„Kada govorimo o prisutnosti islamofobije u Hrvatskoj, valja biti iskren i reći da je ona prisutna u puno manjoj mjeri nego što je to slučaj u drugim europskim zemljama. Sa žaljenjem ipak mogu konstatirati da i na hrvatskoj medijskoj sceni postoje pojedinci, samozvani stručnjaci, koji se ne libe govoriti svakakve grozote o islamu“, kaže drugi čovjek Islamske zajednice u Hrvatskoj, Mevludi Arslani u razgovoru za Lupigu. Na isteku 2016. godine, koja je diljem Europe donijela porast islamofobije, s Arslanijem u zagrebačkoj džamiji razgovaramo i o položaju muslimana u Hrvatskoj, o vjerskoj netrpeljivost, te o tome koliko je imenovanje Zlatka Hasanbegovića promijenilo percepciju hrvatskog društva prema muslimanima. Objasnit će koliko je pogrešno povezivati terorizam s bilo kojom religijom, osobito s islamom i zaključiti - „Zlorabiti religiju radeći zlodjela je najveća nepravda prema religiji“.

„Postao je izazov živjeti u skladu s modernim vrijednostima, čak i ako niste politička osoba. Nedavno je u vijestima zabilježen slučaj taksista koji je potajno snimio glas klijenta koji je kritizirao Erdoğana - a taksist se potom žalio na klijenta vlastima. Čak se i prilikom razvoda događa da supružnik koji se želi riješiti partnera kaže 'on je ponizio Erdoğana' ili 'on je kritizirao vladu'. Situacija je teška jer je penetrirala u svaki djelić privatnog života. Poruka ljudima poput mene je da ovo nije naša zemlje - to je njihova zemlja, a vi ostali odjebite!“, kaže u razgovoru za Lupigu Ece Temelkuran cijenjena turska novinarka i spisateljica, autorica niza knjiga o turskoj povijesti i društvu, koja posljednjih mjeseci često boravi u Zagrebu, a kojoj je za njen rad dodijeljena i nagrada Ayşenur Zarakolu turske udruge za ljudska prava.

„Očito je da je konačni cilj neokonzervativnih nastojanja stjecanje političke moći i uključivanje katoličkih religijskih vrijednosti u javne politike i zakonodavstvo, što predstavlja napad na demokratski koncept sekularne države. Vidljivo je i da neokonzervativni akteri ostvaruju veći utjecaj nego što realno iznosi njihova brojčana snaga te da se zapravo radi o maloj, marginalnoj, ali vrlo dobro organiziranoj i financiranoj grupi zagovarača jedne fundamentalističke religijsko-političke agende“, kaže u razgovoru za Lupigu Nataša Bijelić članica izvršnog odbora Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), feminističke organizacije koja se zalaže za unaprjeđenje društvenog položaja žena te ostvarenje spolne i rodne ravnopravnosti, kao i za puno provođenje svih zakona i međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava. U intervjuu govori i o mogućim načinima borbe sa sve jačim ultrakonzervativnim klerikalnim inicijativama.

U Hrvatskoj je šest posto studentica doživjelo teže oblike (ucjene ocjenama, neželjene intimne kontakte ili neželjeno dodirivanje), a 35 posto lakše oblike seksualnog uznemiravanja (poput dobacivanja, poziva na kavu ili večeru, neukusnih šala, pogleda, seksualnih primjedbi i aluzija) - pokazalo je to staro, ali još uvijek jedino relevantno istraživanje o seksualnom uznemiravanju na fakultetima u Hrvatskoj. „Seksualno uznemiravanje se pojavljuje u čitavom nizu oblika koji nužno ne uključuju fizički dodir, no većina ih nije prepoznata kao nasilje, nego se smatra nečim što je uobičajeno, prihvatljivo, što su tzv. komplimenti. Zajedničko je svim tim oblicima seksualnog uznemiravanja da osobu dovode do neugodnih osjećaja, srama i nelagode, nečeg što ta osoba nije tražila“, objašnjava nam Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe – Centra za seksualna prava, jedne od rijetkih nevladina udruga koja se bavi seksualnim nasiljem.

„U hrvatskoj nastavi povijesti još uvijek se dominantno perpetuira obrazac koji postoji više od jednog stoljeća. Mijenjale su se samo ideologije i politike koje je trebalo prenositi učenicima i na taj ih način formirati“, kaže Snježana Koren, predstojnica Katedre za Metodiku nastave povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koja se bavi istraživanjem udžbenika i nastave povijesti te sudjeluje u stručnom usavršavanju nastavnika. U velikom razgovoru za Lupigu Koren će primijetiti kako danas u hrvatskoj javnosti, dobrim dijelom zahvaljujući i pojedinim povjesničarima, vlada atmosfera koja ne dozvoljava nikakvo propitivanje, osobito o temama iz nacionalne povijesti. "Pokušaji da se deklaracijama ili zakonima normira ili propiše što bi ljudi trebali misliti o prošlosti dugoročno se uglavnom pokažu kontraproduktivnima", objašnjava Koren, zaključujući kako je dobra historiografija ona koja nudi kritičko bavljenje prošlošću.

„Makedonski nacionalizam je proizvod mita da je Makedonija postajala prije nego što je postojala“, reći će nam uz šalicu salepa Denko Maleski, prvi makedonski ministar vanjskih poslova i diplomat koji je devedesetih organizirao makedonsko veleposlanstvo pri Ujedinjenim narodima, a potom se povukao iz politike. Prisjetit će se kako su mu u ta vremena, kada se Jugoslavija raspadala, Tuđman i Milošević djelovali kao vulkani koji samo što nisu eruptirali. Smatra kako bi, da je neki otok na Pacifiku, Makedonija danas bila diktatura, a ovako se trsi biti demokratsko društvo jer je u Europi samo takvo uređenje prihvatljivo. Uvjeren je kako će se sada, nakon gustih izbora u kojima je Makedonija doživjela prevrat riješivši se političkog monopola, nastupiti neki do sad nepoznati problemi. No, veseli ga što vidi da sve više jača jedna kozmopolitska ideja kod mladih ljudi kojima je dojadilo inzistiranje na etničkom.