"Nekada su djeca na ulicama prodavala školjke iz Jadrana, a danas su te iste školjke uvezene iz nekih drugih mora i oceana. Imamo poplavu fast foodova, pizzerija, brze, lako probavljive hrane, sezonskih restorana s lignjama iz Patagonije na meniju. Ako prošećete rivom, nećete vidjeti stvarni život toga grada, jer se tu nalaze turističke atrakcije i predvidljivi, očekivani sadržaji, ponude izleta i ekskurzija", govori za Lupigu dr. sc. Mauro Dujmović s pulskog Fakulteta ekonomije i turizma, jedan od najstručnijih ljudi u Hrvatskoj kada govorimo o turizmu. Upravo je Dujmović osoba s kojom vrijedi porazgovarati o posljedicama koje će epidemija koronavirusa ostaviti na hrvatski turizam. Kaže kako je iluzorno očekivati da domaći turisti spašavaju sezonu, ali i upozorava na ključne manjkavosti turizma u Hrvatskoj.

„Najslavnije čime sam se bavila na engleskom, jest da sam Daniela Popovića podučavala engleskom izgovoru kad je išao na Euroviziju. Do toga je došlo tako što me je prvo Rajko Grlić zamolio da prevodim dijalog za „U raljama života“, film u kojem Jimmy Stanić pjeva pjesmu prvo na hrvatskom, a zatim na engleskom – prevela sam pjesmu čiji je prijevod pjevao“, govori nam kroz smijeh Ellen Elias-Bursać književna prevoditeljica koja je u svojoj bogatoj karijeri prevela preko 25 naslova suvremenih autora iz bivše Jugoslavije, ali i tijekom šest i pol godina redigirala preko 35.000 stranica dokumenata za haški Tribunal. Studentica slavistike u Minnesotti, s početka 1970-ih, došla je na studentsku razmjenu u Zagreb, gdje se zaljubila u studenta ekonomije i tu je počelo. U velikom razgovoru za Lupigu kaže kako su u našoj književnosti danas najinteresantnije žene.

Autori singla „Kuća” s prošlogodišnjeg albuma „Portafon” benda Porto Morto u dušu su pogodili izolacionističku vibru globalne epidemije, koja je dovela i do otkazivanja dodjele središnje hrvatske glazbene nagrade Porin u skladu sa sigurnosnom situacijom u regiji. A na Porinu je Porto Morto bio nominiran za najboljeg novog izvođača, no nagrada im je ipak izmakla. Grupa je ujedno i stožerni član izvrsnog kolektiva Jeboton o kojem je Lupiga već pisala, a neki su njihovi članovi i doslovan podmladak prvaka novog vala. Osim suosnivača Morta, Roka Crnića, koji u Ekipi Darka Rundeka svira bas-gitaru, sin književnika Davora Slamniga, Viktor, suosnivač je grupe Sfumato, ali i bas-gitarist Pips, Chips & Videoclips. U razgovoru za naš portal, u ime benda na pitanja odgovaraju vokal Crnić i Hrvoje Klemenčić koji svira gitaru, synth, a također i pjeva.

"Pandemija je još jednom pokazala da je Srbija razvaljeno društvo, toliko bez imuniteta, da nema pogodnijeg tla za bolesti i epidemije raznih vrsta. Verujem ipak da ćemo koronu nekako i preživeti. Bojim se, međutim, da ćemo se od posledica epidemije kulta o vođi, koji je zarad opšteg dobra izašao na megdan zdravom razumu i Ustavu – a ta pošast brže od korone opseda mozak zaštićen improvizovanom maskom – dugoročnije oporavljati", kaže u velikom intervjuu za Lupigu Slaviša Lekić koji je malo pre nego što je korona-cunami okupirao javni prostor bio u centru pažnje, ne samo srbijanske, već i regionalne javnosti, kao producent i autor serijala "Vladalac". Film je izazvao burnu reakciju srbijanskih vlasti, a samo na YouTubeu videlo ga je preko milion gledalaca.

„Ljudi su ostali bez koncepta budućnosti. Mislim da zato beže glavom bez obzira. Ljudi ne vide da može bilo šta da se promeni i popravi, osećaju da ih to guši, da su vezani iako su formalno slobodniji“, kaže u velikom razgovoru za Lupigu redovna profesorka na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, Dubravka Stojanović. Učesnica je projekata u kojima istoričari sa područja bivše Jugoslavije pokušavaju da napišu zajedničku istoriju ovih prostora. O tome kaže ovako: „Pošto vladajući glorifikuju devedesete, onda i starija prošlost mora da se 'naštima' da bi postala odgovarajući kontekst, pa se „od stoljeća sedmog“ sve pakuje kao istorija beskrajnih i sudbinskih konflikata, posebno između Srba i Hrvata, ne bi li sukob izgledao kao njihovo nekakvo prirodno stanje. To je istorijski sasvim netačno, ali je politički bolesno jer vas drži zaleđene u stanju mržnje“.

"Pisanje je neukrotivi nagon, prostor bezgranične slobode, igre jezikom i oblikovanja smisla. Nije mi se jednostavno pomiriti s govorom, tako da sam odrastajući poeziju prigrlila kao alat otpora; organizam koji se ustrajno srami šutnje i odbija biti broj", kaže u razgovoru s Markom Pogačarom, Marija Skočibušić, ovogodišnja je dobitnica Nagrade "Na vrh jezika" za najbolji rukopis poezije autora do 35 godina starosti. Međutim, Marija još nije dosegnula ni polovinu te „dopuštene“ starosne granice. Ona je rođena 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno u izvanrednim okolnostima završava gimnaziju. Njena poezija do sada je uvrštavana u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42 te objavljivana u časopisima Poezija i Libartes, kao i na internetskim portalima Strane i Kritična masa. Nagrada "Na vrh jezika" bio je povod da s Marijom porazgovara Marko Pogačar.