BIJELA ŽENA U CRNOJ REVOLUCIJI

„Mučenja i pritisci su me samo učinili još jačom“

ritn by: Dejan Kožul | 02.08.2018.
BIJELA ŽENA U CRNOJ REVOLUCIJI: „Mučenja i pritisci su me samo učinili još jačom“
„Nisam. Ni malo nisam“, odgovorit će, kao iz topa, Shirley Gunn na Lupigino pitanje je li danas zadovoljna rezultatima žestoke borbe protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici, a u kojoj je aktivno sudjelovala. Shirley Gunn kao žena, i to bijela, bila je neobična pojava u revoluciji koja je iz korijena željela promijeniti jug Afrike. Tih je godina bila zatvarana, progonjena, mučena, pokušali su je ubiti, pa joj oduzeli bebu, ali sve ju je to, kako sama kaže u razgovoru za Lupigu, samo dodatno ojačalo. Već kao djevojka u dvadesetim godinama uključila se u Afrički nacionalni kongres te je prvo radila u političkom undergroundu, a onda i u vojnom, kada su shvatili da je jedina šansa za promjenu uzimanje oružja u ruke. „Bila sam spremna da za tu viziju dam i svoj život. I davala sam ga“, kaže Shirley u svojoj ispovijesti.

Izlizana je fraza da revolucija jede svoju djecu. To se posebno odnosilo na one koji su uz revolucije bili srcem, bez prethodne računice. Simbol borbe za jednaka prava crnaca u Južnoafričkoj Republici, ali i prava svih crnaca na kontinentu bio je svakako Nelson Mandela, a prošlog mjeseca Svijet je obilježio 100 godina od njegovog rođenja. 

O Mandeli su snimani filmovi, spjevavani su epovi, a i zaslužio je. Gotovo tri desetljeća proveo je po zatvorima da bi na kraju slavodobitno iz njega i izašao, nakon što je aparthejd i službeno ukinut. Južnoafrička Republika, kao i Afrika nisu postale bolje mjesto za život. Barem ne onako kako su revolucionari i revolucionarke to zamišljali/e. 

O tome kako je izgledala ta borba iznutra, te što je od nje ostalo svjedoči za Lupigu Shirley Gunn. Dakle, em žena, em bijela. Sve ono što nam svakako nije prvo na umu kada spomenemo borbu protiv rasizma, odnosno aparthejda u Južnoj Africi. Shirley je vodila višestruke bitke. Uvijek u manjini, ali nikada to nije bio razlog da se povuče. Danas je direktorica Media centra za ljudska prava iz Johannesburga i ovo je njena priča. 

Shirley Gunn
"Mrzili su me, mrzili su moju hrabrost, a mučenje i pritisci su me učinili još jačom" - Shirley Gunn (FOTO: Nenad Vukosavljević)

Možete li čitateljima Lupige reći nešto više o tome kako ste postali antiaparthejd aktivistica? Doista je čudno, rijetko čuti da je bjelkinja tako žestoko bila uključena u tu borbu? Uz to još i žena. Takve kao vi ovdje redovno proglašavaju vješticama i izdajnicama roda. Pretpostavljam da je tako bilo i sa vama?

- Hvala vam za to pitanje. Odlično je i rado ću odgovoriti. Rođena sam u bijeloj porodici srednjeg staleža. Većina članova moje obitelji bili su medicinski radnici. I od ranih godina, još dok sam išla u osnovnu školu primjećivala sam nepravdu u mojoj zemlji. Više razloga je bilo zašto sam se izložila tome. Bila sam radoznala, a za drugo trebam zahvaliti svojoj mami koja me vodila da radim s njom kao medicinska sestra. Odlazile smo na put u najudaljenije krajeve Capetowna i više puta sam se uvjerila da je crno stanovništvo toliko siromašno i da ti ljudi nisu imali nikakav pristup medicinskoj skrbi. Umirali su u hladnoći. To sam kao malo dijete vidjela. Bitno je reći i da sam išla u jednu katoličku školu gdje nisam bila izložena uobičajenoj propagandi kojoj su bila izložena druga djeca. Nismo bili izloženi tom kršćanskom, nacionalnom obrazovanju koje je nametala vlada aparthejda. Išla sam u drugačije škole gdje su nas učili razlikama između dobra i zla i tome da ćemo mi kao ljudi morati praviti izbore hoćemo li biti s tlačiteljima ili ćemo se pobuniti protiv njih. 

Kako je izgledao taj proces koji vas je doveo do pobunjenice? 

- Regrutirana sam u Afrički nacionalni kongres (ANC) u svojim ranim dvadesetima. Prvo sam radila u političkom undergroundu, a onda i u vojnom, u Narodnoj vojsci ANC. Godinama sam trenirana po kampovima na Kubi i u Angoli. Onda su me vratili u zemlju gdje sam radila sve dok nas nisu raspustili kao vojsku, odnosno dok nismo predali oružje. Imali smo izbor - integrirati se u nove južnoafričke obrambene snage ili se povući pa nastaviti živjeti živote kao civili. Sve to je bilo nešto prije 1994. godine.

Je li bilo šanse da se izabere drugi način borbe, a da nije nasilan? Može li se uopće nenasiljem odgovoriti na nasilje? 

- Bila je to drastična odluka, to da se uzme oružje. Kao što sam rekla, krenula sam u političkom undergroundu. Pokušavala sam ljudima u ruralnim sredinama objasniti u kakvom problemu se nalazi ova zemlja, kako je mijenjati i govorila o slobodi, o onome za što se borimo i viziji koju imamo za Južnu Afriku u našim mislima i srcima. To je bila ta vrsta posla. Ali dođe vrijeme kad su neki od nas morali da poduzmu drastičnije mjere i ja sam bila spremna za to. Bila sam spremna da za tu viziju dam i svoj život. I davala sam ga. Vjerujte mi da tada namjera sigurnosne policije nikako nije bila da sada razgovaram s vama. Meni je smještano, proganjana sam, bilo je pokušaja ubojstva ... Mogu samo reći "hvala" kubanskim službama što sam uspjela preživjeti u takvoj situaciji. Tamo sam naučila kako preživjeti takve stvari.

Shirley Gunn
U vrijeme kada je naša sugovornica bila zatvorena organizirani su prosvjedi za njeno puštanje na slobodu (FOTO: Independent) 

I to kao bijelkinja, žena još. Siguran sam da nigdje nisu gledali blagonaklono na vas. 

- Naravno. Služenje u vojsci je teško kad si žena i gdje si manjina u svakom pogledu. U kampu u Angoli je bilo oko 90 ljudi od čega svega pet žena i ja sam bila jedina bijela žena. Moj identitet je morao biti zaštićen kako bih se mogla vratiti u zemlju bez da budem previše izložena, ali svakako upadaš u oči. Upadaš u oči kao žena. A kamp je vrlo neprirodno mjesto. Tu nema porodica. Jako je malo žena i konstantno ste izloženi raznim "ponudama" od drugih muškaraca. Morate stalno biti uz oružje i izbjegavati situaciju u kojoj bi vas mogli iskoristiti. Postojao je stalan pritisak. Kad sam prvi put napuštala zemlju napuštala sam je ilegalno, u prikolici kamiona, ispod kupusa. Prvi kontakt s nekim iz ANC-a sam imala u Botswani. Muškarac s kojim sam se našla me pitao koga pratim. Meni je to bilo čudno pitanje, ali je sasvim jednostavno. On se pitao za kim sam došla, tko mi je bio dečko koji je možda prije mene pobjegao u Botswanu i za kojim sam ja došla. Žene su u toj mjeri bile degradirane. Mislili su da nismo posvećene, da nismo sposobne i da nisu mogle i željele dati život kao što sam ga ja bila spremna dati.

Tri puta ste završavali u zatvoru. Prvi put 1985. godine zbog antiaparthejd aktivnosti, a tek što ste regrutirani u to vojno krilo ANC?

- Da, na 130 dana. Bilo je to teško vrijeme. Ispitivao me veliki broj policajaca i sigurnosnjaka, a tretirali su me kao potpunu izdajnicu. Mrzili su me, mrzili su moju hrabrost. Stvarno je bilo teško izdržati taj pritisak, ali nisam surađivala s njima kao što su htjeli. Hvala, ali nisam. Sačuvala sam svoj fanatizam. Mučenje i pritisci su me učinili još jačom. Neki ljudi su iz toga izašli ranjeni, plašljivi, ali ja to nisam mogla. To bi bilo samoubojstvo. Izašla sam snažnija. Prvo što sam rekla medijima nakon svega, jeste to da sada imam željezne kosti. Umjesto da me oslabe, što su željeli, učinili su me snažnijom. 

Naredni put ste uhapšeni 1990. godine. Optužili su vas da ste bombardirali sjedište južnoafričkog crkvenog savjeta. Tad ste imali i bebu? 

- Uhapšena sam dok sam još dojila bebu. Tajna policija me pokušala slomiti tako što su mi oduzeli sina. Oduzeli su mi bebu i smjestili je sa napuštenom djecom pa su je snimali i puštali mi snimke i govorili kako sam grozna jer ne želim da surađujem sa njima. Kao da bi mi, da sam htjela da surađujem, dijete bilo vraćeno. Hvala mojim odvjetnicima koji su se suprotstavili i na sudu su dobili spor. Vratili su mi sina, ali se nekoliko dana kasnije jako razbolio. Nestajao mi je pred očima. Imao je kroničnu dijareju. Mislila sam da je djetetu namjerno dana neka virusna infekcija. Ipak, izvukao se i moj Haroon je danas uspješan umjetnik. 

Shirley Gunn
"Ogroman je gap između ljudi u parlamentu i onih koji žive u mojoj zemlji" (FOTO: Nenad Vukosavljević)

Jeste li ikad razmišljali, posebno za brijeme boravka u zatvoru, da se povučete?

- Ne. Moja posvećenost se nikad nije dovodila u pitanje. Bila sam sve bjesnija, u stvari. Pogotovo nakon puštanja Mandele, otvaranja vrata i drugim ljudima. A ja sam bila još u zatvoru. To je bila klima u kojoj su me mučili. Vrlo bizarna. Postajala sam sve bjesnija. Sad i na članove pokreta jer ništa nisu učinili kad je bio najpotrebnije. Najbliža zajednica me podržavala, moja majka, ali ANC kao pokret nije učinio dovoljno. 

Ni nakon 1990. godine stvari nisu bile postale puno bolje? 

- Kao što sam rekla, imala sam opciju da se integriramo u nove južnoafričke sigurnosne snage. Ja sam 1993. godine dobila i kćerku, a imala sam i sina koji je još patio od stresa nakon razdvajanja. Nisam se vidjela u tim novim strukturama, ali odlučila sam da odem u Pretoriju, autobusom s drugim vojnicima. Sve to je uredila jedna osoba iz ANC-a, rekavši da će sve biti u redu, da ću malo povratiti snagu i vidjeti gdje se uklapam u novoj situaciji. Rekli su mi da su im potrebne žene poput mene, žene koje će oblikovati nove sigurnosne snage. Rekli su mi da ne odbacujem ideju da se integriram. Imala sam te riječi na umu i krenula vidjeti što mogu učiniti. Oni čiji su životi oduzeti to nisu mogli učiniti. Sljedeće što se dogodilo je to da su neki bijeli vojnici ušli u autobus i rekli mi da siđem. Rekla sam da ne silazim i da idem do nekadašnjeg kampa, što je dugačka vožnja. Pogledao me, izašao iz autobusa i nakon što je tri puta obišao autobus rekao mi da će me uhapsiti ako ne izađem. Tad je Haroon počeo histerizirati kad je čuo riječ: "uhapsiti". Nisam ga nikako mogla smiriti i morala sam izaći iz autobusa. U tom trenutku se nešto u meni prelomilo. Shvatila sam na kraju da sam sama. Da moram skupiti komadiće života i da se neću integrirati, da neću prihvatiti taj bulling. Tako sam počela taj dio života koji nije uključen u vojne strukture nego u NGO sektoru. 

Jeste li na kraju zadovoljni rezultatima borbe, nakon svega što se prošli? 

- Nisam. Ni malo. Nije bilo prave nacionalne diskusije o programu razvoja za što su mnogi ljudi glasali 1994. godine, za vrijednosti boraca za slobodu. Odjednom smo samo usvojili još jednu makroekonomsku politiku. To nas je upropastilo. Nisam sretna. Sve je vrlo razočaravajuće. Tokom godina bili smo posvećeni demokraciji, ali ne znam jesu li oni koji su na privilegiranim pozicijama i koji donose odluke uključeni u to što su potrebe građana. Toliki je gap između ljudi u parlamentu i onih koji žive ovdje. To je razočaravajuće. Pokušavam sagraditi mostove među njima, utjecati na one koji donose odluke kako bi osjetili potrebe građana i kako bi građani zaista imali moć. Ali, to je na kraju beskonačna bitka jer previše je i korupcije.

Kolika je odgovornost Europe za aparthejd? Smatrate li da je učinjeno dovoljno kako bi se on spriječio? 

- Divna stvar kod ljudi koji vole slobodu je što oni postoje svuda. Imali smo divnu podršku širom svijeta tokom mračnog perioda aparthejda. Skandinavske zemlje su bile posebno dobre, ali isto tako i druge europske zemlje. ANC je kao underground organizacija imala svoje baze po Europi. Nije bila toliko underground van zemlje, koliko unutar, jer je bila zabranjena, baš kao i komunistička partija. Imali smo veliku podršku. Suočavali smo se, ne samo s aparthejdom, već i s posebnom strukturom nasilja koja bi se mogla nazvati rasnim kapitalizmom. Naravno da su postojali oportunisti koji su trgovali oružjem, koji su podržavali režim na različite načine. To je bila šansa za kapitaliste, ali imali smo jaku podršku ljudi koji vole slobodu širom svijeta i to ne smijemo zaboraviti.

Koliko znam tadašnja Jugoslavija je neformalno podržavala ANC? 

- Da i postojao je veliki broj ljudi iz Jugoslavije koji su nas podržavali i koji su nam nudili obuku. Zahvalni smo za ogromnu podršku tokom godina koju smo imali. Zahvalna sam i onima koji čitaju ovo, a koji vide kroz propagandu režima u kojima žive. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nenad Vukosavljević

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije