SELEKTOR MOTOVUNA – JURICA PAVIČIĆ

„Tzv. kontroverzne filmove treba uvijek prikazati što prije i što češće“

ritn by: M. St. | 23.07.2018.
SELEKTOR MOTOVUNA – JURICA PAVIČIĆ: „Tzv. kontroverzne filmove treba uvijek prikazati što prije i što češće“
„Političke hajke na filmove obično se razbuktaju ako i dok se film ne može vidjeti, pa se o njegovom sadržaju mogu širiti mistifikacije. Kad se film na koncu prikaže, često se dogodi reakcija 'zar toliko priče oko ovoga?'. Vidjeli ste da se cijela tarapana oko 'Ministarstva ljubavi' ispuhala kad je netko film stavio na YouTube i kad je u 24 sata 90.000 ljudi vidjelo da je riječ o benignoj komediji lišenoj ičeg opasnog. Tzv. kontroverzne filmove treba uvijek prikazati što prije i prikazivati što češće, da se raspline fama“, uoči početka 21, Motovun Film Festivala govori u intervjuu za Lupigu Jurica Pavičić, cijenjeni novinar, pisac, filmski kritičar i motovunski programski selektor. S njim razgovaramo o filmskom programu, selekciji i festivalskoj politici slavnog festivala.

Ovog tjedna Motovun Film Festival kreće sa svojim 21. izdanjem. To je dobar povod da se tradicionalno filmska i partijanerska publika iz Hrvatske i regije preseliti na brdo u Istri, te uživa u bogatom i raznolikom programu. O filmskom programu, selekciji i festivalskoj politici slavnog motovunskog festivala porazgovarali smo s cijenjenim novinarom, piscem, filmskim kritičarom i motovunskim programskim selektorom - Juricom Pavičićem.

Jurica Pavičić
"Ideološki su se devedesete vratile i u Hrvatskoj" - Jurica Pavičić (FOTO: Privatni album)

Motovun je “indie” festival, ali je i nezaobilazni dio ljetnog filmskog programa, dakle dio nekakvog imaginarnog ili stvarnog “establishmenta”. Put je bio dug. Kako komentirate promjene kroz godine i kako pronalazite balans između filmskog i društveno aktivnog na festivalu?

- Motovun je kasnih devedesetih, dakle, prije mog razdoblja, počeo kao politički antiestablishmentski festival koji je nacionalizmu kontrirao post-YU suradnjom, a tuđmanističkoj ceremonijalnosti je kontrirao hedonizmom, zaigranošću, humorom: ideja je bila kulturu vratiti u sferu uživanja, da ona ne bude kao vojna vježba ili ideološki dril. Tada je naša publika bila mlada, a Motovun je bio najbolji ljetni tulum na Jadranu. U 20 godina puno se promijenilo. Danas Split ljeti izgleda kao 120 dana Motovuna iz najluđe faze, ali puta četiri. Publika koja je tada bila mlada ušla je u srednje godine i prirodno demografskim tijekom zauzela pozicije u establishmentu, od fakulteta i medija do biznisa. I naše implicirane ideološke vrijednosti su u jednom trenutku postale podrazumijevani mainstream, ali je to nažalost kratko trajalo. To se dogodilo nekako u doba kad sam ja počeo programirati festival, a za nas kao festival to je u koncepcijskom smislu bilo i najteže razdoblje, jer je postojala prijetnja da se svedemo na megafon vladajuće ideologije. Nažalost, ideološki su se devedesete vratile i u Hrvatskoj i u Srbiji, pa te pogibelji - velim, nažalost - više nema. Danas više sigurno nismo ideološki establishment, iako dio naše publike pripada ekonomskom i profesionalnom. Što se tiče balansa, programiranje je uvijek balans, riječ je o poslu nalik kuhanju u kojem ne smijete ni podsoliti ni presoliti. Stalno treba balansirati da se bude filmski relevantan, a opet ne predvidiv, da se bude politički glasan i jasan, a opet i veseo i zabavan, ne samo agitpropovski suh. Svaka godina - ovisi o raspoloživim filmovima - nosi prijetnju da jedna dimenzija odviše prevagne.

Kako nalazite balans između filmskog i ostalog programa, recimo muzičkog?

- Muzički program ja ne radim, tako da to nije pitanje za mene. Muzički program izišao je iz naše tradicije da na festivalu imamo puno koncerata, DJ-eva, muzike. Također, on je izišao iz ideje da publici nešto i poklonimo, a ne možemo im poklanjati filmove koji nas koštaju sve veće “fee-jeve”. Također, u jednom smo trenutku zaključili da nam glavni program ima možda previše filmova, što opterećuje i žiri i publiku. 

Motovun Film Festival
"U nekom trenutku shvatili da je Berlin po mnogočemu novi Pariz, te da je on danas meka za post-Yu umjetničku dijasporu" (FOTO: motovunfilmfesitval.com)

Kako je tekao proces selekcije? Ima tu i jako svježih festivalskih hitova.

- Da, ove se godine dogodilo da smo uoči početka Karlovih Vary naručili naslijepo screenere nekih od filmova koji su na opis zvučali dobro, a kad smo ih pogledali vidjeli smo da su roba za nas. To recimo vrijedi za film otvaranja,“Napad panike” poljskog debitanta Maslone koji je prikazan u Karlovim Varyma, a mi smo mu drugi festival. Također, ove smo godine zadovoljni što imamo nekoliko reprezentativnih naslova s Cannesa, poput ruskog “Leta” ili Ceylanove “Divlje kruške”. Mi inače izbjegavamo art-mainstream poput Almodovara, Kaurismakija jer mi se čini da nije naš posao da budemo pretpremijerni prostor za naslove koji će u jesen igrati u multipleksima. Ceylan je iznimka jer mu je novi film jako dobar, ali i za njegove standard dosta dug i lirski, pa sumnjam da će ga hrvatska publika moći vidjeti na velikom ekranu - a treba, jer je vizualno čudesan. “Leto” smo izabrali jer mi se čini da je zanimljivo vidjeti film koji tematski korespondira s nekim našim općim mjestima iz “Sretnog djeteta” i “Crno bijelog svijeta”, u društvu koje je također bilo komunističko, ali jako drukčije od SFRJ. “Chris the Swiss” smo odmah odlučili igrati, jer mi se ne sviđa to što hrvatski festivali taj film tretiraju kao da je radioaktivan, I to zato da ne bi navukli problem s veteranima i desnim portalima. Htjeli smo ići u kontru neformalnoj cenzuri koja je oko tog filma stegla nevidljivu mrežu. To su dakle friški hitovi. No, kad nam se neki film sviđa i mislimo da je neizgledan, ne libimo se uzeti i stariji film. Ne sviđa mi se tipična festivalska opsesija premijerama i novitetima. U programu imamo par filmova s Venecije (“Divlji dječaci”, “Hannah”), “Styx” i “Profil” su s Berlina, a recimo danski “Holiday” stiže sa Sundancea. Imamo naravno i jedan film koji je svjetska premijera - cnogorski “no-budget” “Lijenština” režisera Radunovića. 

Izdvajate li neki? Koji su vaši osobni favoriti?

- Kao selektor ne bih trebao izdvajati filmove, jer čim su u programu znači da su za mene dobri. Stoga ću probrati dva koja bih ja osobno možda nagradio, a koji istovremeno nisu tako slavni jer nisu igrali u Cannesu, Veneciji ili Berlinu. Prvi od njih je izvrsni kolumbijski film “Ubiti Jesusa” redateljice Lukrecije More, a drugi spomenuti poljski “Napad panike”. Oba su debitantska, oba najveći festivali nisu prepoznali, a mislim da su oba sjajna. Također mi je drago da igramo “Leave No trace” redateljice koju odavno pratimo i koju dugo planiramo kao gošću - Debre Granik. 

Ima li filmova koje ste htjeli imati, a niste uspeli?

- Da, uvijek ima. Žao mi je što ne igramo norvešku “Utoyu”, te korejski “Burning” režisera Lee Chang-donga koji je meni bio najdraži film u Cannesu. Jedan od razloga zašto neke filmove ne igramo je to što najveći distributer art-filma u Hrvatskoj ujedno ima i sam festival, pa se prema drugim festivalima zna ponašati neprijateljski, kao prema konkurentima. Pri tom mi nije jasna ta opsesija premijerama, jer festivali ionako nemaju svi istu publiku. Mi smo u nekoliko navrata rado reprizirali naslove s nama prijateljskog festival Mediteranskog filma u Splitu, jer se tako pruža šansa da dobre filmove vidi više ljudi. Opsesija premijerama je provincijalna, ni jedan naš festival nije niti može biti Cannes. 

Motovun Film Festival
"Silno me veseli da u Motovunu imamo ove godine kao gosta Rubena Östlunda" (FOTO: motovunfilmfestival)

Umjesto zemlje-gošće, ove godine imamo gostujući grad. Što je Berlin: samo grad, neka vrsta eks-teritorijalnog metropolitanskog mikrokozmosa ili stanje duha?

- Naše zemlje partner često su bili gradovi ili regije: recimo, Dalmacija, Vojvodina… tako da Berlin nije presedan. Na početku nam se činilo da je to partnerstvo prilika da prikažemo neke u nizu klasičnih svjetskih filmova o i u Berlinu. Onda smo u nekom trenutku shvatili da je Berlin po mnogočemu novi Pariz, te da je on danas meka za post-Yu umjetničku dijasporu. Ta spoznaja je na koncu uvelike usmjerila program. 

Ove godine imamo i nekoliko hrvatskih i “anti-hrvatskih” filmova. „Aleksi“ kao indie film neće izazvati kontroverze, ali “Srbenka” i “Chris the Swiss” vjerojatno hoće…

- Ja sam u Cannesu u svibnju razgovarao s redateljicom “Chrisa” Anjom Kofmel i rekao joj isto što i vama sada. Političke hajke na filmove obično se razbuktaju ako i dok se film ne može vidjeti, pa se o njegovom sadržaju mogu širiti mistifikacije. Kad se film na koncu prikaže, često se dogodi reakcija “zar toliko priče oko ovoga?” Vidjeli ste da se cijela tarapana oko “Ministarstva ljubavi” ispuhala kad je netko film stavio na YouTube i kad je u 24 sata 90.000 ljudi vidjelo da je riječ o benignoj komediji lišenoj ičeg opasnog. “Chris the Swiss” nije benigna komedija nego težak i izazovan film, ali princip je isti. Tzv. kontroverzne filmove treba uvijek prikazati što prije i prikazivati što češće, da se raspline fama. 

Ne smijemo ispustiti ni iznimnog filmskog gosta i ovogodišnjeg Mavericka...

- Silno me veseli da u Motovunu imamo ove godine kao gosta Rubena Östlunda. Režisera kojeg jako volimo, kojeg smo počeli pratiti od njegovog trećeg filma “Play” i kojem smo odreda igrali i prije nego što je lani dobio Zlatnu palmu. Ovaj inteligentni, politički osviješteni i duhoviti skeptik možda najbolje u svojim filmovima utjelovljuje ono što bismo mi htjeli kao našu programsku os, mentalitetno stanje i poetičku dominantu. Četiri smo puta igrali njegove filmove, a evo sada nam dolazi i on glavom i bradom. Čovjek koji će se tome najviše veseliti je Motovunac rođenjem – Dean Kotiga, lovac iz “Potjere” i filmski kritičar koji me davno upozorio na Östlunda kada je malo ljudi znalo za njega. Veselim se da ću baš u njegovom gradu prvi put na velikom ekranu gledati "Protiv svoje volje" (“Involuntary”).

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novilist.hr/privatni album

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije