Neil Datta, tajnik Europskog parlamentarnog foruma o populaciji i razvoju (EPF), napunio je u ponedjeljak veliku dvoranu Novinarskog doma prilikom tribine "Europski fundamentalizam protiv ljudskih prava: Tko, zašto, kako i čijim novcem napada europske vrijednosti?" u organizaciji Faktografa, a u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom, GONG-om i Centrom za mirovne studije. On nam govori o europskom fundamentalizmu i organizacijama koje crpe inspiraciju u religiji na tlu Europske unije. "Zamjetno je poklapanje anti-choice i neokonzervativnog nazora s nekim veoma reakcionarnim stavovima u sferi ekonomije. Radi se o tvrdim desnim perspektivama, ultraliberatijanskim u smislu ekonomije, pristupu koji bi se mogao nazvati hiper slobodnotržišnim", navodi.

„Često mi prilaze mlade devojke. Devojke koje su možda rođene kad je Dada ubijena, možda čak i mlađe. Ne prilaze mi skrhane od nekog bola, od neke tuge, zaplašene, već pune neke strasti, neke energije, poleta, neke želje za stvaranjem, promenom...“, kaže u razgovoru za Lupigu, Sanja Krsmanović Tasić, autorka predstave „O s(a)vesti“ o Dadi Vujasinović, novinarki ubijenoj 1994. godine. Počinioc ubistva nikad nije pronađen, a državni organi utvrdili su da je reč o samoubistvu lovačkom puškom. Priča o Dadi Vujasinović različita je od priče o ubistvu drugih novinara u Srbiji jer je reč o hrabroj mladoj ženi. A dobro znamo kako šovinističko društvo, poput onog u Srbiji gleda na takve pojave. „Dadina majka me pitala: 'Sanja šta si čekala 20 godina?'. I to je jedno od najdubljih, najtežih i najistinitinih rečenica koje su mi izgovorene. Mislim da nisam imala snage, niti dovoljno sposobnosti da to iznedrim iz sebe“, reći će autorka.

„Poeziju i društvo možda i nije najbolje dovoditi u istu rečenicu, čak niti u takvu blizinu. Jer, posebice naše društvo, poeziju pronalazi tamo gdje je nema, gdje je ona kič diva iz nepismenih pjesmica, ili pak u citatima američkih tajkuna s područja new agea i sličnih nemuštih prevara. Ili da se izrazim jednostavnije, društvo šumom, poezija drumom. Naše društvo posve je zaboravilo svoje vrijedno poetsko naslijeđe, pa sad ustvari i na tom području baulja“, kaže Ivica Prtenjača u razgovoru za Lupigu uoči večerašnjeg nastupa na Spikiginu, koji će se uživo emitirati na Facebooku. Prtenjača je jedan od onih kulturtregera koji na svakoj književnoj večeri može uskočiti u bilo koju rolu. Kao voditelj-animator izmamit će najveći pljesak publike, kao književnik ponudit će publici niz odlomaka iz svojih proznih djela, kao pjesnik izazvat će ganuće svojim pjesmama.

Jedna je hrvatska TV kuća poslala na adrese nekoliko psihologa identičan poziv na suradnju u novoj reality emisiji koju pripremaju, a za koju im trebaju, kako je navedeno “psiholog, sociolog i astrolog”, sve u cilju procjenjivanja natjecatelja, njihovih motiva i osobina te procjene budućih ponašanja, pa čak i emocija, kako stoji u reagiranju skupine psihologa koji su odlučili ponovo otvoriti ovu temu i na Tjednu psihologije koji se do 26. veljače obilježava u 100 hrvatskih gradova. Zbog čega psiholozi odbijaju sudjelovati u takvim emisijama za Lupigu objašnjava Sena Puhovski, dječja psihologinja u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba koja je s kolegicama psihologinjama Ivanom Ćosić Pregrad i Jasenkom Pregrad pokrenula zanimljivu akciju “Psihologija nije astrologija” kako bi upozorila da je sudjelovanje u zaradi na zabavi na račun tuđe muke u suprotnosti s temeljima ove društvene znanosti čiji je zadatak unaprjeđivanje kvalitete života pojedinca, skupina i ljudske zajednice.

Biti za ili protiv Hrvoja Hribara krivo je postavljanje stvari, smatra Tomislav Šakić, leksikograf i stručnjak za povijest hrvatskog igranog filma čija je knjiga „Modernizam u hrvatskom igranom filmu“ povod ovom razgovoru koji se morao dotaknuti i aktualnih problema. HAVC je još u inicijalnoj fazi i od imena ravnatelja važnije je sačuvati instituciju koja je do sada uspješno i od politike neometano podržavala filmsku umjetnost, smatra Šakić, a glavnim problemom hrvatske filmske kulture vidi činjenicu da filmovi producirani u Hrvatskoj do 1991. godine nemaju status javnog dobra zbog problema producentskog vlasništva koje bi trebalo izuzeti trenutnim presezateljima i prenijeti pod zaštitu Hrvatske kinoteke – koja ne postoji kao samostalna arhivistička, muzejska, galerijska, prikazivačka i nakladnička institucija, što je drugi problem. Zbog toga je i previđena činjenica da ove godine navršavamo stotinu godina hrvatske kinematografije, a prvi je hrvatski igrani film „Brcko u Zagrebu“, proizveden 1917. godine – zagubljen.

„Gotovo je nevjerojatno kako su ljudi spremni brbljati o nebitnim stvarima, dok istovremeno mogu osjetiti svu bijedu i opasnost vremena u kome žive. Takva je izgleda ljudska priroda“, kaže u razgovoru za Lupigu Igor Vuk Torbica, trenutno jedan od najuzbudljivijih umjetnika na ovim prostorima. Mladi kazališni redatelj u studenome prošle godine osvojio je nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dramsku predstavu u cjelini. S Torbicom, koji živi u Beogradu i tamo trenutno priprema novu predstavu, razgovarali smo o umjetnosti, društvu, kazalištu, glazbi, Europi, a pitali smo ga i kanili se okušati u filmskoj režiji. „Film mi nije ni stran ni mrzak, naprotiv. Ali nemam toliku ambiciju da mogu reći kako ću to sigurno učiniti. Možda kad bih vidio nešto za što vjerujem da mogu ispričati isključivo filmskim narativom, tek onda postoji mogućnost da bih pokušao to i ostvariti“, odgovara Torbica.