RAZGOVOR S KANDIDATOM ZA HR ČLANA PREDSJEDNIŠTVA BIH

"Jaz između Hrvata i Bošnjaka nije bio dublji od kraja rata"

ritn by: Ivan Kegelj | 09.07.2018.
RAZGOVOR S KANDIDATOM ZA HR ČLANA PREDSJEDNIŠTVA BiH: "Jaz između Hrvata i Bošnjaka nije bio dublji od kraja rata"
Boriša Falatar kandidat je Naše stranke za hrvatskog člana predsjedništva. U životopisu Falatar navodi da je rođen u Sarajevu 1975. godine. Sin je Miljenka, inženjera strojarstva, i Dženane Falatar, ekonomistice. Ima dvije kćerke, Lunu i Hanu, i sina Ivana. Falatar posve odudara od predodžbe kakvu bh javnost ima o političarima. Mlad, vrlo obrazovan, pomirljiv, s idejama kakve do sada nisu imale prođu na tržištu političkih ideja susjedne zemlje, Boriša Falatar pokušat će ono što se danas čini nemogućim. Njegov cilj je dokinuti nacionalističku politiku koja predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i tamošnjoj javnosti ponuditi rješenja za silne probleme s kojima je Bosna i Hercegovina suočena. Razgovor smo vodili u Zagrebu, gdje, kako kaže, nije došao po svoje mišljenje i podršku službene hrvatske politike.

Boriša Falatar kandidat je Naše stranke za hrvatskog člana predsjedništva. U službenom životopisu Falatar navodi da je rođen u Sarajevu 1975. godine. Sin je Miljenka, inženjera strojarstva, i Dženane Falatar, ekonomistice. Ima dvije kćerke, Lunu i Hanu, i sina Ivana. U Sarajevu je pohađao osnovnu i srednju školu, koju je zbog rata u Bosni i Hercegovini nastavio i završio u Zagrebu. Karijeru je Falatar započeo kao humanitarni radnik, u vrijeme dok je rat u BiH još trajao, nakon čega se pridružio Ujedinjenim nacijama. Radio je kao međunarodni državni službenik UNESCO-a zadužen za međunarodne odnose sa zemljama članicama. Govori pet stranih jezika - engleski, francuski, španjolski, talijanski i portugalski jezik.

Kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva BiH prvi je Falatarov politički angažman, a bosanskohercegovački analitičari ne daju mu gotovo nikakve šanse za uspjeh. Unatoč takvim prognozama, Falatar već godinu dana putuje Bosnom i Hercegovinom, od grada do grada, te razgovara s ljudima u nastojanju da bolje shvati probleme na terenu, a sebe učini prepoznatljivim kandidatom, koji može odgovoriti na izazove pred koje ga stavlja uloga koje se prihvatio. U nastupu je miran, nekonfliktan, a na meti njegove kritike najčešće se nalazi HDZ-ov Dragan Čović, koji danas zauzima poziciju na koju juriša kandidat Naše stranke.

Boriša Falatar posve odudara od predodžbe kakvu bh javnost ima o političarima. Mlad, vrlo obrazovan, pomirljiv, s idejama kakve do sada nisu imale prođu na tržištu političkih ideja susjedne zemlje, Boriša Falatar pokušat će ono što se danas čini nemogućim. Njegov cilj je dokinuti nacionalističku politiku koja predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i tamošnjoj javnosti ponuditi rješenja za silne probleme s kojima je Bosna i Hercegovina suočena. Razgovor smo vodili u Zagrebu, gdje, kako kaže, nije došao po svoje mišljenje i podršku službene hrvatske politike.

Boriša Falatar (FOTO: Ladislav Tomičić)

Vas je Naša stranka kandidirala za hrvatskog člana predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ranije smo imali iskustvo s gospodinom Željkom Komšićem, koji za tu istu poziciju nije bio delegiran iz redova HDZ-a, nego ga je kandidirao SDP, što je, nakon njegovog izbora, stvorilo silne političke probleme u Bosni i Hercegovini. Kakve su, nakon vaše kandidature, bile reakcije nacionalističke klike koja smatra da je predodređena da zastupa bosanske i hercegovačke Hrvate?

