RAZGOVOR - ZORAN MARINOVIĆ, RATNI FOTOREPORTER

Vidio sam apokalipsu i rukovao se s vragom

ritn by: Ivan Kegelj | 15.01.2016.
RAZGOVOR - ZORAN MARINOVIĆ, RATNI FOTOREPORTER: Vidio sam apokalipsu i rukovao se s vragom
"Nedavno sam se susreo s tri klinca, osamnaestogodišnjaka iz Francuske, koji su došli biti ratni izvjestitelji iz iračkog Sinjara. Kad smo došli u Sinjar mrtvi su još ležali po cesti. Bili su to manje-više ISIL-ovci. Na njima muhe, milijun muha, moraš se zamotati oko glave da ne osjetiš smrad. Malome koji je radio za Vice urednik je rekao: kakvi mrtvi, nama treba krv! Granica se samo pomiče. Nije dosta. Jedna talijanska reporterka napisala je o tome briljantnu reportažu s naslovom: "Francesca, twittaj nam o svom zarobljeništvu". To je to - Francesca, twittaj nam o svom zarobljeništvu. Uredništva traže krv. Foto aparat ili kamera moraju biti u istoj razini s puškom. Nikog više ne zanimaju ruševine. Ako nekoga i zanimaju, to će uzeti od agencije. Jutros imate Reutersove fotografije iz Aleppa za 25 dolara."

Dubrovčanin Zoran Marinović ratni je foto reporter koji je u minulih dvadeset godina izvještavao iz Afganistana, Liberije, Sierra Leonea, Columbie, DR Konga, Iraka, Sirije... Za svoj rad dobio je više prestižnih, međunarodnih i domaćih nagrada. Njegove fotografije s prvih linija fronta u Siriji i Iraku ili, recimo, fotografije iz zatvora u Kongu dokumentiraju komadiće pakla na zemlji. Marinović ih, između ostalog, objavljuje u najvećim svjetskim medijima, poput New York Timesa, National Geographica, Le Mondea... Također, svoje fotografije izlagao je u galerijama od New Yorka do Pariza. Jedna od njegovih posljednjih reportaža govori o životu i borbi kurdskih žena ratnica u Sinjaru, iračkom gradu koji je donedavno bio pod kontrolom džihadista ISIL-a. Za Novosti Marinović govori o ratnom reporterstvu, o opasnostima koje prate ovaj posao, o uredničkim politikama koje, tražeći meso i krv, pomjeraju granice i ratovima iz kojih je izvještavao. Između ostalog, o svom poslu će reći: "Mene u životu zanima samo fotografija, ne zanima me ništa drugo. To je jedina stvar koju želim raditi. Spreman sam zbog jedne dobre fotografije čučati na nekoj grani cijeli dan."

Kad ste se počeli baviti ratnim reporterstvom?

- Početak cijele te reporterske priče bio je prije dvadesetak godina. Bio je to, sasvim sigurno, eho ratova koji su se tu dogodili. Pripadam generaciji koja je odrasla na Natonal Geographicu. Čekao bih cijelo ljeto kad će mi doći stric iz Amerike i donijeti National Geografic. To je bilo to: gledaš te fotografije i želiš raditi nešto slično. Na početku karijere imao sam dosta sreće, napravio neke stvari koje su u medijima prepoznate kao dobar rezultat i to je bilo to. 

Iz kojih ste zemalja izveštavali na početku karijere?

- Uglavnom iz Afrike: građanski rat u Sierra Leoneu, zatim Kongo, Uganda i dalje...

Kako izgledaju pripreme za odlazak u ratna područja?

- Kontakti su najbitnija stvar u cijeloj priči. Na njima radite po mjesec dana prije puta. Pošaljete na desetine mailova fikserima, ljudima koji će vas voditi na terenu, kontaktirate sve službene adrese koje možete i tako dalje.

Fotoreporter na terenu (FOTO: Iz arhive Zorana Marinovića)

Što poduzimate za svoju sigurnost kad izvještavate iz zemalja u ratu?

- Pokušavam uvijek ići nekakvim legalnim putevima, biti u kontaktu sa zapovjednicima i medijima. Improvizaciju pokušavam svesti na minimum. Angažiram vozača i fiksera, kojima mogu vjerovati. Koliko god sam knjiga pročitao i naučio o nekoj zemlji, nikad ne mogu bolje od svog fiksera znati što se događa na terenu. Fikser je najbitnija stavka. On može prepoznati stvari koje vama ne predstavljaju ništa i morate mu beskrajno vjerovati. Fikseru definitivno dajete svoj život u ruke.

Koliko košta jedan dan fikserovog rada?

- Ima ih koji traže 500 dolara po danu, ali u prosjeku je to oko 200 dolara. U Siriji je stotinjak dolara dnevno, tamo je sve jeftinije. 

Događa li se da reportera njegov fikser proda?

 - Naravno da se događa. Sve je to dio ljudske prirode. Pazite, ljudi su kretali iz Libanona u Damask, pa bi osvanuli u Rastanu. Taksista vas proda za 500 dolara, ovaj kojem vas je prodao za vas uzme tisuću i tako dalje. Na kraju, da bi osvanuli kod ISIL-a, stranci su plaćani po 25 do 30 tisuća dolara. 

Nema spasa ako čovjek zaglavi kod ISIL-a?

- Znam da su neke vlade uspjele otkupiti svoje ljude. Sasvim sigurno znam da je francuska vlada otkupila svoja dva novinara. Neke zemlje poput Rusije ne otkupljuju. Japanci su za svoje novinare pokušavali platiti otkupninu pa nisu uspjeli. Znam da je Hrvatska isto pokušala stupiti u kontakt sa Sinajskim vilajetom kad je otet Tomislav Salopek, ali nije uspjelo. Može zvučati smiješno, ali ti ljudi nemaju ništa protiv vas osobno. U njihovim rukama postajete tek dio propagande.

Marinović sa borcima kurdske PKK (FOTO: Iz arhive Zorana Marinovića)

Ranije ste u razgovoru spomenuli da je na terenu izuzetno važno imati dobar automobil. 

- Da, jer automobil vam je jedina mogućnost bijega. Dakle, pick up, pogon na sva četiri kotača. Jer, kad nanjušite da se nešto događa, dobar auto je vaša jedina šansa. Bili smo, recimo, u selu koje drži kurdski PKK. Deset kilometara unaokolo nema ničeg; nema prvih linija fronta kakve su postojale u našim ratovima. Ako počne rokanje, auto je jedina šansa; da skočiš nazad u taj pick up i da te vozač sa stotinu kilometara na sat odveze što dalje. To je jedini način da ne budeš u tom selu u trenutku kad pomisliš da ne želiš tamo biti. 

Jeste li nekad bili u takvoj situaciji, da se nalazite na mjestu na kojem ne želite biti?

- Sad smo u Iraku, prema sirijskoj granici, snimali rokanje, ali ne ih mogao reći da nisam želio tamo biti. Snimaš, meci udaraju gore, a po kameri ti pada malter od zida. Ipak, nije to tako dramatično kao što se može činiti, jer ispred vas su vreće, nalazite se u nekom polubunkeru. U Kongu su nam, recimo, ubili prevoditelja. To je jedna od onih životnih situacija. Nas trojica smo bili za večerom, prevoditelj je u jednom trenutku htio zapaliti cigaretu, ali nitko od nas nije imao vatre. Izišao je vani, do rampe na kojoj je bio stražar. Kad mu je stražar zapalio, eksplodirala je bomba i ubila njih dvojicu. Dotrčali su nepalski vojnci UN-a, onda je roknula još jedna, bilo je dvanaest ranjenih. Dvadeset dana smo bili u bazi i nakon toga se vratili doma. Nismo snimili niti jednu jedinu fotografiju, niti jedan jedini minut videa. Bio je prevelik rizik izaći.  Bilo je to krivo mjesto i krivo vrijeme. Nemam neko iskustvo da je netko baš pucao na mene.

Ratna područja u Siriji i Iraku ispostavila su se kao jedan od najopasnijih novinarskih terena. 

- U sirijsko-iračkom ratu poginulo je oko 200 novinara. Nakon II. Svjetskog rata, to je rat s najviše poginulih novinara. Uglavnom ginu zbog neiskustva. U najkraćim crtama, granice za materijalima se pomiču, traži se sve ekskluzivnija, vruća i krvavija roba, a novinarski honorari za takve vrste izvještaja su sve manji i manji. Pojavljuju se generacije klinaca koji imaju od osamnaest do 25 godina. Oni često nemaju nikakav budžet, nego sve improviziraju, a improvizacija te lako može odvesti na vrlo opasna mjesta. A kad si tamo, ne možeš ništa promijeniti. Jednostavno osvaneš u Raqqi, a to je sjedište kalifata. Tamo postaješ dio propagande: narandžasti kombinezoni i video uratci snimljeni 4K tehnikom. 

Snajperist na radnom mjestu (FOTO: Zoran Marinović)

Životi ratnih reportera postaju sve jeftiniji. 

- U onom obliku u kojem ga mi poznajemo, novinarstvo završava svoju priču. Sad smo u međuprostoru, a čeka nas nova faza. Starije generacije još uvijek kupuju novine, ali klinci od dvanaest ne znaju što je to. S druge strane, tu je problem weba, gdje se ne može naplatiti sadržaj. U utrci koja predstoji novinari neće dobro stajati. Evo recimo, Reuters u Afganistanu uopće više nema svoje fotografe. Što se napravi? Daju pedeset jeftinih foto aparata vojnicima, kažu im da će aparate pokupiti za dvadeset dana i da će svako dobiti po stotinu dolara. Oni stave na automatiku i samo slikaju. Neka najmutnija, najgluplja fotografija može biti fora. Zašto bi slali nas, koji koštamo po nekoliko tisuća dolara, kad mogu sve dobiti za nekoliko stotina dolara. 

Napomenuli ste da uredništva traže sve krvaviju "robu". 

- Nedavno sam se susreo s tri klinca, osamnaestogodišnjaka iz Francuske, koji su došli biti ratni izvjestitelji iz iračkog Sinjara. Pitali su me mogu li ići sa mnom. Oni ne znaju ništa. Imaju foto aparatić, povratnu kartu iz Istanbula i žele snimati rokanje. To su mi rekli: mi želimo snimiti rokanje. To se naprosto ne radi tako. Pritom, ne mislim da su oni avanturisti. To su klinci koji su na početku svoje reporterske priče. Veći je problem u uredništvima. Kad smo došli u Sinjar mrtvi su još ležali po cesti. Bili su to manje-više ISIL-ovci. Na njima muhe, milijun muha, moraš se zamotati oko glave da ne osjetiš smrad. Malome koji je radio za Vice urednik je rekao: kakvi mrtvi, nama treba krv! Granica se samo pomiče. Nije dosta. Jedna talijanska reporterka napisala je o tome briljantnu reportažu s naslovom: "Francesca, twittaj nam o svom zarobljeništvu". To je to - Francesca, twittaj nam o svom zarobljeništvu. Uredništva traže krv. Foto aparat ili kamera moraju biti u istoj razini s puškom. Nikog više ne zanimaju ruševine. Ako nekoga i zanimaju, to će uzeti od agencije. Jutros imate Reutersove fotografije iz Aleppa za 25 dolara. 

Posljednja reportaža koju ste radili bila je ona sa kurdskim ženama ratnicama. 

-Jeste. Tvrdim da se one stvarno bore, a mogu reći da su one ujedno i dio propagande, pokušaja da se romantizira njihova borba. Što se te romantizacije tiče, najbolji je primjer Che Guevara. Bio sam s generalom koji je ubio Che Guevaru. Bio sam Guevarin fan: ideologija, borba, dao je svoj život i te stvari, a pozadina je bila potpuno drugačija. I on je bio vojnik, koji je radio dobre i loše stvari, bio i pozitivac i negativac, znao ubiti zatvorenika i tako dalje. Tipično za rat. Niti jedan nije crn i bijel. Kad je riječ o kurdskim ženama, jedan od razloga što ih se ističe definitivno je i taj što ih se džihadisti navodno boje. Ne znam koliko se stvarno boje da ih ubije žena? U tom slučaju, kaže se, oni ne idu u raj, a onda se gubi smisao džihada. Ne znam koliko u tome ima istine, da ih se ISIL-ovci naročito boje, ali neprestano slušam tu priču. 

Sirija (FOTO: Iz arhive Zorana Marinovića)

Jesu li ISIL-ovi borci uistinu fanatizirani do te mjere da ne mare za smrt?

- Među njima nisam bio, ali definitivno mogu reći da se njih svi boje. Pešmerge – regularna vojska iračkih kurda, koja ima tenkove i američku opremu -  definitivno se boje ISIL-a, odnosno respektiraju džihadiste kao vrlo ozbiljnu vojnu snagu. Pazite, u ISIL-u je 25 tisuća stranih boraca, ljudi koji tamo dođu i spale svoje putovnice, jer se vraćati ne namjeravaju. U pitanju su borci koji imaju dugogodišnje vojno iskustvo iz Pakistana, Afganistana, Somalije, Jemena... To su ljudi koji se znaju boriti. Kad sam bio u predgrađima Damaska, od 43 ubijenih ISIL-ovih vojnika koje sam tamo vidio bilo je 34 Čečena. 

Za kurdski PKK, vojne snage Kurdske radničke partije iz Turske, također kažete da su dobri borci. 

- Jesu. Oni su zaista motivirani za borbu i spremni su boriti se. Jezidi, kao najveće ISIL-ove žrtve u Iraku, definitivno simpatiziraju vojnike PKK, jer su ih oni i Sinjaru pokušavali spasiti, mada na kraju nisu uspjeli. Puno Jezida je poginulo u Sinjaru. Zanimljivo je za te Jezide: njih ISIL ne ubija kad ih uhvati, jer nemaju svoju svetu knjigu. Prema tome, oni su neki otpadnici koji u trenutku mogu birati: hoćeš li biti sunit ili ćeš biti mrtav? Šiite i Kurde odmah ubijaju. Nema nikakvih mogućnosti biranja. U Kuranu, naime, piše da nevjernici, otpadnici koji nemaju svoju svetu knjigu, imaju pravo birati. 

Dakle, dvije najmotiviranije vojske na tom području su PKK i ISIL, prva zadojena (komunističkom) ideologijom, a druga religijom. 

- Na temelju svojih iskustava mogu vam reći da je religija okidač, ali nije metak. Ubija nešto drugo. Mi smo se ovdje uvjerili u to. Kakve su razlike između sunita i šiita? Gotovo nikakve. Četvrti kalif jel bio Ali ili nije. 

Sirija (FOTO: Zoran Marinović)

Što je onda izvor motivacije ISIL-ovih boraca?

- Situacija na terenu je višeslojna, vrlo kompleksna. Bilo koja teorija o uzrocima sukoba na Bliskom istoku, pa čak i teorija zavjere može naći svoje utočište. Mene geopolitika u principu previše i ne zanima, tako da nisam netko tko bi na posebno pametan način mogao objasniti što se dolje događa. Najbolje objašnjenje bilo kojeg rata, koje sam ikad vidio - a bio sam u deset do petnaest ratova – jedan je sarajevski grafit. Bilo je napisano: Jebo narod majku svoju. Nikad niti jedna rečenica, niti jedna knjiga nije opisala rat bolje od toga.

Zašto?

- Novac odlazi i dolazi, cisterne nafte dolaze i prolaze, predsjednici i generali bilo kojih frakcija zajedno jedu i piju, a kad dođeš na prvu liniju, tamo jedni na druge pucaju neka tri jadnika, koja imaju dva kalašnjikova i uopće ne znaju što se zbiva. 

U razgovoru koji smo ranije vodili ocijenili ste da bi se sirijski kalifat mogao urušiti, da bi ISIL tamo uskoro mogao doživjeti poraz.

- Da, mislim da bi se sirijski kalifat mogao srušiti. Uporište ISIL-a je u Iraku. Mosul je ipak srce kalifata. ISIL je, između ostalog, proizvod iračkih sunita. U pitanju je njihov odgovor na represiju koja je počela nakon što je ubijen Sadam Husein i nakon što je kompletna njegova vojna vrhuška, od pukovnika do generala, ostala bez posla. Mislim da je ISIL u Siriji samo našao plodno tlo na kojem klica može rasti. Koalicijski udari puno su veći u Siriji, nego u Iraku, s tim da se s bombardiranjem u potpunosti ne slažem. Vidio sam jedan divan Guardianov naslov: Džihadiste treba bombardirati, ali knjigama. Bombe nikad nikome nisu donijele nešto dobro, a tek način na koji to rade Rusi špranca je nečeg što nije dobro, jer ti bombama zapravo proizvodiš još veće luđake. 

Djeca vojnici (FOTO: Zoran Marinović)

Kako to rade Rusi?

- Rusi su sasvim sigurno bombardiranjem ubili 500 do tisuću džihadista i vjerovatno pet do deset tisuća civila. Nas dvojica sjedimo tu, tamo padne bomba i ubije ti mamu, ćaću, brata, sestru... i što ti ostaje nego da pustiš bradu i odeš u rat. Treba znati da bombe ne ubijaju samo loše momke. Bombe ubijaju sve. 

Kao jedan od najopasnijih terena za rad ocijenili ste Kongo. 

- Još uvijek to tvrdim. U bilo kojem ratu postoji neki sistem i neki red. U Kongu je uvijek uključen i faktor kaosa. Potpunog kaosa. To je zemlja koja je bez ikakve kontrole, a jedan od najvećih problema Konga je što su i normalni ljudi postali nenormalni. Bliski istok je potpuno drugačija priča. Tamo su ljudi obrazovaniji, otvoreniji prema novim tehnologijama, ali kad ludilo zajaše brda i gradove... U Kongu rat traje dvadeset ili trideset godina, a to je brutalan rat, u kojem se ne sukobljavaju samo vojske, nego se sukobljavaju svi, a žrtve su najčešće civilne. Tamo su pobijeni milijuni ljudi. To je ogromna tragedija. Inače, valja znati da je Kongo jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. To je zemlja koja ima uran, koltan, dijamante, zlato, koja ima pitku vodu. Rijeka Kongo je jedna od najvećih zaliha pitke vode na svijetu. 

Kako se, makar minimalno, osigurati kad radite u Kongu?

- Moja je sreća da je u Kongu bio jedan izniman čovjek, Goran Jaman iz Splita, koji je bio u sastavu UN-a. To je čovjek koji mi je gotovo sve omogućio. Bez jako dobrih kontakata i bez direktnih kontakata sa generalima te priče se jednostavno ne mogu snimiti. Tebi određeni generali, pobunjeni ili nepobunjeni, to moraju dozvoliti. 

Vojnik, Kongo (FOTO:Zoran Marinović)

Tamo ste radili fotografije iz jednog od zatvora, za koje ste dobili međunarodno priznanje.  

- Zatvor u Kongu bio je vrlo zanimljivo iskustvo. To je komad pakla na zemlji. Tako bi to najbolje opisao. Nama je šef zatvora omogućio da unutra snimamo, a zanimljivo je da šef zatvorenika to nije dao. Na kraju se ispostavilo da šef zatvorenika, koji je i sam zatvorenik, ima jednaku moć kao i direktor zatvora. Tog šefa zatvoprenika zvali su ženeral Dioub. On je pripadnik notorne  Interahamwe milicije. To je Hutu milicija koja je u Ruandi i Kongu ubijala na stotine tisuća ljudi. "Ženeral" Diuf, inače, nije general po činu. On je general u zatvoru. On je tamo gospodar života i smrti, a i puno više od toga. Kad sam se našao tamo, iskoristio sam jednu polupriliku i počeo raditi te fotografije. One su se sve dogodile u petnaest, dvadeset minuta, dok "ženeral" nije shvatio što radim i tražio desetak, dvadeset tisuća dolara za snimanje. Tu smo prekinuli posao i kasnije se više uopće nije moglo ući unutra. Jedna od najluđih stvari koje sam tamo vidio je da čuvari ne čuvaju zatvorenike, nego čuvaju sebe od zatvorenika. Dogodilo se da je iz tog zatvora pobjeglo 800 ljudi. Kad smo izlazili vani šef zatvorenika izišao je s nama na parking, otišao u dućan preko puta, nešto kupio i vratio se nazad u zatvor. 

Pa što ga drži u zatvoru?

- Vjerovatno neki politički interesi; da bi se nešto pokazalo međunarodnoj zajednici. Njegovi šefovi – bivši pobunjeni generali, koji su sada službeni generali – na taj način pokazuju međunarodnoj zajednici da su voljni surađivati. Najbolji primjer toga je general Laurent Nkunda, koji je "zatvoren"  svojoj vili s bazenom. 

Kad ste objavili fotografije iz zatvora, napisali ste: tamo sam se rukovao s vragom. 

- Da. Taj zatvor, to je čista jeza. Pakao na zemlji. 

Zatvorenici u Kongu (FOTO: Zoran Marinović)

U Kongu ste radili i priču o djeci vojnicima. Kako ta djeca funkcioniraju? 

- Djecom je najlakše manipulirati i oni su naokrutniji vojnici. Problem je u tome što nema niti jednog afričkog generala koji ne koristi djecu. Od deset tih dječaka samo trojica prežive prvu godinu. Oni su na dnu brutalnog hranidbenog lanca i oni će napraviti što god im se kaže. 

Kako ste rekli, "nenormalne priče" najlakše je naći u Kongu. 

- Tamo je ludilo. Potpuno ludilo. Tamo imaš crnu magiju, djecu vojnike, generale, diktatore... Ti u Kongu možeš vidjeti ferrarija na cesti. Čovjek vozi ferrarija, a ne znam ima li cijeli Kongo stotinu kilometara asfalta. Najveći je paradoks taj što jedna mala zemlja, Ruanda, kontrolira Kongo, koji je ogroman. Walikale je brutalno zanimljiva priča, to je područje u kojem se kopa koltan. Walikale je pod potpunom kontrolom Tutsija iz Ruande. Predsjednik Konga tamo ne može doći. 

Koltan je jedan od najvažnijih resursa na svijetu. Koliko utjecaja na tamošnje sukobe imaju interesi zapadnih zemalja?

- Početak i kraj priče je u interesu. Motorola je 2011. godine uvezla sedam milijardi dolara koltana iz Konga, s tim da se on ne prikazuje kao koltan iz Konga. Taj koltan dobije papire u Ugandi, zemlji koja koltan uopće nema. Otamo se koltan proda u Singapur, pa iz Singapura ide u Hong Kong, a iz Hong Konga u Švedsku. Onda, recimo, finska Nokia dobije preko Švedske čisti koltan iz Hong Konga. A onda Finci, fini ljudi, grle drveće, vode pse na posao i u svoje mobitele stavljaju koltan koji su kopala djeca od sedam godina. Dijete dobije kanticu i lopaticu, uđe u rupu duboku dvadeset metara i dok ne napuni kanticu ne može izići vani. 

Dječak ratnik sa sestrom, Kongo (FOTO: Zoran Marinović)

Razvijene zemlje itekako su odgovorne za ono što se u Kongu događa.

- Apsolutno. To je cijena naših mobitela. Taj koltan služi za izradu procesora, zato što se sporo zagrijava. Cijena našeg načina života je pakao koji žive drugi ljudi. 

U zapadnim medijima vrlo rijetko možete naći problematiziranje te činjenice. 

- Nema interesa. Pogledajte jednu stvar: u isto vrijeme je počeo genocid u Srebrenici i genocid u Ruandi. Zapravo, bilo je mjesec dana razlike. U Srebrenici je poginulo od 7,5 do 8,5 tisuća ljudi, a u Ruandi ih je u stotinu dana poginulo 750 tisuća, Srebrenica je te godine na naslovnici New York Timesa bila trinaest puta, a Kongo dva puta. 

Bogatstvo je, dakle, prokletstvo Konga. 

- S punim pravom se može reći da je Kongo prokleto bogata zemlja. Tamo se događaju zastrašujuće stvari. Zanimljiv je podatak, koji vrlo često ponavljam: kad bilo tko u Hrvatskoj, u Europi ili svijetu kupi laptop ili mobitel, kupio je ujedno i deset metaka nekom od pobunjenih afričkih generala. Svaki laptop ili mobitel na svijetu imaju u sebi komad koltana iz Konga. Ta zemlja apsolutno je tamna mrlja na savjesti čovječanstva. Kongo je potvrda da ljudski život - bijeli, crni ili sivi - nije jednako vrijedan. Ljudski život ne vrijedi isto u Siriji, Kongu i Europi. 

Za koje mjesto bi mogli reći da je najgore mjesto koje ste posjetili?

- U Kongu sam se osjećao najnesigurnije. Ako te netko ubije na ulici ne postoji nikakva služba ili institucija koja će se pitati zašto je to netko napravio. Homs mi je bio jezovit. To je grad u kojem je živjelo nekoliko stotina tisuća ljudi, a sad je potpuno napušten. Mrtva tišina u gradu od pola milijuna ljudi, nema nigdje nikoga. To mi je bilo vrlo jezovito. Apokalipsa čovječe. 

Kongo (FOTO: Zoran Marinović)

Izdvajate li neku svoju fotografiju kao naročitu?

- Najviše me proganjaju fotografije koje nisam napravio. Onima koje sam napravio uvijek sam nezadovoljan. Recimo, u Kongu prema meni ide nekakav pick up, a na njemu trideset vojnika s ručnim bacačima. Taj pick up je u džungli izgledao kao nekakav jež. Imam foto aparat u ruci, koji samo trebam podići i napraviti fotografiju, ali znam da nakon tog klika dolazi problem. Taj problem može biti pedeset, može biti 500 dolara. Može biti pet minuta, može biti pet dana. E ta fotografija mi je najbolja koju sam ikad vidio. S vremenom mi je sve bolja i bolja. Sad bih dao tisuću dolara da sam je napravio. A da sam kliknuo možda ne bi bilo ništa: samo jedna obična, bezvezna fotografija.

Kako se nosite s prizorima koje ste gledali? 

- Moja savjest je čista i pokušavam je uvijek držati čistom. Ne zaboravljam da je to stvar mog izbora. Ja nisam netko kome se to desilo i tko je tu zatečen. Ja sam netko kome je to posao i jedina strast u životu. U svom tom neredu pokušavam se postaviti na način kao da nisam dio priče. Ja sam samo posmatrač. Koliko god da je to izlizana priča, tu vrijedi jedino pravilo: neuplitanje. Nisu to moji ratovi. Ja tu pokušavam nešto vidjeti, osjetiti i pokazati ljudima ljudima, ali to nisu moji ratovi. Najgori je problem kad sve završi. Kad prođe sve to, taj adrenalin, problem je vratiti se u kolotečinu: probuditi se ujutro, popiti kavu, kupiti kruh i mlijeko... To je definitivno najteže. Sad sam, po povratku, imao takvu situaciju: legnem u jedanaest sati navečer, probudim se u jedan. Podsvijest definitivno upija. Nisam mogao spavati. Zaspem u tri probudim se u pet, znaš kako: potpuno razbuđen, mogao bih odmah trčati i raditi sklekove. U Sinjaru smo spavali u nekoj napola izgorenoj zgradi. Spavao sam kao beba. 

Kažete da to nisu vaši ratovi, ali neizbježno je da steknete neke simpatije. 

- Uvijek. Svako od nas je subjektivan. Radeći s Kurdima, prema PKK sam gajio posebnu simpatiju. Zaista s tim mladim ljudima, koji imaju dobre namjere, možeš se poistovijetiti. Ali opet, na početku i na kraju – to nisu moji ratovi. 

Lupiga.Com

Razgovor sa Zoranom Marinovićem u skraćenom izdanju objavljen je u tjedniku Novosti.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

    18.07.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

  2. BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

    12.07.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

  3. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Još uvijek nas sahranjuju

    11.07.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Još uvijek nas sahranjuju

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije