HEINER FLASSBECK

Potrebna nam je revolucija u Njemačkoj

ritn by: Mislav Žitko | 17.06.2015.
HEINER FLASSBECK: Potrebna nam je revolucija u Njemačkoj
"Njemačka vlada ne sluša ljude poput gospodina Sinna. Svima je jasno da se radi o zbunjenom ekonomistu koji neprestano daje različite, počesto kontradiktorne analize i savjete. To je čovjek koji je prije deset godina rekao da je Njemačka na putu da postane 'pazarska' privreda koja se samo bavi trgovinom bez proizvodnje", ispričao je za Lupiga.Com donedavni glavni ekonomist UN-ovog tijela za ekonomski razvoj, trgovinu i investicije (UNCTAD) Heiner Flassbeck. Hrvatskoj preporučuje deprecijaciju kune, a razrješenje ekonomske krize u Europskoj uniji vidi u zaokretu njemačke ekonomske politike.

Njemački ekonomist Heiner Flassbeck gostovao je prije nekoliko dana u Hrvatskoj na poziv Političke akademije Novo društvo gdje je održao predavanje pod naslovom Ekonomska situacija Hrvatske u europskom kontekstu. Karijera profesora Flassbecka počela je kasnih sedamdesetih godina u Vijeću ekonomskih savjetnika da bi se zatim nastavila na različitim sveučilišnim institutima i fakultetima u Njemačkoj. Godine 1998. profesor Flassbeck postaje zamjenik njemačkog ministra financija Oskara Lafontainea u prvoj vladi Gerharda Schrödera. Nakon Lafontaineove ostavke Flassbeck ubrzo prelazi UNCTAD-a, središnje tijelo UN-a posvećeno ekonomskom razvoju, trgovini, investicijama. Na mjestu glavnog ekonomista UNCTAD-a radio je više od deset godina do umirovljenja 2013. godine.

Široj stručnoj javnosti Flassbeck je poznat po svojim beskompromisnim kritikama ekonomije i politike Europske Unije, što se može vidjeti u nedavnoj knjizi u koautorstvu s Costasom Lapavitsasom koja u engleskoj verziji nosi naslov "Protiv trojke", dok se na njemačkom tržištu može naći pod naslovom "Samo Njemačka može spasiti euro: posljednji čin počinje". Razgovor s Heinerom Flassbeckom vodili smo u uredu Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu.


 "Juncker razumije da se politika štednje koju smo imali dosad ne može nastaviti" (FOTO: Heinrich Böll Stiftung/Flickr.com)

Knjiga pod naslovom „Against the Troika“ koju ste napisali u koautorstvu s poznatim ekonomistom i sadašnjim zastupnikom Sirize u grčkom parlamentu Costasom Lapavitsasom veoma se detaljno bavi krizom Europske Unije na svim razinama – ekonomskoj, političkoj i institucionalnoj. Osobitu ste pažnju posvetili projektu uvođenja eura, pokazujući teorijske i institucionalne nedostatke postojećeg monetarnog režima od kritike teorije optimalnog valutnog područja do pokazivanja štetnosti mjera štednje. Možete li sažeti glavni argument iz knjige kroz komentar promjena koje su se dogodile s dolaskom Jean-Claude Junckera na čelo Europske komisije? Junckerov plan se može čitati barem kao nominalni pokušaj da se problem investicija riješi na razini Europske Unije. Kako procjenjujete dosadašnji Junckerov rad u svijetlu kritike koju ste razvili s Lapavitsasom?

