Povodom novog romana Jurice Pavičića pod nazivom 'Žena s drugog kata', razgovarali smo s našim poznatim novinarem i piscem, kojeg ne treba posebno predstavljati. U novoj knjizi Pavičić se bavi njemu omiljenom temom – mediteranskom obitelji, unutar koje posebnu pažnju posvećuje arhetipskom odnosu snahe i svekrve dovedenom do krajnosti, a radnju ponovo smješta u Split, ovaj put u nešto skorijoj budućnosti. „Bio mi je gušt napisati knjigu koja je dominantno u i o Splitu, a Split se promatra kroz oči osobe koja je dugo bila u zatvoru pa vidi te šokantne promjene, koje se građanima dešavaju milimetarskim tempom – od industrijskog grada do hipsterskog pseudoraja finih zalogajnica i mlade boemske buržoazije, koja je tu našla miks Venecije i Ibize. Izabrao sam Kman jer to nije jedan od onih izrazito depriviranih istočnih kvartova Splita koji imaju infrastrukturne probleme. To nije kvart u nastajanju, ali je tipičan jer u njemu dominiraju višegeneracijske obiteljske kuće“, kaže Pavičić u intervjuu za Lupigu.

„Škola nije demokratska ustanova. Uglavnom su ravnatelji ti koji imaju vrlo veliku moć te je cijelo upravljanje postavljeno hijerarhijski. Učenička vijeća, vijeća roditelja pa čak i školski odbori forma su koju škole zadovoljavaju, no ne vide dodatnu vrijednost u njihovom uključivanju u upravljanju školom. Pojam podijeljeno vodstvo (distributed leadership) koji je trend u zemljama s razvijenim obrazovnim politikama, u Hrvatskoj je gotovo nepoznanica“, kaže u razgovoru za Lupigu politolog Marko Kovačić s Instituta za društvena istraživanja, koji je ujedno i koordinator zajedničkog projekta matičnog instituta, GONG-a i inicijative GOOD. Kovačić tvrdi da se na vrijednosti koncilijantnosti, kompromisa, jednakosti i uvažavanja mišljenja drugoga gleda kao na izraz slabosti, a da sistem, čiji su mladi sastavni dio, daje do znanja kako je za uspjeh važno biti autoritaran.

Nije baš normalno i prirodno raditi i po 12 sati dnevno da bi si čovjek priskrbio vodu i hranu, bez kojih nije moguć kao biće. Jednako tako, nije normalno niti prirodno luđački kupovati tolike krpice i gadgete, na što se uglavnom svodi naš život. Na tešku šljaku, da bi kupili gomilu stvari koje nam uopće ne trebaju. Sreća je samo naličje nesreće. Živimo u svijetu dualnosti, radost/tuga, siromaštvo/bogatstvo, zdravlje/bolest i tako dalje. Kažu da je moguće nadići svijet dualnost, kršćanski mistici nazvali su to stapanjem s Bogom, budisti prosvjetljenjem... To je osjećaj jedinstva sa svijetom, mnogi ga od nas ponekad dožive, no održavati ga mogu samo rijetki, oni koji su pojmili da su sreća i nesreća zapravo bez supstance, puke tvorevina našeg smušenog uma. Mi ostali osuđeni smo na stalne izmjene sreće i nesreće, radosti i tuge, uspjeha i neuspjeha. I dakako da je moguće stvoriti sretan lik bez odskliznuća u utopiju, no nitko nije sretan 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Osim toga, sreća nije must have.

"Očito su i obitelj, i škola, i društvo zakazali u svojoj bitnoj zadaći – da djecu pouče kako je nesnošljivost pogubna i opasna. Međutim, licemjerno je optuživati samo maloljetnike koji to čine, a istodobno tolerirati pojavu da se mnoge osobe iz javnog života ne distanciraju od simbola i ličnosti koje su bile predstavnici takvih režima. Upravo zato smo upozoravali i upozoravamo da je iznimno važno da djeca u dječjem vrtiću i školi dobivaju sustavnu poduku iz građanskog odgoja i odgoja za ljudska prava te za toleranciju i suživot u demokratskom društvu. Djeci treba jasno reći kako je govor mržnje neprihvatljiv i da je uporaba znakovlja rasističkih režima zakonom zabranjena i kažnjiva, odnosno da je pravo na izražavanje vlastitih stajališta i političkih uvjerenja ograničeno obvezom poštovanja ljudskih prava drugih", kaže nam pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić.