„Zoran Rašković, pripadnik vojne jedinice 'Šakali' koji se pokajao, pričao nam je kako je jednog dana otišao kod monaha u manastir i rekao mu da je tog dana u borbi ubio neprijatelja. Opisao mu je to vrlo detaljno, i to poprilično brutalno, govoreći 'raspolovio sam ga', a monah mu je odgovorio da ubojstvo samo po sebi jeste veliki grijeh, ali da ako ubijaš za državu onda se monasi sa Svete Gore mole za tebe i da nije grijeh ubiti za državu“, govori Nemanja Babić u intervjuu za Lupigu. Nemanja Babić redatelj je filma „Neidentificirani“. Filma koji u Srbiji nitko ne želi prikazati. „Neidentificirani“, novinarsko-istraživački dokumentarac, govori o brutalnim zločinima nad civilima albanske narodnosti u selima nedaleko Peći iz proljeća 1999. godine. S Babićem smo razgovarali nakon zagrebačke premijere i odgledanih četrdeset minuta filma prepunog potresnih i zdravom razumu nezamislivih scena.

Jedno od naujgodnijih osvježenja na domaćoj alternativnoj sceni u 2013. godini prema portalu Potlista bio je i bend Mašinko sa svoja tri albuma koja su već pravi klasici na domaćoj sceni. Prvi je "Mašinko", zatim "Frakturko" nastao u suradnji s bendom Fraktura mozga, te longplayka "Svugdje je doma, a lijepo je najljepše" čije su korice ploče zapravo tabla za društvenu igru, autohtonu kombinaciju "Monopolyja" i "Čovječe ne ljuti se" u kojoj igrači propuštaju bacanje ispijajući piva. Album nije objavljen na CD-u, no osim vinila tu je i digitalno izdanje. Članovi benda su na sceni još od srednjoškolskih dana, a međunarodni punkerski šarm ozbiljno narušava tipično istočnoeuropski smisao za odmak, da su uz bogat ulični kredibilitet ovi mladi ljudi svi redom akademski građani. Vokal Marin Šulentić zaposlen je na Prirodoslovnom matematičkom fakultetu, dok je gitarist Lovro Koružnjak u arhitektonskom birou, a maturirali su na Klasičnoj gimnaziji. Upoznali su se kao đaci osnovne škole "Silvije Strahimir Kranjčević".

„Elita je, po mišljenju Mirka Kovača, ona koja je zagovarala rat i na neki način intelektualno u njemu sudjelovala, zato je i bila gora od naroda. Pokušala sam osvijetliti stvarnu povijest i pokazati da je jedna druga elita čitavo vrijeme pokušavala učiniti nešto drukčije u zemlji i da je zbog toga bila neželjena“, kaže u intervjuu za Lupigu Latinka Perović, povjesničarka i bivša političarka, koja je 1972. godine zbog sumnji da je previše liberalna došla u nemilost tadašnjih vlasti. S Latinkom Perović, koju prati glas da rijetko daje intervjue, razgovarali smo dan nakon njene iznimno posjećene zagrebačke promocije najnovije knjige, a u razgovoru je ponovila i već poznatu tezu kako se Jugoslavija raspala iznutra i kako se u Srbiji dominantno odbija vlastita krivica, pojašnjavajući – „ja smatram da smo odgovorni za početak rata“.

Hrvatski filmski autori koji bi se čisto kalendarski smatrali “srednjom generacijom” ovih godina su “izbacili” svoj prvi, drugi ili treći film. Mlađi nerijetko dugo čekaju na proboj, a većinu filmova snimaju autori koji su diplomirali još u vrijeme Jugoslavije. Nas je, međutim, zanimalo kako mladi autori i autorice, još uvijek studenti ili tek netom diplomirani, vide sebe i svoju ulogu u budućnosti hrvatskog filma. Stoga smo razgovarali s Paulom Skelin, dvadestrogodišnjom autoricom iz Splita. Ona je završila dodiplomski studij filma i videa na UMAS-u (Umjetnička Akademija u Splitu) i priprema se nastaviti studij na ADU u Zagrebu. Njen kratkometražni film "Oče griješio sam" prikazan je na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma. Na pitanje što poslije akademije odgovara: "Poslije svašta. Svijet čeka. Vrata su širom otvorena. Želim se posvetiti dugometražnom filmu, poslije radu na nekim visokobudžetnim produkcijama. Korak po korak, iskustvom do što boljeg filma.".

Tijekom istraživanja za svoj film o posebnoj vrsti brazilskog rodea – vaquejadi, redatelj Gabriel Mascaro upoznao je kauboja koji vodi dvostruki život – jedan s bikovima u prašini, a drugi za šivaćim strojem. Kako je svijet rodea potpuno mačističko okruženje, tako nešto bilo mu je potpuno fascinantno pa je cijeli film zapravo posveta kaubojskom, nomadskom životu s novim slojevima suvremenosti, podrivanja uobičajenih rodnih uloga i rastakanja uobičajenih (samo)predodžbi muškosti. „Pokušao sam napraviti film vrlo ne-napetog kinematografskog iskustva. Bez klimaksa, bez drame, samo metajezik između stvarnosti i naših očekivanja. Jedina tenzija među likovima dolazi od gledatelja i onog što publika očekuje od filma. Htio sam proširiti muške i ženske uloge“, kaže Mascaro.

„Nije moguće da su suci Vrhovnog suda tako nepismeni u medijskom pravu, da stvarno misle da je legalno da slobodnjak bude osam sati na poslu, da ne smije radi ni za koga drugog, da dežura i prati presice Vlade, po potrebi ode malo i na tržnicu ili nosi kavu svom uredniku i za to prima redovnu mjesečnu plaću, božićnice i tako 20 godina, ali da pritom nema nikakva prava!“, kaže Nataša Škaričić u intervjuu za Lupigu komentirajući činjenicu da je Vrhovni sud po drugi puta srušio odluke nižih sudskih instanci, koje su presudile da je njen RPO ugovor imao sva obilježja ugovora o radu. Objasnit će kako će ova odluka značajno utjecati na sve one novinare koji krenu u borbu za svoja ustavno zajamčena prava, jer nakon ovoga „nijedan kolega koji dere cipele za svog izdavača bez legalnog ugovora o radu, više nikada neće moći dokazati da je zapravo bio u radnom odnosu“.