- Kad smo ušli u ovaj politički projekt, ušli smo s vjerom da prvo moramo odgovoriti na pitanja što znači biti predstavnik iz redova hrvatskog naroda, što znači biti član Predsjedništva BiH i kako postupati kao sarajevski kandidat za hrvatskog člana predsjedništva. Imali smo određeni stepen brige, pošto nismo htjeli produbljivati jaz koji je stvoren između Hrvata i Bošnjaka, za koji mislimo da nikad, od kraja rata, nije bio dublji. Taj se jaz, naravno, produbljivao i s druge strane. Mi smo počeli upravo s jednom politikom koja pokušava naći put koji će pokazati da je moguće biti predstavnik iz redova hrvatskog naroda, koji će štiti interese Hrvata u Bosni i Hercegovini, što ne znači i da će štiti samo i isključivo interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. Da bi bilo dobro Hrvatima, ne može biti loše Bošnjacima, Srbima i drugim narodima u Bosni i Hercegovini.

Zanimljivo je da Vi zapravo pratite retoričku liniju koja je zacrtana od strane nacionalnih stranaka, kao što je HDZ. Naime, interesi Hrvata u Bosni i Hercegovini nisu isti na cijelom području BiH. Interesi Hrvata u središnjoj Bosni često su dijametralno suprotni interesima Hrvata u Hercegovini. Vi kad govorite ne pravite razliku, nego govorite o interesima hrvatskog naroda. Kako, dakle, pomiriti različite interese Hrvata u različitim dijelovima BiH?

- Interesi Hrvata nisu isti. Naravno da nije isto kad si Hrvat u Sarajevu, Hrvat u Republici Srpskoj ili Hrvat u Hercegovini. Tu su pitanja školstva, rada, života. Međutim, ono što je zajedničko svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini jeste činjenica da ljudi iz Bosne i Hercegovine masovno odlaze. To je problem na kojem mi želimo raditi. Razumijemo da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu homogena jedinica, smatramo da sadašnji predstavnici hrvatskog naroda gledaju isključivo na interese ljudi koji su u zapadnoj Hercegovini i smatramo da politikom koja će gledati malo šire od toga možemo odgovoriti na sve interese i riješiti najveći problem, a to je problem iseljavanja i opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini.


"Da bi bilo dobro Hrvatima, ne može biti loše Bošnjacima, Srbima i drugim narodima" (FOTO: Ladislav Tomičić)

Hrvatska demokratska zajednica BiH u minulih nekoliko godina dosta je inzistirala na tome da su Hrvati u Federaciji BiH majorizirani od strane bošnjačke politike. Koliko je HDZ u pravu kad to tvrdi i ako postoji majorizacija u čemu se ona sastoji?

- Majorizacija se događa u svim sredinama gdje imate dominantnu jednu politiku, bilo da je ona srpska, hrvatska ili bošnjačka. Ukoliko je to osigurano i Ustavom, naravno da je majorizacija moguća. To se može riješiti promjenom izbornog zakona i promjenom Ustava, koja je neophodna. Međutim, ona vrsta majorizacije koja mene najviše brine više svodi se na neke osobne razine, a rezultira osjećajem ljudi da ne pripadaju zemlji u kojoj žive. Ta vrsta osjećaja kod ljudi je nastala zbog konfliktne politike. 

To jest jedan od najvećih problema Bosne i Hercegovine, što njegova srpska i hrvatska komponenta zapravo sve manje osjećaju BiH svojom domovinom. Kako Hrvatima Bosne i Hercegovine pokazati da je Bosna i Hercegovina njihova matična zemlja, njihova domovina, u vrijeme kad velik broj tih ljudi vjeruje politici koja propagira da je njihova matična zemlja Hrvatska?

- Mislim da je čitava ta politika kao odgovor na otvorena pitanja nudila samo to da zbijemo redove, da osjećamo svoj nacionalni ponos i sačuvamo svoj nacionalni identitet. Međutim, pri tako isključivom pristupu, mi Hrvati u Bosni i Hercegovini zaboravili smo da je ono što vjekovima čini dio našeg identiteta jest upravo otvorenost prema drugim identitetima, koji su i dio našeg identiteta. Mi smo vjekovima živjeli zajedno s Bošnjacima i Srbima.

Na čemu je moguće graditi priču o pripadnosti Bosni i Hercegovini? Kojim argumentima treba pristupiti današnjim Hrvatima u Bosni i Hercegovini kako bi shvatili da pripadaju toj zemlji, da je to njihova domovina?

- Jako puno sam putovao po Bosni i Hercegovini. Pritom sam posjetio brojne franjevačke samostane. Franjevački pristup po meni je pravi pristup. To su ljudi koji već vjekovima čuvaju vjeru, kulturu i tradiciju tolerantnosti. Oni opismenjavaju ljude. Oni se osjećaju kao Hrvati, ali se osjećaju i kao Bosanci. Oni razumiju da je njihova zemlja Bosna i Hercegovina, ali pritom su savršeno svjesni da ta domovina nije isključivo njihova, da ona pripada podjednako i Srbima i Bošnjacima, kao i svim drugim ljudima koji u Bosni i Hercegovini žive.


"Ljudi osjećaju da ne pripadaju zemlji u kojoj žive" (FOTO: Ladislav Tomičić)

Vi zapravo govorite o manjem dijelu bosanskohercegovačkih franjevaca. Koliko sam upućen, dvije franjevačke provincije u Bosni i Hercegovini, provincija Bosna Srebrena i Hercegovačka provincija, ne dijele političke poglede. Naprotiv, bosanske fratre koji se ne slažu s HDZ-ovom politikom u Hercegovini nazivaju daidžama, a iz Hercegovačke provincije, primjerice, krenula je hajka na fra Dragu Bojića, kako zbog političkih, tako i zbog njegovih teoloških pogleda i stavova.

- Istina, više sam se susretao s franjevcima iz Bosne Srebrene i na njih sam mislio kad sam govorio o franjevačkom pogledu na Bosnu. To jeste manjina i tužno je za vidjeti koliko su njihovi redovi desetkovani. Nedavno smo bili u samostanu u Kraljevoj Sutjesci, gdje je prije rata bilo osamdeset fratara, a danas ih je tamo samo trojica. Mislim da je njihov pristup pravi. Mislim da je to pristup koji je nenametljiv, koji je ponosan, ali nije isključiv, koji pokušava graditi mostove, dok u isto vrijeme čuva svoju tradiciju, kulturu i vjeru. Njihov pristup dopušta spone s drugim religijama i s drugim svjetonazorima. Sadašnji predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata, ljudi koji imaju monopol nad agonijom hrvatskog naroda, pokušavaju ukloniti sa scene sve ljude koji pokušavaju pokazati drugi put, koji je po meni čišći, pošteniji i jedini koji nas vodi u malo bolju budućnost, pa tako pokušavaju sa scene ukloniti i franjevce Bosne Srebrene o kojima govorimo.

Generalno gledano, koliko religijske zajednice u Bosni i Hercegovini i njihovi poglavari pomažu, a koliko odmažu Bosni i Hercegovini? Naravno, pritom mislim na evidentna nastojanja tih religijskih zajednica da budu blizu politici, da je usmjeravaju i da iz prikrajka aktivno sudjeluju u političkom životu zemlje. Također, zanima me što mislite koliko je Bosna i Hercegovina danas uopće sekularna zemlja?

- Nije dovoljno sekularna u svakom slučaju. Ljudi s kojima sam se ja sastajao, a koji su na nižim razinama u svojim religijskim zajednicama, i katolički i pravoslavni sveštenici, kao i muftije Islamske zajednice, igraju vrlo pozitivnu ulogu. Ljudi s kojima sam ja razgovarao iskreno žele boljitak svima. Taj zajednički cilj bi se mogao više potencirati, a ta dobra volja više iskoristiti. U svakom slučaju, religijske zajednice mogle bi igrati bolju ulogu.

Zvučite mi kao da želite biti optimist po svaku cijenu. Razumijem vašu poziciju, jer drugog prostora zapravo nemate, ali morate imati u vidu da se u pravoslavnim i katoličkim crkvama u Bosni i Hercegovini, kao i u džamijama, nerijetko sa simpatijama gleda na ljude osuđene zbog ratnih zločina, odnosno staje se prije suđenja i presude u obranu onima koji su za ratne zločine osumnjičeni. Takvih primjera u Bosni i Hercegovini imamo na pretek.

- Vjerujem da takvih slučajeva ima, ali govorim o ljudima s kojim sam se ja susretao i vjerujem da oni iskreno žele boljitak svima i u tome mogu igrati važnu ulogu.

"Sadašnji predstavnici Hrvata imaju monopol nad agonijom hrvatskog naroda" (FOTO: Ladislav Tomičić)

Bosanskohercegovačka politika u Hrvatskoj nije baš praćena, ali njezin važan akter izazvao je priličan interes: predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović dobio je počasni doktorat zagrebačkog Sveučilišta. Što mislite o takvoj vrsti nagrade, je li je Čović zaslužio?

- Svojim radom, što se tiče bosanskohercegovačkih naroda, mislim da je nije zaslužio. Mislim da je to način podrške HDZ-u Bosne i Hercegovine, tempiran pred nadolazeće izbore. Ta podrška Čoviću je potrebna, zato jer on gubi tlo pod nogama. Sve više ljudi shvaća da njegova politika ne vodi ničemu osim iseljavanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

Čovićeva politika koja u svakom trenutku traži povlaštenost na ime nacionalnosti želi se dodatno učvrstiti novim izbornim zakonom u Bosni i Hercegovini, što je snažno podržano iz redova hrvatskoga HDZ-a. Što vi mislite o inicijativi za donošenje takvog izbornog zakona.

- Izborni zakon i čitav Ustav Bosne i Hercegovine dogovoreni su u Daytonu. Strane koje su sudjelovale u ratu u Bosni i Hercegovini napravile su sporazumom sustav koji im odgovara da ostanu na vlasti. U tom domenu, zakoni su se pokazali izuzetno funkcionalnima. Oni su uspjeli ostati na vlasti 25 godina. Zbog tih zakona 383.000 ljudi u Bosni i Hercegovini ne može izabrati svog predstavnika. Oni sad hoće taj broj povećati, samo kako bi osigurali svoj opstanak u sljedećih 25 godina. Razumijem zašto HDZ iz Hrvatske to podržava, ali uvjeren sam da stranke koje su danas na vlasti ne trebaju biti te koje će praviti novi izborni zakon. One su oduvijek radile samo u svoju korist, a ne u korist naroda Bosne i Hercegovine. Ne želim promjene zakona u predizbornoj kampanji, nego želim suštinske promjene, koje su moguće.

Kakva bi bila ta suštinska promjena?

- Naša stranka, koja me je kandidirala, ima svoje prijedloge ustavnih promjena. Ne želim u predizbornoj kampanji pričati o prijedlozima ustavnih promjena. Želim pričati o procesu, o načinu na koji bi te promjene bilo mogle doći. Ja ne mogu ponuditi rješenje, ali mogu ponuditi proces. On bi morao biti inkluzivan i uključivati ne samo stranke na vlasti, nego i stručnjake, nevladine udruge, intelektualne snage Bosne i Hercegovine, kao i sve koji su zainteresirani za sudjelovanje u tom poslu, jer 25 godina poslije Daytona dobar je period iz kojeg smo naučili što jest, a što nije funkcioniralo. U svakom slučaju, Bosni i Hercegovini je vrijeme za novi Ustav, koji će bolje štiti sve njezine građane. Takav Ustav nije u interesu samo strankama na vlasti, nacionalnim strankama.

"Dragan Čović nije zaslužio doktorat Zagrebačkog sveučilišta" (FOTO: Ladislav Tomičić)

U posljednje vrijeme dosta ste putovali po Bosni i Hercegovini, susrećući se s ljudima koji se svakodnevno bore za golu egzistenciju. Što ste naučili u susretima s njima?

- Bosna i Hercegovina nije homogeno društvo. Postoje razne priče. Susretali smo se i s uspješnim ljudima, ali i sa onima koji jedva spajaju kraj s krajem. Ono što je svima njima zajedničko jeste da su prepušteni sami sebi. Država je svima okrenula leđa. Nekima borba za dostojanstven život uspijeva, ali i oni se susreću s velikim poteškoćama. U Čapljini smo upoznali poduzetnika koji je od oca naslijedio tvrtku s osam zaposlenih, a sada ih ima stotinu. Međutim, kad je "isplivao" i postao uspješan, počele su inspekcije i zahtjevi da se podrže lokalni političari, na ovaj ili onaj način. Čovjek koji je stvarno pošten i nije više želio time da se bavi odlučio je smanjiti opseg posla, kako bi opet pao ispod radara. On se pak sa svojom obitelji seli u Dubrovnik. On nije jedini takav slučaj. Čak i uspješni ljudi osjećaju da država radi protiv njih. Vidjeli smo jako puno ljudi koji ne mogu naći posao pa se nakon tri, četiri godine odlučuju na egzil.

Da vas pitam nešto što se tiče Sarajeva, grada u kojem ste rođeni. Kad govorimo o Sarajevu, možemo li zapravo govoriti o multietničkom društvu? Po onom što se može vidjeti na sarajevskim ulicama, čini se da ta taj grad živi u sve skučenijem okviru koji mu propisuje dominantna religija. Meni se čini da je Sarajevo danas gotovo pa etnički čist grad.

- Struktura stanovništva u Sarajevu je bitno promijenjena. Mnogi ljudi su otišli, mnogi su došli. Sarajevo je danas bošnjački grad. Međutim, rekao bih da Sarajevo nastoji održati svoj multietnički duh. Postoje i kulturne i političke snage koje se bore za multietnički duh Sarajeva i ta borba je jaka kao u malo kojem gradu u Bosni i Hercegovini. Uzmite samo primjer Naše stranke, koja je raznovrsna da raznovrsnija ne može biti. Sarajevo se jeste promijenilo u demografskom smislu, ali to je još uvijek otvoren grad i mi ga nastojimo sačuvati takvim.

Nedavno je Boris Dežulović doživio cenzuru u Oslobođenju, zato što je navodno uvrijedio poslanika Muhameda u svom tekstu o skupu Tayyipa Erdoğana. U Sarajevu na sve manje mjesta u strogom centru možete popiti pivo, naročito u vrijeme Ramazana. Iako znam za punktove građanskog društva o kojima govorite, mnogo toga ne govori u prilog vašoj slici o Sarajevu. Moj je dojam da Sarajevo živi u sve čvršćem i sve stegnutijem okviru dominantne religije, Islama.

- Postoji "moralna policija" koja pokušava da u Sarajevu stvori društvo kakvog se bojimo i kakvo vi spominjete. Postoje pritisci na svakog tko izlazi iz moralnih okvira.

Tko čini tu "moralnu policiju"?

- Ona djeluje na društvenim mrežama i u određenim sarajevskim medijima, koje financiraju stranke kojima treba takvo društvo.


"Borimo se za multietnički duh Sarajeva" (FOTO: Ladislav Tomičić)

To su manje više svi mediji. Ako je Oslobođenje cenzuriralo Dežulovića, o čemu tu možemo govoriti kad su u pitanju sarajevski mainstream mediji?

- Možda, ali protiv toga se borimo. I sami smo podložni tim napadima, ali na njih odgovaramo pristupom koji nije konfrontacija, koji pokazuje da Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogu biti drugačiji od onog kako ga vide i priželjkuju nacionalne stranke.

Bošnjačka politika u BiH nastoji se što čvršće vezati za režim Tayyipa Erdoğana. On je nedavno u Sarajevu održao i skup, sa hiljadama turskih zastava. Kad igra Turska, Sarajevo podsjeća na dio Istanbula. Hrvatima u Bosni to smeta, kao što im smeta činjenica da se u državnim institucijama ljudi pozdravljaju vjerskim pozdravima. To je razumljivo, jer Bošnjacima bi također smetalo da u državnim institucijama čuju vjerske pozdrave drugih religija. Mislite li da je taj religijski moment u životu službenog Sarajeva i Federacije BiH prolazni trend ili put prema novoj Bosni i Hercegovini, kakvu, vjerujem, niti jedan pobornik građanskog društva ne priželjkuje?

- Nije to problem isključivo bošnjačkog dijela stanovništva. To je problem Predsjedništva koje traži potporu vani, zato jer gubi unutra. Bošnjački član predsjedništva ide u Ankaru jedanaest puta godišnje. Hrvatski član predsjedništva ide u Zagreb gotovo svaki tjedan. Srpski član ide u Beograd. To je način da se slabi država, zato što je to pristup za koji se traži potpora samo jednoj strani. Taj pristup ne može biti dobar. On pokazuje razjedinjenost Predsjedništva i razjedinjenost države. Zato je jedan od mojih prioriteta u vanjskoj politici gradnja zajedničkog pristupa. Ako trebamo ići u Ankaru, idemo svi u Ankaru, i bošnjački i hrvatski i srpski član Predsjedništva. Tako i u Zagreb, tako i u Beograd. To je jedini ispravan način.

U Bosni i Hercegovini događa se napad na sve prirodne resurse. Pokušava se monetizirati sve što je moguće. Pritom se javljaju i mali pokreti otpora, kao što je otpor žena iz sela Kruščica kod Viteza, koje su uspjele obraniti svoju rijeku od poduzetnika koji su na njoj htjeli graditi hidrocentralu, dovodeći pritom u opasnost izvore pitke vode. U Busovači je gradnjom male hidrocentrale zauvijek uništen gornji tok rijeke Ivančice i jedan od najljepših krajolika te male srednjobosanske općine. Koliko inicijativa za obranu prirodnih resursa ima u Bosni i Hercegovini i što napraviti da bi ih bilo više?

- Posjetio sam žene Kruščice i mislim da je to vrijedna inicijativa koja pokazuje da vlast nema sisteme zaštite i provjere. Dovoljno je da netko potkupi nekog da bi uništio prirodni resurs. Važno je da osnažimo ljude koji žele zaštiti svoje prirodne resurse. Žene u Kruščici su uspjele zaštiti pitku vodu za svoje selo i one su za mene prave patriote, ljudi koji svoju zajednicu čine boljom. Upravo podrškom takvim inicijativama cilj mi je osnažiti ljude u Bosni i Hercegovini i poručiti im da sudbinu mogu uzeti u svoje ruke. Sam čovjek može uraditi malo, ali aktivna zajednica može uraditi jako puno, što su pokazale žene sela Kruščica.


"Želimo pokazati drugačiju Bosnu i Hercegovinu" (FOTO: Ladislav Tomičić)

Vidio sam nedavno da ste morali odgovarati u medijima na pitanje jeste li pravi Hrvat. Što to znači - pravi Hrvat?

- Možda ste vi pravi Hrvat pa ćete mi reći. Očekivao sam ta pitanja, zbog slučaja Komšić. Nisam očekivao da ću na to pitanje morati odgovarati u svakom razgovoru. Uvijek ponavljam da vjerujem u višeslojne identitete. Vjerujem da se može biti sto posto Hrvat i sto posto Bosanac i Hercegovac u isto vrijeme. Ja sam sto posto Hrvat i sto posto Bosanac i Hercegovac.

A što biste da niste ni Hrvat, ni Srbin, ni Bošnjak u Bosni i Hercegovini? Što biste da ste Sejdić ili Finci? U tom slučaju ne biste niti dobili priliku za političku utrku za Predsjedništvo.

- Ja se želim boriti protiv svake vrste diskriminacije. Kao što rekoh, imamo 383.000 ljudi koji ne mogu biti izabrani na mjesto u Predsjedništvu. To se ne rješava kozmetičkim izmjenama, nego nacionalnim dijalogom i suštinskim promjenama.

U svojoj kampanji naglasak stavljate na nužnost promjena, kako bi se zaustavio val iseljavanja. Koliko je uopće otišlo ljudi iz Bosne i Hercegovine?

- Različite su procjene. Brojke kojima ja raspolažem jesu između stotinu i dvije stotine tisuća ljudi u proteklih četiri godine. Otprilike iz Bosne i Hercegovine trenutno odlazi stotinu ljudi dnevno. U Sarajevu su popularne oproštajne večeri, koje svakodnevno organiziraju ljudi koji dolaze. Srednju medicinsku školu u Kiseljaku završila je 31 osoba. Jedna je djevojka upisala fakultet u Sarajevu, a tridesetoro ih je otišlo u Njemačku.

Lupiga.Com

 Naslovna fotogafija: Ladislav Tomičić


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ličiti na Bosnu i Hercegovinu

    25.09.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ličiti na Bosnu i Hercegovinu

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen

    21.09.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen

  3. PRŽENJE MOZGA: A ti? Za šta živiš?

    04.09.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: A ti? Za šta živiš?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije