"Tamo gdje se briše granica između fašizma i antifašizma, briše se razlika između dobra i zla, između poštenja i nepoštenja, originala i plagijata, idealista i oportunista, novinara i huškača, silovatelja i žrtve. Sve je to povezano", kaže Mile Kekin u razgovoru uoči svog večerašnjeg gostovanja na šestoj tribini iz ciklusa "Zašto se mrzimo?", u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust, na temu „Glazba mržnje“. U kratkom razgovoru Mile je nekoliko puta poentirao, objasnivši, među ostalim, kako je angažiran iz vrlo sebičnih pobuda. "Zato što ne želim trpjeti i gutati ove antitotalitarističke bajke pod kojima se skrivaju revizionisti. A publika kojoj se ne sviđam neka traži druge zabavljače. Ima ih, hvala Bogu, dovoljno na estradi od kojih nećete čuti ništa kontroverzno. Većina glazbe danas je ultralight i bez kalorija", reći će frontmen Hladnog piva.

„Najveće razočaranje dolazi iz saznanja da demokracija može biti sama po sebi, u polupismenom društvu, otrovna za društvo samo“, reći će Zoran Predin u razgovoru za Lupigu uoči promocije svoje druge prozne knjige u Zagrebačkom kazalištu mladih. Predin zbirkom "Glavom kroz zid", u nakladi zagrebačke Frakture, na svoj predinovski način zalazi u naše susjedstvo i smionim će zapletima, koji ne zaziru od očuđenja, do kosti ogoliti današnje društvo. Kaže kako u kratkoj priči ima više prostora i riječi nego u pisanju tekstova za pjesme, u kojima je rob žanra, ritma i melodije. "Tako da sve što ne mogu ispričat u pjesmama, ispričam u kratkim pričama. A municija dolazi iz svakodnevne produkcije gluposti, koja je vrlo inspirativna", objašnjava Predin napominjući da je u svojoj karijeri u Lačnom Franzu bio najslobodniji.

"Nerazvijene i slabo razvijene zemlje na (polu)periferiji svjetskog ekonomskog sistema – kao što je to Hrvatska – se u okviru ovoga sistema ne mogu razviti. Ne dogode li se velike promjene, tavorit ćemo i dalje u nerazvijenosti, siromaštvu i nejednakosti. Bogate zemlje centra uz pomoć briselske administracije nameću pravila tržišne utakmice zemljama, a ta pravila uključuju zabranu državnog intervencionizma i subvencioniranje domaćih industrija. Iako bogate zemlje kapitalističkog centra same nisu do bogatstva došle u tim uvjetima, već uvjetima imperijalizma i dominacije, sada im ta pravila tobože "slobodnog tržišta" služe kako bi reproducirala odnose nejednakosti između zemalja bogatog kapitalističkog centra i periferije", kaže u intervjuu za Lupigu, Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte za predstojeće predsjedničke izbore. Našim čitateljima objasnit će kako izgleda njena vizija demokratskog socijalizma 21. stoljeća.

"Mržnja se u ekstremnim oblicima širi preko društvenih mreža. Tamo pojedinci prosipaju svoj gnev i šire govor mržnje zastupajući ekstremistička i isključiva stajališta. Zapravo, razloge za lično nezadovoljstvo traže izvan sebe. Najpogodnije mete su oni koji se ne uklapaju u njihovu sliku sveta. Onda te netolerantne ljude svojim objavama dodatno ohrabruju desničarski populistički mediji da budu još netolerantniji i u iskazivanju svojih stavova još otvoreniji", kaže u razgovoru za Lupigu Darko Štante, mladi slovenski reditelj čiji je prvenac "Posledice" izazvao veliku pozornost javnosti koja ga je prepoznala kao prvi "pravi" slovenski gay film. U filmu je korišten zanimljiv izbor muzike pa Štantea pitamo jesu li zaista turbofolk i srpski “trap” toliki hit među omladinom u Ljubljani kako se može zaključiti iz njegovog filma.

"Najvažnije što sam naučio jest da sam privlačan muškarac. Ne svima, ali dovoljnom broju ljudi. Moje tijelo nije normalno, moji udovi su drugačiji, kao i zubi, ali ne smijemo prihvatiti da moramo svi biti visoki i dugokosi - to je iluzija", poručio je Christian Bayerlein, zvijezda filma "Touch Me Not" dobitnika Zlatnog medvjeda na njemačkom Berlinaleu, koji po mnogočemu odskače od normi i to ne slučajno. Osmišljen kao duboko istraživanje intime, namijenjen je probijanju okvira poimanja seksualnosti i označen kao "radikalno humano" istraživačko putovanje kroz intimu. Bayerleina ni spinalna mišićna distrofija nije spriječila da proputuje svijet, bavi se aktivizmom i da radi, te da ostvari dugogodišnju ljubavnu vezu s umjetnicom Grit Uhlemann , koja je, ganuta snagom okupljenih i spremnih za razgovor o temi o kojoj se nikada ili gotovo nikada ne govori u Hrvatskoj, zaplakala u Kinu Europa.

„Nisam želio gurati glavu u pijesak, nego sam istraživao našu blisku povijest, odlazio u arhive, čitao knjige. Tražio njezine dobre i loše strane, njezine skrivene strane. Jugoslaviju nikad nisam idealizirao, ali ni blatio“, govori Rade Jarak u velikom intervju za Lupigu. Ovaj put povod razgovoru s Jarkom je nedavni izlazak njegove već 21. knjige po redu. Naslov mu je „Suha palma“, objavljen je u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a, a radi se o ljubavnoj priči koja obuhvaća vremenski raspon od 1964. pa sve do pred početak rata gdje su likovi razbacani od Dubrovnika preko Bukurešta, Rijeke i Pariza, do Buenos Airesa i Madrasa. „Danas živimo kao društvo spektakla, a da dobrim dijelom uopće nismo svjesni što nam se događa. Ovo je situacija u kojoj je ozbiljna, jaka kritika i svijest o onome što se radi, dragocjena“, objašnjava Jarak.