RAZGOVOR S AUTORICOM FILMA „SNAJKA

DNEVNIK OČEKIVANJA“: „Nove generacije mogu napraviti promjenu“

ritn by: Lupiga.Com | 23.12.2023.
RAZGOVOR S AUTORICOM FILMA „SNAJKA: DNEVNIK OČEKIVANJA“: „Nove generacije mogu napraviti promjenu“
Ona je iz Hrvatske, a on s Kosova. Njihova ljubav se rodila u srcu Slovenije – Ljubljani. Prije nešto više od 11 godina, Tea Vidović u slovenskoj prijestolnici upoznaje Mirsada Dalipija. Dogodilo se to na radionici teatra potlačenih. I tu se iznjedrila ljubav koja će godinama kasnije biti ovjekovječena na filmskoj traci. "Mi smo se upoznali na temelju naših vrijednosti. Onda su se u naš život počele uplitati familije i društvo. To je bilo trnje koje nas je ometalo da se naša veza razvija. Ovdje je bilo normalno jedno, a tamo je bilo normalno nešto drugo. Kroz cijeli taj proces je bilo neko otkrivanje. Osim čina koji sam morala iznijeti njegov baki s rukama, na svadbi nisam znala što je kolo, kada se mora plesati, s kime, pa su se znali dogoditi i momenti ljutnje, jer mi na kraju nitko ništa nije govorio kako trebam nešto uraditi. U montaži sam vidjela da se za vrijeme plesanja smijem, a druge snajke nisu, što ni ja nisam trebala", govori nam Tea.

Ona je iz Hrvatske, a on s Kosova. Njihova ljubav se rodila u srcu Slovenije – Ljubljani. Prije nešto više od jedanaest godina, Zagrepčanka Tea Vidović u slovenskoj prijestolnici upoznaje Mirsada Dalipija. Dogodilo se to na forumu, odnosno radionici teatra potlačenih. I tu se iznjedrila ljubav koja će godinama kasnije biti ovjekovječena na filmskoj traci.

Zapravo ideja se razvija krajem 2013. godine, nakon što se Tea Vidović prijavila na Restartovu školu dokumentarnog filma u Zagrebu. U procesu učenja kroz rad s kamerama, polaznici su uglavnom uzimali motive iz svakodnevnice. Redateljica i glavna junakinja hvaljenog dokumentarca „Snajka: Dnevnik očekivanja“, Tea Vidović, danas Vidović Dalipi, na početku razgovora za Lupigu kaže da je u završnoj vježbi škole uzela motiv haljine. Cijeli modus operandi ovog operativno-opservacijskog dokumentarca zasnovan je na tom odjevnom predmetu. O estetici i modi ovdje nema ni riječi, iako se ta haljina nalazi na plakatu filma. Ona predstavlja kosovsku tradicionalnu nošnju i nosi se na svadbama, a kroz godine motivi i boje se na njoj mijenjaju. Haljina je zapravo simbol pripadanja jednoj obitelji i njome se predstavlja obitelj iz koje se dolazi. Autorica filma nam otkriva kako je, nakon završetka Restartove škole, producent Oliver Sertić, koji joj je bio mentor, ponudio da nastave dalje raditi i tako je počeo proces snimanja filma o Tei, Mirsadu i njihovoj kćerki Fridi.

„Ta haljina mi je bila trn u oku. Ja nisam tamo, ne idem na te svadbe, to je jako skupo, njegova obitelj nema novaca za to i u principu sam se pitala čemu to sve. I to neko pripadanje, kao da te netko posjeduje. Kada sam vidjele neke druge snajke koje odlaze posjećivati članove obitelji pa stoje tamo kao lutke, pa ih se gleda, nekako se ja u tome nisam osjećala ugodno“, objašnjava nam Tea Vidović Dalipi.

Dokumentarac ipak ima sretan završetak. Nemojte misliti da je ovo spoiler, jer u ovih sat i petnaest minuta ovdje se ne svira „obična ljubavna pjesma“. Tu je riječ o jednoj ne tako sanjarskoj i zanesenjačkoj unisonoj temi. A to je tradicija. Mirsad i Tea, nalaze se na pragu slobode i normi, straha od nepoznatog i razumijevanja, ponosa i predrasuda, te pregršt stereotipa. Traže balans na kulturološkom rascjepu obiteljskih tradicija. Na ivici kako ostati svoj i autentičan, pokušavaju naći rješenje da ispoštuju običaje stare stotine godina, iako ne podliježu tradiciji. Dokumentarac o hrvatsko-romskom paru sniman je u Zagrebu i Zaprešiću te kosovskim gradovima Lipljanu i Ferizaju, znanom i kao Uroševac. Kako su se s hrvatsko-romskom tradicijom Mirsad i Tea izborili za vrijeme snimanja filma, i kako se nose s time danas, za Lupigu je svoju priču podijelila redateljica filma – Tea Vidović Dalipi. 

Koje su to kulturološke razlike Kosova i Hrvatske koje ste primijetili za vrijeme snimanja filma?

- Mi smo se upoznali na temelju naših vrijednosti. Onda su se u naš život počele uplitati familije i društvo. To je bilo trnje koje nas je ometalo da se naša veza razvija. Ovdje je bilo normalno jedno, a tamo je bilo normalno nešto drugo. Kroz cijeli taj proces je bilo neko otkrivanje. Osim čina koji sam morala iznijeti njegov baki s rukama, na svadbi nisam znala što je kolo, kada se mora plesati, s kime, pa su se znali dogoditi i momenti ljutnje, jer mi na kraju nitko ništa nije govorio kako trebam nešto uraditi. U procesu montaže sam vidjela da sam se za vrijeme plesanja smijala, a druge snajke nisu, što ni ja nisam trebala.

S obzirom da ste se suprotstavili tradiciji, koliki je to utjecaj imalo na vašeg muža Mirsada koji dolazi iz vrlo tradicionalne sredine? 

- Ja sam mnogo privilegiranija od Mirsada i mnogo toga sam otkrivala kroz naš odnos. Utjecala je i njegova perspektiva. Tijekom svog rada u Centru za mirovne studije puno sam radila s muškarcima migrantima koji su dolazili u Hrvatsku. Mladi muškarci su nosili teret tradicije koji moraju ostvariti prema svojim roditeljima, majkama ponajprije, što je nešto s čime se i Mirsad nosi. To je jako utkano kroz osobu i jako je teško izaći iz toga.

Snajka: Dnevnik očekivanja
Plakat FILMA (ILUSTRACIJA: Restart)

Kada govorimo o položaju žena, smatrate li da je prisutniji patrijarhat na Kosovu nego u Hrvatskoj?

- Ja bih rekla da ovisi o krugovima i balonima u kojima živimo. Kada bih pričala s prijateljicama koje žive u drugim krajevima Hrvatske, rekle bi mi „pa, toga imaš i u Hrvatskoj“, samo se ja s time nisam susretala. Snajka bi se zapravo trebala useliti u kuću svekrve i u principu ući u ulogu sluškinje, što se na moju sreću, a na žalost Mirsadove majke, nije dogodilo. Vrlo je bilo jasno da ja neću ući u tu ulogu. Naravno, ja sam na Kosovu vidjela žene i koje su emancipirane i koje rade na transformaciji tradicije, a ima djevojaka koje su jako utkane u tradiciju. 

Vratimo se ponovno na Mirsada. Kao pripadnik manjine, s čime mu se bile najteže izboriti dolaskom u Zagreb? 

 - Mislim da je to osjećaj nepripadanja nigdje. Niti pripadaš tamo, niti pripadaš ovdje. Iako, sjećam se jednog trenutka kada smo se jedno ljeto vratili s Kosova i kada je on predahnuo te rekao „konačno sam doma“. Bilo mi je interesantno vidjeti da Zagreb počinje osjećati kao svoj dom. Mislim da je već i navikao na tu predrasudu da je vidno drugačiji, jednostavno ne možeš se sakriti. Ali naučio se nositi s time u životu. Stvorili smo život u balonu koji je ugodan i lagodan. 

Možete li usporediti razinu ksenofobije i rasizma prije deset godina, kada ste počeli snimati film i sada? Je li se što promijenilo? 

- Ja bih rekla da je najveći problem na institucionalnoj razini. Institucionalni rasizam u domeni prava, ostvarenja i dodjeljivanja prava i prakticiranja politika. Znam s kojim grčem Mirsad odlazi u institucije kada treba ostvariti određena prava. I meni je teško jer znam što me čeka, a kamoli njemu. Znam da je uskakao i drugima da im pomogne u ostvarenju njihovih prava i slično. U tom segmentu dosta kaskamo i ne postoji politička volja u Hrvatskoj da se radi na tome. Na Kosovu o tome ne znam toliko, ali kroz snimanje filma sam čula da zavisi od grada do grada, ali postoji neka razlika kada pogledam kako je njegova obitelj živjela nekada, a kako živi sad. 

Snajka: Dnevnik očekivanja
Detalj iz filma (FOTO: Restart)

Kako komentirate reakciju javnosti i vama bliske sredine na film? 

- Svatko ima drugačiji doživljaj na to, ovisno od toga što očekuje od filma. Svjetska premijera filma je bila na Dokufestu u Prizrenu gdje je film dobio nagradu publike i gdje sam imala priliku pričati s ljudima iz dijaspore, onih koji žive na Kosovu, koji su dijelili svoju priču. Mirsadove sestre su rekle da im je nevjerojatno da film, koji progovara o romskoj manjini dobije nagradu, a to meni znači. Ima i tekstova koji pišu o nekakvim drugim očekivanjima od filma i što je taj film mogao biti, a nije. Svatko ima nekakav svoj pogled.

Razgovor ne bih htjeli završiti cliché porukom o ljubavi, ali smatrate li da ste ovim filmom mladima dali šansu da razmišljaju izvan okvira? 

- U sve to sam ušla vjerujući da ja mogu voditi tu borbu, ali borba se mora voditi zajedno, tako da je vrlo važno da razgovaramo i da nekako sagledavamo zajednički o tome kako se određeni segmenti mogu transformirati i mijenjati. Ja vidim da nove generacije mogu napraviti promjenu. To sam na Kosovu vidjela kod cura i žena, koje odbijaju te tradicionalne načine života, i čak odlaze iz brakova iz kojih nisu zadovoljne i sretne, iako to bude velika sramota za obitelj. S druge strane, populaciji koja je na poziciji moći i koja je privilegirana segment rasizma je nevidljiv i trebaju ga osvijestiti. Čak i minorni komentar je bolan, stoga je važno promišljati na koji način djelujemo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Restart


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

    09.04.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

  2. SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

    02.04.2024.

    Bojan Tončić

    SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

  3. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije