"Na hrvatskoj političkoj sceni dugo nismo imali političke aktere ljevije od SDP-a koji su imali neki izborni uspjeh kroz više izbornih ciklusa. Kada smo pokretali platformu 'Možemo!' odlučili smo se da pokrijemo taj lijevi spektar od birača krajnje ljevice preko zelenih birača do socijaldemokratskih birača", kaže u intervjuu za Lupigu Tomislav Tomašević nositelj kandidacijske liste platforme "Možemo" za europske izbore te zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Tomaševića, među ostalim, pitamo znači li ovakav iskorak platforme „Možemo!“ i to da se gradska platforma „Zagreb je naš!“, kao njezino ishodište, ipak donekle brojčano povećala na širem, državnom planu. "Naša je zadaća razbijati ljušturu cinizma među razočaranim biračima ljevice i ukazivati da je za lijevu stranku neprihvatljivo pristati na ekonomski liberalizam kao neupitni imperativ koji određuje domete svih ostalih politika", poručuje Tomašević.

"Uvek sam govorio da je najsretnija zemlja na svetu zemlja u kojoj nema punk-rocka, u kojoj nema bunta, ali trenutno takva zemlja ne postoji. Ne postoji savršeni svet, savršeno uređenje i uvek će neko da bude potlačen – manje ili više. Mi trenutno živimo u nekom svetu gde je većina ljudi potlačena", reći će u razgovoru za Lupigu Branko Golubović - Golub, frontmen benda Goblin, kojem je nedavno objavljena knjiga "Izgužvane misli". Golub se već godinama nalazi u raznim humanitarnim misijama po dalekom istoku, a dolasci u Srbiju su retki. Ovog puta stigao je upravo u vreme kad Beogradom ponovno kolaju ulični protesti kontra aktuelne vlasti, a jedna od nosećih pjesama na tim protestima je upravo himna protestnih devedesetih u izvođenju Goblina - "Ima nas". Bilo je tako i onog 5. oktobra, a razvoj situacije nakon tog događaja kod Goluba je ostavila gorak okus.

"Zašto je potrebna baš slika mrtvog djeteta da se svi sablaznimo? Jesmo svi postali neosjetljivi na tuđu patnju da je tek mrtvo dijete nešto što će nas potaknuti na razmišljanje o tuđoj patnji? Pa, zar nije dovoljno vidjet nekoga u suzama da razmišljamo o tome koliko je teško. Tek mrtvo dijete je ono što nas potakne da razmišljamo o patnji što govori koliko smo mi kao društvo otupili. A inače, priča s tom slikom je da svaki društveni sukob rađa nekakvu sliku – ikonu koja postane obilježje tog razdoblja. Oko te slike se digla ogromna prašina do te mjere da je njemačke novine nisu štampale. Skinuta je s interneta. Koga ti štitiš time što nisi pokazao mrtvo dijete? Nije fotografija strašna. Stvarnost je strašna", riječi su jučer preminulog Hrvoja Polana koje je iz zaborava izvukao Lupigin novinar Dejan Kožul.

"Oni su razvili socijalizam za bogate. To možeš da vidiš na primeru Ane Brnabić. Građanska prava Ane Brnabić su u 22. veku, a građanska prava drugih ljudi u 19. veku", primećuje Daško, a Mlađa dodaje - "Kao Marija Antoaneta može da kaže: Ako nemaju ‘leba, nek jedu kolače!". Oni su Daško Milinović i Mladen Urdarević, fenomenalni radijski dvojac iz Novog Sada, organima gonjenja poznatiji kao Daško&Mlađa. Poginuli su đe god su bili. Manje-više, sa svih frekvencija su proterani zbog – predugačkog jezika. Intervjuisati Daška i Mlađu, samo da znate, uopšte nije lako. Reč je zapravo o dvoglavoj aždaji kojoj ne znaš ni početak ni kraj. Pa tako izgleda i razgovor s njima: neprestano se ubacuju jedan drugom - a i meni - u reč i neprestano smišljaju zajebancije u iznajmljenoj garsonijeri, koja služi kao studio u kojem je smešten on-line radio.

„Svaki put kada usmerite reflektor na tako nešto, vi smanjite mogućnost da se to ponovi jer to postane tema o kojoj će da se priča, iako ovaj film verovatno neće rešiti nijedan slučaj. Ali, eto dali smo glas jednoj ženi. Ona će imati neku vrstu satisfakcije od toga da se njena priča čula. Biće misli mnogo teže da se takve stvari dogode“, objašnjava nam Snežana Bogdanović nakon velikog uspeha na ovogodišnjem Berlinaleu. Film „Šavovi“ u kojem ona glumi ženu kojoj je u rodilištu ukradeno dete, nagrađen je nagradom za najbolji evropski film u sekciji Panorama. Lupiga se sa redateljem Miroslavom Terzićem i Snežanom Bogdanović našla u Berlinu, gde smo razgovarali o uslovima snimanja i o fascinantnoj ličnosti Drinke Radonjić, čija je ovo priča, a za koju su glavni akteri ovog filma imali samo reči pohvale te zaključili kako je ona bila njihov džoker.

"Formalno se govori o toleranciji, ali kad se malo bolje pogleda, uvijek postoje neki dežurni krivci prema kojima se kanalizira iracionalna mržnja mase. To su bili, i ostali Srbi, zatim homoseksualci, pa nepostojeći komunisti, pa mrzitelji svega hrvatskog, pa ateisti, niz se može nastaviti, uvijek je netko na tapetu", objašnjava u razgovoru Saša Antić iz TBF-a, uoči svog večerašnjeg gostovanja na šestoj tribini iz ciklusa "Zašto se mrzimo?", koji organizira Centar za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust, na temu „Glazba mržnje“. Antić će otkriti i kako bi umjetnici morali biti beskompromisni u stvaranju. "Mislim da to nije stvar društvenog nego osobnog zdravlja. Znači, odgovornost prema sebi kao individui i umjetniku, koja se tako reflektira i na zajednicu", smatra Antić.