezije nego same filozofe. Ja se moram, kao matematičar, osvrnuti samo na moć Pitagore, uvodeći metemsihozu, veličanstvo broja, razmjere, logike. Mnogo i premnogo. 

Ksenofan uvodi Boga, kao tvorca svega, uključujući i čovjeka, kojem ne sliči. To mi je oduvijek bilo blisko, čovjek je otkrio Boga, on je u određenim pojavama, stvarima, bićima, vidio Boga, crtao ga po stijenama, dok još nije imao pismo, možda ni neki veliki rječnik. Finci piše, jednostavno i superiorno: „U sve je Ksenofan sumnjao, mislio da je ljudima samo nagađanje dano, ali je imao čvrstu vjeru u Boga, jer je jedan i vječan, u obliku kugle, nerođen i ne nalikuju na čovjeka.“ 

Čovjek će potom razdijeliti božiju vlast i moć, stvoriti i niz manjih bogova, da pomiri to svoje drevno atavističko vjerovanje. Samim tim Bog je vječan, dok je čovjek propadljiv jer se rađa. Podijelivši vlast Bogova, čovjek je pokušao da skine odgovornost za događaje i svoj život sa sebe i prebaci na Bogove. Elejska domišljatost. Zar to i danas ne čine ljudima kojima gospodare razne crkve, vjere i običaji? Čovjek je za eleićane, kao što je naučavao Parmenid, misleće biće, jer osjetila varaju. Zato treba ispitivati prirodu, propitivati sve što se u njoj događa. To je umovanje koje će naš Pelagić nazvati „Umovanje zdravog razuma“. A to je bila i ostala najveća uvreda institucionalne vjere. Zbog toga je na Vračaru upriličena i logorska vatra na kojoj je gorjela Pelagićeva knjiga a visoki sveštenici činodejstvovali. 

Potom slijedi Parmenid, koji je prvi jasno govorio o bitku i nebitku, o ljudskoj uznemirenosti oko toga nebitka, jer šta onda sa čovjekom. Parmenid je zato uveo i pojam bivanje. Sjetimo se odmah strašne dileme u Gilgamešu, kada se pita: „Zar je umro moj prijatelj Enkidu...“? On prenosi smrt prijatelja i na svoju buduću smrt. Tu nastaje hiljadugodišnje trgovanje smrću.

Zenon i njegove aporije. Finci navodi: „Povjesničari filozofije Zenona smatraju i začetnikom dijalektike, a rješenje njegovih zagonetki i nedoumica (aporija) početkom znanja.“ Tim će se kasnije baviti veliki njemački matematičar Vajerštras, ali i Dedekind. To je bilo pronalaženje iracionalnog, bar što se brojeva tiče. Možeš ih konstruisati, kako su Grci radili, ali ne možeš reći koji je to broj, što je protivno pitagorejcima, ali i mnogima poslije njih. Kao čuveni broj pi, ili, prosto, drugi korijen iz 2. Zenon je svojim djelom vječan. Zato Finci piše: „Oko imena tiranina povjesničari se ne slažu, nije precizno upamćeno koji je to bio, nema ga se po čemu sjetiti, ali mnogi školovani ljudi pamte da je Zenon smrću platio svoju nepokolebivu vjeru u slobodu, u koju je spadala i misaona sloboda, pa ni pred prijetnjom smrti od svojih misaonih i etičkih stajališta nije odustao, s njima u smrt otišao. Po pravdi je ime tiranina zaboravljeno, a filozofovo po njegovoj umnosti i časnosti upamćeno.“

Empedoklo iz Agriđenta na Siciliji (490.-430.) rodonačelnik je teorije elemenata (počela). Bio sam u Agriđentu, 1987. godine, mislio na Empedokla i njegove elemente, vodu, vatru, vazduh i zemlju, njegova počela toliko draga pjesnicima, tako da su zavela velikog ljubitelja poezije, epistemologa Bašlara. I Empedokle je bio i praktičar, ljekar, ali i pisac tragedija. U svom vremenu bio je u vrhu onih koji su bili znani i cijenjeni. Izvrsno ga pozicionira Finci, tog čovjeka koji je skočio u vulkan, vjerujući u reinkarnaciju ili metempsihozu. Još dodaje Finci o njegovoj usamljenosti, kao da piše o sebi i svim ljudima od duha, naročito pjesnicima: „Kažu i da je time što je govorio da je skitač zapravo rekao da smo svi iseljenici, stranci i prognanici, da duša ide u progonstvo i luta po odlukama i zakonima božjim. Ne čudi me što se Empedoklo u zrelim godinama pretvorio u samotnika: znanjem i mudrošću oboružani vječnom istinom ovlada, ne brine mnogo o dnevnim događajima, a do razgovora s neupućenima mnogo ne drži, draža mu osama i tiha razmišljanja. Sve što navedoh dokazuje da je Empedoklo svoj vlastiti daimon bio.“ 

Ovim rečenicama Finci je situirao i svoju poziciju u svijetu, svoje seobe, napuštajući rodno Sarajevo, i nalazeći mir u Londonu gdje stvara nevjerovatno obimno i bitno djelo. Ali ne miruje, nego putuje, stvara, izlaže svoje poglede, objavljuje u mnogim zemljama i gradovima svoje knjige.

Moć četiri elementa, fascinacija koja ne jenjava kroz stoljeća, evo je do nas, pa Finci s pravom piše, jer je i sam pjesnik: „sveti spisi nada istinskih vjernika i lijepe riječi pjesnika obećavali da će zemlju naslijediti ljudi blage ćudi i tako će jednom biti jer će je samo oni čuvati svoje joj plodove darivati dobrotom je posijati za sinove i kćeri za sva živa i neživa bića za sve što je zemlja brinuti“. 

Treba osjetiti taj ritam Fincijeva veza, između proze i poezije, eho dalekog filozofskog promišljanja. Fincijev stil je zarazan, unutrašnja motorika rečenog, to nizanje riječi često bez interpunkcije, ali i sa njom, slijedi osjećajnost novog vremena, u kome, kako reče mudri Solomon (ako je on to rekao, ili kasnije Borhes, ili Finci), ništa novoga pod suncem. Da, riječ je o čovjeku, ne o njegovim pomagalima, nego o njegovom umu. Zato je „Prvo, bitno“, knjiga koju svaka generacija, svaka epoha, piše na svoj način

Tako Finci piše o Epikuru, bez koga pjesnik naprosto ne može: „Spominjem dakle Epikura i njegovu filozofiju sreće jer mi je takva misao oduvijek bila prihvatljiva i po samoj sebi razumljiva. Sreća je sreća činjenja i bivanja - to je poruka životnog entuzijazma. A kada bi i mene sada netko upitao o tome što je sreća, rekao bih da je samo jedno veselje veliko, samo jedno najveće: slavlje života. Sreća je dar života. Zadovoljstvo životom. Što čovjek kroz više nepravdi, nesreća i teškoća prođe, sreća mu je sve značajnija. Ona nije tek neki pojedinačni, više ili manje slučajni događaj, nego načelo, osobno stajalište koje život učini lijepim i smislenim. A da bi se dosegla i ostvarila ne treba mnogo. Koji je ostvari može potvrditi da je takvo postignuće najviše o njemu ovisilo.“

Bašlarov prostor, njegov „izgubljeni“ raj, ono što se traži. Koji je put pravi? Onaj koji propovijeda skromnost do asketizma, odnosno odsustva želja, jer želje kvare sreću? To je pitanje na koje svaka generacija traži svoj odgovor. Danas je to zabava, beskraj zabave, pornografija itd. Finci to razvija na svoj način, posmatrajući sebe, svoj odnos prema sreći, između činjenja i nečinjenja, želja i ravnodušnosti. Otvarajući sebe on čitaocu podastire prostor propitivanja, koji ne može ostati prostor ravnodušnosti, mirenja sa svim, podnošenja nepravde....

Svoje životno načelo sažeo je Finci u tri stiha: 

Raduje se i sve će ti se radovati
Pjevaj, i sve će te pjevati
Voli, i ljubav će te naći

Svoje kratko putovanje kroz meandre predsokratovaca, uz pomoć Predraga Fincija, čija će se knjiga, „Prvo, bitno“, čitati i o njoj će se govoriti u najširim mogućim krugovima, završavam pjesmom posvećenom toj knjizi i njenom tvorcu. Mislim da je to pravi način izražavanja zahvalnosti za izvrsnu literaturu. 

FINCIJEVA LUČA – PRVO, BITNO

Misao je zavodljiva, krupnih očiju,
Nježnog dodira, osjetljiva na zvukove,
Što se poput piljaka promeću, prevrću,
Kroz vazduh, gdje nema sjena,
Da bi sve spalila munja, onoga
Prvog bitnog, bez kojeg nema ničega
I kada ti se čini da ima, da je sve puno,
Dok se ne zamisliš, ponovo zamisliš
Jesam li zalutao, tražim li sebe
Na svim tim raskrsnicama, gdje me
Pitanja čekaju, strpljiva, stalna,
Kojima ispisuješ svoju vječnost,
S precima iz sna, koji postoji i postoji. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Predrag Finci

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ŽENA KAO SVETI INKUBATOR: Institucionalno nasilje Republike Hrvatske

    06.05.2022.

    Lana Bobić

    ŽENA KAO SVETI INKUBATOR: Institucionalno nasilje Republike Hrvatske

  2. UŠUŠKAVANJE U DESNILO: Što je danas nama Gojko Šušak?

    05.05.2022.

    Boris Pavelić

    UŠUŠKAVANJE U DESNILO: Što je danas nama Gojko Šušak?

  3. U SRBIJI NIŠTA NOVO: Dosledno na strani zla

    24.04.2022.

    Dinko Gruhonjić

    U SRBIJI NIŠTA NOVO: Dosledno na strani zla

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije