"Ne pratim ništa. Dosta kontrolisano sam sprečio upliv masovnih medija u moj život, tako da niti čitam novine, niti pratim politiku, niti gledam vesti na televiziji pošto je to sve manje-više propaganda. To utiče na tvoje mentalno zdravlje. Mene to truje i razvija anksioznost i strah. Kad gledaš vesti, recimo. Pa onda ne znam ni ko je danas politički korektan, a ko nije. Uopće se ne susrećem s takvim temama u svom životu. Svako od nas bira neki svoj kosmos", reći će frontmen Električnog orgazma, Srđan Gojković Gile, u razgovoru za Lupigu. S dugovječnim beogradskim rockerom našli smo se nakon nastupa Orgazma, koji se nakon dugog koncertnog pandemijskog posta održao početkom mjeseca u Zagrebu. Bila je to sasvim dobra prilika da razgovaramo o nekim muzičkim, ali i životnim temama koje je nametnula, posebno glazbenicima, sveprisutna pandemija koronavirusa.

"Ispada da savremena umetnost (film i pozorište, srpska književnost dolazi posle njih) predstavlja to polje suočavanja sa nasleđenom traumom, koja će jednom morati da podrazumeva inkorporiranje neprijatnih činjenica u obrazovni i medijski sistem, odnosno, generalno, u javno polje, sa nultom tolerancijom prema huškačkim revizionistima, baš kao što je u savremenoj Nemačkoj odnos države prema holokaustu i nemačkoj krivici za njega", kaže u velikom razgovoru za Lupigu Saša Ćirić, jedan od najupućenijih književnih kritičara s ovih prostora. Autor je niza knjiga, redovni kritičar tjednika Novosti još od 2009. godine, urednik emisije Oko Balkana na Radio Beogradu i urednik Betona od 2006. do 2018. godine, poznat je kao analitičar koji nemilosrdno, britko i sustavno secira regionalnu književnu produkciju. Pri tome ne oklijeva izreći negativan, pa i razoran sud, često natopljen jetkom ironijom.

Za sebe kaže da je počeo ispod nule, i još uvijek ne uspijeva izvući glavu na površinu. Diego Ahmetović transrodni je Rom. Zna što je prošnja, zna što je skupljanje sekundarnih sirovina, zna što je lutanje po šalterima i loš policijski tretman. Zna što je diskriminacija po više osnova nego što je zamislivo većini, je li, većinskog stanovništva. Zna što je biti bez posla i stalne adrese, ne imati za hormonsku terapiju i koliko je težak povratak na početak puta prema tijelu u kojem će se osjećati kod kuće. A pauziranje terapije mu je doslovno donijelo boli. Je li zaglavio u onom što nazivamo spiralom siromaštva ili ga samo prati "loša sreća", suputnica neimaštine, ovisi o promatraču. No on samo želi van. I nakon više od 30 godina poručuje da mu treba - solidarnost. Iako je svjestan da živi u relativno siromašnom društvu, pogođenom pandemijom i potresima, izlaz je potražio izlaganjem sebe, pokrenuvši crowdfunding kampanju. Ovo je njegova priča.

"Pisanje zbirke, paradoksalno, mjesto je u kojem sam pronašla stabilnost, privremen smisao i pokušaj pomirenja s raznim izvanknjiževnim stvarima, pogotovo onima povezanima s obitelji. To mi je pomoglo da osvijestim neke strahove i da se nosim s ranjivošću u kojoj ponekad nisam imala drugog oslonca. Iako u stvarnosti to ne funkcionira, u pisanju mi je dovođenje nekih emocija do krajnosti moglo poslužiti kao alternativna zbilja u kojoj sam još ranjivija, ali i svjesnija tog stanja", kaže Vida Sever koja je za rukopis „Suho mjesto“ ove godine nagrađena Goranom za mlade pjesnike. S Vidom smo povodom skorašnjeg gostovanja na festivalu Prvi prozak na vrhu jezika razgovarali isključivo o poeziji. "Žao mi je što je književnost, a posebice poezija, djelomično stigmatizirano područje koje se nekima čini daleko, a prisutno je u svakodnevici puno više nego što smo toga svjesni", reći će nam Vida.

Iako svojim obimom zapravo tek knjižica, kratka fotomonografija od jedva stotinjak i kusur stranica, prema mišljenju autora ovih redaka, radi se o jednom od najvažnijih izdanja objavljenih u Hrvatskoj protekle godine. „Život u limbu -knjiga ožiljaka“ potpisuju Slaven Rašković i Igor Čoko. Obojica su iz Knina i imaju poseban odnos prema svom gradu, iako ni jedan ni drugi danas ne žive u njemu. Slaven je od Oluje uglavnom stanovnik Zagreba, a Igor Beograda. Obojicu je, sad već davne, ali u Hrvatskoj itekako prisutne 1995. godine, „Oluja“ tog jutra probudila i spravila u izbjegličke kolone, uz tu razliku da je Slaven imao 11, a Igor 20 godina. Ovaj dvojac se beskompromisno uhvatio u koštac i s analizom onoga što je do svega toga dovelo, dajući većini javnosti nepoznate slike Knina, života u njemu uoči srpske pobune i rata, kada su hrvatski poslovni objekti letjeli u zrak, a dotadašnji susjedi i nerazdvojni prijatelji „preko noći“ postali nepoželjni. S njima smo o svemu, jedne ljetne večeri u Kninu, satima razgovarali.

"Predaleko smo otišli s novim tehnologijama da bismo uopće razmišljali o povratku u stari svijet FM radija", kaže u razgovoru za Lupigu Ilko Čulić, glavnim programski urednik Radija 808, inače, vrsni glazbeni znalac, kojeg mnogi dobro pamte iz najboljih dana Stojedinice. Povod za razgovor je veliki korak u desetogodišnjoj povijesti Radija 808. Nakon deset godina „povlačenja“ po internetu ovaj community radio napokon je dobio privremenu frekvenciju. Borba je, dakle, dugo trajala, ali fanatična upornost dobro ekipiranog radijskog tima koji zna kako stvarati kvalitetan sadržaj, na koncu se isplatila. "Promjene će prije svega ovisiti o trajanju privremene dozvole. U dugogodišnjoj borbi izgubili smo dosta kvalitetnih suradnika koji su se umorili od čekanja boljih vremena, pa se sad polako ponovno osnažujemo i dogovaramo neka kadrovska pojačanja", objašnjava Čulić dio planova, dodajući kako će o jakom informativnom programu, koji je uvijek naskuplji segment radija razmišljati tek kad dođu do stabilnih izvora prihoda.