"Kad god čujem za neki rat ja uvijek mislim o toj djeci sa neizbrisivim ožiljcima koji će ostati u njihovim srcima do kraja života. Nikakav politički, nacionalni koncept nije vrijedan jedne njihove suze. Ta nepravda i taj užas me boli i to me tjera i da radim te filmove", kaže u razgovoru za Lupigu Aida Begić, sarajevska režiserka, čiji je posljednji film "Ne ostavljaj me" večeras prikazan na Zagreb Film Festivalu. Film je sniman u Turskoj, u izbjegličkom kampu odmah uz sirijsku granicu gdje Aida Begić pravi čaroliju s izbjeglom djecom, koja rezultira filmom „Ne ostavljaj me“ u kojem glume upravo izbjeglice. Djeca izbjeglice. I to glume sebe same. "Kad sam išla u kampove gdje djeca hodaju musava nikad mi se nije desilo da dijete nešto traži. Uvijek nude bilo šta da imaju, kao da imaju šta da podijele", govori nam Begić.

Njegov roman "Suburra" donio mu je planetarnu popularnost. Roman je ubrzo nakon objavljivanja pretvoren u film, a potom i u seriju, što je bio prvi Netflixov originalni talijanski serijal. I za film i za seriju potpisao je scenarij. On je Carlo Bonini, legenda talijanskog istraživačkog novinarstva. Pisao je za il manifesto, Corriere della Sera, američki Newsweek, a danas je zaposlen u la Repubblici. Krajem listopada Lupiga je gostovala na Investigative Film Festivalu u Skoplju, gdje su nas ljubazni domaćini, mlade novinarke iz Platforme za istraživačko novinarstvo i analizu, (PINA), pozvali kao predavače. Rado smo se odazvali prilici za druženje i razmjenu iskustava s kolegama iz cijele Europe, među kojima je bio i Bonini. Iskoristili smo priliku da s kolegom Boninijem razmijenimo nekoliko riječi o talijanskom društvu iz novinarske perspektive.

"Čini mi se da je san o Hollywoodu isti kao što je uvek bio. Međutim, sa izumom interneta su se promenile i ljudske aspiracije i način da se one realiziraju. Sada postoji milion načina da se postane slavan bez ikakvog pravog razloga. Čini mi se da ponovo osećamo da na tako nešto imamo pravo u ovom trenutku, ali to je potpuno druga priča", kaže u razgovoru za Lupigu jedan od profiliranijih autora američkog nezavisnog filma, Mike Ott. Njegovi su filmovi smešteni geografski u neposrednu blizinu Hollywooda, a opet kao da egzistiraju u nekom drugom svetu. Po pravilu se bave “gubitničkim” miljeom i disparitetom između snova, planova i ustaljenih životnih obrazaca sa jedne strane i nemilosrdne realnosti sa druge.

"Euro kao valuta je trenutno loša varijanta, s obzirom da služi isključivo njemačkom izvozu", reći će u razgovoru za Lupigu Andrej Hunko, zastupnik Die Linkea u njemačkom Bundestagu. Die Linke je trenutno šesta politička snaga u Njemačkoj, a u Berlinu i još dvije savezne njemačke pokrajine ta stranka participra u vlasti. Nema sumnje da je Hunko kojim slučaj Hrvat i da uputi ovakvu vrstu kritike na račun nečega što Hrvatskoj donosi korist, da bi bio proglašen za veleizdajinka. No, zato je Njemačka to što jeste, a Hrvatska joj iz mjeseca u mjesec tek šalje više radne snage. S Hunkom, osim o euru koji se u Hrvatskoj s nestrpljenjem očekuje, razgovaramo i o budućnosti Europske unije, rastućoj nezaposlenosti u nekim članicama, ali i o skorom otvaranju pregovora između EU i Makedonije i Albanije.

Kada bi se kojim slučajem dijelila nagrada za novinara s najviše primljenih prijetnji u regiji, vjerojatno bi je ponio Dragan Bursać. I sam će reći kako je prijetnje odavno prestao da broji. "Ima dosta 'ljudi', koji u početku prate moj rad iz sigurne fotelje jednog prikrivenog nacionaliste. Međutim, kada 'njegovi' dođu na tapetu, ti tapšači ramena shvate da sam ja đubre i otkače me", kaže u razgovoru za Lupigu Bursać koji je proglašen najboljim novinarom u BiH za 2017. godinu.na dodjeli proglašenja u organizaciju Društva novinara Bosne i Hercegovine rečeno je, da citiramo, kako se nagrađuju najhrabriji i najbolji. Svojim pisanjem Bursać svakodnevno pokazuje da mu hrabrosti ne manjka, jer već dugi niz godina nimalo uvijeno iznosi „prljavi veš“ sva tri konstitutivna naroda u BiH, prvenstveno srpskog, oštro kritizirajući nacionalne društvene fenomene i prikazujući svu društvenu trulež bh današnjice.

"Negdje 1996 godine, djevojčicu iz petog razreda osnovne škole silovala su tri američka vojnika što je dovelo do velikih prosvjeda protiv američke baze na kojima je sudjelovalo preko 100.000 ljudi. Nakon toga uslijedilo je potpisivanje dogovora između američke i japanske vlade o tome da se rastereti Okinawa, s obzirom da je u tom trenutku 70 posto američkih vojnih objekata u Japanu koncentrirano na Okinawi, a ona pokriva samo 0,6 posto japanskog teritorija. Mi smatramo da to nije fer", govori za Lupigu Keiko Yonaha, profesorica na Sveučilištu Meio na Okinawi. Yonaha je vrlo aktivna u građanskom pokretu koji se želi riješiti američke vojne sile iz vlastitog dvorišta, a učitelji koji imaju izuzetno jak utjecaj u japanskom društvu predvodnici su ove borbe, koja svoje korijene vuče još iz vremena kada je Okinawa živjela pod okupacijom.