Kada bi se kojim slučajem dijelila nagrada za novinara s najviše primljenih prijetnji u regiji, vjerojatno bi je ponio Dragan Bursać. I sam će reći kako je prijetnje odavno prestao da broji. "Ima dosta 'ljudi', koji u početku prate moj rad iz sigurne fotelje jednog prikrivenog nacionaliste. Međutim, kada 'njegovi' dođu na tapetu, ti tapšači ramena shvate da sam ja đubre i otkače me", kaže u razgovoru za Lupigu Bursać koji je proglašen najboljim novinarom u BiH za 2017. godinu.na dodjeli proglašenja u organizaciju Društva novinara Bosne i Hercegovine rečeno je, da citiramo, kako se nagrađuju najhrabriji i najbolji. Svojim pisanjem Bursać svakodnevno pokazuje da mu hrabrosti ne manjka, jer već dugi niz godina nimalo uvijeno iznosi „prljavi veš“ sva tri konstitutivna naroda u BiH, prvenstveno srpskog, oštro kritizirajući nacionalne društvene fenomene i prikazujući svu društvenu trulež bh današnjice.

"Negdje 1996 godine, djevojčicu iz petog razreda osnovne škole silovala su tri američka vojnika što je dovelo do velikih prosvjeda protiv američke baze na kojima je sudjelovalo preko 100.000 ljudi. Nakon toga uslijedilo je potpisivanje dogovora između američke i japanske vlade o tome da se rastereti Okinawa, s obzirom da je u tom trenutku 70 posto američkih vojnih objekata u Japanu koncentrirano na Okinawi, a ona pokriva samo 0,6 posto japanskog teritorija. Mi smatramo da to nije fer", govori za Lupigu Keiko Yonaha, profesorica na Sveučilištu Meio na Okinawi. Yonaha je vrlo aktivna u građanskom pokretu koji se želi riješiti američke vojne sile iz vlastitog dvorišta, a učitelji koji imaju izuzetno jak utjecaj u japanskom društvu predvodnici su ove borbe, koja svoje korijene vuče još iz vremena kada je Okinawa živjela pod okupacijom.

Kao učiteljica u splitskom Centru za autizam, Tanja Mravak izabrala je i u svojim pričama baviti se komunikacijom i odnosima. Svjesna složenih zahtjeva vremena u kojem živimo, u svakom od intervjua brani književnost kao utočište društvenih vrijednosti. „Moramo se snaći u novim okolnostima. Odjednom smo pozvani izražavati emocije koje smo tradicionalno skrivali. Nismo se samo bojali izgovarati ih, bojali smo ih se i osjećati. A ako vam se ne da ići na grupne i ine psihoterapije, posegnite za književnošću. Tamo sve piše, tamo su svi osjećaji svijeta, tamo su i vaši osjećaji primjereni. I to temeljito obrađeni, a ne taksativno nabrojani i instant riješeni kao u self help priručnicima“, reći će ona, a uoči predstavljanja na KaLibar Bestivalu u Zadru i povodom reizdanja njene prve zbirke priča "Moramo razgovarati" s Tanjom Mravak razgovaramo o njenim dvjema zbirkama kratkih priča, o ženskoj perspektivi, pisanju i pričanju.

„Trebalo mi je tri godine da skupim hrabrosti suočiti se s tim materijalom. To nije samo priča o osjećaju nelagode koji imaju klinci rođeni iza rata, a slučajno su srpske nacionalnosti. To je priča o svima koji se osjećaju kao manjina iz bilo kog razloga i nadam se da sam u tome uspio“, kaže u razgovoru za Lupigu, Nebojša Slijepčević, autor „Srbenke“, filma o kojem se sve više govori, a još nije ni stigao u kino distribuciju. Film je nastajao prateći pripremu i premijeru predstave “Aleksandra Zec”, Olivera Frljića, u Rijeci, a nedavno je osvojio nagradu “Srce Sarajeva” na Sarajevo Film Festivalu. Slijepčević kaže kako film sigurno ne može promijeniti ni svijet, ni državu, ni društvo, ali da može mijenjati pojedince. „Društvo se postepeno mijenja. Moj trenutni cilj s ovim filmom je da ga vidi što više ljudi pa samim tim mislim da će donijeti pozitivnu promjenu“, objašnjava autor „Srbenke“.