Kao učiteljica u splitskom Centru za autizam, Tanja Mravak izabrala je i u svojim pričama baviti se komunikacijom i odnosima. Svjesna složenih zahtjeva vremena u kojem živimo, u svakom od intervjua brani književnost kao utočište društvenih vrijednosti. „Moramo se snaći u novim okolnostima. Odjednom smo pozvani izražavati emocije koje smo tradicionalno skrivali. Nismo se samo bojali izgovarati ih, bojali smo ih se i osjećati. A ako vam se ne da ići na grupne i ine psihoterapije, posegnite za književnošću. Tamo sve piše, tamo su svi osjećaji svijeta, tamo su i vaši osjećaji primjereni. I to temeljito obrađeni, a ne taksativno nabrojani i instant riješeni kao u self help priručnicima“, reći će ona, a uoči predstavljanja na KaLibar Bestivalu u Zadru i povodom reizdanja njene prve zbirke priča "Moramo razgovarati" s Tanjom Mravak razgovaramo o njenim dvjema zbirkama kratkih priča, o ženskoj perspektivi, pisanju i pričanju.

„Trebalo mi je tri godine da skupim hrabrosti suočiti se s tim materijalom. To nije samo priča o osjećaju nelagode koji imaju klinci rođeni iza rata, a slučajno su srpske nacionalnosti. To je priča o svima koji se osjećaju kao manjina iz bilo kog razloga i nadam se da sam u tome uspio“, kaže u razgovoru za Lupigu, Nebojša Slijepčević, autor „Srbenke“, filma o kojem se sve više govori, a još nije ni stigao u kino distribuciju. Film je nastajao prateći pripremu i premijeru predstave “Aleksandra Zec”, Olivera Frljića, u Rijeci, a nedavno je osvojio nagradu “Srce Sarajeva” na Sarajevo Film Festivalu. Slijepčević kaže kako film sigurno ne može promijeniti ni svijet, ni državu, ni društvo, ali da može mijenjati pojedince. „Društvo se postepeno mijenja. Moj trenutni cilj s ovim filmom je da ga vidi što više ljudi pa samim tim mislim da će donijeti pozitivnu promjenu“, objašnjava autor „Srbenke“.

Od okupacije zapuštenog bioskopa Zvezda na beogradskim Terazijama samoorganiziranih građana, što je proglašeno za kulturni događaj godine u Srbiji jer su okupirani bioskop pohodili Alexis Tsipras i Alain Badiou, do ponovo zatvorenih vrata prošle su tek oko dve godine. Kako i zašto? Odgovor na ovo pitanje pokušala je dati Senka Domanović, autorka filma "Okupirani bioksop". "Najzanimljivije i najlepše je što su ljudi koji su se upoznali tada nastavili da sarađuju i u nekim političkim projektima. Ljudi su se pronašli i nekako složili. Treba pružati otpor tom političkom establišmentu, nuditi neku alternativu. Bitno je da stalno proizvodiš neke ideje, da oživljavaš i da neke ideje stalno držiš budnima, prisutnima, da ih oživljavaš. Moraš. Kao čuvari vatre. Vatra mora da gori pa možda za 100 godina bude sazrela neka situacija. To je za čas, to je ništa. Malo je i 100 godina", kaže u razgovoru za Lupigu Senka Domanović.

„Nisam. Ni malo nisam“, odgovorit će, kao iz topa, Shirley Gunn na Lupigino pitanje je li danas zadovoljna rezultatima žestoke borbe protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici, a u kojoj je aktivno sudjelovala. Shirley Gunn kao žena, i to bijela, bila je neobična pojava u revoluciji koja je iz korijena željela promijeniti jug Afrike. Tih je godina bila zatvarana, progonjena, mučena, pokušali su je ubiti, pa joj oduzeli bebu, ali sve ju je to, kako sama kaže u razgovoru za Lupigu, samo dodatno ojačalo. Već kao djevojka u dvadesetim godinama uključila se u Afrički nacionalni kongres te je prvo radila u političkom undergroundu, a onda i u vojnom, kada su shvatili da je jedina šansa za promjenu uzimanje oružja u ruke. „Bila sam spremna da za tu viziju dam i svoj život. I davala sam ga“, kaže Shirley u svojoj ispovijesti.