INTERVJU - RICCARDO BELLOFIORE

„Bojište na kojem se danas odvija bitka cijeli je kontinent“

ritn by: Jerko Bakotin | 04.07.2019.
INTERVJU - RICCARDO BELLOFIORE: „Bojište na kojem se danas odvija bitka cijeli je kontinent“
"U situaciji smo u kojoj su se društvene i ekonomske realnosti u Europi duboko promijenile. Potrebno je što prije stvoriti transnacionalne sindikate i političke pokrete. Kapital je transnacionalan - naravno, postoje različite struje, neslaganja i tako dalje, ali je u stanju zauzeti jedinstvenu poziciju. Ljevica tu bitno kasni", kaže u razgovoru za Lupigu Riccardo Bellofiore, renomirani profesor političke ekonomije na Sveučilištu u Bergamu. Bellofiore je vrlo pesimističan oko budućnosti Europe. U bliskoj budućnosti predviđa joj stagnaciju ili veliku krizu, s time da smatra kako je kriza bolja opcija, jer, kako kaže, "Europa u ovom stanju polagano umire". "Europski sistem ovisan je o vanjskim faktorima. Rast u Europi postoji zato što izvozimo više nego što uvozimo, što istovremeno znači da će kriza negdje drugdje imati katastrofalne posljedice za nas", kaže Bellofiore.

U Hrvatskoj se tek ovlaš prate vijesti iz Italije, koja je zapravo - kako je u naslovu svoje knjige istaknuo bivši veleposlanik u Rimu Drago Kraljević - naš najveći i najmoćniji susjed koji od jučer ima i novog predsjednika Europskog parlmanta, Davida Mariu Sassolija. 

S druge strane Jadrana od svibnja 2018. godine na vlasti je koalicija populističkog Pokreta pet zvijezda (Movimento 5 Stelle, M5S) i desničarske Lige. Iako je na izborima u ožujku te godine M5S osvojio gotovo 33 posto glasova, a Liga 17 posto glasova, čelnik Lige i ministar unutrašnjih poslova Matteo Salvini nametnuo se kao glavni politički faktor u zemlji, uglavnom šireći strah i mržnju prema izbjeglicama i migrantima. Na nedavnim izborima za europski parlament, Salvini i Liga osvojili su više od 34 posto glasova, a Italija se tako pretvorila u utvrdu tvrde desnice u Europi. O zabrinjavajućem političkom i društvenom razvoju Italije razgovaramo s Riccardom Bellofioreom, profesorom političke ekonomije na Sveučilištu u Bergamu, koji je inače bio gost ovogodišnjeg Subversive Festivala.

Riccardo Bellofiore
"Vrlo sam pesimističan oko budućnosti" - Riccardo Bellofiore (FOTO: Lupiga.Com)

Krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća, Talijanska komunistička partija (Partito Comunista Italiano, PCI) još uvijek je dobivala oko 35 posto glasova na izborima. Četiri desetljeća kasnije, dominantna politička snaga u Italiji je desničarska Lega čiji je vođa Matteo Salvini. Kako biste sumirali, kako je došlo do te političke i društvene promjene?

- To je dvostruko pitanje - govorimo o ovoj konkretnoj vladi, ali i o dugotrajnim promjenama. Korijeni talijanskih problema sežu u šezdesete godine. Italija je tad imala vrlo snažnu političku ljevicu i borbene sindikate. Oni su tada - s distributivnog gledišta - izborili sve što je bilo izgubljeno tijekom pedesetih. Talijanska buržoazija bila je konzervativna i uplašena. Tada je i reformistički program umjerene ljevice - socijalista - bio ozbiljan, pa i radikalan. Protiv ljevice je planiran čak i redikulozni državni udar. Sve to dovelo je do kapitalističke krize negdje tijekom 1963. i 1964. godine, s inflacijom i snažnom reakcijom središnje banke. Kapitalisti su prestali s investicijama, izvlačili su profit pritišćući radnike. Krajem šezdesetih imamo studentski pokret, niz štrajkova tijekom takozvane "Vruće jeseni" ("Autunno Caldo"). Lijevi sindikati i PCI prilagođavali su se radikalnim zahtjevima, kojima je morala popustiti i vlada. Po prvi puta u Italiji gotovo revolucionarni zahtjevi doveli su do reformi. Tim borbama dugujemo reformu mirovinskog sustava, potom "članak 18." koji uspostavlja pravo radnika na posao, pa obranu realnih plaća uz mehanizam indeksizacije. Tijekom sedamdesetih godina pozitivni momenti proširili su se na društvo - vodi se borba za građanska prava, razvod, pobačaj, demokratizaciju sudstva. PCI je bila relativno umjerena, ali je pratila taj društveni razvoj. Nakon što je 1964. godine umro Palmiro Togliatti, na čelu PCI-a dolazi Luigi Longo, pa potom Enrico Berlinguer. Sredinom sedamdesetih ponovno dolazi do promjena. Kapitalisti uvode inovacije, reagirajući na radničke borbe - prije svega Fiat i Olivetti. Velike tvornice počinju robotizaciju, na djelu je outsourcing u manje i srednje tvrtke. Potom nastupa val inflacije zajedno s vanjskom devalvacijom lire. Tijekom osamdesetih godina dolazi i do patološke situacija. Talijanska ekonomija raste, ali imamo i ogroman rast javnog duga, zahvaljujući tome što se Italija priključila neoliberalnoj ekonomskoj politici. To je spriječilo državu da javni dug financira stvaranjem novca. Ekonomija raste godinama, ali s njom i javni dug i porezi, što je širilo nezadovoljstvo. Došlo je do dvostruke dinamike. Prvo, dobar dio, ili čak i većina stanovništva identificirala se sa štedišama, prije no s radnicima. Pobijedili su interesi štediša - strah od inflacije, teze da je potrebna restriktivna fiskalna politika i tako dalje. Drugo, Italija je pristupila međunarodnim sporazumima zbog kojih je stiskala radnike, ne samo što se tiče distribucije, nego i proizvodnje. Do početka devedesetih godina talijanski ekonomski rast sveden je gotovo na nulu.

Mnogima nije poznato kako je još početkom devedesetih godina talijanska ekonomija bila jednake veličine kao britanska, a sada je 25 posto manja.

- Upravo tako. Kada se ekonomija počela smanjivati započeo je val privatizacije. Imali smo mnogo opsežniju privatizaciju od one koju je u Britaniji desetljeće ranije provela Margaret Thatcher. Država je prodavala svoje blago, a Fiat je sve više postajao financijski konglomerat. Živahni proizvodni centri još uvijek su se nalazili u središtu i sjeveroistoku zemlje, ali nije bilo moguće samostalno stvarati održivi rast. Potom je došlo do tragedije. Najveća europska komunistička stranka počela je zastupati politike koje su bile - ako ne konzervativne - vrlo umjerene. Taj trend je ubrzan nakon što je došlo do raspuštanja PCI-a. Najveće stranke koje su je naslijedile bile su prije socijal-liberalne nego li socijaldemokratske, a kvaliteta vodstva sve više je opadala. Najniža točka svakako je bila vlada Mattea Renzija (talijanski premijer od 2014. do 2016. godine, op.a.). Renzi je proveo niz reformi koje su otjerale veliki dio elektorata, pa sada, primjerice, imamo jedno od najprekariziranijih tržišta rada u Europskoj uniji, barem što se starih članica tiče. Ukratko, vidljiva je bila potreba za promjenama. Paradoksalno, ta potreba za promjenama inkarnirala se u vrlo različitim političkim pokretima - u Ligi i u Pokretu pet zvijezda (M5S). M5S je bio velika nepoznanica. U početku je imao pozitivnu ulogu, kanalizirao je veliko društveno nezadovoljstvo bez desničarskih elemenata. Na posljednjim izborima osvojili su više od 30 posto glasova. Mnogi od njihovih zahtjeva mogli su biti shvaćeni i kao lijevi zahtjevi. Međutim, Salvini je igrao na strahove stanovništva, usmjeravajući ih na uobičajene ciljeve - migrante, priču o sigurnosti i tako dalje. U posljednjih godinu dana Salvini je zauzeo glavnu ulogu. Sve je vjerojatnije da se krećemo prema nekoj vrsti autoritarne postdemokracije - uređenju u kojem demokratska forma još uvijek postoji, ali je reducirana do nebitnosti. Vrlo sam pesimističan oko budućnosti.

Riccardo Bellofiore
"Današnja Europa nije slika snažne i zdrave kapitalističke privrede" (FOTO: Lupiga.Com)

U kojim društvenim klasama Salvini i Lega uživaju najjaču potporu?

- Salvinijeva baza su male tvrtke, obrtnici, ali i razočarani radnici iz tvornica na sjeveru zemlje. Nemam definitivan odgovor na pitanje koji je stav kapitalističke klase u cjelini prema Salviniju. Jasno je da neke tvrtke trebaju migrante, a Salvini je protiv migranata. Mislim da to nije u potpunosti jasno ni samim pripadnicima kapitalističke klase. Nevjerojatno, ali Liga je jedina stranka koja posjeduje istinsku organizaciju. Komunisti su se pretvorili u pokret ljudi s raznim teorijama, raspustili su organizaciju koja ih je vezivala s lokalnom bazom. Liga posjeduje i bazu i organizaciju te je u kontaktu s društvenim realnostima. Trenutno koriste tu činjenicu. Svejedno, ukoliko će izbori biti za tri i pol godine, mislim da će Liga doživjeti pad. No, što ako izbori budu prije toga? Pitam se u što će se Italija pretvoriti, s vladom koja neprestano provodi propagandu i ne rješava nikakve stvarne probleme.

A kakva je bila politika vlade u proteklih godinu dana?

- Posve nominalistička. Na primjer, M5S je zahtijevao univerzalni dohodak, ali to se nije dogodilo. Umjesto toga dobili smo workfare ("workfare" označava sustav u kojem oni koji dobivaju pomoć od države u zamjenu moraju raditi ili sudjelovati u obuci za posao, op.a.). Međutim, propaganda tvrdi upravo suprotno - da se stvara nova država blagostanja za siromašne. Što se tiče politike prema migrantima, Liga je uspjela u tome da se izglasa zakon koji bi građanima dozvoljavao ubojstvo kao sredstvo legitimne obrane. Nadalje, ušli su u sukob s Europskom unijom oko deficita - oni inzistiraju da deficit bude 2,4 posto, a Bruxelles inzistira na 2 posto. Na kraju će biti 2,4 posto zato što je pao BDP. Međutim, to je još jedna nominalistička rasprava jer će tih 0,4 posto biti potrošeno na mjere bez ikakvog realnog efekta. Teško je tu zauzimati strane. Naravno, nema ničeg racionalnog u inzistiranju Bruxellesa da ograniči deficit. No taj novac neće biti potrošen na korisne investicije - i Liga i M5S protiv su državne intervencije u ekonomiju. Ideološki je riječ o mješavini neoliberalnih i populističkih politika. Demokratska stranka (Partito Democratico, talijanska verzija hrvatskog SDP-a iz koje dolazi i novi predsjednik Europskog parlamenta Sassoli, op.a.) mogla je biti socijal-liberalna - što ne smatram komplimentom, to je tragedija - međutim, oni nisu niti to. Dijelom su socijal-liberalna, dijelom neoliberalna stranka, koja želi zaista smanjiti potrošnju vlade i povećati učinkovitost. Što se tiče Ministarstva unutarnjih poslova, njegova politika bila je barbarska još prije Salvinija. Ministar iz Demokratske stranke prvi je zauzeo zaista tvrdu politiku prema migrantima.

Koliko je situacija u Italiji opasna, što se tiče migranata? Koje su posljedice Salvinije politike, u kojoj mjeri je netrpeljivost prema izbjeglicama i migrantima zarazila talijansko društvo?

- Apsolutno je raširena - u novinama je, na televiziji, posvuda. Talijani su kontradiktorni - vole misliti o sebi kao o civiliziranim, pristojnim ljudima. Istovremeno, čak i dio ljevice iskazuje razumijevanje za vladinu politiku. Kao, ako zaustavimo dolazak migranata, ojačat će moć domaćih radnika na tržištu rada. To je besmisleno. Ako već glasate za stranke koje promoviraju nacionalizam, podržat ćete stranke koje to čine izvorno, a ne lijevu kopiju. Problem je očit na primjeru Libije. Italija tu uopće ne igra političku ulogu, za razliku od Francuske. A potom, kako da šaljete ljude natrag u zemlju koja je upravo politikom Europe pretvorena u noćnu moru? Kako možete reći da je Libija sigurna zemlja? U Italiji obično kažemo da smo sretni što imamo papu - no zaista smo sretni što imamo ovog papu - on i Crkva brane neke principe. Ključna stvar je što bi trebala postojati europska politika redistribucije migranata - a to se ne događa.

Kako se opisani ekonomski razvoj Italije uklapa u širi europski kontekst, naročito u ekonomske politike Europske unije?

- To je komplicirano pitanje. Italija tijekom devedesetih nije bila u stanju proizvesti samostalan model razvoja, a osim toga prihvatila je euro. To nije bilo pametno jer nismo bili spremni za to. To ne znači da bi bila dobra ideja da danas napustimo euro. Jasno je da eurozona stvara ograničenja koja naročito štete zemlji kao što je Italija. Istovremeno je u zadnjih dvadeset godina došlo do takve integracije proizvodnje i financija, da je napuštanje eurozone gotovo nezamislivo. Danas je jasno - nakon velike kapitalističke krize i rasta desnog populizma - da bilo koja strategija izlaska vjerojatno ne bi dovela do ekonomskih prednosti, nego do povećanja neprijateljstava prema strancima, ali i do neprijateljstava između pojedinih regija.

Riccardo Bellofiore
"Potrebno je što prije stvoriti transnacionalne sindikate i političke pokrete" (FOTO: Lupiga.Com)

Kada govorimo o eurozoni, inače priči koja u narednim godinama očekuje i Hrvatsku, mnogi upućuju na to da ona uvelike koristi Njemačkoj i sjevernim zemljama koje su snažno orijentirane na proizvodnju, dok južne zemlje - Portugal, Španjolska, Italija, pa i Francuska - prolaze mnogo lošije

- Tu postoji paradoks. Njemačka uopće nije htjela jedinstvenu valutu, barem ne u obliku u kojem je uspostavljena. Osnovna ideja bila je francuska. Logika Francuske bila je slijedeća: Njemačka je moćna ekonomski, ali nije politički subjekt - nema vojsku, podijeljena je i tako dalje. Mi jesmo politički subjekt, a možemo uključiti i Britaniju koja će u tom trokutu biti financijski element. Dakle to je bila ideja krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Sporazum u Maastrichtu potpisan je početkom 1992. godine. Samo nešto malo ranije pao je Berlinski zid i raspao se Sovjetski Savez. Njemačka je morala pristati na zahtjeve koje su postavljali Francuzi, François Mitterrand i Giscard d'Estaing. Svaki put kad bi Njemačka popustila, postavljala je uvjete oko javnog duga i deficita, stvarajući ograničenja koja su kršile upravo Njemačka i Francuska. Međutim, ta ograničenja su uspostavljena. Ideja je bila da euro bude snažna valuta. Europska je ekonomija bila jednako velika ili veća od ostalih, uključujući i Sjedinjene Države. Međutim, situacija u kojoj nije bilo moguće stvoriti unutrašnji rast doveo je do toga da je Europa na svjetskoj razini konstantno gubila na važnosti. Ako stvarate jedinstvenu valutu za koju želite da bude rezervna valuta na svjetskoj razini, morate je pustiti da cirkulira van vaših granica. No Njemačka vodi neomerkantilističku politiku. Želi izvoziti više robe nego što je uvozi te želi pretvoriti Europu u svoje tržište. Ali ako vi kupujete od mene, morate to kompenzirati izvozom u druge zemlje. To nije samo robni merkantilizam, nego i monetarni, jer na taj način vaš novac postaje rijedak. Ako drugi kupuju od vas, to znači da oni vama plaćaju. Ne dajete vi njima svoj novac. SAD je nakon Drugog svjetskog rata postupao upravo suprotno. U to je doba Amerika bila jedina velika ekonomija. Izvozili su više nego što su uvozili, ali znali su da novi sistem mora biti zasnovan na dolaru i da dolar mora cirkulirati van njihovih granica. Davali su zajmove, pomagali su drugim zemljama - dolar je cirkulirao. Kada su tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina zapali u deficit, taj se deficit plaćao s njihovim novcem. U Europi, pak, imamo situaciju u kojoj Njemačka želi biti samo Njemačka, a ne najjača zemlja Europe. Mislim da je to katastrofa i s kapitalističke točke gledišta, jer nisu politički subjekt koji stoji iza jakog novca. Tako se sada igra vodi između SAD-a i Kine. Mi u Europi ekonomski smo vezani za Sjedinjene Države, što se osjetilo i kada je nastala ekonomska kriza - upravo zbog transatlantskih financija, koje uključuju SAD i Europu. Europski sistem ovisan je o vanjskim faktorima. Rast u Europi postoji zato što izvozimo više nego što uvozimo, što istovremeno znači da će kriza negdje drugdje imati katastrofalne posljedice za nas. A kriza će vjerojatno nastupiti, što se vidi i iz najava protekcionističkih politika Donalda Trumpa. Italija i Europa grade svijet u kojem su mogućnosti da držite glavu iznad vode - ili da imate rast, poput Njemačke - kratkotrajne, neizvjesne i ovisne o vanjskim faktorima. Ne bih rekao da je to slika snažne i zdrave kapitalističke privrede.

Kakve su vaše prognoze za Europu i eurozonu u bliskoj budućnosti? 

- U bliskoj budućnosti predviđam stagnaciju ili veliku krizu. Od ta dva scenarija kriza je bolja opcija, jer Europa u ovom stanju polagano umire. Promjene koje su uvedene na europskom nivou uvedene su zato što je kriza prisilila kapitalističku klasu na promjene. Pogledajte Europsku središnju banku (European Central Bank, ECB). Svi ističu - što je istina - da ECB ne funkcionira kao sustav Federalnih rezervi u SAD-u, koji garantira likvidnost. Sporazum u Maastrichtu eksplicitno je to izbjegao. No ako pogledate praksu ECB-a zadnjih deset godina, vidjet ćete da su uveli trikove tako da na indirektan način financiraju nacionalne sustave komercijalnih banaka, koji onda financiraju svoje države. Da ste me o politici ECB-a pitali u 2008. godini ponovio bih uobičajene kritike ECB-a. No zadnjih godina svi ti limiti su oslabljeni. Ne u mjeri u kojoj bi bilo potrebno, ali došlo je do zaista značajnih promjena. Druga kritika ECB-a je da bi banka trebala ovisiti o politici, jer način na koji funkcionira nije demokratski. S jedne strane to je istina, to nije izabrana institucija. U isto vrijeme, problem je postavljati to pitanje u trenutku u kojem Europa skreće udesno. Također, pogledajmo što se događalo u Grčkoj. U početku je ECB reagirao ispravno, financirali su grčki bankovni sustav. Ali kada je Bruxelles naredio da taj eksperiment mora biti zaustavljen, ECB je izvršio tu naredbu. Problem dakle nije u tome da su bili nezavisni od politike, problem je što su previše ovisili o politici. Vrlo je komplicirano. Mislim da su veliki problem oni glasovi na ljevici koji misle da mogu mijenjati stvari ako se vratimo nacionalnoj suverenosti, lijevi suverenisti. Ne slažem se s tim. U situaciji smo u kojoj su se društvene i ekonomske realnosti u Europi duboko promijenile. Potrebno je što prije stvoriti transnacionalne sindikate i političke pokrete. Kapital je transnacionalan - naravno, postoje različite struje, neslaganja i tako dalje, ali je u stanju zauzeti jedinstvenu poziciju. Ljevica tu bitno kasni. No, stvaranje internacionalne organizacije jedini je izlaz koji vidim. Bojište na kojem se danas odvija bitka je čitav kontinent.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IVAN ERGIĆ: Povratak

    16.10.2019.

    Ivan Ergić

    IVAN ERGIĆ: Povratak

  2. FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

    01.10.2019.

    Nataša Škaričić

    FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

  3. BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

    30.09.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije