"Mislim da je batinjanje studenata 1968- godine bio prvi veliki poraz levice na ovim prostorima. Socijalistička milicija je udarala mlade ljude koji su takođe želeli socijalizam, samo malo bolji. Već tada se videlo da je partija sklerotična i da ne uspeva da razume novu generaciju levičara, koji su bili otvoreniji i kritičniji", reći će veliki književnik i intelektualac Laslo Vegel (László Végel) u velikom intervjuu za Lupigu. U javnim istupima, kao i u dnevnicima koje godinama predano piše, i u kojima razmatra kulturna, društvena i politička događanja u Vojvodini, Srbiji i Mađarskoj, ali i celom regionu istočne Evrope – angažovan je i oštar onoliko koliko to svaki intelektualac koji drži do sebe mora biti. Čak i za nijansu više. Vegel međutim nikada ne dozvoljava da ga dnevno-političke efemerije zavedu tako da izgubi posmatračku i literarnu distancu koja njegove uvide čini zavodljivima i neostrašćenima.

Svakog travnja započinje sezona hrvatskih povijesnih obljetnica, od kojih gotovo niti jedna – od obilježavanja proboja iz Jasenovca do Oluje – nije nekontroverzna ili u službenoj javnosti ispravno interpretirana. Po četvrti su put ove godine u Jasenovcu održane odvojene komemoracije udruga žrtava tog logora – antifašista, Srba, Židova i Roma – te hrvatskih vlasti, a uskoro se bliži i komemoracija na Bleiburgu. Tim povodom razgovaramo s Ivom Goldsteinom, profesorom povijesti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu i autorom niza knjiga. "Ustaše nisu bili nikakvi Hrvati, koji bi, kao, njegovali hrvatsku kulturu, bili zaslužni za razvoj društva. To je bila zločinačka banda, i ništa više", reći će Goldstein u velikom razgovoru za Lupigu, gdje, među ostalim postavlja i pitanje kako je moguće da je Alojzije Stepinac molio za državu koja je četiri godine ratovala na strani povijesnog Zla.

"Na hrvatskoj političkoj sceni dugo nismo imali političke aktere ljevije od SDP-a koji su imali neki izborni uspjeh kroz više izbornih ciklusa. Kada smo pokretali platformu 'Možemo!' odlučili smo se da pokrijemo taj lijevi spektar od birača krajnje ljevice preko zelenih birača do socijaldemokratskih birača", kaže u intervjuu za Lupigu Tomislav Tomašević nositelj kandidacijske liste platforme "Možemo" za europske izbore te zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Tomaševića, među ostalim, pitamo znači li ovakav iskorak platforme „Možemo!“ i to da se gradska platforma „Zagreb je naš!“, kao njezino ishodište, ipak donekle brojčano povećala na širem, državnom planu. "Naša je zadaća razbijati ljušturu cinizma među razočaranim biračima ljevice i ukazivati da je za lijevu stranku neprihvatljivo pristati na ekonomski liberalizam kao neupitni imperativ koji određuje domete svih ostalih politika", poručuje Tomašević.

"Uvek sam govorio da je najsretnija zemlja na svetu zemlja u kojoj nema punk-rocka, u kojoj nema bunta, ali trenutno takva zemlja ne postoji. Ne postoji savršeni svet, savršeno uređenje i uvek će neko da bude potlačen – manje ili više. Mi trenutno živimo u nekom svetu gde je većina ljudi potlačena", reći će u razgovoru za Lupigu Branko Golubović - Golub, frontmen benda Goblin, kojem je nedavno objavljena knjiga "Izgužvane misli". Golub se već godinama nalazi u raznim humanitarnim misijama po dalekom istoku, a dolasci u Srbiju su retki. Ovog puta stigao je upravo u vreme kad Beogradom ponovno kolaju ulični protesti kontra aktuelne vlasti, a jedna od nosećih pjesama na tim protestima je upravo himna protestnih devedesetih u izvođenju Goblina - "Ima nas". Bilo je tako i onog 5. oktobra, a razvoj situacije nakon tog događaja kod Goluba je ostavila gorak okus.

"Zašto je potrebna baš slika mrtvog djeteta da se svi sablaznimo? Jesmo svi postali neosjetljivi na tuđu patnju da je tek mrtvo dijete nešto što će nas potaknuti na razmišljanje o tuđoj patnji? Pa, zar nije dovoljno vidjet nekoga u suzama da razmišljamo o tome koliko je teško. Tek mrtvo dijete je ono što nas potakne da razmišljamo o patnji što govori koliko smo mi kao društvo otupili. A inače, priča s tom slikom je da svaki društveni sukob rađa nekakvu sliku – ikonu koja postane obilježje tog razdoblja. Oko te slike se digla ogromna prašina do te mjere da je njemačke novine nisu štampale. Skinuta je s interneta. Koga ti štitiš time što nisi pokazao mrtvo dijete? Nije fotografija strašna. Stvarnost je strašna", riječi su jučer preminulog Hrvoja Polana koje je iz zaborava izvukao Lupigin novinar Dejan Kožul.

"Oni su razvili socijalizam za bogate. To možeš da vidiš na primeru Ane Brnabić. Građanska prava Ane Brnabić su u 22. veku, a građanska prava drugih ljudi u 19. veku", primećuje Daško, a Mlađa dodaje - "Kao Marija Antoaneta može da kaže: Ako nemaju ‘leba, nek jedu kolače!". Oni su Daško Milinović i Mladen Urdarević, fenomenalni radijski dvojac iz Novog Sada, organima gonjenja poznatiji kao Daško&Mlađa. Poginuli su đe god su bili. Manje-više, sa svih frekvencija su proterani zbog – predugačkog jezika. Intervjuisati Daška i Mlađu, samo da znate, uopšte nije lako. Reč je zapravo o dvoglavoj aždaji kojoj ne znaš ni početak ni kraj. Pa tako izgleda i razgovor s njima: neprestano se ubacuju jedan drugom - a i meni - u reč i neprestano smišljaju zajebancije u iznajmljenoj garsonijeri, koja služi kao studio u kojem je smešten on-line radio.