"Pisanje je neukrotivi nagon, prostor bezgranične slobode, igre jezikom i oblikovanja smisla. Nije mi se jednostavno pomiriti s govorom, tako da sam odrastajući poeziju prigrlila kao alat otpora; organizam koji se ustrajno srami šutnje i odbija biti broj", kaže u razgovoru s Markom Pogačarom, Marija Skočibušić, ovogodišnja je dobitnica Nagrade "Na vrh jezika" za najbolji rukopis poezije autora do 35 godina starosti. Međutim, Marija još nije dosegnula ni polovinu te „dopuštene“ starosne granice. Ona je rođena 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno u izvanrednim okolnostima završava gimnaziju. Njena poezija do sada je uvrštavana u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42 te objavljivana u časopisima Poezija i Libartes, kao i na internetskim portalima Strane i Kritična masa. Nagrada "Na vrh jezika" bio je povod da s Marijom porazgovara Marko Pogačar.

"To da se u vrijeme zaraze pričaju priče jedan je od najstarijih odgovora koje kao čovječanstvo imamo. Mi jednostavno ne vjerujemo da se nešto desilo ako o tome ne postoji pjesma, ako ne postoji priča", kaže u intervjuu za Lupigu sarajevski pjevač i gitarist Damir Imamović koji je od svojeg je debuta 2008. godine do danas, u konkurenciji raznih generacijskih pokušaja, uspio približiti sevdah današnjoj generaciji kao nešto više od glazbe koju se na prženim CD-ima kupuje na benzinskim pumpama. Početkom mjeseca za londonski label Wrasse objavio je album „Singer of Tales“ ili, u našem prijevodu, "Pjevač koji pjeva priče", a umjesto da album predstavlja zakazanim koncertima po Velikoj Britaniji, svi njegovi nastupi su otkazani zbog zabrane kretanja uslijed pandemije, pa ga je zapalo da razgovara s Lupigom.

Švicarski znanstveni časopis Journal of Clinical Medicine objavio je rad hrvatskih znanstvenika o Covidu-19 koji, ukratko, ukazuje na mogućnost bitno niže stope smrtnosti od zadnje procjene Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), ali ipak dovoljno zabrinjavajuće da opravda mjere koje zapadne zemlje trenutno provode. Rezultati njihove analize govore o 0,3 posto smrtnosti od Covida-19, dok Svjetska zdravstvena organizacija tvrdi kako je smrtnost 3,4 posto. Tim povodom smo razgovarali s dr. sc. Tinom Poklepović Peričić, suvoditeljicom hrvatskog Cochrane centra i jednom od koautorica izvještaja. "Mogu reći da je procjena smrtnosti mnogo složenija nego što se na prvi pogled čini. Naime, nije dovoljno podijeliti broj umrlih s brojem oboljelih u određenom času", objašnjava u razgovoru za Lupigu Poklepović Peričić te ovjašnjava da će se i tih 0,3 posto sigurno revidirati.

"Vučić se u svojim javnim obraćanjima ponaša kao potpuni autokrata čije rečenice počinju isključivo u prvom licu jednine: 'ja ću vam uvesti 24-časovni karantin', 'ja sam vam doneo respiratore', 'ja ću voziti ako treba avion sa opremom' … obezvređujući tako i napore struke, ali i drugih građana. Njegova retorika klizi od preteće ("ne tiče me se kako ćete ići u nabavku", "vojska će biti na ulicama"), pa do patetične ("moramo sačuvati naše bake i deke", "perite psima šapice"). Njegova sveprisutnost, uvođenje prekih sudova gde se ljudima preko skajpa izriču trogodišnje zatvorske kazne zbog kršenja karantina, kažnjavanje paora koji obrađuju njive tokom policijskog časa, hapšenje novinara … Sve su to flagrantni dokazi da vlast u Srbiji klizi u sada već otvorenu diktaturu, maskiranu u vanredno stanje", kaže u razgovoru za Lupigu Ana Lalić, novinarka koju je srbijanska policija prošlog tjedna uhitila zbog pisane riječi.

"U državama naslednicama SFRJ postoji nepisani sporazum da je Jugoslavija bila nešto loše i niže vredno, iako još uvek živimo u ostacima onoga što je u toj Jugoslaviji dosegnuto kao visoki standard, bilo da je reč o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, ili obrazovanju, koje je možda bilo najrevolucionarniji proces u nekadašnjoj državi, značajniji i od elektrifikacije. Tako je danas, recimo, sramota pozivati se na Jugoslaviju ili žaliti za njom, ali nije sramota biti neobrazovan, krasti i ubijati", kaže u razgovoru za Lupigu Saša Ilić, ovogodišnji dobitnik Ninove nagrade za roman „Pas i kontrabas“.U intervjuu, između ostalog, s Ilićem razgovaramo o temeljitom brisanju sećanja na bivšu Jugoslaviju, ratnim zločinima, posttraumatskom sindromu, tuzi, gubitništvu, slobodi ... O žrtvama rata u kojem “nismo učestvovali”, njihovom sukobu sa institucijama i “iskakanju iz šina”.

"Naša politička scena je, sama po sebi, karikatura. Veoma je teško od karikaturalnih ličnosti i događaja praviti karikature. Sve je toliko apsurdno, neverovatno, smešno, da vi ne možete od toga da napravite nešto još apsurdnije, neverovatnije i smešnije", kaže u razgovoru za Lupigu, 87-godišnji Predrag Koraksić Corax, verovatno najpoznatiji politički karikaturista na području bivše Jugoslavije. S njim smo razgovarali uz kafu na zemunskom keju, u vreme dok epidemija koronavirusa još nije bila proglašena. Govoriće nam o svome detinjstvu, sećanjima na rat, o tome kako je Milošević gledao na karikature kojima je on bio tema, cenzuri za vreme Jugoslavije, pri čemu će se prisetiti i svojih karikatura koje su se našle na udaru cenzora. "Dva puta sam dobio po prstima. Jednom je neki cenzor u štampariji, za kojeg nismo znali ni da postoji, naložio da se ceo tiraž od 50.000 primeraka baci i da se odštampa novi, bez moje karikature", priseća se Corax.