INTERVJU-MISLAV ŽITKO

„Začudna je jalovost hrvatskih lijevih stranaka u domeni političke ekonomije“

ritn by: Ana Benačić | 30.08.2022.
INTERVJU-MISLAV ŽITKO: „Začudna je jalovost hrvatskih lijevih stranaka u domeni političke ekonomije“
"Nitko ne zna što niz lijevih stranaka misli o ekonomskim pitanjima općenito, pa tako ni o uvođenju eura specifično. Iznimka u pogledu uvođenja eura je Radnička fronta, stranka s jednom zastupnicom u parlamentu bez značajnijeg utjecaja. Ako pogledamo političku povijesti lijevih stranaka, od SDP-a devedesetih i Akcije socijaldemokrata, preko Hrvatskih laburista, do današnje ljevice, mislim da se može vidjeti jedna začudna jalovost u domeni političke ekonomije, koja je u potpunom neskladu s brojem stranaka koje ili imaju riječ socijaldemokracija u nazivu ili se žele pozicionirati lijevo-od-centra. To nam govori štošta, ali prije svega o ozbiljnim i stvarnim poteškoćama u zauzimanju lijeve pozicije u perifernoj zemlji kao što je Hrvatska", kaže u razgovoru za Lupigu predavač na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Mislav Žitko.

U post-COVID okruženju, obilježenom šokovima u opskrbi, inflatornim pritiscima i mnogo izazovnijim stanjem javnih financija u smislu omjera duga i BDP-a u usporedbi s prethodnim desetljećem, institucionalna nedovršenost i neizvjesnost oko odgovora institucija ekonomske i monetarne unije trebale bi biti glavna briga lijevih stranaka i sindikata, napisao je nedavno u tekstu za magazin Jacobin predavač na Odsjeku filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Mislav Žitko. Pisao je o skorom ulasku Hrvatske u Eurozonu koji je u Hrvatskoj predstavljen i doživljen kao neminovnost.

Žitko je podsjetio na obećanje šefa Hrvatske narodne banke, Borisa Vujčića, da će euro "definitivno podići životni standard građana u Hrvatskoj". Međutim, teško je ne primijetiti da Hrvatska u euro ulazi u najgorem mogućem trenutku, gledano od ulaska u Europsku uniju do danas. Inflacija nikad nije bila veća i već je pojela ogroman dio vrijednosti plaća. Javni dug u trenutku ulaska u Eurozonu bi mogao biti drugi najgori u povijesti; značajno veći u odnosu na BDP bio je tek u rekordnoj 2020. godini. Cijene energenata divljaju i ne čini se da će stati. Zato sa Žitkom raspravljamo kako i koliko nas promjena valute može financijski osakatiti i mogu li građani, pogotovo oni socijalno najugroženiji, išta poduzeti da to spriječe ili barem ublaže.

Jacobin
Oprema teksta Mislava Žitka u Jacobinu (SCREENSHOT: Jacobin)

Ilustracija vašeg teksta u Jacobinu je jedna prilično jeziva fotografija. Naš donedavni ministar financija Zdravko Marić s usiljenim smiješkom drži model dva "hrvatska eura", a oko njega su ledena lica čelnika europske monetarne i ine birokracije. Par tjedana kasnije, Marić je podnio ostavku, još uvijek ne znamo zašto. Da li vas je, kao građanina i filozofa, koji promišlja ekonomiju i živi u zemlji turbulentnih financija, preplašila njegova ostavka i usuđujete li se spekulirati o razlozima tog odlaska, nakon što je "odradio svoju dionicu"?

- Javno praćenje odlaska ministra Marića je zbog nekoliko razloga bilo interesantno. Prvo, logika personalizacije politike. Personalizacija stranačke politike nije nepoznanica, postoji veliki broj istraživanja koja bilježe, na pozadini opadanja tradicionalnih masovnih stranaka, uspon personaliziranih stranaka, organizacija kojima dominira takozvani karizmatični stranački lider ili nekolicina prepoznatljivih političara. Kao nusprodukt toga pojavljuju se političke stranke koje su ispražnjene od bilo kakvog političkog sadržaja, te služe samo kao platforme za promociju pojedinih lica. Vezano na to, najčešći tip medijskog praćenja karijernih putanja pojedinih političara – njihovih uspona, padova, prelazaka u druge stranke, umirovljenja itd. – gotovo preslikava način na koji su medijski popraćeni privatni i poslovni životi pjevača ili glumaca. Ono što ostaje pritom manje vidljivo jesu procesi ili programi koji se odvijaju prema zacrtanom smjeru bez obzira na nominalne nositelje. Svojedobno je odlazak ministrice Dalić izazvao veliki medijski interes, mnogo je analiza napisano na tu temu, vjerojatno još više komentara na društvenim mrežama, ali to nije imalo zapravo nikakav učinak na sudbinu Agrokora, jednostavno su se pojavili novi akteri koji su dovršili započeti proces. Otprilike isto se ponavlja u slučaju odlaska ministra Marića. O tome sam govorio u članku kojeg ste spomenuli, ponavljajući zapravo ono što sam napisao ranije za Bilten, naime da postoji konsenzus svih relevantnih političkih aktera u Hrvatskoj oko takozvanog europskog puta koji uključuje i ulazak u Eurozonu. U tom pogledu posve je svejedno, ne samo tko je ministar financija, nego i koja je stranka na vlasti. 

Percepcija ulaska u Eurozonu, prema iskustvima drugih naroda Europe, npr. Njemačke, glasi otprilike ovako: cijene će pomahnitati, tj. ono što je nekad bilo 10 maraka bit će 10 eura, a plaće će se realno smanjiti, odnosno "pošteno" pretvoriti. Je li takav scenarij moguć u visoko euriziranoj Hrvatskoj? 

- Percepcija ulaska u Eurozonu je vođena prije svega oskudnom javnom raspravom u kojoj se kao jedina tema pojavljuje pitanje da li će trgovci u maloprodaji zaokruživati cijene prema gore. To je najblaže rečeno usko očište, ali prikladno s obzirom da su regulatorne institucije, političke stranke i sami građani već prešutno prihvatili promjenu valute kao neminovni proces. Ako su krupna, za političke programe i ideologije važna pitanja stavljena po strani ili apsolvirana – a svi se pretvaraju da jesu – što preostaje nego uvijek dobrodošla problematika zaštite potrošača. Ovime ne želim reći da zaštita potrošača nije važna, nego samo naglasiti da je to po učincima ograničena politika, čak i kada je izvedena kako treba. 

Promjena valute usred najveće inflacije koju smo vidjeli u zadnjih nekoliko desetljeća ne bi trebala biti osobito pametan potez, s obzirom na kriterije konvergencije, jer je prvi među njima - stabilnost cijena. Koliko nam inflacija može naškoditi tokom tranzicije u euro i kako? 

- Za neke zemlje, članice EU, promjena valute nije ocjenjena kao pametan potez ni u razdoblju bez inflacije. Odgovor na vaše pitanje je da će nam inflacija naštetiti nevezano za prelazak na euro, priče o konvergenciji i slično. Rast cijena ruši realnu vrijednost nadnica i plaća te najviše pogađa najsiromašnija kućanstva. Istraživanje kolega iz Ekonomskog instituta u Zagrebu govori da su siromašna kućanstva na udaru inflacije jer se značajan dio njihove potrošnje odnosi na proizvode i usluge za koje su cijene brže rasle. Svako kućanstvo praktički ima svoju inflaciju. Prema tome, nisu sva kućanstva u istom brodu. Inflacija danas u Hrvatskoj najviše pogađa radnička i umirovljenička kućanstva, ali to sigurno nije hrvatska specifičnost, niti su ranije epizode inflacije bile drugačije. Također, suzbijanje inflacije, historijski gledano, nije neutralno s obzirom na ekonomsku nejednakost i antiinflacijski program koji su veoma često igrali na kartu povećanja nezaposlenosti i slabljenja pregovaračke pozicije rada. Moguće je da će kod nas prelazak na euro tome doprinijeti, ali marginalno i to nije prva tema koja bi nas u pogledu uvođenja nove valute trebala zanimati.

U tekstu za Jacobin napominjete da bi naš ulazak u Eurozonu trebalo promatrati prema sudbini Španjolske i Grčke, koje su poput Hrvatske napustile industriju i okrenule se turizmu. Treba li nas to plašiti? Te dvije zemlje su manje od deset godina nakon uvođenja eura doživjele da ih se naziva "svinjama" (PIIGS) i da se iz recesije čupaju jezivim mjerama štednje.

- Kriza eurozone je dio povijesti monetarne unije koji se u ovdašnjim osvrtima ili redovito zaobilazi ili interpretira na način da se kao uzrok pojavljuju neuredne javne financije problematičnih zemalja na periferiji. Međutim, činjenice su nešto sasvim drugo. Kriza eurozone nije bila uzrokovana neumjerenim trošenjem Grčke ili neke druge zemlje članice. Time ne pokušavam diskvalificirati raspravu o tipu kapitalizma u Grčkoj ili Španjolskoj ili Irskoj, dapače mislim da je to veoma interesantna rasprava. Ali kriza je uzrokovana institucionalnim i političkim nedostacima same monetarne unije. Jednostavno rečeno, EU i Ekonomska i monetarna unija (EMU) nisu 2010. godine imale mehanizme rješavanja problema izloženosti velikih banaka i s time povezanih razina zaduženosti nekih država članica nastalih kao posljedica krize. Nije postojala ni ideja o tome kako politički obrazložiti i pristupiti tim problemima, što je samo dodatno naglasilo trećerazrednu ulogu demokracije, osobito u kriznim situacijama. U međuvremenu je EU, odnosno EMU prošla kroz seriju unutrašnjih reformi kojima se htjelo ukloniti spomenute nedostatke, međutim taj reformski proces nije završen i još uvijek ostaje otvoreno pitanje kako će se takva heterogena unija ponašati u sljedećoj krizi, to jest kako će teret i troškovi krize biti raspoređeni. Mislim da ta pitanja nije moguće zaobići, osim pod prilično iluzornim pretpostavkama da više neće biti kriza takve vrste te da je EMU danas besprijekorna cjelina. 

euro
"Inflacija će nam naštetiti nevezano za prelazak na euro, priče o konvergenciji i slično" (FOTO: Pixabay)

Još jedan kriterij konvergencije je stabilnost javnih financija. Projekcije kažu da ćemo ove godine imati javni dug veći od 83 posto BDP-a što bi, ovisno o sljedećoj decimali tog postotka, mogao biti i drugi najveći u povijesti. Je li to opasno, uzme li se u obzir da su brojni generali poslije bitke u analizama Grčkog bankrota često isticali da ta zemlja zapravo nije bila spremna za ulazak u euro zbog kronične prezaduženosti?

- Prvo, prezaduženost je više bila akutna, nego kronična tokom prve krize Eurozone. Ali, još važnije, u središtu su najprije bili akumulirani privatni dugovi nastali kao posljedica divergencije, odnosno razdiobe monetarne unije na, ugrubo rečeno, centar i periferiju. Zemlje periferije se nisu mogle natjecati sa zemljama centra, te su se postepeno okretale drugim, uglavnom uslužnim djelatnostima, dok je industrijska baza ostala vezana uz Njemačku i druge zemlje centra. Uslijed ujednačenja kamatnih stopa na razini EMU, zaduživala su se kućanstva, ne-financijska poduzeća i javne institucije u Španjolskoj, Portugalu, Italiji pa i Grčkoj. Nije teško razumjeti da je moralna panika oko javnog duga, koja se svako malo ponavlja, ima određene simboličke učinke, ali javni dug je samo jedan aspekt zaduženosti. Čak je i u slučaju Hrvatske jedina prava dužnička kriza bila vezana za privatni dug, naime za privatni dug kućanstava zaduženih u stranoj valuti, švicarskom franku. Ukratko, javni je dug samo jedna komponenta ukupne zaduženosti. Pretpostavka da samo treba pratiti javni dug, odnosno da samo javni dug može proizvesti financijsku krizu je jednostavno pogrešna. Mislim da danas već klasično djelo Charlesa Kindlebergera – „Najveće financijske krize: manije, panike i slomovi“ – pregledno opisuje uzroke financijskih kriza kroz povijest i poništava ideju da trebamo misliti samo na javni dug.

Navodite kako alternative uvođenju eura zapravo i nema, ali postoje li ikakve kočnice, osiguranja ili akcije koje kao građani možemo poduzeti ako nam zaprijeti kakav monetarni ili cjenovni potop ili udar na plaće?

- Što se tiče nedostatka alternative uvođenju eura moram reći da se radi o kontinuiranom proizvođenju uvjeta unutar kojih isključivo uvođenje eura izgleda kao relevantna opcija. Ako morate trčati maraton u ponedjeljak ujutro, a niste se počeli spremati prije petka navečer, onda naravno nemate previše mogućnosti. Morate odustati od trke jer vjerovatno nećete biti u stanju da ju dovršite, a mogli biste se i ozlijediti. Ista stvar vrijedi i za euro: ako u ponedjeljak odlučujete o monetarnoj suverenosti, a tek vam je u petak navečer palo na pamet da tu postoje implikacije o kojima bi trebalo imati neko mišljenje, odluka je već takoreći donesena. Donijeli su je umjesto vas uvjeti koji se desetljećima perpetuiraju i regulatorne institucije koje su svojim nečinjenjem pomogle da se ti uvjeti perpetuiraju. Na kraju krajeva, monetarna suverenost – u kojem god stupnju bila prisutna – je samo sredstvo za nešto drugo, za neki drugi ekonomski ili društveni cilj. Ako taj cilj nije ni približno definiran, onda samo korištenje klasičnih instrumenata monetarne politike zapravo ne znači puno.

Kako po vama lijeve stranke i sindikati u Hrvatskoj promišljaju i djeluju po pitanju uvođenja eura?

- Nitko ne zna što niz lijevih stranaka misli o ekonomskim pitanjima općenito, pa tako ni o uvođenju eura specifično. Iznimka u pogledu uvođenja eura je Radnička fronta, stranka s jednom zastupnicom u parlamentu bez značajnijeg utjecaja. Ako pogledamo političku povijesti lijevih stranaka, od SDP-a devedesetih i Akcije socijaldemokrata, preko Hrvatskih laburista, do današnje ljevice, mislim da se može vidjeti jedna začudna jalovost u domeni političke ekonomije, koja je u potpunom neskladu s brojem stranaka koje ili imaju riječ socijaldemokracija u nazivu ili se žele pozicionirati lijevo-od-centra. To nam govori štošta, ali prije svega o ozbiljnim i stvarnim poteškoćama u zauzimanju lijeve pozicije u perifernoj zemlji kao što je Hrvatska, a osobito u razdoblju kada pragmatizam kakvog je uveo Tony Blair više ne izgleda tako pametno i dalekovidno kako se nekima doimao tokom devedesetih godina. Rasprava o euru je jedna mala, ali značajna ilustracija tih poteškoća. 

Bi li imalo smisla i bi li uopće bilo mogućnosti da pričekamo da se stvari iole dovedu u red prije nego što uđemo u Eurozonu protivno svim iskustvima i pravilima koja su (navodno?) vrijedila za ovu monetarnu uniju?

- Kako sam već ranije rekao, mnoge stvari imaju smisla načelno ili na papiru, ali stvarne mogućnosti su ograničene prethodnim koracima, prethodno zacrtanim ili prešutnim dogovorima i slaganjima. Već je godinama jasno da će se ulazak u Eurozonu dogoditi, politički i poslovni akteri su se već pripremili na to, i ostalo je samo tehnokratski dolazak do zacrtanog cilja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

Reflektor

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

  2. TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

    11.05.2024.

    Brano Mandić

    TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

    04.05.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije