Uoči dugoočekivanih parlamentarnih izbora u Makedoniji sjedište udruge Civil, smješteno u samom središtu Skoplja, izgleda kao prava novinska redakcija. U golemom oblaku dima, svi su užurbani, svake minute rađaju se nove ideje. Pristigle informacije se odmah šalju na razne društvene mreže, a onda se iščekuju reakcije. U takvoj atmosferi razgovarati smo s voditeljem Civila, Xabirom Derallom, poznatim kao žestoki kritičar vlasti, a kao takav, po receptu poznatom na cijelom Balkanu, proglašava ga se domaćim izdajnikom i stranim plaćenikom. „Ovdje se samo crkve grade, a križevi niču na gotovo svakom brdu u Makedoniji, pa i tamo gdje živi nekršćansko stanovništvo, dovoljno je da imaju samo tri kuće Makedonaca i dolazi vam križ“, kaže nam Deralla. Dugogodišnjeg premijera Makedonije, Nikolu Gruevskog, opisat će kao populistu s nacionalističkom retorikom, dok će za oporbu istaknuti kako i ona ima također koruptivne apetite.

„U Srbiji se stalno održavala slika o Hrvatskoj kao o ustaškoj državi. Pritom, pokazalo se da je hrvatska javnost organizovana mnogo bolje nego naša. Bila je vrlo žestoka reakcija na mnoga negiranja antifašističkog pokreta i svega što je ostvareno nakon rata, pokazalo se da je jača i artikulisanija javnost nego što postoji kod nas, kada je reč o ispadima funkcionera i krugova u Srbiji koji negiraju sve što se u Jugoslaviji dešavalo u 20. veku“, kaže u intervjuu za Lupigu Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. S njom razgovaramo nakon novih salvi optužbi za špijunažu i enormno bogaćenje nevladinih organizacija, koje ispaljuju ekstremisti na političkom i medijskom polju. Kaže, kako se zbog političara narodi u regionu gledaju preko nišana, a sve se više budi populizam, čemu pogoduje metež u međunarodnoj politici - što je situacija koja mobiliše i homogenzuje naciju.

„Nemam prava da se mešam o ono što drugi pišu o Danilu Kišu i njegovom delu, a bilo je neopisivih gadosti. Ja imam samo pravo da ne dopustim da se neko nedoličan koristi njegovim imenom kao svojom zastavom, što je bio slučaj sa književnom grupom koja je želela da nekakvoj svojoj književnoj nagradi daju Kišovo ime. To pravo u ovom času nikome ne bih dala zbog čudovišnog bujanja književnih nagrada i često sasvim nedostojih dobitnika“, kaže u intervjuu za Lupigu Mirjana Miočinović, teatrolog i prevoditelj. Pri zadnjemu našem kontaktu me pristojno moli: “Molim vas samo da me ne pretvarate u ‘teatrološkinju’, jer ne hajem za rodnu ravnopravnost koja dovodi do rogobatnih i gotovo unižavajuće smešnih reči”. Razgovarali smo o vremenu u teatru, o histrionstvu, političkom teatru, političkoj regresiji, ostavštini Danila Kiša o kojoj kao njegova bivša supruga i nasljednica prava brine...

„Ne znam na temelju čega bismo mogli govoriti o bilo kakvim pozitivnim pomacima, a kamoli na području javnog informiranja. Primjećujem neprekidan pad u sve dublje blato većine hrvatskih mainstream medija, poput izdanja HanzaMedie ili Večernjeg lista, koji padne u veću kaljužu taman kada pomislite da niže ne može - a onda otkrijete da može. O posljedicama Hasanbegovićevog iznimno uspješnog blitzkriega na neprofitne medije ili Treći program radija da ne govorimo - bojim se da je šteta tu uglavnom nepopravljiva“, rezimira u intervjuu za Lupigu novinar Jerko Bakotin. Dodat će kako je HRT priča za sebe, jer tamo ne samo da su potjerani najbolji novinari poput Saše Kosanovića, nego je javni servis danas utvrda "državotvorne misli", što se, kaže, moglo vidjeti i prilikom izvještavanja o optužnicama za zločine u Orašju, pri čemu državotvorstvo uglavnom podrazumijeva manipulaciju i falsifikat.

„Mi kao nacija imamo problem voljeti živo, sadašnje, postojeće. Nije film tu izuzetak, što bi tek mogli reći ljudi koji se bave ozbiljnom glazbom, pisanjem, slikanjem… Film lakše komunicira sa stranom publikom zbog velike mreže filmskih festivala koji nude koliko toliko šarolik repertoar filmova“, govori u intervjuu za Lupigu redatelj Antonio Nuić. Opisao je i svoj najdraži trenutak sa stranom publikom koji se zbio u Palm Springsu u Kaliforniji. Tada mu je nakon razgovora s publikom, ispred kino dvorane prišao muškarac koji se predstavio kao profesor kemije sa sveučilišta UCLA. „Došao je pogledati hrvatski film zato jer je najbolji student kojem je ikad predavao bio iz Hrvatske. Njegove želja je bila da taj student ostane u Los Angelesu, ali student je doktorirao i vratio se u Hrvatsku. Čestitao mi je na filmu i zaključio: 'Croats are vibrant people'. Taj gospodin je vozio dva sata kako bi pogledao film 'Kenjac'. Nadam se da još uvijek misli dobro o Hrvatima“, kaže Nuić.

„Da li je to ona pesma o mrtvoj kurvi“, doviknuo je neko iz publike dok je Willy Vlautin, frontmen Richmond Fontainea, štimovao svoju gitaru. Nasmejao se i promrljao - „I love you, guys“. Nije to pitanje bila bez razloga, jer Vlautinove pesme i knjige prate sudbinu prostitutki, lutalica, beskućnika, narkomana, alkoholičara i ostalih ljudi sa margina američkog zapada. Nedavno je najavio oproštajnu turneju benda posle 23 godine aktivnog sviranja i deset objavljenih albuma. Iz tog je razloga Lupiga ugrabila priliku da s Vlautinom uradi intervju. “Odrastao sam u Nevadi, u gradu Reno. Grad se promenio, od običnog kockarskog grada postao je propali kockarski grad. A voleo sam baš taj način života u gradu, te ljude koji propadaju, sa margina socijalnih lestvica, lutalice, noćne barove i sve što ide uz to. Za mene je Reno upravo to, težak, prljav grad u kojem se najbolje snalazim i koji za mene ima smisla samo kao takav", započinje Vlautin razgovor.