"Naša politička scena je, sama po sebi, karikatura. Veoma je teško od karikaturalnih ličnosti i događaja praviti karikature. Sve je toliko apsurdno, neverovatno, smešno, da vi ne možete od toga da napravite nešto još apsurdnije, neverovatnije i smešnije", kaže u razgovoru za Lupigu, 87-godišnji Predrag Koraksić Corax, verovatno najpoznatiji politički karikaturista na području bivše Jugoslavije. S njim smo razgovarali uz kafu na zemunskom keju, u vreme dok epidemija koronavirusa još nije bila proglašena. Govoriće nam o svome detinjstvu, sećanjima na rat, o tome kako je Milošević gledao na karikature kojima je on bio tema, cenzuri za vreme Jugoslavije, pri čemu će se prisetiti i svojih karikatura koje su se našle na udaru cenzora. "Dva puta sam dobio po prstima. Jednom je neki cenzor u štampariji, za kojeg nismo znali ni da postoji, naložio da se ceo tiraž od 50.000 primeraka baci i da se odštampa novi, bez moje karikature", priseća se Corax.

"Usudit ću se reći da pripadam najvećem broj građana koji nisu u obitelji imali ni partizane, ni ustaše. Bilo je domobrana. Mi nismo odgajani ni u strahu, ni u mržnji. Međutim, imate mnoge koji su u obitelji imali i ustaše i partizane. Oni su odgajani drugačije. Oni koji su imali ustaše u obitelji su odgajani da je napravljena velika nepravda i zločini prema njima i oni su učeni da mrze. Oni koji su imali partizane su učeni da se vječno moraju bojati ustaša, koji uvijek mogu ponovo ustati. To nije racionalno i to neće nestati preko noći. Ali, to ne treba biti prepreka teritorijalnom preustroju i broju gradova, općina i županija", tako je govorio Ivan Račan u intervju koji smo vodili prije nego što se zahuktala epidemija koronavirusa U Hrvatskoj. Ovaj bivši saborski zastupnik SDP-a, kao član najužeg tima novog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, jedan je od najzaslužnijih za njegov veliki povratak na političku scenu. S njim smo razgovarali o SDP-u, Milanoviću, Bernardiću, ali i manjinskim zastupnicima u Saboru te njegovim pogledima na bližu i dalju povijest

"Amandmani su poslužili za međusobnu političku trgovinu i ucjene između HDZ-a i Bandića. Svega je bilo u amandmanima, ali najspornije su bile prenamjene zelenih površina u građevinske čime se vlasnicima tih parcela deset puta povećava vrijednost zemljišta. I gle čuda, pronašli smo amandmane kojima bi se okoristili visoki HDZ-ovi dužnosnici, kao i Bandićevi donatori, i to na način da bi svaki od njih zaradio nekoliko milijuna kuna kad bi ti amandmani prošli", govori za Lupigu zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, Tomislav Tomašević, koji je proteklih mjeseci uporno upozoravao na štetnost prijedlog izmjena i dopuna GUP-a zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. U razgovoru Tomašević detaljno opisuje kako je srušen GUP i pokušaj proguravanja poprilično sumnjivih interesa. Za sve varijante tijekom tih pokušaja, kakao kaže, bili su spremni i imali dovoljno ruku.

„Sama činjenica da je i moj tata vrlo često idealizovao i mitologizovao tu Jugoslaviju kao neko zlatno doba svog života, mi je bila značajna. Priča o njegovom propadanju išla je uz priču o propadanju zemlje kao jedne velike iluzije. Jer, ovde govorimo i o iluziji: o jednom realnom prostoru i mnogim stvarima koje su tu bile dobre, naravno bilo je i loših, ali post festum: mnogi ljudi su u toj zemlji zaista videli jednu iluziju koju će idealizovati i videti sve naravno mnogo boljim nego što jeste bilo“, kaže u razgovoru za Lupigu Ana Vučković - Denčić, novinarka i spisateljica, čija je knjiga“Yugoslav“ bila u najužem krugu za NIN-ovu nagradu. Reč je o knjizi koja je i više nego lična enciklopedija Jugoslavije, ali i života, erosa i tanatosa jer kad umre i poslednji čovek rođen u toj Jugoslaviji ona će i dalje postojati na jednom drugom nivou.

"Ja živim u državi koja funkcioniše na isti način na koji funkcioniše selo u mojem romanu. Sve je tu isto – ista je hijerarhija i isti su akteri ... Ja stradam zajedno s ljudima koji tu žive i o kojima pišem. Njihovo iskustvo je – htio ja to ili ne – i moje iskustvo. Sprega politike i religije je ubojita i anticivilizacijska ... I to je goruća tema o kojoj je moralni imperativ pisati i koja nas se – i onda kad to ne mislimo – itekako tiče ...", kaže u razgovoru za Lupigu Almin Kaplan, kojeg mnogi nazivaju najnadarenijim piscem mlađe generacije u Bosni i Hercegovini. Prošle godine objavljen mu je roman "Meho". O njemu će reći ovako: "Moj Meho i Dudek iz 'Gruntovčana' su daljnji rođaci, dobri ljudi koji nemaju talenat da se pobune, iako se njih dvojica u mnogo čemu razlikuju. Draš Katalenić je skoro pjesnik ... I za Mehu bi se to moglo reći. Draš i Meho se razlikuju po tome što je Meho bio prognanik, pa povratnik, dok je Draš prognanik po rođenju".

"Ja sam, za neke, još uvijek umjetnica margine što je možda čak i dobro pa si mogu umišljati da sam još uvijek avangarda. No, to je neko provincijalno mišljenje pa nisam previše zabrinuta", kaže Vlasta Delimar u velikom razgovoru za Lupigu. Danas je ona umjetnica čiji je rad prepoznat u daleko širem kontekstu od onog domicilnoga. U upravo nastupajućoj, 2020. godini, proslaviti će mnogim umjetničkim akcijama, izložbama, i u mnogim sredinama, 40 godina rada. Prisjetit će se svojih najzapaženijih performansa, ali i nekih odnosa s kolegama umjetnicima, poput Vladimira Dodiga Trokuta. "On mi nikada nije mogao oprostiti ciklus prvih radova iz početka osamdesetih kao na primjer 'Kurac volim'. Njegov intelektualni um nikako nije mogao prihvatiti takvu vrstu ženske energije koja se iskreno usuđuje pokazati svoju poetiku", reći će Delimar.