GENERACIJA KOJA MIJENJA MEDIJSKU SCENU

„Nazivalo nas se sorošoidima i izdajicama koji žele uništiti ovu zemlju“

ritn by: Sonja Stojadinović | 01.02.2018.
GENERACIJA KOJA MIJENJA MEDIJSKU SCENU: „Nazivalo nas se sorošoidima i izdajicama koji žele uništiti ovu zemlju“
„Prethodna vlasti teško je podnosila da si uopće slobodnomisleći čovjek, a kamoli još i novinar koji im svaki dan gura prst u oko s nekom novom pričom koja je nepovoljna za njih. A ova nova vlast na kritičke i istraživačke priče službeno poručuje - kritizirajte nas - međutim, iako u „eter“ šalju takve poruke, ipak se neki privatno itekako ljute“, kaže u razgovoru za Lupigu mlada makedonska novinarka Kristina Ozimec. Danas surađuje s redakcijama Makfaks i Deutche Welle. Ujedno je i predsjednica te osnivačica Platforme za istraživačko novinarstvo i analizu (PINA) koja je pokrenula i internetski portal pina.mk, ali i jednu sjajnu priču - Festival za istraživačko novinarstvo. Prvo izdanje bilo je izuzetno uspješno s uistinu izvanrednim gostima, novinarima iz timova koji su dobili Pulitzerove nagrade, zviždačima odgovornim za "bombe", pokretačima "fake newsa"...

Kristina Ozimec spada u generaciju mladih novinarki i novinara koji polako, ali sigurno mijenjaju medijsku sliku u Makedoniji. Radila je, među ostalim, u Radio MOF (Omladinski obrazovni forum) i redakciji skopskog portala NOVA TV, a danas surađuje s redakcijama Makfaks i Deutche Welle. Ujedno je i predsjednica te osnivačica Platforme za istraživačko novinarstvo i analizu (PINA) koja je pokrenula i internetski portal pina.mk.

Zahvaljujući njenim kolegicama i kolegama, odnosno njihovoj ljubavi prema istraživačkom novinarstvu, Makedonija je u studenom prošle godine dobila priliku da po prvi puta ugostiti Festival za istraživačko novinarstvo. Upravo su istraživačko novinarstvo i stanje u makedonskim medijima glavni povod za ovaj razgovor.

Kristina Ozimec
"I nova vlast se ljuti na kritiku" - Kristina Ozimec (FOTO: Privatni album)

Kao mlada novinarka koja je radila, a i danas radite, u nekoliko makedonskih medijskih redakcija možete li usporediti kako je bilo raditi vaš posao za vrijeme jedanaest godina vlade VMRO-DPMNE i kako je to danas, nakon godine dana nove vlade SDSM-a? Diše li se sada slobodnije ili nije tako? 

- Svakako da postoji određeno olakšanje nakon promjene režima i dolaska nove vlade. U posljednjih deset godina mi se nismo suočavali samo s običnom vladom koja se nije ideološki slagala s dijelom makedonskih medija, već smo imali posla s vrlo represivnim i gušilačkim režimom koji je želio kazniti sve one koji nisu suglasni s njegovom politikom. To je bio režim koji je uz pomoć straha, paranoje i propagande želio kontrolirati živote svih nas, od medija i novinarske sfere preko svih javnih prostora, biznisa i obrazovanja pa sve do seksualnosti i „naređivanja“ koliko će djece rađati žene ili, recimo, do toga da odluče kako ne možemo kupiti alkohol u trgovinama poslije 19 sati. Prethodna vlast je dugo mislila kako ima pravo da se miješa doslovce u svaki dio našeg života i, čini mi se, da je to, osim ogromnog kriminala i korupcije u kojima je i potonula, upravo bila jedna od njenih najvećih grešaka. Postala je vrlo iritantna za veliki broj ljudi. Otkako se vlast promijenila mi novinari, kao i kritička javnost, dajemo brojne kritike i komentare na rad nove vlasti, i upravo zbog toga me izrazito smetaju reakcije onih koji podržavaju SDSM, a koji kažu - “Je li vam to za vrijeme VMRO-a bilo bolje? Da to možda ne želite da vratimo VMRO?”. Ovo što se događalo tih jedanaest godina nije nikakvo mjerilo za usporedbu. Od SDSM-a i nove vlade mnogi imaju druga očekivanja. Iskreno, i ja od njih očekujem sasvim druge standarde te se nadam da oni nemaju toliko nisko mišljenje o sebi. poput nekih njihovih simpatizera, i da nisu odlučili kako kao standard za uspoređivanje trebaju prihvatiti prethodnu vlast. Za sada je, moj je dojam, novinarima nešto lakše, ali ipak je još uvijek prerano da dam neku ocjenu. Mogu reći da sam imala nekoliko kritičkih i istraživačkih priča vezane uz vladajuće danas i uistinu je njihov odnos malo drugačiji, jer oni službeno poručuju - kritizirajte nas. Međutim, iako u „eter“ šalju takve poruke, ipak primjećujem da se neki privatno itekako ljute. S mnogima od ovih koji su dio sadašnje vlasti bili smo zajedno na ulicama, priključivali su se prosvjedima, kao i mi, s nekima smo i bivši suradnici na nekim radnim mjestima, ili poznanici, pa i prijatelji, a sada im je očito potrebno neko vrijeme da se naviknu da mi nismo na istoj strani, da naše uloge u društvu nisu iste.

Kakav je bio osjećaj baviti se istraživačkim novinarstvom u tim godinama? 

- Da se nadovežem na prethodni odgovor - prethodna vlast teško je podnosila da si uopće slobodnomisleći čovjek, a kamoli još i novinar koji im svaki dan gura prst u oko s nekom novom pričom koja je nepovoljna za njih. Bilo je vrlo turbulentno, pogotovo jer sam ja kao mlada novinarka odmah shvatila da ukoliko želim održati nekakav kredibilitet, moram konstanto biti u potrazi za svojom slobodom, onakvom kakvom sam je ja zamislila. Zbog toga sam i često mijenjala redakcije, ali sam ponosna što nijednom nisam pokleknula i radila u nekom prorežimskom mediju. Prije svega, tih godina je bilo jako teško izdržati financijski, jer tadašnji provladini mediji su raspolagali s mnogo novaca i u njih su direktno upumpavana državna sredstva i na taj su se način kupovali mediji. Njihovi “novinari” su imali lijepe plaće, sve beneficije, plaćeni odmor, bolovanje i niz drugih povlastica. Znamo da su se neki i istinski obogatili, što ne čudi s obzirom da su se milijuni okretali u toj propagandnoj mašineriji. Mi ostali morali smo se snalaziti najčešće preko internetskih portala ili nevladinih organizacija gdje je postojalo nekoliko nezavisnih redakcija ili bolje rečeno zavisnih od inozemne pomoći. To je u praksi značilo da smo radili za male honorare, od 300 do 500 eura mjesečno, bez mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, jednostavno nismo mogli ostvariti neka radna prava koja su zakonom zajamčena. Na primjer, nakon osam godina rada u novinarstvu, prije neki dan sam bila u Mirovinskom kako bih provjerila stanje i pokazalo se da imam samo jednu godinu i sedam mjeseci staža. To je samo dio onoga što su morali izdržati oni koji se nisu željeli prodati režimskim medijima. Godinama se bavimo tuđim problemima i pravima, a istovremeno nisu riješena naša osnovna radnička prava. Drugi dio cijele priče su bili razni pritisci i izgrađivanje neprijateljske atmosfere u javnosti prema svim kritički nastrojenim novinarima. Bili smo nazivani sorošoidima, izdajicama, stranim plaćenicima koji rade protiv svoje države, a u korist Amerike, Georgea Sorosa i drugih stranih sila s ciljem da se promjeni ime, da se uništi Makedonija. To je bilo strašno napeta atmosfera za život. Godinama prije nego što su objavljene „bombe“ (audio snimke prisluškivanih građana i brojnih političara u kojima su otkriveni razni slučajevi korupcija vladajućih i drugih nezakonitih radnji op.a.), svi smo znali da smo prisluškivani i to je bilo poprilično paranoično vrijeme. Nadam se da građani nikad više neće dozvoliti nijednoj vlasti u Makedoniji da ponovo „prolupa“ do te mjere. 

Iako tek nedavno osnovana, Platforma za istraživačko novinarstvo i analizu (PINA) uspjela je početkom studenog prošle godine organizirati prvi Istraživački filmski festival Skopje. Koji je bio cilj tog festivala? 

- Istraživački filmski festival-Skopje (IFFS) privukao je stotinu gostiju, što domaćih, što inozemnih. Kao prvi ovakav festival u regiji, IFFS je ujedinio lokalne, regionalne i svjetske teme povezane s novinarskim izazovima i problemima. Trodnevni program uključivao je i prikazivanje dokumentarnih filmova, radionice, diskusije i debate s gostima iz Makedonije, regije i svijeta. Otvaranje prvog festivalskog izdanja bilo je posvećeno zviždačima, hrabrim pojedincima koji objelodanjuju informacije u ime općeg dobra. Inače, IFFS ima za cilj doprinositi popularizaciji istraživačkog novinarstva i povećanju profesionalnosti u medijima putem ponude raznih besplatnih radionica i razgovora sa svjetski priznatim medijskim profesionalcima među kojima su, ove godine, bili i neki novinari koji su radili u timovima koji su dobili Pulitzerove nagrade. Jednako tako želimo otvoriti i neke nove vidike kod novinara, posebno onih mlađe generacije i onih koji još uvijek razmišljaju vrijedi li postati novinar. Festival su popratili skoro svi važniji domaći mediji pa smo tako na neki način utjecali i na građansku svijest o temama koje su aktualne i koje su od javnog interesa, kao što su fenomen lažnih vijesti, zviždači, novi trendovi u digitalnom svijetu i medijima, dokumentarni filmovi ... 

Skoplje
Veliki uspjeh ekipe koja stoji iza Istraživačkog filmskog festivala (FOTO: Privatni album)

Kakve su bile reakcije vaših kolega za vrijeme i poslije festivala, a kakve kod javnosti? 

- Reakcije su bile izvanredne, dobili smo odličnu medijski pokrivenost i posjećenost. Posebno prvu večer, kada smo „na zviždačima“ imali punu dvoranu kina Kultura gdje se održavao festival. Za drugi regionalni dan koji je bio posvećen našim novinarskim izazovima i problemima, interes je bio malo slabiji, ali potom je, kada smo imali debatu o lažnim vijestima i film posvećen offshore poreznim rajevima, zanimanje kolega i javnosti ponovno bilo izuzetno veliko. Očekivali smo kako će na samim događanjima većina posjetitelja biti iz našeg ceha - novinari i ljudi iz medija - ali je ispalo da je publika bila mnogo raznovrsnija. Festival je nov i bit će potrebno dosta vremena kako bi se stvorila neka redovita publika, ali s obzirom na posjećenost i reakcije na prvo izdanje, očigledno je kako je ovakvo nešto bilo vrlo potrebno našem društvu. Osim što utječemo na samu medijsku sferu i nudimo drugačiju perspektivu za novinare, medijske profesionalce i ljude koji se bave filmom i dokumentaristikom, naš je cilj i da razvijamo svijest o raznim temama kod šire publike. 

Na festivalu ste ugostili i neka vrlo zvučna imena kao što su Barbara Schiavulli, Betta Medsger, Benoit Bringer, Alessia Cerantola, ljude koji su svojom hrabrošću otkrili velike političke afere. Koliko se makedonsko istraživačko novinarstvo može usporediti s onim što rade ovi ljudi i koliko još ovdašnje novinarstvo mora učiti? 

- Posljednjih godina, unatoč strašnim uvjetima u kojima su mediji funkcionirali, ipak je bilo i novinara koji su se bavili istraživačkim novinarstvom i svojim pričama dali veliki doprinos u vremenu kada je vladala tišina na medijskoj sceni. Posebno kada govorimo o korupciji i vladavini prava. Dio tih priča otkrio je veze biznisa i vladajućih struktura, bilo preko tajanstvenih offshore kompanija ili preko kontrole određenih tvrtki koje su dobivale državne tendere. Smatram da su profesionalni novinari i mediji odigrali značajnu ulogu u održavanju neke kritičke građanske svijesti kroz mračne godine „gruevizma“ (po Nikoli Gruevskom, dugogodišnjem premijeru iz redova VMRO-DPMNE op.a.). Ipak, i pored kvalitete individualaca u medijima, razina našeg istraživačkog novinarstva generalno gledano je daleko ispod razine koju imaju zemlje s dugom tradicijom istraživačkog novinarstva, kao što su SAD ili neke zapadnoeuropske zemlje. To je, između ostalog, cilj i našeg festivala - pokušati dovesti što više ljudi i filmova koji će nam otkriti druge perspektive i prakse onoga kako se to radi tamo, čime ćemo i mi dobiti motivaciju da idemo naprijed i da budemo bolji u onome sta radimo. 

Jedna od glavnih zvijezda prvog dana festivala bio je Gjordji Lazarevski, bivši zaposlenik Pete uprave u Ministarstvu unutarnjih poslova, zahvaljujući kojem je makedonska javnost saznala o prisluškivanim razgovorima. Cijeni li makedonsko društvo zviždače i što možemo napraviti da ih zaštitimo? 

- Lazarevski je bio jedan od gostiju IFFS-a koji je privukao najviše pažnje. On se zapravo na našem festivalu po prvi put pojavio na nekom javnom nastupu kako bi govorio o svom iskustvu, što je za nas bila izuzetna čast. On je poznat kao jedan od dvojice glavnih zviždača koji su potekli iz UBK-a (Uprava za sigurnost i kontraobavještajne poslove) i otkrili nam slavne “bombe”. Objava “bombi” zajedno s nezadovoljstvom koje se nataložilo kod građana pokrenula je prosvjede koji su doveli do promjene vlasti. Za većinu ljudi Lazarevski je heroj, ali, prema iskustvu koje je podijelio s nama, nisam sigurna koliko naše društvo cijeni zviždače i koliko mu je stalo da se oni zaštite. Lazarevski je zbog svojih aktivnosti završio u pritvoru, bio je degradiran na poslu i na koncu otpušten. I dan danas je nezaposlen, unatoč promjeni vlasti. Mogao je šutjeti o onome što je vidio i okrenuti glavu kao da se ništa nije dogodilo. Da je to napravio sada bi već bio penzioner. Mi kao društvo tek trebamo pokazati da brinemo o zviždačima. Otkako su se dogodile „bombe“, zemlja je dobila i Zakon o zaštiti zviždača, ali je on naišao na poprilične kritike eksperata i Specijalnog javnog tužiteljstva. Kritike su da Zakon nije dovoljno dobar i da ga treba mijenjati upravo kako bi se poboljšala zaštita zviždača. Zakon je jedno, a realnost drugo. Makedonija nije Amerika. Ovo je mala zemlja u kojoj se skoro svi znaju između sebe. Ukoliko ne stvorimo dobar pravosudni sistem ne znam koliko je moguća istinski dobra zaštita zviždača. 

Kristina Ozimec
"Razina našeg istraživačkog novinarstva generalno gledano je daleko ispod razine koju imaju zemlje s dugom tradicijom istraživačkog novinarstva" (FOTO: Privatni album)

Dio festivalskog programa bila je i diskusija na temu „Panama papers“, dokumentima o offshore kompanijama. Kada su ti dokumenti objavljeni u makedonskoj javnosti pretpostavljalo se kako se nekoliko najbogatijih ljudi iz Makedonije nalazi na popisu kao vlasnici offshore računa. Postoje li šanse da se provede istraga koja bi utvrdila eventualnu opravdanost tih pretpostavki i koliko je uopće Makedonija dio svjetske mreže offshore računa i kompanija?

- Da, o tome sam vodila panel diskusiju s Alesijom Cerantolom i Benoitom Bringerom, ljudima koji su radili na velikim istraživačkim pričama. Bringer je snimio i film koji je otvorio nas festival, “Biti zviždač”, koji govori o Raphaelu Haletu jednom običnom Francuzu i zviždaču koji je dostavio vrlo povjerljive dokumente novinaru Eduardu Perenu. Kasnije su baš ti dokumenti bili glavni izvor francuskog skandala “LuxLeaks”. Kada su objavljeni „Panama papers“ ja sam radila na portalu NOVA TV gdje sam, zajedno s kolegicama Saškom Cvetkovskom i Majom Jovanovskom, dobila pristup dokumentima koji su povezani s Makedonijom. Otkrile smo nekoliko imena poznatih biznismena, među kojima se isticalo ime jednog tajkuna bliskog tadašnjoj vlasti, a koji je imao offshore kompaniju registriranu od strane poznatog odvjetničkog ureda Mossack Fonseca. Otkrića koja su donijeli dokumenti tog ureda i svjetskih istraživačkih centara samo su jedan mali dio onoga što predstavljaju ogromne mreže offshore rajeva. Vjerojatno je nemoguće doći do imena svih naših građana koji imaju offshore kompanije, posebno zbog činjenice što, samo po sebi, vlasništvo ovakve kompanije nije ništa nelegalno, ali nerijetko se upravo takve kompanije koriste za kreiranje raznih kombinacija za utaju poreza ili za dobivanje državnih tendera i skrivanje pravih vlasnika koji stoje iza ovih kompanija. Jedno profesionalno, kadrovski jako i nezavisno tužiteljstvo bi moglo napraviti ozbiljnu istragu o takvim kompanijama i njihovim vlasnicima iz Makedonije za koje postoji sumnja da su dio ovih mreža, a istovremeno su uključeni u neke sumnjive poslovne ugovore. 

Na festivalu je jedan od gostiju bio i mladić iz Velesa koji je govorio o tome kako je kreirao i radio na lažnim vijestima za vrijeme predsjedničke kampanje Donalda Trumpa. Ima li taj tsunami lažnih vijesti možda financijsku vezu s Trumpom ili s Rusijom, Vladimirom Putinom i vojskom botova? 

- Ovisi s kim razgovarate. Antonio iz Velesa, koji nam je gostovao na festivalu, negirao je sve veze s bilo kakvim centrima moći. Rekao je da su novci dolazili od klikova i oni su pravili vijesti prema tome koji su naslovi bili najklikaniji, a ne zbog nekakve posebne agende. Čak nam je ispričao da su prvo počeli proizvoditi lažne vijesti o Bernieju Sandersu i Hillary Clinton, ali ispostavilo se da takve vijesti nisu donosile previše posjeta. Kada su pokušali s Trumpom, klikovi su drastično porasli pa su zato produžili s kreiranjem takvih vijesti. Mislim da ćemo još otkrivati što se uistinu događalo s lažnim vijestima u Velesu. 

Hoćemo li sljedeće godine vidjeti Istraživački filmski festival broj dva? 

- Da, svakako, drugo izdanje festivala je već u planu i ovih dana počinjemo s pripremom za IFFS2. Oni koji nisu bili u mogućnosti vidjeti prvi festival, mogu to učiniti na internetskoj stranici festivala www.iffs.mk koji je dostupan na engleskom i makedonskom jeziku, kao i na portalu www.pina.mk. Ove godine su me iznenadile moje kolege iz PINA-e, Mjesecima smo bez prestanka radili na festivalu i kada je on završio, mislila sam da nećemo komunicirati o ničemu bar tjedan dana. Međutim oni su već drugi dan počeli iskazivati svoje želje o tome koga bi trebalo dovesti na sljedeći festival.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Krim-turizam u crnoj rupi

    08.06.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Krim-turizam u crnoj rupi

  2. ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Lokalpatriot bez domovine

    31.05.2018.

    Mile Stojić

    ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Lokalpatriot bez domovine

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Život kao san

    30.05.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Život kao san

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije