"Nikom normalnom ne može biti drago kad počne rat. No, kad rat počne, onda ga treba znati voditi, treba u rukama držati situaciju i planirati ona borbena djelovanja koja daju najveće efekte. Nažalost, u ovom našem ratu često nije bilo tako: uzimali su pravo da naređuju i oni koji to nisu trebali raditi. Glavni stožer jest bio nekakav centralni organ koji je planirao i rukovodio, ali se radilo i mimo njega. Bilo je dosta paravojnih institucija koje su češće ometale, nego što su pomagale pametnom izvođenju borbenih aktivnosti", kazao je Petar Stipetić Ivici Đikiću u intervjuu objavljenom 10. ožujka 2001. u Feral Tribuneu. Ponovo ga objavljujemo povodom smrti generala, koji kao mladić nije sanjao da će biti vojnik, već - graditelj. "Htio sam upisati građevinu, ali trebalo je osigurati stipendiju što ja nisam mogao, a roditelji nisu imali sredstava da me financiraju. Tako sam se, s grupom ogulinskih maturanata, odlučio javiti na natječaj za Vojnu akademiju."

Povodom Dana žena donosimo vam antifeministički intervju s domaćicom, majkom i radnicom Vanessom Vasić Janeković. Ona je, što je manje bitno, magistra londonskog sveučilišta Kingston i alumna njihovog Centra za istraživanje moderne europske filozofije (Centre for Research in Modern European Philosophy, CRMEP), ratna izvjestiteljica iz vremena krvavih sukoba koji su popratili raspad Jugoslavije, suosnivačica tuzlanskog Radničkog univerziteta, filozofkinja, teoretičarka, aktivistica, umjetnica... Budući da su u našem društvu žene jedva dvoznamenkastim postotkom zastupljene u najvišim predstavničkim tijelima; da se dobro zna da im je mjesto u kuhinji pa 80 posto muškaraca ni ne pomišlja da im pomogne u kućanskim poslovima, a s utjecajnih i institucionalnih adresa im se savjetuje da ne cinkaju muževe kad ih tuku, jer je to tako u braku, red je da i Lupiga pogleda istini u oči i stane u obranu patrijarhata pa napadne feminizam provjerenim tezama. A ako i nisu provjerene, mora da su točne, jer su toliko puta ponovljene.

„Što biste učinili da ste 'na pet minuta' ministar kulture u Hrvatskoj“, pitamo proslavljenog kazališnog redatelja, Paola Magellija i odmah dobijamo jasan odgovor. „Mislim da bih upravo toliko i bio, pet minuta i ni trena više. (Smijeh) Naime, na ovim prostorima se najbolje ideje brzo izvitopere, nigdje se ne kradu tako uspješno kao ovdje i plašim se da bi mi ubrzo postavili uvredljivo pitanje koje sam svojedobno čuo i u Beogradu: 'A zašto si ti došao ovdje?'“, odgovara Magelli. Na dogovoren termin intervjua stigao je kao da je upravo “sjahao s bengalskog tigra”. Istovremeno vodeći nekoliko razgovora, živo gestikulirajući i kršeći prste, ostavljao je dojam čovjeka u kojem se odvija neobuzdan sukob prirodnih sila. Govoreći o kazalištu predlaže da se vratimo na prapočetak teatra. „Igrajmo za sebe i one koje zanima kazalište, neka viđenje predstave plate komadom kruha i voćem“, kaže Magelli i zaključuje kako je teatar u Hrvatskoj kao ukleta kuća u kojoj duhovi prošlosti progone jedan drugog.

"Gotovo pola milijuna umirovljenika u Hrvatskoj prima mirovinu manju od 2.000 kuna. To nije dovoljno ni za osnovne troškove, a kamoli neku dodatnu vrijednost poput novina ili kazališta. Oni su desetljećima mukotrpno radili kako bi prehranili obitelji, gradili naše tvornice, stanove i škole... Država koja im vraća na ovakav način naprosto nije socijalna. Međutim, pitanje nije samo egzistencijalno. Starije osobe stavljene su na rub društva, pate od usamljenosti, a mlađi se prema njima često odnose kao da više nemaju što ponuditi. Moramo se prema njima odnositi s brigom i poštovanjem", čuli smo od ekipe mladih ljudi koji su shvatili kako umirovljenicima, toj tako velikoj, a opet tako marginaliziranoj skupini ljudi, pod hitno treba bolji PR i izlazak iz geta mračnih vijesti o slomu mirovinskog, zdravstvenog sustava i/ili tržišta rada, kopanju po kontejnerima i ponekad akrobatskom plesu po rubu siromaštva. Lupiga razgovara s mladima koji su pokrenuli portal Mirovina.hr i Facebook stranicu "Humans of Mirovina".

„Ja zapravo i ne vidim tolike kulturološke razlike između Srba i Albanaca na Kosovu. Mislim da, kada bi kojim slučajem osvanuli kao govornici istog maternjeg jezika, teško bi bilo razlučiti ko je tu ko“, kaže Blerta Zeqiri, redateljica kosovskog filma „Brak“, priče o ljubavnom trouglu s vrlo izraženom gay notom. Uverena je da je biti gay na Kosovu najgora moguća situacija. „Biti Srbin ili bilo koje druge nacionalnosti nije problem, možeš živeti svoj život i to će biti poštovano. Biti gay je stigma, biti Srbin nije“, objašnjava Zeqiri. S mladom redateljicom razgovaramo o stanju u kosovskoj kinematografiji, za koju kaže da nikada nije bila u boljem stanju, ali i, generalno, o društvu, gay pravima i patrijarhatu koji nesmetano vlada najmlađom evropskom državom. "Kosovo je zemlja protivrečnosti", ustvrdit će ova mlada redateljica.

„Prethodna vlasti teško je podnosila da si uopće slobodnomisleći čovjek, a kamoli još i novinar koji im svaki dan gura prst u oko s nekom novom pričom koja je nepovoljna za njih. A ova nova vlast na kritičke i istraživačke priče službeno poručuje - kritizirajte nas - međutim, iako u „eter“ šalju takve poruke, ipak se neki privatno itekako ljute“, kaže u razgovoru za Lupigu mlada makedonska novinarka Kristina Ozimec. Danas surađuje s redakcijama Makfaks i Deutche Welle. Ujedno je i predsjednica te osnivačica Platforme za istraživačko novinarstvo i analizu (PINA) koja je pokrenula i internetski portal pina.mk, ali i jednu sjajnu priču - Festival za istraživačko novinarstvo. Prvo izdanje bilo je izuzetno uspješno s uistinu izvanrednim gostima, novinarima iz timova koji su dobili Pulitzerove nagrade, zviždačima odgovornim za "bombe", pokretačima "fake newsa"...