INTERVJU – DAMIR PILIĆ

„Zbog Krleže smo živjeli u najliberalnijem od svih komunističkih svjetova“

ritn by: Jelena Svirčić | 05.03.2021.
INTERVJU – DAMIR PILIĆ: „Zbog Krleže smo živjeli u najliberalnijem od svih komunističkih svjetova“
"Deplasirano je optuživati za poltronstvo i režimstvo čovjeka koji postupa iz svojih najdubljih uvjerenja. Jer nije Krleža pristupio Partiji tek 1945. godine, nego je on trideset godina ranije tu Partiju stvarao. Prvi komunistički časopis na prostoru Jugoslavije je Krležin „Plamen”, koji izlazi 1. siječnja 1919. godine, a tada Partije u Jugoslaviji još uopće nema. Budući osnivači KPJ doslovno se ideološki formiraju na Krležinim tekstovima, kao i sve naredne generacije jugoslavenskih komunista. On je duhovni otac te Partije", kaže u razgovoru za Lupigu Damir Pilić, splitski novinar, publicist i pisac kojem je nedavno objavljena knjiga „Tito očima Krleže: Revolucija i zebnja“. U knjizi o velikom prijateljstvu i međusobnoj fascinaciji između Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže, Pilić plasira tezu da je upravo Krleža imao presudni utjecaj na Tita i da je glavni razlog zašto se u SFRJ živjelo u „najliberalnijem od svih komunističkih svjetova“.

U izdanju VBZ-a prije nekoliko je mjeseci objavljena knjiga „Tito očima Krleže: Revolucija i zebnja“ splitskoga novinara, publicista i pisca Damira Pilića. Iscrpna je to povijesna studija o velikom prijateljstvu i međusobnoj fascinaciji između Moćnika i Umjetnika, Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže, tog „jugoslavenskog magičnog para“ čije je šest desetljeća dugo prijateljstvo umnogome odredilo ideološki smjer i karakter socijalističke Jugoslavije, posebice nakon Titovog razlaza sa Staljinom 1948. godine. 

MIROSLAV KRLEŽA: Tito je izvadio pištolj i rekao: Ja ću dati otpor, a ti bježi!

ATRAKCIJA I PROVOKACIJA: Uskrsnuće Miroslava Krleže

TAKO JE GOVORIO KRLEŽA: Crkva je cinička organizacija, moralno prevrtljiva rulja

Da je upravo Krležin antidogmatizam, antistaljinizam i liberalizam imao presudni utjecaj na Tita i da je glavni razlog zašto se u SFRJ živjelo u „najliberalnijem od svih komunističkih svjetova“, glavna je teza studije, koju se može shvatiti i kao dugu liniju argumentacije kontra široko prihvaćene slike Krleže kao režimskog pisca čija je slavna kritičarska oštrica naglo otupjela nakon 1945. godine i pobjede socijalističke revolucije, a sve u korist udobnog poltronskog života diktatorovog omiljenog pisca. 

Upravo ta široko prihvaćena, a po Pilićevom sudu, krajnje nepravedna teza, motivirala je splitskog književnika da se prihvati dugogodišnjeg istraživanja čiji je produkt dokazivanje suprotnog – prikazivanje Krleže kao glavnog aktera i kreatora kulturne politike nove Jugoslavije koji je „demonstrirao da komunizam i liberalizam nisu tragično nespojivi“ te da se njegova opsesija izgradnjom novog socijalističkog društva, novog socijalističkog samoupravnog čovjeka i uopće nove jugoslavenske civilizacije – započete s radom na Enciklopediji Jugoslavije - „može usporediti s onim što su tisuću godina ranije našim narodima donijeli Ćiril i Metod“ te da je „poput te dvojice misionara Južnim Slavenima kroz socijalističku Enciklopediju ponudio prelazak na novu, višu razinu civilizacijske pismenosti.“ Krleža je, kako pokazuje Pilić, odigrao i ulogu jednog prakomunista, čiji su rad i djelovanje imali presudan utjecaj na cijelu generaciju predratnih zagrebačkih komunista.

HRVAT, JUGOSLAVEN, BRAVAR: Što je Josip Broz mislio sam o sebi?

DAN KAD JE OTIŠAO JOSIP BROZ TITO: Split je bez riči reka sve ča mu je na srcu

O svemu tome, kao i motivaciji da se uvijek iznova prihvaća „velikih tema“, razgovarali smo s Damirom Pilićem, svestranim autorom, diplomiranim psihologom, prije svega novinarom, ali i čovjekom koji je, prema vlastitim riječima, odrastao u društvu koje je imalo velike planove i velike ambicije – možda i megalomanske – pa možda otuda i njegovo odsustvo zazora prema ičemu što se smatra „velikom temom“.

Damir Pilić
"Optuživati Krležu za poltronstvo i režimstvo potpuno je deplasirano" - Damir Pilić (FOTO: Lupiga.Com)

Vaša nedavno objavljena knjiga čita se gotovo poput napetog revolucionarnog trilera ispremiješanog s kompleksnim i dirljivim prikazom jednog velikog prijateljstva između Moćnika i Umjetnika - Tita i Krleže. Fascinantno je vidjeti koliko su utjecali jedan na drugog tijekom tog dugog prijateljstva, kao i koliko su ti njihovi međusobni utjecaji imali ponekad i odlučujuće posljedice kako za revoluciju tako i za čitav projekt izgradnje jugoslavenskog socijalističkog društva. Zašto vam je bilo toliko važno dokazati, a što ste s ovom knjigom svakako i uspjeli, da se Krležu ne može svesti na sliku Titovog poltronskog režimskog pisca koji se, od 1945. godine nadalje, odriče kritičke misli u korist povlaštenog i udobnog života?

- Nastojao sam pokazati, među ostalim, da je deplasirano optuživati za poltronstvo i režimstvo čovjeka koji postupa iz svojih najdubljih uvjerenja. Jer nije Krleža pristupio Partiji tek 1945. godine, nego je on trideset godina ranije tu Partiju stvarao. Prvi komunistički časopis na prostoru Jugoslavije je Krležin „Plamen”, koji izlazi 1. siječnja 1919. godine, a tada Partije u Jugoslaviji još uopće nema. Budući osnivači KPJ doslovno se ideološki formiraju na Krležinim tekstovima, kao i sve naredne generacije jugoslavenskih komunista. On je duhovni otac te Partije. I kada 1945. godine ta Partija dolazi na vlast, i kada počinje u praksi graditi onaj društveni projekt koji je upravo on prvi zagovarao još prije trideset godina, što je Krleža trebao? Pljunuti na vlastite mladenačke ideale? Jadikovati da „socijalistička sloboda ne umije da pjeva onako kako su kapitalistički sužnji pjevali o njoj”? Umjesto toga, Krleža je izabrao drugi način – da djelovanjem u kulturnom sektoru modernizira zaostalo jugoslavensko društvo. Ljubljanskim referatom iz 1952. godine ukida tiraniju socrealizma u umjetnosti, čime relaksira kulturnu politiku – neki smatraju i da je tim Krležinim slobodarskim referatom Jugoslavija prestala biti totalitarna država – a najveći dio poslijeratnog angažmana posvećuje stvaranju Enciklopedije Jugoslavije, kao pokušaju da kod građana Jugoslavije stvori novu socijalističku svijest. Važno je naglasiti da Krleža to nije radio po partijskom zadatku, već je bilo obrnuto – on je Titu i Partiji predložio stvaranje Enciklopedije Jugoslavije, a Tito i partijski vrh su to prihvatili i podržali. Prema tome, ono što je 1919. godine počelo komunističkim „Plamenom”, nakon rata se nastavilo socijalističkom Enciklopedijom. Gdje je tu poltronstvo i režimstvo? Ja tu vidim dosljednu i neprekinutu ideološku liniju jednog prakomunista.

Krležu je opsjedala ideja izgradnje neke nove i jedinstvene „naše vlastite civilizacije“, samim time negdje između Istoka i Zapada, kao i neke nove jugoslavenske socijalističke svijesti koja bi sa svojim ugrađenim otporom na nacionalizam jedina mogla spriječiti nove bratoubilačke ratove. Stvaranje Enciklopedije Jugoslavije trebalo je ispuniti tu civilizacijsku rupu, jer kako je Krleža tvrdio - „ništa o svijetu ne znamo, niti svijet o nama išta zna“.

- U toj želji da stvori novu socijalističku svijest, Krleža se nakon 1945. godine najviše angažirao upravo oko jugoslavenske Enciklopedije, To je doista bio demijurški pokušaj – nadvladati ono što je zvao „starim, naslijeđenim mentalitetima” i kreirati novog socijalističkog čovjeka koji bi raskinuo s nacionalnim mitovima i stoga bio otporan na nacionalizam. Morate se složiti - vrlo ambiciozno. Naravno, može se uputiti primjedba da takav grandiozni projekt smrdi na staljinizam, pošto je i Staljin htio stvoriti „novog čovjeka”, ali upravo u tome je „Krležina kvaka” – njegov novi socijalistički građanin Jugoslavije imao je kroz Enciklopediju biti orijentiran antistaljinistički. Dakle, antidogmatski. Podsjećam da Ljubljanskim referatom iz 1952. godine Krleža nije umjetnicima nametnuo nikakvu novu normu, već je ukinuo dotad vladajuću normu. Ovo navodim zato što je pomalo nerazmjerno za šutnju i režimstvo optuživati čovjeka koji u tišini Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu desetljećima punom parom provodi najveći društveni i psihološki eksperiment svih vremena – stvaranje novog čovjeka. Ali ne na arijevskim osnovama nacizma, niti na bazi staljinističkog doživljaja svijeta, a također niti na liberalno-kapitalističkom poimanju društva, već na prosvjetiteljskim osnovama samoupravnog socijalizma. Po mom sudu, taj Krležin doprinos može se usporediti s onim što su tisuću godina ranije našim narodima donijeli Ćiril i Metod. Poput te dvojice misionara, i Krleža je Južnim Slavenima kroz socijalističku Enciklopediju ponudio prelazak na novu, višu razinu civilizacijske pismenosti.

Tito i Krleža
Naslovnica Pilićeve knjige (FOTO: V.B.Z.)

Iako se knjiga zove „Tito očima Krleže“, zvijezda vaše pozamašne povijesne studije je zapravo Miroslav Krleža. S jedne strane - Krleža pisac koji je duboko obilježio hrvatski jezik, dajući mu dotada nepoznate barokne vatromete od rečenica, te s druge strane - Krleža revolucionar koji se još u nižoj gimnaziji zarazio socijalističkim idejama egalitarizma i prvi u Kraljevini Jugoslaviji oduševljeno piše o Lenjinu i Oktobarskoj revoluciji, prije samog Tita postaje članom Komunističke partije, prvi ustaje protiv Staljina i ostaje najdosljedniji u tome a što mu je stvaralo velike probleme u Partiji jer nije pristajao na dogmatizam poradi višeg dobra Partije u osvit Drugog svjetskog rata i predstojeće jugoslavenske revolucije. Može li se reći da je ova knjiga, između ostalog, razotkrila pitanje te famozne „Krležine šutnje nakon 1945.“ - kao nešto upravo suprotno - konstruktivnu i antidogmatsku buku? 

- Krleža je bio prvi jugoslavenski komunist koji je, zgrožen Staljinovim čistkama, tražio da se barem unutar Partije osudi staljinizam. Taj Krležin stav ujedno predstavlja i jezgru poznatog predratnog „Sukoba na ljevici”. Čak i kada ga je tih godina u ime Partije javno napadao, Tito se istodobno osobno sastajao s Krležom i u dugim noćnim razgovorima pokušavao mu objasniti da još nije došlo vrijeme za sukob sa Staljinom, jer predstoji svjetski rat protiv fašizma, u kojem se jugoslavenski komunisti mogu uzdati jedino u Staljina i SSSR. Tito tada odbija Krležine sugestije, ali deset godina kasnije, nakon raskida sa Staljinom, Krleža Titu postaje dragocjen. Jer Partija u tim prijelomnim danima donosi jednu dalekosežnu odluku – Jugoslavija mora ostati socijalistička, ali se mora maksimalno razlikovati od SSSR-a. Svijet mora vidjeti da može postojati i humaniji, liberalniji socijalizam. Ta Titova odluka automatski lansira Krležu u jugoslavenski politički vrh i promovira ga u glavnog aktera i kreatora kulturne politike nove Jugoslavije. Titov rezon pritom je jasan: tko će drugi stvarati antistaljinističku kulturnu politiku nego onaj koji se prvi među nama pobunio protiv Staljina? O Krležinom antidogmatizmu, kao i o utjecaju njegova antidogmatizma na karakter Partije govori i završna misao Programa SKJ koji je usvojen na 7. kongresu Partije 1958. godine u Ljubljani: „Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije.” Znači, imamo komunističko priznanje da komunizam možda nije završna i najprogresivnija točka historije. To je duboko antidogmatska, liberalna misao, a nju je u Program SKJ dodao upravo Krleža. Iz toga vidimo ne samo da mu je status unutar Partije omogućavao pravo na finalnu reviziju ključnih partijskih dokumenata, nego i da je to pravo koristio kako bi u partijski program utisnuo antidogmatski ton.

Upravo je ključna teza knjige da smo zahvaljujući Krležinom liberalizmu i antidogmatizmu u SFRJ živjeli u „najliberalnijem od svih komunističkih svjetova“. U studiji pokazujete i da to ne bi bilo moguće bez međusobne fascinacije na kojoj se zasnivao bliski odnos Krleže i Tita?

- To je moj zaključak nakon istraživanja koje sam proveo pripremajući knjigu. Kao glavni kreator jugoslavenske kulturne politike, u čemu je od Tita imao „odriješene ruke”, Krleža je sveobuhvatno utjecao na karakter jugoslavenskog društva, koje je dobrim dijelom baš zato bilo znatno liberalnije od drugih socijalističkih zemalja u svijetu. Pritom je ključnu ulogu imao Titov raskid sa Staljinom 1948. godine – da toga nije bilo, Jugoslavija bi izgledala bitno drugačije. Odnosno, bila bi sovjetski satelit, uvučena u staljinističku matricu Varšavskog pakta. U tom slučaju ne bi bilo ništa od samoupravljanja, nesvrstanosti i liberalizacije jugoslavenskog društva, niti bi Krleža vjerojatno imao takav status.

Damir Pilić
"Premda je jugoslavenski eksperiment propao, ne mislim da su Tito i Krleža uzalud utrošili živote" (FOTO: Lupiga.Com)

Zebnja u naslovu knjige odnosi se na zebnju neminovnog raspada Jugoslavije i njezinog socijalističkog poretka, zebnju „libanonskog raspleta“ jugoslavenskog eksperimenta. Zanimljivo je da su i Kreža i Tito bili dosta pesimistični oko pitanja budućnosti SFRJ. Obojica su držali da uvođenje liberalne demokracije u jugoslavenskim uvjetima – s nasljeđem međusobnih pokolja iz Drugog svjetskog rata – može rezultirati samo građanskim ratovima. Kako i sami kažete, događaji iz devedesetih su pokazali da nisu bili posve u krivu. Da parafraziram Tita, jesu li, ako je sve to istina, zabadava utrošili svoje živote?

- Na prvi pogled, jesu. Životni projekt Tita i Krleže, socijalistička Jugoslavija, raspala se deset godina nakon njihove smrti, i to u krvi do koljena. Njihova trajna zebnja da će nacionalizam na kraju ipak rastočiti multietničku državu – zebnja koju je Krleža iskazivao često i javno, a Tito samo iznimno i u najintimnijem krugu – ostvarila se u punom potencijalu svoje brutalnosti. Iz tog kuta doista ispada da su zabadava utrošili svoje živote. To mišljenje dijele i oni strani eksperti koji Titovo djelo vrednuju izuzetno pozitivno. Britanski povjesničar Geoffrey Swain, autor opsežne studije „Tito: A Biography” iz 2011. godine, piše da je Tito bio „heroj Drugog svjetskog rata i Hladnog rata, netko tko se suprotstavio i Hitleru i Staljinu i pobijedio” – i to kao „jedini Europljanin osim Lenjina koji je poveo uspješnu komunističku revoluciju” – odnosno čovjek koji je nakon rata „razvio samoupravni sustav koji je bio sposoban konkurirati Zapadu te je osigurao jugoslavenskim građanima blagodati potrošačkog društva koje se pripisuju kapitalizmu”, da bi nakon tih panegirika svoju generalnu ocjenu o Titu Swain ipak doveo u direktnu vezu s raspadom Jugoslavije: „Međutim, desetljeće nakon njegove smrti zgrada koju je napravio je eksplodirala, pa je Tito odgovoran i za uspjeh i za propast poslijeratne Jugoslavije.”

Krleža je već za života tvrdio da je uzalud utrošio svoj život, nakon što je uvidio da su „stari, naslijeđeni mentaliteti” snažniji od njegove socijalističke Enciklopedije?

- O tome govori i njegova čuvena izjava: „Lakše bih Hrvatima srušio Velebit i Sljeme, Slovencima Triglav, Srbima Cer i Avalu, Crnogorcima Lovćen, Makedoncima Šaru itd., nego nacionalne mitove.” S dubokim uvidom da svi putevi vode u „libanonski rasplet”, Krleža je potkraj života čak izjavljivao da bi volio umrijeti prije Tita, „samo da ne gledam u to čudo koje će se dogoditi poslije njega.” Međutim, premda je jugoslavenski eksperiment propao, ne mislim da su Tito i Krleža uzalud utrošili živote. Propali su i Spartakov ustanak, i Gupčeva Seljačka buna, i Pariška komuna i Oktobarska revolucija, ali ta ideja o pravednom i humanom društvu slobodnih i jednakih ljudi – zvala se ona komunizam ili nekako drugačije – ostaje besmrtna. U tom smislu, Titova i Krležina Jugoslavija je ostavila trag svjetla u noći i pokazala da je alternativa kapitalizmu realno moguća. Da se poslužim analogijom s alpinizmom – Tito i Krleža su prvi ispenjali jedan nepoznati i neistraženi smjer, te su ostavili oznake i klinove za sve koji u budućnosti požele drukčiju organizaciju društva.

Tito i Krleža
Tito i Krleža na klupici bez naslona (SCREENSHOT: YouTube)

U jednoj drugoj svojoj knjizi, „Marx nije mrtav“, nazivate se zakašnjelim marksistom što me podsjetilo na osobno iskustvo ponovnog otkrivanja Krleže, posebno u smislu sablažnjujuće aktualnosti njegova djela. Isto tako, tu na Lupigi je prije nekoliko godina izašao tekst na temu kasnog otkrivanja Krležnih „Zastava“ uz oduševljeni poziv svima da ih čitaju. Što mislite, tko danas čita Krležu? Ili još bolje, tko bi ga trebao čitati?

- Nije Krleža baš lagan tip. I ne mogu baš entuzijastično uskliknuti da bi ga trebao čitati svatko, iako to osobno mislim. Razumijem zašto ljudi mogu imati otpor prema njemu: njegova transsibirska rečenica je mnogima teška, vokabular zasićen tuđicama i akademskim leksikom, a sadržaj u pravilu sumoran. Što se kaže, nije baš štivo za plažu. I sam Krleža je imao otpor prema uvrštavanju svojih djela u školsku lektiru, smatrajući da će time kod premladih čitatelja postati trajno omrznut. No zaista me veseli da i nova generacija čita Krležu, što vidim po svojoj kćeri: ona ne voli pretjerano njegove romane - osobito kritički mu gleda na prikaz ženskih likova - ali u njegovim dramama i novelama otkriva velikog pisca, a u dijelu poezije i velikog pjesnika. Mislim da vrijeme radi za Krležu, baš zbog te neobične aktualnosti njegova djela koju spominjete. Otkad je 2017. godine kontingent hrvatskih vojnika u sklopu NATO-misije otišao u Poljsku i Litvu – kao udarni klin NATO-a na zapadnim granicama Rusije – često se sjetim Krležine novele „Bitka kod Bistrice Lesne” i onih njegovih zagorskih kumeka i domobrana koji na koti 313 u Galiciji ginu od Rusa. Mjesto radnje isto, vrijeme radnje plus minus sto godina, sporedni likovi isti, osnovna misao jednaka; razlika je tek u glavnim likovima koji vuku naše konce - tada su hrvatski soldati od Rusa ginuli u interesu austrijskog cara, a sutra će ginuti u interesu NATO-pakta. Nije Beč, nego Washington i Bruxelles. Od te Krležine novele prošlo je sto godina, a njena aktualnost se s vremenom, kako vidimo, čak i povećava. 

Stiče se dojam da se kao autor i novinar nimalo ne bojite velikih tema. Prije jugoslavenske verzije odnosa Moćnika i Umjetnika pozabavili ste se Marxom odnosno sudbinama profesora marksizma nakon raspada SFRJ, prije toga nestankom splitskih Srba, a još prije toga samoubojstvima … Mislite li da se novinarstvo prestalo baviti velikim temama, te u kojem obliku i da li uopće vidite novinarstvo u nekoj od verzija budućnosti?

- Za neke od tih „velikih tema” odgovorni su rat i društveni lomovi koji su se dogodili: da i dalje živim u multietničkom marksističkom društvu, ne bih morao pisati ni o Marxu ni o nestanku Srba iz Splita. Sigurno su mi i godine pisanja za Feral Tribune izoštrile taj neki fokus za centralne društvene teme. Osim toga, odrastao sam u društvu koje je imalo velike planove i velike ambicije – možda i megalomanske – pa možda otuda ne osjećam zazor prema ičemu što se smatra „velikom temom”. Pogledajte samo što je Krleža tada radio – pokušavao stvoriti novog čovjeka. A onda pogledajte teme kojima se danas bavi hrvatsko društvo, zaglavljeno u nekom vječnom tranzicijskom vakuumu, bez ikakve ideje ili nacrta kako bi se trebalo razvijati. Kakvo društvo, takvo i novinarstvo. Današnji žurnalizam pretežno zazire od velikih tema, ili ih obrađuje u tabloidnoj, senzacionalističkoj formi, pa tako, recimo, umjesto ozbiljnih analiza Titove političke ostavštine imamo ozbiljne analize Titovih ljubavnica. Uostalom, vlasnicima medija nije ni oportuno otvarati velike teme – koje zadiru u karakter društva – jer počesto baš oni spadaju u te „velike teme”, pa je logično da u njihovim medijima tih tema neće biti. Stoga ideološku osnovu medijskog mainstreama danas čine „male teme”, pojedinačni slučajevi, gomila nebitnih i manje bitnih informacija koje ispunjavaju iluziju o informiranosti. Bavimo se drvećem, a šuma je zapostavljena. „Velike teme”, koje analiziraju suštinu same „šume”, probiju se na prve stranice tek ako društveni pokret koji ih propagira zadobije političku snagu, kao što se to lani dogodilo s BLM-pokretom i njihovim zahtjevima za reorganizacijom američkog društva. Da zaključim: novinarstvo će preživjeti, jer ispunjava čovjekovu iskonsku glad za informiranošću. Ali ne bih se kladio u nekakvo „uozbiljenje novinarstva” u budućnosti, barem dok je gro medija u rukama privatnog kapitala. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

    21.09.2021.

    Sofija Kordić

    ČAROBNA FORMULA ZA IZBORNU POBJEDU: Samo truj i dalje!

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

    23.08.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Forsiranje loše prošlosti

  3. OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

    22.08.2021.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Žigosano medijsko zlo

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije