"Kada uredniku ili vlasniku ili oglašivaču ili političaru ne odgovara kako pišeš ili kako misliš uvijek se pronađe način za otkaz suradnje. Novinarstvo više nikome nije bitno. Sad je već uobičajeno da se od novinara traži da pišu promotivne tekstove. Vremena i love za prave istraživačke tekstove više nitko nema", kaže u razgovoru za Lupigu Maja Sever, novinarka Hrvatske radiotelevizije koja je jučer dobila nagradu za novinarku godine Hrvatskog novinarskog društva, osvojivši gotovo polovicu glasova. Nakon dodjele nagrada odlučili smo nagrađenoj novinarki HRT-a postaviti nekoliko pitanja o stanju u hrvatskom novinarstvu i njenom zapaženom govoru na dodjeli u kojem je glasno ustala za prava svojih kolega, a koji su Dan slobode medija „proslavili“ otkazima. Sever će nam reći i kako trenutno traje bitka svih bitaka – "za opstanak i jačanje profesionalne neovisne javne televizije".

"Bez obzira u koliko smo dobrim ili manje dobrim odnosima s BiH, Srbijom, Slovenijom, Crnom Gorom ili Makedonijom, nikada ni s jednom drugom europskom zemljom nećemo biti u boljim odnosima jer nikome drugome jednostavno nismo dovoljno relevantni", kažu u razgovoru za Lupigu Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, životni i spisateljski par, koji se skrasio u istarskom Ližnjanu gdje vode knjižnicu i književno svratište „Zvona i Nari“ u kojem je do sad gostovalo više od 150 autorica i autora. Uređuju i časopis ZiN Daily te su pokrenuli književnu nagradu koja se dodjeljuje u više kategorija. "Možemo samo skrenuti pažnju na činjenicu da projekt svratišta i knjižnice nose ukupno tri osobe, od kojih je jedna, naš sin Ljubomir, mahom zaokupljena završavanjem četvrtog razreda osnovne škole", kažu nam naši sugovornici.

„Mislim li da je normalno da te pitaju da se pojaviš polu-gola ili gola u filmovima, sa izlažiranim većim grudima, slojevima šminke koje moraš skidati špahtlom? – Nе! Da li bi moralo postojati više interesantnih uloga za žene? – Dа! Mislim li da bi konačno trebalo biti normalno da sve izgledamo drugačije, a ne kao stalno ponavljajuća muška fantazija? – Dа! Mislim da žena ne mora biti uvek seksi da bi zaslužila da bude na filmskom platnu i da se seksepilnost javlja u mnogim oblicima. Lepota je zaista u oku posmatrača“, govori u intervjuu za Lupigu slavna glumica Emily Beecham. Odavno je prerasla mini uloge i danas uživa slavu, pre svega zahvaljujući uspehu serije „Into the Badlands“. No, karijeru je započela ulogom u britansko-kanadskoj televizijskoj mini seriji „Bon Voyage“, a u svojoj prvoj filmskoj ulozi izgovara svega nekoliko replika pre nego što se pretvori u kanibalsku beštiju.

„O takvim temama se ne govori. One su prosto nezamislive. Moji roditelji su i dalje u Iranu i još nisu videli film. Pre ili kasnije će ga čitav uži i širi krug rodbine u Iranu videti i stvarno sam znatiželjan kako će odreagirati. Oni su opušteni po prirodi, ali ipak...“, kaže u razgovoru za Lupigu Ali Soozandeh, režiser čije je ime odjeknulo posle prošlogodišnje premijere njegovog prvog dugometražnog filma „Tehran Taboo“ u sekciji „Internacionalni tjedan kritičara“ u Cannesu. Hrabar i beskompromisan, film gledatelju razbija predrasude o onome što je do tada mislio da zna o Iranu i pred njegovim očima se razvija priča o svetu ilegalnih abortusa i krpljenja himena, tajnih klubova u kojima se konzumiraju alkohol i droge, sudija koji seksom ucenjuju žene da bi presudili u njihovu korist i manje-više otvorene prostitucije. „U gradu s osam milijuna stanovnika uvek se pronađe način da se prekrše zakoni“, primjećuje Ali Soozandeh.

„Historijski revizionizam nije nikakvo jednostavno retuširanje historijskih činjenica, nikakva kontrafaktička izmišljotina koja se može osporiti činjeničnom argumentacijom, nego mehanizam vladanja koji svoje efekte najuspješnije postiže općom dehistorizacijom i depolitizacijom društvenih odnosa, koji nam se pojavljuju samo još u formi neprekidnog sukoba različitih kulturnih identiteta“, kaže Boris Buden, filozof, kritičar kulture, publicista i prevodilac. Sa Budenom razgovaramo na temu fašizma, revolucije, istorijskog sećanja, postkomunističkog odnosa prema prošlosti, razgovara pri čemu su dotaknuti neki od ključnih problema koji rekapituliraju celokupnu teorijsku aktivnost Borisa Budena, a to su pre svega ideologija tranzicije, jezičke politike, prevođenje, tj. odnos jezika, politike i kulture. Razgovor je vodio Saša Hrnjez, filozof i prevodilac, trenutno istraživač na Italijanskom institutu za filozofske studije u Napulju.

"Nikom normalnom ne može biti drago kad počne rat. No, kad rat počne, onda ga treba znati voditi, treba u rukama držati situaciju i planirati ona borbena djelovanja koja daju najveće efekte. Nažalost, u ovom našem ratu često nije bilo tako: uzimali su pravo da naređuju i oni koji to nisu trebali raditi. Glavni stožer jest bio nekakav centralni organ koji je planirao i rukovodio, ali se radilo i mimo njega. Bilo je dosta paravojnih institucija koje su češće ometale, nego što su pomagale pametnom izvođenju borbenih aktivnosti", kazao je Petar Stipetić Ivici Đikiću u intervjuu objavljenom 10. ožujka 2001. u Feral Tribuneu. Ponovo ga objavljujemo povodom smrti generala, koji kao mladić nije sanjao da će biti vojnik, već - graditelj. "Htio sam upisati građevinu, ali trebalo je osigurati stipendiju što ja nisam mogao, a roditelji nisu imali sredstava da me financiraju. Tako sam se, s grupom ogulinskih maturanata, odlučio javiti na natječaj za Vojnu akademiju."