- Poznajem Jean-Claude Junckera veoma dobro, nadao sam se promjeni i doista imamo promjenu, ali ona nije dovoljna. Juncker razumije da se politika štednje koju smo imali dosad ne može nastaviti. To je posve jasno i bilo bi apsurdno razvijati investicijski program paralelno s politikama štednje. Ono što je Juncker de facto učinio bila je odgoda ili zaobilaženje Pakta o stabilnosti. Taj Pakt, na neki način, više nije na snazi utoliko što su zemlje poput Francuske i Italije izuzete iz mehanizma koji bi imao učinak kažnjavanja vlada spomenutih država jer Juncker razumije da to nema smisla. Prema tome, to je napredak. Ali, s druge strane, još uvijek imamo isti problem, naime onaj kojega smo opisali u knjizi, a tiče se izrazitog jaza konkurentnosti europskih zemalja s katastrofalnim posljedicama za jedinstveni monetarni režim. Jaz konkurentnosti je jedna stvar koja se ne smije dogoditi unutar monetarne unije. Ali u slučaju eurozone se dogodila i to poglavito zbog Njemačke i njezine politike rezanja plaća i nadnica u prvim godinama monetarne unije. Zbog toga sada imamo jaz u pogledu konkurentnosti, čak i kad je riječ o Njemačkoj i Francuskoj, a osobito kada je riječ o Njemačkoj i Grčkoj. Naravno postoji jaz i kod mnogih drugih zemalja poput Hrvatske. Na taj se način stvara ozbiljan problem jer se radi o dugoročnom pritisku na plaće i nadnice, u Francuskoj ili Italiji svi su svjesni da postoji problem konkurentnosti i da se nadnice ne smiju više povećavati. To znači da europska ekonomija gubi dah u ovom trenutku. Istovremeno se pokušava smanjiti državni deficit što također ograničava ekonomski rast, a jedini instrument koji tada možda preostaje je poticanje privrede putem monetarne politike. Ali to je također instrument ograničenog dosega, kako vidimo na primjeru Europe. Vidjeli smo da se ECB jako trudio, ali u situaciji obilježenoj deflacijom, gdje se su plaće i nadnice zamrznute, a fiskalna politika ograničena, monetarna politika ne može učiniti mnogo. Jednostavno, upravljanje kamatnim stopama nije tako jako oružje, odnosno jako je u mjeri u kojoj imate pozitivna očekivanja. Međutim, ako su očekivanja negativna, monetarna politika ne može učiniti mnogo i to je razlog zbog kojeg se ne možemo pokrenuti. Ovu opću stagnaciju može savladati samo Njemačka. 

Zašto mislite da to može samo Njemačka?

- Zato što ako druge zemlje krenu rezati plaće i nadnice rezultat će biti katastrofalan, to je ono što smo vidjeli u južnoj Europi. Ako pogledamo Grčku, Španjolsku i Portugal vidjet ćemo da su to zemlje koje su smanjivale plaće i nadnice, a rezultat je bio katastrofalan jer se nezaposlenost povećala umjesto da se smanjila. Ovdje dolazimo do ideološke blokade unutar sistema jer svaki „dobar ekonomist“ uči da tržište rada funkcionira poput tržišta krumpira. Ako srežete nadnice, nezaposlenost bi trebala navodno pasti. Ali ovdje je nezaposlenost rasla usprkos smanjivanju nadnica, pa se možemo pitati u čemu je problem? Problem je u tome što je ta teorije pogrešna. Moji prijatelji u MMF-u, primjerice Olivier Blanchard počinje to polako shvaćati. Neki drugi ljudi još uvijek imaju poteškoća u razumijevanju. Teorija je fundamentalno pogrešna. Teorija na kojoj su temeljene mjere štednje i programi prilagodbe za Grčku i druge zemlje je fundamentalno pogrešna. U okviru te teorije očekivalo se da će rezanje plaća i nadnica momentalno potaknuti izvozni segment privrede, te da će doći do unutrašnjeg strukturiranja privrede, no to su sve besmislice. Ono što se događa kada smanjujete plaće i nadnice jest da smanjujete domaću potražnju, što dovodi do smanjenja ekonomske aktivnosti i povećanja nezaposlenosti. Dakle, smanjenjem plaća i nadnica povećava se nezaposlenost. To je paradoks s kojim trenutno živimo u Europi. U tom smislu je jasno da ako Italija i Francuska pokušaju ono što je napravila Grčka, naime rezanje nadnica, to bi prouzrokovalo ekonomsku, a zatim i političku katastrofu. Živim u Francuskoj već petnaest godina i znam da ako se krene u politiku štednje pobjednica na izborima 2017. godine bit će gospođa Le Pen. A tada je Europa zasigurno mrtva.

Ponekad čak i kod konzervativnih institucija poput MMF-a možemo naći zanimljive uvide. Primjerice, u jednom od radova ekonomisti MMF-a pokazuju da ne postoji statistički značajna veza između deregulacije tržišta rada i povećanja potencijala za ekonomski rast.

- (smijeh) Ne, doista ne postoji, upravo suprotno…

No, ipak, usprkos tome, središnji okvir se rijetko i teško mijenja. Na razini upravljanja i razumijevanja, usprkos pomacima koje gdjekad možemo vidjeti u različitim konzervativnim institucijama od MMF-a do Europske komisije, stvari se teško mijenjaju. Juncker u tom pogledu nije donio mnogo novog u postojeći sukob koji se trenutno odvija na razini Europske Unije, između lijeve vlade Sirize i konzervativnih snaga u Europi, osobito u Njemačkoj. U knjizi ste govorili o nedovoljno jasnom odgovoru ljevice na politike štednje koje su tada i danas bile dominantni dio ekonomskog mišljenja. Kako gledate na tu problematiku danas, nakon što je Siriza preuzela vlast?

- Stvar je zapravo jednostavna. Siriza ima jednu jaku točku, naime to da su program štednje i Memorandum potpisan s Europskom komisijom propali jer su proizveli, kako sam maločas rekao, upravo suprotno od onoga što su izričito obećavali. Siriza je tu potpuno u pravu. Ono što Sirizi nedostaje je, da budem posve otvoren, dijagnoza krize u mjeri u kojoj ne pristupaju središnjem momentu krize koji nipošto nije samo stvar Grčke. Nije Grčka ta koja uništava monetarnu uniju, nego jaz u pogledu konkurentnosti različitih zemalja. Ali to nije grčki problem, nego problem Njemačke i drugih članica Unije. Njemačka je politikom dampinga nadnica naštetila eurozoni barem toliko koliko Grčka javnim rashodima. Postoji simetrija u tom procesu koju je trebalo na vrijeme adresirati. Europska ljevica je tu također zakazala jer nije uspjela čak ni artikulirati ozbiljan prigovor kojeg je Siriza stavila na stol, a tiče se neuspješnih mjera štednje. Ako dajete pacijentu pogrešan lijek od kojeg mu se zdravstveno stanje sve više pogoršava, potrebno je promijeniti lijek. Njemačka se zalaže za povećanje doze pogrešnog lijeka, što će možda uzrokovati smrt pacijenta, ali to, čini se, nije važno. Tu se može vidjeti koliko su Hollande i drugi lideri lijevih stranaka zakazali. Kada sam prije nekog vremena nadugo razgovarao s Ciprasom rekao sam mu da je Grčka suviše mala da bi samostalno mogla promijeniti europsku politiku. Ako dođete kao premijer lijeve vlade u Berlin i tražite temeljitu promjenu politike, smijat će vam se. Rekao sam mu da Siriza treba potporu, odnosno koaliciju prijateljskih vlada. Mislim da se Cipras doista potrudio da stvori takvu koaliciju, ali nije uspio u tome jer ga nisu prihvatili ljudi poput Hollandea i Renzija. I tada je stvar bila manje-više gotova. Vlade Španjolske i Portugala pokazale su iznimno neprijateljstvo spram Grčke budući da se boje uspona Podemosa u Španjolskoj i lijevih pokreta u Portugalu. Ako Siriza bude uspješna to bi bio veliki poticaj za Podemos i to je ono čega se cijela konzervativna Europa boji. Moramo biti sasvim jasni oko toga. Ako se formira jaka koalicija između Podemosa i socijaldemokrata, Španjolska bi mogla također promijeniti smjer i tražiti promjene kakve sada traži Siriza. Španjolska ima mnogo više manevarskog prostora od Grčke i to je ono čega se plaše u Berlinu i drugdje. 


"Ako dođete kao premijer lijeve vlade u Berlin i tražite temeljitu promjenu politike, smijat će vam se" (FOTO: Heinrich Böll Stiftung/Flickr.com)

U svjetlu svega navedenog kako vidite trenutno stanje pregovora između Sirize i europskih institucija?

- Mislim da Europa ne može dopustiti da Grčka posve propadne, tako da će se na kraju naći kompromis koji će omogućiti Sirizi da zadrži obraz. Ali jasno je da članice eurogrupe na čelu s Njemačkom nisu spremne na bilo kakve supstancijalne ustupke. Čak ako iduća tranša bude odobrena Grčkoj, za tri mjeseca ćemo opet imati isto stanje i iste pregovore. U tom će se slučaju od Grčke tražiti još i još reformi, a Siriza dakako neće moći pozitivno odgovoriti na te zahtjeve ili će se morati tražiti novi mandat na izborima. Ali što će u tom slučaju biti rezultat? To može biti samo katastrofa u obliku desne vlade. Pri sadašnjim pozicijama nema nikakvog rješenja na kraju tunela.

U dosadašnjim se raspravama kao krajnje rješenje redovito spominje izlazak Grčke iz eurozone. Štoviše, postoji radikalno krilo unutar Sirize koje zagovara da ta opcija barem ostane na stolu u funkciji poteza u krajnjoj nuždi…

- Da, Costas (Lapavitsas) je dio te skupine…

Možete li nam sažeti svoj stav u pogledu pozitivnih, odnosno negativnih posljedica koje bi potez napuštanja eurozone donio sa sobom?

- Nitko ne može znati što će se dogoditi u tom slučaju, ako izlazak Grčke iz eurozone bude uspješan to će biti izuzetno loše za Europu, a ako ne bude uspješan to će opet biti loše za Europu. Dakle, nema dobrog ishoda za Europu jer ako Grčka uspješno izađe iz eurozone, druge će zemlje također htjeti ići tim putem i pogurati svoju privredu uvođenjem vlastite valute, deprecijacijom itd. Ako pak izlazak ne bude uspješan to će značiti propast za Grčku, kaos u zemlji, teško je previdjeti. A to će značiti propast za cijelu Europu, zaboravite zadnjih pedeset godina, cijeli proces europskih integracija je mrtav ako se Grčka pretvori u propalu državu (failed state). 

Mislite li da su europske ekonomske i političke elite u Bruxellesu i Berlinu u ovom trenutku dovoljno iracionalne da dopuste takav scenarij?

- Nadam se da nisu! Volio bih da je to razlog zbog kojeg je gospođa Merkel gurnula u stranu ministra financija i sama preuzela vođenje pregovora, budući da je sadašnji ministar financija, doista, ne želim biti nepristojan…

Mislim da smo razumjeli…

- Ona sada shvaća da u ovom okviru nema dobrog rješenja za nju. Neki ljudi unutar njemačkog establišmenta kažu: „Pa neka Grčka padne!“ Ali gdje da padne, u more? Grčka neće nestati ako bankrotira, nego će se pretvoriti u propalu državu, a to je katastrofa za Europu i Europsku Uniju. Mislim da je to razlog zbog kojeg oni neće dopustiti takav scenarij i zato Siriza ima nešto malo pregovaračkog prostora i ona dovitljivo upotrebljava taj prostor, ali problem opet leži u onom što će dobiti čak i ako se postigne određeni kompromis. To jednostavno nije dovoljno da se potakne ekonomski oporavak, nije dovoljno da se izađe iz zamke. 

To znači da se rješenje mora tražiti na razini cijele Europske Unije?

- Rješenje mora u najvećoj mjeri doći od Njemačke. Njemačka mora promijeniti svoju ekonomsku politiku i mora to učiniti na fundamentalnoj razini. Ona mora odstupiti od svoje merkantilističke politike koja stvara izvozne viškove nauštrb pozicije drugih članica, ali to podrazumijeva revoluciju u Njemačkoj. O tome nema nikakve sumnje jer nisu samo kršćanski demokrati ovdje u pitanju, nego i socijaldemokrati koji također i dalje vjeruju i podržavaju dosadašnju strategiju vjerujući da se ona može nastaviti u nedogled što je posve nemoguće. 

