„Mislim li da je normalno da te pitaju da se pojaviš polu-gola ili gola u filmovima, sa izlažiranim većim grudima, slojevima šminke koje moraš skidati špahtlom? – Nе! Da li bi moralo postojati više interesantnih uloga za žene? – Dа! Mislim li da bi konačno trebalo biti normalno da sve izgledamo drugačije, a ne kao stalno ponavljajuća muška fantazija? – Dа! Mislim da žena ne mora biti uvek seksi da bi zaslužila da bude na filmskom platnu i da se seksepilnost javlja u mnogim oblicima. Lepota je zaista u oku posmatrača“, govori u intervjuu za Lupigu slavna glumica Emily Beecham. Odavno je prerasla mini uloge i danas uživa slavu, pre svega zahvaljujući uspehu serije „Into the Badlands“. No, karijeru je započela ulogom u britansko-kanadskoj televizijskoj mini seriji „Bon Voyage“, a u svojoj prvoj filmskoj ulozi izgovara svega nekoliko replika pre nego što se pretvori u kanibalsku beštiju.

„O takvim temama se ne govori. One su prosto nezamislive. Moji roditelji su i dalje u Iranu i još nisu videli film. Pre ili kasnije će ga čitav uži i širi krug rodbine u Iranu videti i stvarno sam znatiželjan kako će odreagirati. Oni su opušteni po prirodi, ali ipak...“, kaže u razgovoru za Lupigu Ali Soozandeh, režiser čije je ime odjeknulo posle prošlogodišnje premijere njegovog prvog dugometražnog filma „Tehran Taboo“ u sekciji „Internacionalni tjedan kritičara“ u Cannesu. Hrabar i beskompromisan, film gledatelju razbija predrasude o onome što je do tada mislio da zna o Iranu i pred njegovim očima se razvija priča o svetu ilegalnih abortusa i krpljenja himena, tajnih klubova u kojima se konzumiraju alkohol i droge, sudija koji seksom ucenjuju žene da bi presudili u njihovu korist i manje-više otvorene prostitucije. „U gradu s osam milijuna stanovnika uvek se pronađe način da se prekrše zakoni“, primjećuje Ali Soozandeh.

„Historijski revizionizam nije nikakvo jednostavno retuširanje historijskih činjenica, nikakva kontrafaktička izmišljotina koja se može osporiti činjeničnom argumentacijom, nego mehanizam vladanja koji svoje efekte najuspješnije postiže općom dehistorizacijom i depolitizacijom društvenih odnosa, koji nam se pojavljuju samo još u formi neprekidnog sukoba različitih kulturnih identiteta“, kaže Boris Buden, filozof, kritičar kulture, publicista i prevodilac. Sa Budenom razgovaramo na temu fašizma, revolucije, istorijskog sećanja, postkomunističkog odnosa prema prošlosti, razgovara pri čemu su dotaknuti neki od ključnih problema koji rekapituliraju celokupnu teorijsku aktivnost Borisa Budena, a to su pre svega ideologija tranzicije, jezičke politike, prevođenje, tj. odnos jezika, politike i kulture. Razgovor je vodio Saša Hrnjez, filozof i prevodilac, trenutno istraživač na Italijanskom institutu za filozofske studije u Napulju.

"Nikom normalnom ne može biti drago kad počne rat. No, kad rat počne, onda ga treba znati voditi, treba u rukama držati situaciju i planirati ona borbena djelovanja koja daju najveće efekte. Nažalost, u ovom našem ratu često nije bilo tako: uzimali su pravo da naređuju i oni koji to nisu trebali raditi. Glavni stožer jest bio nekakav centralni organ koji je planirao i rukovodio, ali se radilo i mimo njega. Bilo je dosta paravojnih institucija koje su češće ometale, nego što su pomagale pametnom izvođenju borbenih aktivnosti", kazao je Petar Stipetić Ivici Đikiću u intervjuu objavljenom 10. ožujka 2001. u Feral Tribuneu. Ponovo ga objavljujemo povodom smrti generala, koji kao mladić nije sanjao da će biti vojnik, već - graditelj. "Htio sam upisati građevinu, ali trebalo je osigurati stipendiju što ja nisam mogao, a roditelji nisu imali sredstava da me financiraju. Tako sam se, s grupom ogulinskih maturanata, odlučio javiti na natječaj za Vojnu akademiju."

Povodom Dana žena donosimo vam antifeministički intervju s domaćicom, majkom i radnicom Vanessom Vasić Janeković. Ona je, što je manje bitno, magistra londonskog sveučilišta Kingston i alumna njihovog Centra za istraživanje moderne europske filozofije (Centre for Research in Modern European Philosophy, CRMEP), ratna izvjestiteljica iz vremena krvavih sukoba koji su popratili raspad Jugoslavije, suosnivačica tuzlanskog Radničkog univerziteta, filozofkinja, teoretičarka, aktivistica, umjetnica... Budući da su u našem društvu žene jedva dvoznamenkastim postotkom zastupljene u najvišim predstavničkim tijelima; da se dobro zna da im je mjesto u kuhinji pa 80 posto muškaraca ni ne pomišlja da im pomogne u kućanskim poslovima, a s utjecajnih i institucionalnih adresa im se savjetuje da ne cinkaju muževe kad ih tuku, jer je to tako u braku, red je da i Lupiga pogleda istini u oči i stane u obranu patrijarhata pa napadne feminizam provjerenim tezama. A ako i nisu provjerene, mora da su točne, jer su toliko puta ponovljene.

„Što biste učinili da ste 'na pet minuta' ministar kulture u Hrvatskoj“, pitamo proslavljenog kazališnog redatelja, Paola Magellija i odmah dobijamo jasan odgovor. „Mislim da bih upravo toliko i bio, pet minuta i ni trena više. (Smijeh) Naime, na ovim prostorima se najbolje ideje brzo izvitopere, nigdje se ne kradu tako uspješno kao ovdje i plašim se da bi mi ubrzo postavili uvredljivo pitanje koje sam svojedobno čuo i u Beogradu: 'A zašto si ti došao ovdje?'“, odgovara Magelli. Na dogovoren termin intervjua stigao je kao da je upravo “sjahao s bengalskog tigra”. Istovremeno vodeći nekoliko razgovora, živo gestikulirajući i kršeći prste, ostavljao je dojam čovjeka u kojem se odvija neobuzdan sukob prirodnih sila. Govoreći o kazalištu predlaže da se vratimo na prapočetak teatra. „Igrajmo za sebe i one koje zanima kazalište, neka viđenje predstave plate komadom kruha i voćem“, kaže Magelli i zaključuje kako je teatar u Hrvatskoj kao ukleta kuća u kojoj duhovi prošlosti progone jedan drugog.