"Samo tri ilustracije u svih 25 godina mi nisu objavili. Di Tuđman i Milošević, jedan ka Pajo Patak, a drugi ka Miki Maus, fafaju dvokurac mrtvoj Bosni. Druga je bila, pravosuđe pod Tuđmanom, tako je asociralo na porno priču, pa je urednica to isto odbila, a ne sićan se više koja je treća", tako mi je govorio naš prijatelj, meštar od olovke, Alem Ćurin, kada smo 2015. godine razgovarali za radijsku emisiju KUPEK. Njegov odlazak potaknuo me je da potražim te snimke i prekucam intervju koji smo vodili kada je na beogradskom Salonu stripa Alem predstavio svoj prvi strip, nakon što se 50 godina bavio stripom ili, kako bi on rekao, nakon što se 50 godina strip bavio njime. Govorio je kako se zarazio kad je imao svega četiri godine. Tada mu je stariji brat donio Kekeca. I tu je bilo gotovo. "Zaražen sam. To je jače nego sida, nego bilo šta drugo. Ti stripovi ...", pojasnio mi je svoju ovisnost o stripu.

"Ne bi me iznenadilo da se pokaže da je u studenom ove godine umrlo možda i 5.000 ljudi. Zadnji put je toliko ljudi u Hrvatskoj u studenom umrlo samo 1991. - ratne godine", kaže u razgovoru za Lupigu demograf Ivan Čipin s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. "Hrvatska je bila na svom demografskom vrhuncu 1990. i 1991. godine. Od tada pada broj stanovnika i vrlo je teško očekivati da ćemo ikada, barem u ovom stoljeću, imati tadašnji broj stanovnika. Može se dogoditi da se negativan trend primiri, ali postoji samo jedan demografski proces na kojeg se možemo osloniti, a to su migracije", objašnjava Čipin koji napominje kako bi, da nije bilo pandemije, vjerojatno ove godine Hrvatska imala rekordni broj useljenika, iz BiH, ali i iz Srbije, Kosova i ostalih zemalja s jugoistoka Europe, a ovako će se i nakon što se pandemija smiri, raniji trendovi usporiti.

"SNSD, HDZ i SDA su dobro organizirane kriminalne skupine. Uvijek je korak naprijed za BiH kad im se prekine uticaj na nekim teritorijama, više javnog novca ostane u kasama. Najsretniji periodi u Bosni i Hercegovini bili su oni kada su ove tri stranke imale nekakvu opoziciju. Nemamo pravu opoziciju, svi se kreću unutar političkih okvira koje su donijele nacionalne stranke. Čelnici opozicije ističu svoje učešće u ratu na pravoj strani, utrkuju se u patriotizmu, obilaze mezar Alije Izetbegovića, neprestano se nekome pravdaju zbog nečega. Lijepo je što će Srđan Mandić biti načelnik Općine Centar, a gradonačelnik Bogić Bogićević. Ali, tužno je što se mi hvalimo tim. Kao, vidi kako je Sarajevo napredno, Srbi mogu biti na visokim funkcijama. To je nametnut, šovinistički okvir, opozicija mora iskoračiti iz njega", govori u intervjuu za Lupigu pisac i novinar Selvedin Avdić.

Početkom decembra navršiće se 15 godina otkako Marko Somborac svakodnevno objavljuje strip-karikature u beogradskom dnevnom listu Blic, komentarišući dnevne i političke događaje i ismejavajući ljude koji – onako ozbiljni i opaki – odlučuju o našim sudbinama. Blic je dnevni list koji je poznat po političkom kompromiserstvu, ali to ne važi za Somborčeve stripove, pa mnogi čitaoci iz njih mnogo više saznaju o onome šta se zapravo dešava u Srbiji nego iz ostatka novina. Devedesetih je bio član alternativne multimedijalne grupe "Momci", koja je u međuvremenu prestala da postoji, a tu informaciju iz njegove biografije mnogi bi možda i zaboravili da se nije desilo to što se desilo prošloga meseca u Zemunu. Tamo su, naime, "zabrinuti" pojedinci u fantomkama uništili izložbu, bacivši pritom i suzavac u galeriju.

„Ako na četnike počnemo da gledamo kao na antifašiste, a na ustaše kao na ljude koji su prvi ostvarili tisućljetni hrvatski san onda se bojim da nam slede prilično mračne perspektive. A to se ovde već događa. Partizani su danas leva smetala i ljudi koji su doprineli užasnom stradanju srpskog naroda“, govori Milenko Bodirogić u velikom intervjuu za Lupigu. Bodirogić je sa svojim romanom „Po šumama i gorama“ ušao u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, zajedno s romanom „Pas i Kontrabas“ Saše Ilića, koji je i dobio nagradu. Oba romana dolaze iz iste izdavačke kuće, Orfelin iz Novog Sada, iza koje stoji upravo Bodirogić. I sličniji su nego što bi mnogi mogli pomisliti. Za početak, oba romana nisu mogla naći izdavača. S Bodriogićem, među ostalim razgovaramo i na temu revizionizma. „Javlja se preispitivanje koje je, što je najstrašnije, sasvim u skladu sa duhom vremena. I sad vi ne znate, npr, da li je 1945. godina bila oslobođenje, revolucija ili je to bila komunistička uzurpacija vlasti, kraj demokratije“, kaže Bodirogić

"Meni teško da će iko više dati da snimam. Ali, dobro, nekako se sve mora završiti. Možda je bolje ovako nego da snimim nekakav dosadni film. Kada osetim da sam konačno odstranjen, reći su: 'Laku noć i prijatno' i baciti se na knjige koje, zbog opšte gužve u mom životu, nisam stigao da pročitam", kaže u intervjuu za Lupigu Goran Marković. Rođen je 1946. godine i već rođenjem je, praktično, bio predodređen da se bavi filmskom umetnošću. Njegovi roditelji su slavni jugoslovenski glumci – Olivera Marković i Rade Marković. Naš sagovornik nema dlake na jeziku, ne plaši se da kaže ono što misli, da podeli svoj gnev sa javnošću, gnev zbog toga što živimo – mi u Srbiji, ali i ne samo u njoj – u razorenom društvu kojim, kako kaže, "vlada polusvet". A iza Markovića je više nego monumentalno delo. Nabrojimo tek neke njegove legendarne filmove: „Specijalno vaspitanje“, „Nacionalna klasa“, „Variola vera“, „Već viđeno“, „Tito i ja“, „Turneja“...