Među ekonomskim stručnjacima u Hrvatskoj postoji gotovo opće slaganje da su mjere štednje i strukturne reforme jedini ispravni put za izlazak iz krize. U tom kontekstu možemo vidjeti iznimnu usredotočenost na pitanja javnog duga i fiskalne politike. Argument o tome da je Hrvatska zemlja s nesređenom fiskalnom politikom, nespremnom za provođenje konsolidacije, te omjerom duga i BDP-a među najvišim u regiji doista je posredstvom stručnjaka internaliziran u javnim raspravama na način da se čini kako nema alternative. Ili rezanje nadnica i privatizacija javne imovine ili grčki scenarij?

- Dopustite mi da počnem sa šalom o ekonomistu koji je izgubio ključeve i traži ih ispod ulične rasvjete. Pored njega prođe njegov znanac i pita ga što radiš, ekonomist odgovara da traži ključeve. Znanac ga priupita da li ih je tu izgubio, na što ekonomist odgovara - ne izgubio sam ih na sasvim drugom mjestu, ali samo ovdje ima svjetla! Znači ako nemate ništa drugo što možete učiniti, onda se bavite takozvanim strukturnim reformama, bez obzira da li one imaju smisla ili ne. Bavimo se strukturnim reformama jer nemamo što drugo za raditi. Naravno, riječ je o loše osmišljenim politikama jer, prvo, ona vrsta strukturnih reformi koje se ovdje primjenjuju ili negativno utječu na ekonomski rast ili nemaju nikakvog učinka. U boljem slučaju one su irelevantne za ekonomski rast, ali kada krenete smanjivati plaće ili mirovine proizvest ćete negativne učinke. To je, kako sam već govorio na primjeru Grčke, očito kontraproduktivno. Dosad bi svi to trebali znati. Druga stvar, Hrvatska je doista zapela u situaciji koju sam opisao, utoliko što se stvara pritisak na plaće i nadnice, na djelu je restriktivna fiskalna politika i imate malo manevarskog prostora za monetarnu politiku i ne želite provesti deprecijaciju valute. Prema tome, točka. To znači da ste efektivno odustali od ekonomske politike uopće. Ništa nije ostalo od mogućih instrumenata. Trebate poticaj na strani potražnje, a ne možete ga dobiti. Strukturne reforme to ne mogu zamijeniti, to je traženje ključa ispod javne rasvjete jer samo tamo ima svjetla. To ne može upaliti, morate u nekoj točki razbiti taj status quo. Moja je preporuka deprecijacija. To je prvi korak i to je najbolja stvar koju možete učiniti jer ako provedete deprecijaciju je nakon toga imate privremeni manevarski prostor za povećanje plaća i nadnica i stimuliranje domaće potražnje, a ako u tome uspijete možete početi smanjivati državni deficit. Ali pokušavati smanjivati državni deficit bez rasta je apsurdno. To je politika štednje koja, to je svima jasno, ne funkcionira. Naravno, središnja banka bi također mogla dodatno smanjiti kamatne stope ali to bi pojačalo pritisak na tečaj. U svakom slučaju potreban je poticaj hrvatskoj privredi. Prema mojim izračunima jaz između Hrvatske i Njemačke je otprilike 25 posto u terminima jediničnih troškova rada, morate zatvoriti taj jaz. Poznati su mi svi argumenti protiv deprecijacije, ali to je u ovom kontekstu jedini način.


"Ako imate tako visoku razinu zaduženosti kućanstava u stranoj valuti to je doista neugodna situacija" (FOTO: Heinrich Böll Stiftung/Flickr.com)

Jedan dodatni problem koji se tu javlja kad je riječ o Hrvatskoj, ali i drugim zemljama regije jest visoka razina kreditne i depozitne euroizacije. Pritom su osobito izložena kućanstva koja su visoko zadužena, imaju stambene i hipotekarne kredite denominirane u jednoj valuti, euru ili švicarskom franku, a plaće i nadnice primaju u domaćoj valuti…

- Razumijem, ali onda morate učiniti ono što je Mađarska već napravila. Država mora intervenirati, preuzeti jamstvo za stambene i hipotekarne kredite u domaćoj valuti i pokriti gubitke. Netko mora pokriti gubitke. Ako ne želite prebaciti gubitke na leđa građana, s čime se slažem, onda država mora uskočiti što dakako povećava deficit. Bilo kako bilo, netko mora pokriti gubitke. Nisam to znao o Hrvatskoj dosad, ali ako imate tako visoku razinu zaduženosti kućanstava u stranoj valuti to je doista neugodna situacija. No morate se pomaknuti s mjesta. Ako ne činite ništa, stagnacija će se nastaviti. Nemojte očekivati da će se dogoditi neko čudo u Europi. 

Jedno od mogućih rješenja za izlazak iz tog poročnog kruga je ulazak u euro kada se steknu uvjeti za to. Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić je u nekoliko navrata ponovio da se monetarni sustav ionako temelji na euru, te da će ulazak u europski monetarni režim donijeti mnoge prednosti za hrvatsku privredu. Ulazak u euro bi svakako smanjio određene rizike?

- Ali tada se izlažete opasnosti da se vaša nekonkurentna pozicija okošta. Najprije je potrebna deprecijacija, a tek onda se može razgovarati o ulasku u euro. Nema se što čekati, to je problem kojemu se treba pristupiti što je prije moguće. Prema tome, država mora intervenirati u pogledu visoke zaduženosti u stranoj valuti, a zatim treba izvršiti deprecijaciju. To će vjerojatno biti neprihvatljivo nekim političkim akterima, no s druge strane, izvoznici će biti zadovoljni. Jaz konkurentnosti se mora zatvoriti jer čak i da se Europa sutra oporavi, uvijek ćete imati teret zbog kojeg ćete gubiti udjele u pojedinim tržištima. Imamo iskustva s mnogima zemljama u razvoju i nijedna nikada nije uspjela bez deprecijacije.

Jaz u konkurentnosti o kojem govorite i političke elite žele riješiti kroz reformu radnog zakonodavstva, fleksibilizaciju tržišta rada, itd. Već ste istaknuli da su to slijepe ulice ekonomske politike, u najboljem slučaju irelevantne po svojim učincima, u najgorem slučaju štetne. S tim u vezi pojavljuje se još jedan argument, a to je onaj vezan uz uvjetovanja koja postoje na razine cjelokupne Europske Unije. Možete li se kratko osvrnuti na funkcije i posljedice Europskog semestra kao mehanizma za nadgledanje i, u konačnici, kažnjavanje zemalja koje ne ispunjavaju ili prekoračuju zadane uvjete?

- Takav je mehanizam trebao postojati od prvog dana unutar jedinstvenog monetarnog režima. Osobno sam se u funkciji zamjenika njemačkog ministra financija zalagao za tako nešto, no u to vrijeme takvi prijedlozi nisu bili shvaćeni ozbiljno. Sada se takav mehanizam usvojio kad je već pomalo kasno. No u tome ne leži glavni problem. Glavni je problem što postoji izražena asimetrija unutar jedinstvenog monetarnog režima i to se vidi opet u pravilima Europskog semestra gdje je razina dozvoljenog suficita tekućeg računa šest posto, dok je razina dozvoljenog deficita četiri posto, što nema nikakvog smisla. Njemačka je opet uspjela postići da izbjegne promjenu svoje politike, što je velika regulatorna greška. S druge strane cijeli proces pati od neusklađene međuigre različitih društvenih snaga. Ono što je uvijek potrebno za oporavak, spomenuo sam to ranije, jesu pozitivna očekivanja u pogledu dohotka o čemu se jako malo vodi računa. Potrebno je, naravno, podignuti konkurentnost, ali također je potrebna fleksibilnost države, odnosno vlade da može potaknuti privrednu dinamiku ako je to potrebno. Znači, cijeli proces je takav da ne donosi fleksibilnost ekonomske politike potrebnu za stimuliranje privrede. Zato bi minimum onoga što bi vaša ili bilo koja razumna vlada trebala učiniti je prosvjedovati u Bruxellesu protiv takvog rigidnog okvira.

Ovdje se međutim opet može reći, u smislu kontraargumenta, da je Hrvatska, poput Grčke, suviše mala i nedovoljno utjecajna da bi takve samostalne akcije donijele bilo kakve vidljive rezultate?

- Naravno, ali da postoje tri, četiri ili pet zemalja koje bi oformile koaliciju manjih zemalja uz Italiju ili Francusku, tada bi se Njemačka s njima morala suočiti i morala bi promijeniti svoju poziciju koju danas zadržava iz ideoloških razloga. Oni drže da su superiorni drugima u Europskoj Uniji i, u ovom aranžmanu oni to doista jesu. To je u njihovim ideološkim genima, kad je riječ o njemačkim konzervativcima, potreba da se vodi čvrsta politika štednje. Međutim, da se suoče s jakom koalicijom morali bi promijeniti svoju poziciju jer znaju koliko Njemačkoj znači Europska Unija, koliko je Njemačka ovisna o zajedničkom tržištu. 

U tom procesu institucionalnog i političkog redefiniranja Europe koje druge društvene aktere, osim samih vlada pojedinih država, vidite kao potencijalne saveznike, odnosno koje druge organizacije trebaju biti uključene u koaliciju snaga protiv dominantne konzervativne ideologije?

- Nadam se da će sindikati imati progresivnu ulogu u tim procesima. Ali, opet, njemački sindikati su evidentno slabi i ne predstavljaju glas razuma u ovom cijelom procesu. Prije deset godina je možda bilo drugačije, ali danas su sindikati u Njemačkoj dio mainstream politike, odbijaju razgovarati o nadnicama itd. Prema tome, situacija je iznimno teška i ne vidim bilo kakva kratkoročna rješenja. Vjerojatnost sukoba ili implozije eurozone je veoma velika u ovom trenutku.

Imate vrlo pesimistični pogled na ukupnu situaciju u Europi danas?

- Da, budući da ne vidim tko bi je mogao promijeniti u kratkom roku. Potrebna je stranka koja može tako nešto učiniti, a pogledajte socijaldemokratsku stranku. Žao mi je što to moram reći u sjedištu zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu, ali socijaldemokrati ne igraju nikakvu smislenu ulogu u ovim raspravama, oni zasigurno nisu glas razuma, već u potpunosti slijede mainstream predrasude. 

Vraćajući se na probleme zemalja poput Hrvatske, čak i ako svi uvjeti koje postavlja Europska komisija budu ispunjeni i fiskalna konsolidacija provedena, vi svejedno ne vidite svjetlo na kraju tunela u smislu početka oporavka privrede ako se nešto istovremeno ne promijeni u zemljama europskog centra?

- Nažalost, ne vidim. Dosad nam je bio obećan oporavak svake godine, 2013. je trebala biti godina oporavka, pa zatim 2014., 2015., vjerojatno će i 2016. biti godina oporavka (smijeh), ali ništa se pozitivno ne događa. Imamo šest godina stagnacije i recesije u Europi, što je takva katastrofa koju ne bih mogao ni zamisliti prije deset godina. Da mi je netko rekao da ćemo imati režim ekonomske politike koji će proizvesti šest godina recesije i stagnacije na cijelom europskom kontinentu, odgovorio bih da to nije moguće. 

No, čini se da je inercija institucionalnog okvira takva da upravo to omogućava…

- Da, to je posve nevjerojatno...


"Ovakvu katastrofu ne bih mogao ni zamisliti prije deset godina" (FOTO: Heinrich Böll Stiftung/Flickr.com)

S tim u vezi, čini se da nije samo stvar pogrešne ekonomske analize na tehničkoj, odnosno metodološkoj razini, već možemo vidjeti jasan ideološki okvir koji vodi procese prema takvim ishodima?

- Apsolutno, vidimo to na primjeru Europske komisije, Juncker je donio nešto promjene, ali to je doista neznatno. Veći dio Europske komisije je na istoj stazi kao i ranije. Glavnu riječ još uvijek vode ekstremno konzervativni ekonomisti poput Marca Butija, dakle nisu napravljeni nikakvi kadrovski pomaci. U Europskoj središnjoj banci imamo veoma pragmatične ljude poput Marija Draghija, međutim stavovi koje je iznio na posljednjem savjetovanju središnjih bankara u Jackson Holeu u SAD-u su bili mnogo promišljeniji nego one koje iznosi danas. Očito mu je rečeno da se mora cenzurirati i odustati od kritičkog promišljanja. On to i čini, poslušno slijedi naredbe. 

Ovo je možda zgodna prilika da se osvrnemo na stanje ekonomske znanosti i ekonomske profesije?

- Tu je situacija najgora moguća (smijeh). To je važno pitanje. Znate, stvari su prilično različite u Sjedinjenim Državama i kontinentalnoj Europi. U SAD-u mnogi prominentni ekonomisti (Joe Stiglitz, James Galbraith, itd.) zastupaju stavove koji su veoma slični mojima. U Njemačkoj takvih glasova gotovo da nema, možda Peter Bofinger za kojeg ste možda čuli. Ali to je manje-više to.

Od prominentnijih njemačkih ekonomista predsjednik Ifo instituta Hans Werner Sinn je upravo bio u posjetu Hrvatskoj prije nekoliko tjedana. 

- Da, ali on je barem zbunjen. Neoklasična zbunjenost jest ono što on širi uokolo. Kada se god sretnemo on mi kaže da je kejnzijanac, ali osobno mislim da je jednostavno zbunjen. 

U hrvatskim je medijima gospodin Sinn predstavljen kao neupitni ekonomski stručnjak. On je došao na poziv vodeće oporbene stranke kako bi pripremio ekonomski program na temelju kojeg će Hrvatska privreda izaći iz recesije nakon što dođe do smjene vlasti na izborima potkraj ove godine. U svakom slučaju gospodin Sinn je predstavljen kao glas Njemačke koji donosi ekonomsku i političku mudrost…

- Njemačka vlada ne sluša ljude poput gospodina Sinna. Svima je jasno da se radi o zbunjenom ekonomistu koji neprestano daje različite, počesto kontradiktorne analize i savjete. To je čovjek koji je prije deset godina rekao da je Njemačka na putu da postane „pazarska“ privreda koja se samo bavi trgovinom bez proizvodnje. Prema njegovoj analizi Njemačka je izgubila izvoznu bazu i usmjerenost, to je gospodin Sinn govorio prije deset godina. Danas je Njemačka šampion kada se radi o izvozu, prema tome nitko ne može biti više u krivu od njega. Stoga čak ni konzervativna politička elita u Njemačkoj ne sluša savjete Hans Werner Sinna. Postoje mnogo konzervativniji ekonomisti u Njemačkoj koji sjede u vijeću ekonomskih savjetnika, oni imaju mnogo veći politički utjecaj na ekonomsku politiku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Heinrich Böll Stiftung/Flickr.com


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ZAKAŠNJELA UZBUNA: Kako je država pucala u sustav socijalnog rada?

    12.07.2019.

    Nataša Škaričić

    ZAKAŠNJELA UZBUNA: Kako je država pucala u sustav socijalnog rada?

  2. U POSJETI KARLU MARXU: Živo je čak i na njegovom grobu

    08.07.2019.

    Predrag Finci

    U POSJETI KARLU MARXU: Živo je čak i na njegovom grobu

  3. PRŽENJE MOZGA: Ratko Mladić - pop ikona tinejdžera u Srbiji

    28.06.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Ratko Mladić - pop ikona tinejdžera u Srbiji

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije