Konjčo u raljama života!

ritn by: Siniša Pavić | 17.04.2006.
Konjčo u raljama života!
Siniša Pavić, novinar "Slobodne Dalmacije", rođen je u Splitu 10. rujna 1969. godine, što će reć', za one koji se sjećaju, na nekadašnji Dan mornarice. Kako u ono vrijeme, navodno, u Splitu još nije bilo dječjih vrtića, čuvao se sam, jer je mati radila u "Primi", tadašnjoj najvećoj robnoj kući Jugoslavije, a ćaća u "škveru", oliti brodogradilištu. Spomenuti svakako valja jednu Sinišinu zgodu uz najranijeg djetinjstva, koju i sam često evocira ne bi li opravdao svojih današnjih 30 kila viška, kad su im u kuću svratili gosti, a on taman nekoliko dana ranije operirao "treću mandulu", pa nije mogao gutati. Elem, gosti su počašćeni domaćim kobasama, a trogodišnji Pave to nije mogao gledati, pa je skočio sa kauča uzeo jedan par kobasica, zamotao ih u "kartu" od "Slobodne", i stavio pod jastuk, uz napomenu kako "ne da on da mu gosti sve pojidu!". Pavina ljubav prema hrani ne jenjava ni danas, a najbolje je opisana u njegovoj, prije dvije godine objavljenoj knjizi "Kužini s ljubavlju - Oda spizi radnika i težaka", u kojoj sažima, kroz priče o jelima, najljepše i najslađe uspomene iz djetinjstva, recimo onu o Natali, na čijim su se rođendanima, dok su pohađali OŠ "Vlade Bagata", jeli, Splitu još nepoznati, topli sendviči. Do danas, međutim, ostaje nejasno je li Pave bio zaljubljeniji u Natali, ili u njene sendviče. Bez obzira na vještine mlade Natali, Pave je danas, sreća moja, moj muž, i otac dvogodišnje Tonke, male "bonkulovićke" koja voli reći kako "najviše voli jibu, više od bjokule". A što se tiče njegove uloge muža, ima više nego prolaznu ocjenu. Sreća je moja, primjerice, što je za studiranja psihologije u Zadru, onih ratnih godina, Pave jedno vrijeme živio u nekom napuštenom stanu, u kojem je u isključenom frizeru ostao i povelik komad mesa, koji se do Pavinog dolaska u stan dobrano usmrdio. Otad, naime, ne može podnijeti loše mirise u frižideru, i spreman ga je ribati, ako treba, i jednom tjedno. Pa to ne moram ja. Najbolje od svega, međutim, je to što Pave ne pristaje na načela modernog svijeta, već u sebi nosi "bokun" stare Dalmacije svog dida Šimuna; što ga ne brinu ni visok tlak ni ptičja gripa, i što mu je, pored Tonke, dobar "obid" najvažnija stvar na svitu (ritn by Pavina žena)

Tonka se jutros odlučila probudit u šest i dvadeset!!! Ej, šest i dvadeset ujutro. Dana još nema, samo je noć zeru posvitlila, a ona otvara okice, pa koji sekund kasnije otvara i usta. Žensko lajavo. Ka vatromet, šta ga prvo vidiš, a onda sekunda kasnije i čuješ di grmi.

- Tata?! Di si ti bio, tata!? - veli dok prepredeno žmiga okicama i smijulji se, taman toliko da joj se vidi rupica na desnon obrazu.

Da nisan pospan, nasmija bi se. Nema veze šta isto pitanje postavlja svako jutro otkad je progovorila. Ma, krmeljiv san i još uvik pod dojmon nebuloznih snova, recimo onog di skupa s ćaćon i Bandićen gledan kako se neki slobodni penjač spušta niz kampanel Svetoga Duje. Svega se u ton snu stislo, sve mi je ti san razbistrija; i da je u Zagrebu ladno, a u Splitu teplo, i da je u Zagrebu Bandić a u Splitu ćaća, i činjenicu da uopće nisan hrabar ka slobodni penjač pa da se usudin ženi "zadnja pošta selo Tuk kraj Mrkoplja" predložit da pođemo živit uz more.

- Di si ti bio, tata!? - veli Tonka i onda, prije nego san joj išta odgovorija, skače na svog konja!

Ona je kauboj Tončo, a ja san konj Konjčo. Idemo na daleki put. Put, tvrdi Tončo, vodi do Konzuma. Svi putevi moje ćere vode do Konzuma, a nije joj nego dvi godine. Šta ti je Todorić. Konjčo i Tončo. Jedini je to komad dana kada mi je cool šta san, ka i svaki prosječni Hrvat, konjina. A, možda i nije problem u konju. Možda je zajeb u onima šta ga jašu, šta ga mamuzaju kako stignu i koji nikad nisu zadovoljni koliko god se on, bidan, trudija povuć.

- Ti brate, ili si štuf, ili si dosadan - kazala je ona prije koji dan, samo zato što se njena kljusina nije mogla to jutro zaustavit na glas mislit. A dileme normalne, recimo oću li obuć ovu jaketu ili onu, oću li oprat auto danas ili sutra, oćemo li ist ovo ili ono, imamo li para za šišat se ili ne …

- Dobro, ma onda mi samo reci, svega ti, u koji si se to komad mene od ta dva zaljubila - replicira san joj vispreno.

A, onda san joj recitira, inspiriran svježe napadalim snijegom, koji ne mari za činjenicu da su visibabe odavno propupale.

Snježe, snježe, šta me za te veže!?
Žena, dite, dok oblaci prite!
Snježe? Ma, napuši se kite!

- Sram te bilo - smijala se.

Opet se u zadnje vrime smije. Mislin da su krive neke tablete za jačanje imuniteta. Od kad ih pije, sve radi ka i do sad, ali sad pri obavljanu teške rađe ne ronja nego se smijulji. Elan je na naglo toliki, da se, makar sramežljivo, i opcija bračnog općenja pojavila na obzoru. Blaženi medikamenti, pomisli Konjčo, svjestan kako se u malin radostima krije veliko veselje. A, kad smo već kod veselja, red se ranim jutrom poveseliti i novom radnom danu, novim napasanjem na jaslama požutila hrvatskog novinarstva. Bit će opet zovi don Kaćunka radi pedera i zovi Rojsa jer se davija pitonon. Sve ozbiljno, istraživačko novinarstvo. Da nema marendina u obližnjoj birtiji, da nema tog lipog sraza čovika i pjatance u kojoj je po mogućnosti štogod za žlicon kusat tipa tripice ili čobanac, da nije safta, kruva i po litre crnoga, lipsa bi ovi konj odavna. Ovako, durat ćemo.

A, znan ja i do kada je durat ovako na silu, zvjerskin nagonima vođen. Durat mi je do 2007. godine. Te će, naime, godine, mojoj maloj mikro zajednici svanit. Jer, otplatit će se kredit od auta i mala će krenit u vrtić umisto u tete Dragice, šta oće reć da će para ostat i za ratu kredita moga stana, makar da je u njega i koji kvadrat manje nego je potriba. 2007! E, koji će to gušt za moju mikro zajednicu bit, za kljuse koje će, ako ništa, navečer leć u kamaru u kojoj ne puše ispod loše stavljene stolarije podstanarskog, preplaćenog stana. A oće li kamara bit u zgradi, ulici, državi koja je članica EU, stvarno me nije briga. Konjčo ionako za kaskat ima svoja prostranstva.

- Di si bio, tata?! - pita Tončo.

- U 2007., srićo papina - odgovaran.

Nije razumila ništa, ma se slatko nasmijala, ka i svako jutro. Žena je razumila sve. Biće mi je baš zato brže bolje dala, šaku čudesnog Esberitoxa, da se nađe za puta u bolju budućnost. Zlu ne trebalo! Fala joj!

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

    04.08.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

  2. PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

    12.07.2017.

    Ahmed Burić

    PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

    11.07.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije