"Ovde svaka vlast to radi, Andrića su terali da prizna da je Srbin, privilegijama, počastili su ga prijemom u Akademiju još između dva rata i on je napisao pristupnu besedu, bajku o kosovskom mitu, a potom, nova narodna vlast, u poodmaklim godinama, njega, karijernog kraljevskog diplomatu, nagradila je petokrakom na partijskoj knjižici. Mešu Selimovića su dovukli u SANU, obasipajući ga počastima, poklonili mu, slučajno ili namerno, stan baš kod 'Čukur česme'. Najuže BIH rukovodstvo (Mikulić, Pozderac) doletelo je u Beograd na dan Ćopićevog samoubistva da ga nosi u rodnu Bosnu, u njegove Hašane. Ali, to naši nisu nikako dali. Krađa i prekrađa pisaca posle smrti je osnovna tema naše brige o kulturi", govori u velikom intervjuu za Lupigu Predrag Čudić, u socijalizmu zabranjivani, a danas marginalizovani književnik.

Na nevjerojatnu priču, jednu od onih koje ostavljaju bez daha, „naletio“ je novinar Aleksandar Reljić i pretočio je u sjajan film koji malo koga može ostaviti ravnodušnim. Reljić je, naime, autor filma „Enkel“, u prijevodu s njemačkog „Unuk“, o odnosu Eve Mozes Kor, logorašice zloglasnog Auschwitza, i Rainera Hößa, unuka zapovjednika tog logora, Rudolfa Hößa. Eva je simbolično usvojila Rainera, a zajedno su potpisali zavjet o zajedničkoj borbi protiv rasizma, antisemitizma i ksenofobije. "Čim sam čuo za tu priču odmah sam krenuo u potragu za tim čovjekom i pronašao ga na Facebooku. I on i Eva odmah su pristali da snimamo film", objašnjava nam Reljić, s kojim razgovaramo ne samo o ovom filmu, nego i o njegovim prijašnjim i budućim projektima, ali i o tome zašto na prostoru bivše Jugoslavije nemamo nekog Rainera iz našeg sokaka.

"Ne bi trebalo miješati informiranje građana sa stjecanjem profita – ta bi dva odjela i u privatnim medijima uvijek trebala biti odvojena. Dakle, glavni urednik brine o novinarstvu, a ne o profitu", kaže u razgovoru za Lupigu predsjednik Europske federacije novinara (EFJ), Mogens Blicher Bjerregård, koji je nedavno posjetio Hrvatsku. Bjerregård već šest godina obnaša dužnost predsjednika EFJ, najveće europske novinarske organizacije sa sjedištem u Bruxellesu, koja okuplja preko 320.000 europskih novinarki i novinara. Prije toga Bjerregård je šest godina predsjedavao Danskim udruženjem novinara. U nekoliko navrata tijekom razgovora poručio je hrvatskim kolegama da je novinarstvo javno dobro i da je bitno što bolje se organizirati. Posebno oštar je bio prema političarima, napominjući - "Ne trebaju nam političari govoriti kako da radimo!"

„To odricanje tematiziranja vlastite povijesti sve češće postaje opća tema u riječkom Gradskom vijeću: imamo problem sa dvoglavim orlom na Gradskom tornju, višejezičnim pločama, problem s Trgom Ricarda Zanelle, problem sa bavljenjem D’Annunzijom i kronični problem Galeba. Osobno mi se taj trend ne sviđa, on u gradu koji ima kompleksnu i tešku povijest kakvu ima Rijeka znači samo jedno: gurnimo sve pod tepih i prihvatimo pitki srednjestrujaški nacionalni narativ koji je lagan i za identifikaciju i promociju. Ne talasajmo, pravimo se da je svijet nastao 1995-e. Jer sva ranija baština, materijalna ili nematerijalna, ili je habsburška ili fašistička ili madžarska ili karađorđevićevska ili komunistička, ergo: nije naša!“, kaže u razgovoru za Lupigu pročelnik odjela za kulturu riječke gradske uprave, Ivan Šarar. S njim razgovaramo o tome zašto je obnova školskog broda Galeb danas pod znakom pitanja.

"Ako je poezija sloboda, onda je potražnja za poezijom iskaz nedostatka slobode u društvu. Što je paradoksalno, nikada nismo bili slobodniji, ali nas političke i društvene okolnosti svejedno pritišću i vraćaju u kavez naših individualnih karakteristika, a sve u službi stvaranja dubljih podjela", kaže u intervjuu za Lupigu Denis Ćosić, mladi pjesnik koji iza sebe ima već dvije važne književne nagrade. Ćosić će u subotu, na Kalibar bestiValu u Varaždinu premijerno predstaviti svoju zbirku “Crveno prije sutona” za koju je nagrađen Goranom za mlade pjesnike. U razgovoru uoči predstavljanja objasnit će našim čitateljima i kako je to biti pjesnik u Hrvatskoj. "Moja me baka često podsjeća da ako mislim živjeti samo od pisanja, vjerojatno ću morati skupljati boce za preživljavanje", objašnjava nam Ćosić koji trenutno radi i na svom prvom romanu.

„Vaš susjed može biti Anna Frank, a da to ignorirate ili da je prijavite iz 'banalne' zlobe, a može vam susjedom biti i netko tko je u ratu činio čudovišna djela, a ipak s njim razmjenjujete 'dobro jutro' i držite mu vrata lifta da prvi uđe kao stariji od vas. Očito je – ravnodušnost većine ljudi na zlo ista je – od pećine do Twinsa“, objašnjava književnik i kazališni redatelj Darko Cvijetić u razgovoru za Lupigu. Cvijetić živi i radi u Prijedoru, gradu kojeg šira javnost najviše pamti po monstruoznim zločinima i brojnim logorima koji su početkom i sredinom devedesetih godina zavili Prijedor i njegovu širu okolicu u crno. Ovog vikenda stiže na KaLibar bestival u Varaždin, gdje će uz pjesničku zbirku „Snijeg je dobro pazio da ne padne“, predstaviti i roman „Schindlerov lift“ koji prepliće vrlo osobne priče stanovnika jedne zgrade, pripovijeda o specifičnom mikrosvijetu, dinamičnom i optimističnom, koji će petnaestak godina kasnije tragično nestati.