Priča o jednoj Booksi ili kako se upustiti u vlastiti biznis

ritn by: Vanja Bjelić-Pavlović | 13.11.2004.
Priča o jednoj Booksi ili kako se upustiti u vlastiti biznis
"Booksa" je mjesto zbog kojeg bi "Godine nove" da su još žive, i da im je urednik Robert Perišić, morale ponoviti onaj svoj genijalni temat o kafićima (obrađen od strane dream tema: Ante Tomić, Zoran Ferić, Jurica Pavičić, Edo Popović i RP na kvadrat). Znam, reći ćete "Booksa" nije samo kafić, ili nije uopće, ali za polurazbuđenu maštu prosječnog putnika-navratnika s "Jutarnjim" ispod miške, kladioničarskim listićem u džepu i zadnjom pročitanom knjigom u srednjoj školi Booksa je prvenstveno to, pa onda sve drugo - klub, knjižara, čitaonica … Prema tome, spomenuti, a etablirani autori "Godina novih" morali bi porinuti malo dublje svoja čula da bi dočarali atmosferu "Bookse" i smjestili je, kako se to kaže, u neki kontekst. Lupiga, međutim, ide u drugu krajnost i predstavlja vam osobu iz čije je mašte iznikao opservatorij "Booksa". Riječ je o Vanji Bjelić-Pavlović, koja u tekstu za potrebe ove stranice opisuje dio osobnih nagnuća i socioekonomskih okolnosti koje su doveli do stvaranja "Bookse". Dosad smo mogli samo nagađati kako je došlo do te zdrave i zgođušne pojave u užurbanoj i radnoj Martićevoj ulici, a sad ćemo saznati 'kako je doista bilo'. O Vanji mnogo, vjerojatno i najpravilnije, govori interijer i poslanje kluba, pa tu neke još dodatne kvalifikacije i opisi mogu samo načiniti štetu (ritn by Dunga)

Dosta vam je posla kojeg radite? Totalno ste besperspektivni? S očajem svaki dan promatrate kako u vjetar odlaze svi vaši nerealizirani potencijali? Pitanja je mnogo, a ja ne čitam self-help knjige pa vam ne mogu pomoći, ni savjetom ni preporukom za čitanje, ali ispričat ću vam priču koja vas možda pokrene. A možda i ne, kad bolje razmislim. U svakom slučaju počelo je kako i priliči svakom pravom početku – novogodišnjom odlukom.

Ovaj odlomak započinjem svjesna činjenice da sam prethodnom rečenicom drastično smanjila broj čitatelja (žao mi je onih slabijih želudaca kojima sam vjerojatno upropastila nedavni obrok) i tim mi je lakše, jer je i opterećenje proporcionalno manje. E, pa, kao što rekoh, okupilo se neko društvance (čitaj, Mika, današnja partnerica u Booksi) kod mene i mog dragog odlučni u nakani da zajebemo sve tulume i dočeke (ili je razlog možda bio naš dvomjesečni sin, ne sjećam se više?) i kao pravi intelektualci uđemo u 2003. To „kao pravi intelektualci“ značilo je uz DVD, a na digitalnom disku neki ultranezavisni hiperart-film po izboru našeg dragog prijatelja i filmskog znalca Ozrena “Nomad“ Milata. Preporučio nam je tako Ozren Hanekeovu „Pijanisticu“ (koju on, btw, nije pogledao, što nam je otkrio tek kasnije) i mi zdušno prionuli na gledanje, ni ne sluteć' da će Elfriede Jelinek, autorica književnog predloška koju godinicu kasnije dobiti Nobela. Da sad ne prepričavam sadržaj i ne bediram one koji su danas dobre volje i puni života, reći ću samo da smo po završetku filma k'o bez duše izjurili na balkon da Mika popuši cigaretu (ipak je u drugoj sobi dijete) i izgovori ovu sudbonosnu: „Vanja, tako više ne može, vrijeme je da nešto mijenjamo!“. (Dramatiku cijelog trenutka podcrtavao je novogodišnji vatromet i zato je bitno da ovakve i njima slične odluke donosite u za to prikladnim trenucima.)
 
Puno godina kasnije (pred strojem za strijeljanje) sa sjetom ću se sjećati tih riječi i te naivnosti moga pristajanja i olakog odustajanja od svog mirnog života sa stalnim i sigurnim poslom od 8 do 16, slobodnih vikenda s mužićem i dječicom, redovite plaće ... Ups, mislim da sam krenula u pogrešnom smjeru jer ovo bi trebao biti tekst motivacije. No, odluka je pala i to nas je po sili inercije uvuklo u ah-tako-bolno-istinite Miletove stihove: „Da pokucam? Možda je ipak prerano? Zurit ću još malo u sivi pod i prebrojat pločice …“ Znate već. Ili barem pretpostavljate - bez birokracije ništa, ako baš silom želite imati svoju firmu, udrugu ili se pretvoriti u kakvu drugu pravnu osobu. Ako ta želja još uvijek čuči negdje duboko u bespućima nutrine vašeg fizičkog bića, ne forsirajte, s fizičkim osobama je lakše, barem ne zahtijevaju toliko papirologije.

I tako smo mi uključile i treću frendicu, Maju, pa smo sve lijepo, onako po ženski predvidjele i stavile na papir - osmislile klub, napravile koncept, odlučile kakve ćemo imati tabureiće, foteljice, ogledalca i ine vrlo važne stvari koje jednostavno valja definirati kad krećete u biznis. Bilo bi dobro da uz to napravite i nekakav (ali, to je manje važno ;-)) financijski plan, barem okvirno. Mi nismo, što me sad jako čudi s obzirom da smo inače posve normalne osobe. Iako, sad kad na to gledam, možda i bolje da ga nismo imale jer da ga je bilo, možda ne bi bilo Bookse? Možda bismo otvorile kakvu prodavaonicu s cipelama ili dizajnerskom odjećom? A možda je i sve ovo samo optička varka? Možda svi vi, članovi i posjetitelji Bookse, uopće ne postojite i živite samo u našoj mašti?

Bilo je još ponešto koraka do tog slavnog dana Gospodnjeg, 5.1.2004., kad smo širom raskrilile naša vrata za sve vas izgubljene, a potom nađene. Recimo, postoji urbana legenda da svakom velikom i uspješnom poslu prethodi neka katastrofa, a kad mi kažete da ne vjerujete u to što drugi pričaju i vjeruju, ja vas uvjeravam – vjerujte. Mi svoju katastrofu još uvijek proživljavamo u prilično pravilnim vremenskim razmacima koji ovise o vlažnosti zraka i toplini našeg toplog kluba. Pa tako, kad dođe do većih promjena temperature i promjena u dotičnoj vlažnosti naš se parket na izvjesnim mjestima digne. Nije da smo bile škrte i kupile neki najjeftiniji parket, i nije on neki perverzni parket pa mu se diže na svaku promjenu temperature, već je jadan proživio poplavu takvih razmjera (dva dana pred otvaranje!) da će još dugo (parketar dijagnosticira - pune dvije godine) osjećati posljedice. I mi skupa s njim. I vi, ako se popiknete.

Da, ljudi, pogledajmo istini u oči - tepisi su samo kamuflaža i stari namještaj nam je nametnut izbor, s obzirom da za bolji nismo imale. Mi smo, zapravo, htjele otvoriti kafić sav u mesingu iz kojeg trešti Karma, zapravo, cijela ideja je čisto slučajna i kriv je, zapravo, Ozren koji nam je posudio film jer da smo tu Novu godinu gledali kakvu veselu holivudsku romantičnu komediju, ja bih se sad sa svojim frendicama i dalje nalazila u Sedmici na cugi i traču, a ne bismo si lijepile post-it papiriće na kompjuterskom ekranu s vrištećim URGENT! NE ZABORAVI ZA ŽIVU GLAVU! porukama i svijet bi bio krasan, jer bi na njemu postojala i druga lijepa i zanimljiva mjesta na kojima bismo provodile svoje slobodno vrijeme i svoje vikende i i i …

Sad kad sam odradila i klimaks teksta preostaje mi još samo kraj. I što da vam kažem u tu svrhu? Superman je umro i nitko više ne može vratiti vrijeme.  Što je napravljeno, napravljeno je. A što još treba napraviti …? Ima toga dosta i bolje da se iz ovih stopa primim posla, jer sam dobar dio šihte potrošila na piskaranje ovog tekstića, a preostale dvije šefice sutra će lijepiti post-it papiriće čak i po mom autu. A ja ću ih poslati u neku stvar i složit ću si jedan dobar espresso. Kao što to one meni rade, kad im je ćeif. :)

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

    04.08.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

  2. PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

    12.07.2017.

    Ahmed Burić

    PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

    11.07.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije