INTERVJU - ŽARKO PAIĆ

„Nalik smo mahnitome Uliksu koji se vrti u krugu vlastitih fantazmi“

ritn by: Tatjana Gromača | 26.06.2018.
INTERVJU - ŽARKO PAIĆ: „Nalik smo mahnitome Uliksu koji se vrti u krugu vlastitih fantazmi“
„Strah od tzv. 'velike Europe' i gubitka suverenosti najprije ima formu paranoje, a tek onda prelazi u histeriju kao novu politiku nacionalne homogenizacije. Pogledajte kako Orbán određuje put istočne Europe i tzv. neliberalnih demokracija, što je besmisao jer je demokratska vladavina u Europi već od Grka određena pojmovima slobode i jednakosti građana (demosa), a nije pitanje etničkoga podrijetla i narodne volje koja se konstituira iz ideje kulture. No, ovdje je kultura puka ideologija nacije-države i njezina mita o moći i organskoj snazi od čina zasnivanja države do kraja svih stvari“, kaže u razgovoru za Lupigu Žarko Paić, filozof, sociolog i politolog, profesor estetike, teorije znanosti i novih medija na Sveučilištu u Zagrebu. S Paićem razgovaramo o slici stanja današnjeg života i čovjeka.

Nedavno je, u izdanju zagrebačkog nakladnika Litteris, objavljena knjiga Žarka Paića, filozofa, sociologa i politologa, profesora estetike, teorije znanosti i novih medija na Sveučilištu u Zagrebu, „Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja“. Ova se knjiga doživljava, kako izdavač napominje, kao „kapitalno djelo o razmjerima vladavine neoliberalnog kapitalizma u području informacijske ekonomije, oligarhijskog političkog poretka i postmoderne kulture spektakla“. 

Žarko Paić, inače i glavni urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti „Tvrđa“, autor je brojnih djela, među kojima se izdvajaju „Politika identiteta“, „Sloboda bez moći“, „Posthumano stanje“, „Slika bez svijeta“, „Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost“, „Totalitarizam?“… 

Upravo objavljena studija „Doba oligarhije“ u sebi prožima istraživanja o političkoj budućnosti Europe sa stajališta njezina promišljanja iz pojma kulture, „političke teologije“ i novih pokušaja filozofije politike i političkih znanosti u radovima nekih od značajnih europskih filozofa, podastirući ujedno jedan ozbiljan i temeljit presjek, sliku stanja današnjeg života i čovjeka. 

Žarko Paić
"Svi smo postali hibridni navjestitelji 'nove apokalipse'" - Žarko Paić (FOTO: Sanjam knjige u Puli)

Način na koji „jedrite“ kroz suvremenu filozofsku misao, i onu najaktualniju, i kako je povezujete s vlastitim analizama u interpretaciji trenutne slike svijeta, i svijeta koji je nadolazeći, impresivan je. Kako vidite sebe kao filozofa? Niste filozof – interpret, ili samo sveučilišni profesor i tumač, niste antifilozof, poput Nietzschea, Kierkegaarda, Wittgensteina ili Lacana, koje spominjete u svojoj, obimnoj i važnoj knjizi. Po obrazovanju i obuhvatnosti pogleda ste filozof, sociolog, politolog, bavite se i teorijama estetike… Kako vidite, gdje smještate vlastiti teorijski rad, kako biste ga približili čitateljima koji nisu toliko upoznati sa onim što radite?

- Filozofija je događaj slobode iz biti mišljenja. Bez vlastita udjela u tom događaju otvorenosti, kada se zbiva ono isto što povezuje kazivanje jezika i bljesak svijeta, sve ostaje pusto i prazno. Štoviše, bez egzistencijalnoga odgovora pojedinca na pitanje o mogućnostima povijesnoga bitka i njegove radikalne promjene ne postoji razlog za smisleno življenje. Filozof je rijetka biljka. Živi na samotnim vrhuncima i razvija se u izdvojenosti od masa, govorio je Nietzsche. U mojem slučaju stvari stoje ovako. Nikad me nije zanimala dioba i „uskladištenje“ onoga što činim u mišljenju suvremenosti u neke datoteke klasično poredanih disciplina. Uostalom, sve je to već rastemeljeno u djelima Marxa, Nietzscha i Kierkegaarda, a potom u 20. stoljeću u Heideggera i Wittgensteina, te naposljetku u slučaju najbližih svjedoka ulaska u doba tehnosfere kao što su to Deleuze, Simondon i Flusser. Što znači misliti vlastito vrijeme ako ono više nema značajke linearnosti i protjecanja, nego slučaja, kaosa i nastanka novoga iz duha tehno-genetske konstrukcije? Možda se odgovor skriva u pitanju o karakteru tog i takvog „vremena“. Ono, naime, sabire u sebi autentičnost „egzistencije“ pojedinca i vulgarnost „masovnoga“ društva spektakla. No, ova je razlika tek prividna. Čitav ustrojeni poredak neoliberalnog globalnoga kapitalizma zadire u našu „privatnost“ i „intimu“. Tako se stvara perverzna potreba za onim što je Baudrillard najbolje opisao u eseju „Ekstaza komunikacije“ – za interaktivnom samoćom. U društvu bez neposredne druževnosti i solidarnosti život postaje umreženim događajem ravnodušnosti spram Drugoga, njegovih patnji, nedaća i rijetke životne sreće. To je nova „tragedija“ ovog doba. Naime, ono više nema svoje filozofe nalik onima u prethodnim razdobljima povijesne brige za smisao egzistencije. Svi smo postali hibridni navjestitelji „nove apokalipse“. Ali to ne znači nikakvu kozmičko-planetarno-ljudsku propast. Naprotiv, apokalipsa je postala naša sadašnjost. Nisam „interpret“ ni klasičnih ni suvremenih djela u smislu povođenja za pokornošću nekom „izmu“, orijentaciji i teorijskoj školi. Tko misli da može razumjeti ovo „doba tehnosfere i oligarhije“ bez cjelovitog uvida i pristupa samoj stvari, taj ne shvaća gdje živi i što je primarna zadaća suvremene filozofije. Za razliku od logike sustava i cjeline u Hegela, ovo što preostaje nama suvremenima jest razračunavanje s duhom razorne pseudo-sinteze. Treba napustiti iluziju da je mišljenje suvremenosti tek dijagnostička mappa mundi na kojoj se nalaze ucrtani protumačeni putevi glavnih „zvijezda“ i njihova „kategorijalnoga pasijansa“. Ako ne stvorite vjerodostojan put vlastitih duhovnih „neuroza i strasti“, te ako iza toga ne stoji vodeći pojam s argumentiranim vlastitim potpisom, sve se čini uzaludnim. Jezik kao kazivanje mišljenja predstavlja posljednji prostor slobode u okružju apsolutne vladavine tehnosfere kao digitalne slike i njezinih varljivih sjena. Biti i pisati znači isto. Kazivati i biti ne znači odbaciti govor u javnome prostoru čak i kad je govorenje istine unaprijed osuđeno na poraz. Posljednji Sokrat 20. stoljeća bio je češki filozof Jan Patočka, istinski disident i žrtva totalitarnoga komunizma. Njegov projekt „brige za dušu“ kojim se bavim u knjizi „Doba oligarhije“, unatoč slabosti i nemoći u krajnjem ishodu, preostaje više od moralnoga imperativa kako za ovo što jest „danas“, tako i za ono što će doći „sutra“.

Spoznaje koje širokim i temeljitim promišljanjima današnjega svijeta dajete na uvid čitatelju, pozivajući se istovremeno i na mnoge duhovne, filozofske i druge autoritete, ne djeluju optimistično, ne ostavljaju današnjem čovjeku, onome koji još donekle ustrajava na vlastitoj misaonosti i distanci od „proždrljivosti“ svjetskih događanja puno prostora. Prije bih kazala da se čovjek nakon čitanja „Doba oligarhije“ osjeća kao ukopanim. Kuda krenuti? To je posljedica izravnoga suočavanja s onime što se u knjizi iznosi. Primjerice, teze poput: „Kontrola budućih procesa stvaranja događaja pretpostavlja postojanje kriza i osvajačkih ratova niskoga intenziteta i visoke entropije“. Ili: „Svi su politički poretci danas u službi transnacionalnih korporacija. To znači da su oligarhija i korporacija bit umreženih društava kontrole. Korupcija otuda nije anomalijom u sustavu“., „Živimo trajno na rubu kaosa“…

- Točno, „ukopanost u mjesto“ – to je nešto poput neotklonjive nužnosti naše egzistencije u svijetu nakon kraja moderne. Umjesto otvorenosti u svim smjerovima, kao da nas neka čudovišna tamna tvar ujedno mami i guta. Što označava taj alegorijski pristup svijetu kao događaju otvorene zatvorenosti smisla i cilja povijesti? Možda samo to da se valja kloniti lažnih utopija koje je, uostalom, i sam Marx bezobzirno raskrinkavao kao zavodljive iluzije nepodesne za radikalni obrat svijeta. Umjesto toga potrebno je sagledati zašto se suvremeno doba odvija u znaku vladavine svojevrsne distopije kognitivnoga kapitalizma. A u njemu tehnosfera suvereno vlada kao temeljna struktura nad okolinom i životom. Ne zaboravimo: filozofija je nastala u iskonu Grka s nakanom da se prevlada bezdan ili jaz između bitka i mišljenja. Utoliko je naša „sudbina“ u težnji da se nosimo s težinom trajnih kriza. No, zadaća mišljenja nije istovjetna pozivu futurologa ili new age vrača-gataoca, niti, pak, pseudo-religioznoj ekstazi nadolazeće zajednice apsolutne pravednosti i jednakosti. Filozofi nisu sekularni fundamentalistički gurui niti akademski ovlašteni propovjednici Sudnjega dana. Ponajprije, teorijska analiza mora biti vjerodostojna i strogo izvedena čak i kad su joj pojmovi satkani od metafora, slika, fluidnih jezičnih iskaza bližih poeziji negoli pozitivnim znanostima. Zbog toga je ta „ukopanost“ o kojoj govorite početak onoga što je možda jedino spasonosno. Nema mogućnosti nastanka novoga svijeta bez mišljenja koje mu pripada i to ne kao njegov ideologijski ures, već kao istinska kritika i odgovor na pitanje: zašto se na kraju metafizički proigrane povijesti nalazimo u stanju postimperijalne suverenosti gdje se više ne radi o povratku u rajsko stanje polisa i republike? Ono što se pokazuje našom jedinom stvarnošću jest izbačaj u „veliki prostor“ . U tom se prostoru zbiva totalna mobilizacija tehno-znanosti, politike, ekonomije i kulture. Drugim riječima, logika beskonačnosti i bezmjerja, neograničenosti i planetarnosti postaje našom sudbinom. Suočiti se s tim izazovom znači „danas“ pokušati misliti svijet, ali ne više polazeći od njegovih dovršenih povijesno-vremenskih epoha. Nalik smo mahnitome Uliksu koji se vrti u krugu vlastitih fantazmi. Nije slučajno Joyce u spisu „Finnegans Wake“ došao do krajnjih granica jezika u kazivanju ove bitne nelagode života na kraju povijesti. Sve dolazi iz ideja računanja, planiranja i konstrukcije onog što u jednoj svojoj knjizi nazivam posthumanim stanjem, a određuje ga moć neljudskoga u formi umjetne inteligencije, robotike, genetskoga inženjerstva i biokibernetike. Svijet u kojem živimo nije više „svijet“ kao otvoreni prostor-vrijeme slobode. To je mreža nastajućih međusobno povezanih događaja. U nju smo uronjeni bez središta i rubova. Neodređeni rizomatski prostor „ukopanosti“ koji se rasteže u svim smjerovima kao brzina transformacije kapitala iz sfere potrošnje u mediosferu i tehnosferu otima nam dah. Nema više postojanoga „reda“ i „poretka stvari“. Na djelu je tek kibernetička logika stvaralačkoga kaosa u složenosti sustava s kojim ljudska egzistencija postaje projekt izbačaja u makro-i-mikro svemir. 

Žarko Paić
"Nomadsko iskustvo življenja bez okrilja vlastite nacije-države europsko je iskustvo 20. stoljeća par excellence" (FOTO: Privatni album)

Možemo li ipak kazati da filozofska, sociološka, politička teorija ima za cilj odnositi se prije svega na karakter totaliteta, sveukupnosti stvari i pojava, i onoga kako se to referira na čovjeka, a da u zbiljskoj stvarnosti postoji puno tzv. „propusnih mjesta“, kakva se ovakvim ili sličnim viđenjima opiru? Odnosno da smo sami sposobni vlastitom voljom kreirati takva mjesta i ustrajavati na njihovom održanju – vaša knjiga je također potvrda tome. Dehumaniziranost i dezorijentiranost su snažnije značajke današnjega svijeta, ali, kako kaže citat Waltera Benjamina kojega navodite u uvodu knjige, „Samo zbog onih beznadnih, nada nam je dana“.

- Svakako, postoje još uvijek i neočekivano nastajuće rupe u mreži. Ako imamo zrno intuicije i grumen kreativnoga znanja da ih pronađemo, preostaje ipak ključno pitanje. Kamo to želimo izaći i u kakav „svijet“ ako je već sama mreža kao matrica ili univerzalna struktura, ono što se od Kanta naziva „sublimnim objektom“ stvarnosti, istodobno najbolji i najgori od svih svjetova? Dobro ste čuli: ne ili-ili, već i-i. U tome je problem ovoga „doba“ estetskoga nihilizma bez svijeta. U njemu je sve istodobno savršeno „dobro“ i užasno „loše“. Nigdje izvan „ovoga“ svijeta nema spasonosnoga otoka sreće i blaženstva. Mišljenje podaruje ovom životu i kad je sve nalik paklu dostojanstvo smislenoga življenja. Sve je u tome, sva ljepota, sloboda i moć onoga što još preostaje od veličine ljudskosti. Volja ili želja za promjenom stanja čini se „normalnim“ jer ne možemo zamisliti, inače, što bi to bila odredba ljudske slobode.

Prvo poglavlje knjige „Doba oligarhije“ nosi podnaslov „Europa i duhovni bitak u planetarno doba“. Briga za opstanak bitka Europe danas čini se ključnom, zajedničkom stvari za sve misleće i djelatne, koji u tom pojmu još prepoznaju određeni ideal. Ta briga polazi i temelji se, čini se, na trajnim preispitivanjima mišljenja i odluka, na pomnom odabiru sredstava, na kritičkome samopromatranju … To bi, jednim dijelom, moglo biti ono na što se i vi pozivate, citirajući češkoga filozofa i disidenta Jana Patočku, koji, u duhu Sokrata, ističe važnost ljudske „brige za dušu“?

- Tekst o kojem govorite bio je izgovoren na međunarodnoj konferenciji časopisa Europski glasnik koncem 2014. godine. Kroz analizu tri pojma kao što su logos, imperium i apokalipsa, pripadnih izvornoj Grčkoj, carskome Rimu i kršćanstvu u srednjem vijeku htio sam pokazati kako se povijesno oblikovanje ideje Europe ne može izuzeti od njezine biti ili duhovnih izvora. A to su grčka filozofija, rimska politika i židovsko-kršćanska religija. U tekstu je, međutim, naglasak na kritičkoj analizi Husserlova teksta o krizi Europe, gdje pokazujem da veliki fenomenolog nije vidio problem u onome što je danas više nego očito i stoga gotovo nerješivo. Radi se o pojmu Drugoga kao stranca, nepriznatog građanina, imigranta i apatrida, čovjeka bez domovine, druge boje kože i drugih izvora kulturnoga identiteta. Nomadsko iskustvo življenja bez okrilja vlastite nacije-države europsko je iskustvo 20. stoljeća par excellence. Genocid nad Armencima i Židovima, etnička čišćenja i progoni obilježili su prošlo stoljeće, a sve se nastavlja i u 21. stoljeću s drukčijim metodama i ciljevima. Stoga je briga za dušu ujedno i briga za Drugoga koji biva nepriznat u svojem identitetu. Na taj se način mora preokrenuti mišljenje o europskome identitetu i dodati ono što su na kraju 20. stoljeća najodvažnije promislili Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida uvodeći u optjecaj pitanje Drugoga i gostoprimstva, to jest „politike prijateljstva“. Europa nije zgotovljeni projekt jednom zauvijek. Sve se pojavljuje u procesu postajanja, u identitetu koji se stvara iz razlika ne samo između tzv. organskih ili urođenih naroda Europe, nego je mnogo više problem kako riješiti pitanje izbjeglištva i prognaništva s Bliskog Istoka, a da Europa ne postane tabor bezdušne ksenofobije i etnopluralizma pod izlikom straha od terora u ime Islama. Nema sumnje, Patočka je svojim mišljenjem i djelovanjem vjerodostojni „slučaj“ onog što je danas, nažalost, postalo profanirano kao što je to i pojam „brige za dušu“. Ne smijemo zaboraviti da je češki mislilac suprotstavio ovaj drevni sokratski nauk življenja kako političkome zatiranju slobode u realnome socijalizmu 20. stoljeća, tako i tehno-znanstvenoj revoluciji našeg doba. Čudovišno je samo to da njoj više ne trebaju filozofi i pjesnici, već jedino „inženjeri ljudskih duša“. 

„Najveća opasnost za Europu je umor“, kaže Edmund Husserl, govoreći o duhovnoj krizi Europe. Umor ne smije prekriti čovječansko poslanje Zapada, jer, kako podsjeća, - „samo je duh besmrtan“. 

- Bez Husserla i njegovih predavanja o krizi Europe 1935./1936. godine ne bismo imali početak istinskog mišljenja o mogućnosti povratka Europe svojim bitnim počecima i smislu postojanja. To je mislilac koji nam je otvorio oči za nešto tako samorazumljivo, ali ujedno i skriveno. Mišljenje u formi filozofije i umjetnosti nasuprot znanosti razvilo se na vjerodostojan način u Grka kao početak uzdizanja iznad „barbarstva“ i biološke zadanosti života. Na jednom mjestu Husserl u raspravi na najradikalniji način pokazuje što preostaje ako duh, koji je stvorio Aristotela, a potom u novome vijeku Kanta i Goethea, svu tu veličajnu zapadnjačku civilizaciju humanizma i prosvjetiteljstva, poklekne pred zlogukim maršem „zoologije naroda“. Husserl pritom ima u vidu nadolazeći nacizam 1930-ih godina s njegovim mitom o „krvi i tlu“ te ne vidi ništa drugo protiv njegova masovnoga idolopoklonstva osim onoga što Europu čini iznimnim događajem povijesnog „duhovnoga bitka“. To je prava „filozofijska vjera“ u spasonosni obrat suvremenoga čovjeka. Umor danas ima karakter ravnodušnosti spram svega što uznemirava ljudsku egzistenciju. Koliko god da je stvar naizgled „hermetična“, na ovom se tlu rješava pitanje o smislu Europe. I nije nimalo neobično da, želite li nešto suvislo reći o smislu projekta Europe „danas“, ne možete prijeći olako preko Husserlova projekta koji nema nikakve veze s onim što je postala današnja Europska Unija, od prvotne zajednice za ugljen i čelik do birokratiziranoga stroja za proizvodnju „kriza“, budući da Europi nedostaje dvoje, prema mojem shvaćanju - koncept univerzalnoga političkog građanstva odnosno državljanstva, i civilna religija slobode s onu stranu urođene nacije-države. Nedostaje joj stoga univerzalni europski demos, dok ovaj nacionalno-kulturalni višak agresivnoga i isključivoga etnosa razara svaku mogućnost ostvarenja posljednjeg velikog projekta ovoga svijeta iz duha filozofijske brige za smisao života u zajednici slobodnih i jednakih naroda.

Žarko Paić
"Kultura je ovdje nova ideologija metapolitike nacionalne države" (FOTO: Privatni album)

Vi kažete da „zahvaljujući sprezi znanstvenoga uma i političke moći Amerika preuzima novi 'duhovni lik'. Umjesto filozofije i umjetnosti, taj se lik pokazuje u nadomjestivosti života u potrošačkome nihilizmu masovne kulture.“ Odnosno, da se „bit Europe više ne pokazuje u filozofiji i umjetnostima“, već da je njena temeljna značajka danas „tehnoznanstvena kultura bezuvjetnoga napretka, čiji se program izvodi iz neoliberalne aksiomatike kognitivnoga kapitalizma“.

- Tako je, Europa nije više nositelj „duhovnoga lika“ koji se odlikovao humanizmom i vjerom u bezuvjetni napredak i razvitak povijesti. Njezina se sveučilišta, doduše, još uvijek smatraju prestižnim. No, za razliku od Agambena i drugih ne smatram da je stvar u kulturi kao „biti“ europskoga projekta. Ono što Europi uistinu nedostaje jest radikalna politika demokratskoga obrata u globalno-planetarnim okvirima. Kultura je u Europi već odavno pretvorena u „muzealiziranu historiju“ koja se izvrsno marketinški prodaje kao turistički brand. Ali, s tim pojmom danas se više ništa ne može jer se njegova rastezljivost odnosi podjednako na stvaratelje novih vrijednosti i na njihove razaratelje. Kultura je danas u Europi na pola puta između „stila života“ i metapolitičkoga oružja zvanog Kulturkampf. Iako je izvorno pojam bio u rukama marksističke ljevice, danas njime kreću u „kulturalne ratove“ desničari s pozivom na obranu obitelji, domovine i vjere, pa je jasno što se događa kada kultura postaje novom ideologijom. Amerika se barem ne skriva iza mitova o prosvjećivanju Drugoga nadmoćnom kulturom, već se utemeljuje u ideji rimskoga republikanizma i imperija liberalno shvaćene slobode. I stoga je ključ za shvaćanje „doba oligarhije“ u političkome smislu američka vladavina u drugoj polovini 20. stoljeća do danas. Sve je to na kongenijalan način predvidio jedan francuski „konzervativni liberal“ poput Alexisa de Tocquevillea kad je još u 19. stoljeću najavio doba imperijalnih poredaka u stalnome sukobu za prevlast (Amerika vs. Rusija), što neminovno slijedi iz logike „velikoga prostora“. Međutim, ključ za razumijevanje ovoga nije ni u čemu drugome negoli u konceptu pragmatičnoga mišljenja i znanja kao know-how, što je omogućilo Americi da postane imperij neoliberalizma i oligarhijske politike s pozivanjem na sveto ime slobode poduzetništva i jednakosti šansi. Sveučilišta i think tank instituti odgovaraju potrebama korporativnoga kapitalizma za pragmatičnim znanjem inovacija i zato su i nadalje modelom „napretka“ i „razvitka“. Svaka bezglava kritika Amerike kao „carstva praznine i kiča“ samo je kulturni pesimizam Europe drugim sredstvima. Divnu je i provokativnu knjigu o tome napisao Baudrillard u putopisu „Amerika“. Na kraju knjige kaže i ovo: „Kultura, to je prostor, to je brzina, to je film, to je tehnologija. […] U Americi, film je istina zato što je sav prostor, čitav način življenja u znaku kinematografije. Ovaj rez, ova apstrakcija jest nešto za čime više ne treba žaliti: život je film.“

Na jednome mjestu u knjizi kažete kako borba između nacionalnoga partikularizma i kulturnoga univerzalizma nije samo političke naravi. Možete li to malo pojasniti? Postoji strah od gubitka suverenosti europskih nacija – država…

- Strah se pojavljuje u svoja dva negativna lika: paranoje i histerije. Oba su straha karakteristična za masovne pokrete kraja 20. stoljeća. To više nije masa s kojom su na vlast došli totalitarni pokreti fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma. Sada je obrat u tome što masa nije nikakva amorfna struktura koju se može slijepo voditi i manipulirati njezinim osjećajima i doživljajima prijetnje od Drugoga kao figure arhetipskoga neprijatelja. Današnji su masovni pokreti poput zagovornika zabrane pobačaja u Poljskoj ili tzv. politike suverenizma s Orbánom u Mađarskoj, svi ti desni populizmi hibridnoga tipa, a tako i „konzervativna revolucija“ u Hrvatskoj kao smjesa metapolitike neofašista, desnih liberala i neokonzervativaca, ponajprije usmjereni protiv ideje Europe kao nadnacionalne zajednice federativnoga tipa. Oni smatraju da se time ugrožava vjekovni nacionalni identitet i „stil života“ starih nacija-država. Od Brexita do „suverenizma“ istočne Europe nije stvar tek u kritici Europe kao „tvrđave i tamnice nacija“, nego u zahtjevu za vladavinom koja iziskuje umjesto koncepta naroda kao demosa moć kulturno-homogenoga etnosa. Zbog toga je sve u znaku „bijede malih naroda“. Strah od tzv. „velike Europe“ i gubitka suverenosti najprije ima formu paranoje, a tek onda prelazi u histeriju kao novu politiku nacionalne homogenizacije. Pogledajte kako Orbán određuje put istočne Europe i tzv. neliberalnih demokracija, što je besmisao jer je demokratska vladavina u Europi već od Grka određena pojmovima slobode i jednakosti građana (demosa), a nije pitanje etničkoga podrijetla i narodne volje koja se konstituira iz ideje kulture. No, ovdje je kultura puka ideologija nacije-države i njezina mita o moći i organskoj snazi od čina zasnivanja države do kraja svih stvari. Histerija je očita kada se strah od imigranata i izbjeglica pojavljuje kao glavni razlog podizanja zidova na granicama od bodljikave žice nalik žiletu, kada se islam i teror izjednačuju i umjesto slobode i tolerancije sve klizi u nešto što je 1970-ih godina nova desnica u Europi smatrala pravom alternativom multikulturalizmu. Kultura je ovdje nova ideologija metapolitike nacionalne države. Jasno je da ona „suverenizam“ shvaća politikom etničke homogenosti i zaštite vlastite nacije od duha Europe njezinom „europeizacijom“ kao kulturom isključenosti Drugoga. Nakon paranoje i histerije strah od „Velikog Drugog“, kojeg nema kad je riječ o Europi uopće, može dospjeti samo do „Velikog Trećeg“. Riječ je o zloduhu totalne vladavine umreženih transnacionalnih korporacija. Njima je ionako svejedno kakve su boje zastave naroda i s koliko se nula piše riječ domoljublje pod uvjetom da tzv. „strukturne reforme“ donose ekstraprofit. Strah postaje pogonsko gorivo za raznolika sredstva simboličkoga i stvarnoga nasilja autoritarne države s post-demokratskim suhim pečatom. Ovaj noviji politologijski pojam, naime, upućuje na politiku kao medijski spektakl oligarhijskih elita, a ne na sudioništvo jednakih i slobodnih građana. „Ljudi u mračnim vremenima“, da parafraziram Hannah Arendt, prolaze dvostruku kušnju: s jedne strane u vlastitoj neukorijenjenosti u krv i tlo domovine, a s druge strane u težnji da budu subjekti vlastite želje za slobodom. Taj je put i danas kao i nekoć jedino smislen i zato je to put koji iziskuje veliku egzistencijalnu hrabrost da se ostane bez mrlje na duši. Lijepo je to rekao romantični pjesnik-filozof Novalis: „Filozofija je čežnja za iskonom i težnja da se posvuda bude kao kod svoje kuće“. Čežnja za izgubljenim iskonom i težnja za zajedništvom kojeg nema, ali ga neodgodivo mora biti. To je to. Život uvijek pronađe puteve spasonosnoga obrata, pa tako i kad je sve naizgled u znaku hladne ravnodušnosti u svemu što jest.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tom Čuveljak

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  2. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

  3. UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

    02.10.2018.

    Nataša Škaričić

    UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije