INTERVJU S JURICOM PAVIČIĆEM

Split kao miks Venecije i Ibize

ritn by: Mašenjka Bačić | 17.11.2015.
INTERVJU S JURICOM PAVIČIĆEM: Split kao miks Venecije i Ibize
Povodom novog romana Jurice Pavičića pod nazivom 'Žena s drugog kata', razgovarali smo s našim poznatim novinarem i piscem, kojeg ne treba posebno predstavljati. U novoj knjizi Pavičić se bavi njemu omiljenom temom – mediteranskom obitelji, unutar koje posebnu pažnju posvećuje arhetipskom odnosu snahe i svekrve dovedenom do krajnosti, a radnju ponovo smješta u Split, ovaj put u nešto skorijoj budućnosti. „Bio mi je gušt napisati knjigu koja je dominantno u i o Splitu, a Split se promatra kroz oči osobe koja je dugo bila u zatvoru pa vidi te šokantne promjene, koje se građanima dešavaju milimetarskim tempom – od industrijskog grada do hipsterskog pseudoraja finih zalogajnica i mlade boemske buržoazije, koja je tu našla miks Venecije i Ibize. Izabrao sam Kman jer to nije jedan od onih izrazito depriviranih istočnih kvartova Splita koji imaju infrastrukturne probleme. To nije kvart u nastajanju, ali je tipičan jer u njemu dominiraju višegeneracijske obiteljske kuće“, kaže Pavičić u intervjuu za Lupigu.

Povodom novog romana Jurice Pavičića pod nazivom 'Žena s drugog kata', razgovarali smo s našim poznatim novinarem i piscem, kojeg ne treba posebno predstavljati. U novoj knjizi Pavičić se bavi njemu omiljenom temom – mediteranskom obitelji, unutar koje posebnu pažnju posvećuje arhetipskom odnosu snahe i svekrve dovedenom do krajnosti, a radnju ponovo smješta u Split, ovaj put u nešto skorijoj budućnosti. „Bio mi je gušt napisati knjigu koja je dominantno u i o Splitu, a Split se promatra kroz oči osobe koja je dugo bila u zatvoru pa vidi te šokantne promjene, koje se građanima dešavaju milimetarskim tempom – od industrijskog grada do hipsterskog pseudoraja finih zalogajnica i mlade boemske buržoazije, koja je tu našla miks Venecije i Ibize. Izabrao sam Kman jer to nije jedan od onih izrazito depriviranih istočnih kvartova Splita koji imaju infrastrukturne probleme. To nije kvart u nastajanju, ali je tipičan jer u njemu dominiraju višegenercijske obiteljske kuće“, kaže Pavičić u intervjuu za Lupigu.

U pripovijedanju jako su Vam važni opisi ambijenta u kojem djeluju Vaši likovi.  Glavni dio radnje ovog puta odvija se u onom dijelu Splita koji na neki način ostaje van radara javnosti. To je prigradsko naselje u kojem dominiraju obiteljske kuće i jedan posve specifičan model života, koji nije potpuno "gradski"?

Ali jest gradski, i to onakav kakvi jesu naši gradovi. Izabrao sam Kman jer to nije jedan od onih izrazito depriviranih istočnih kvartova Splita koji imaju infrastrukturne probleme. Kman postoji 40 godina. Postoji kanalizacija, voda, kuće su opiturane. To nije kvart u nastajanju, ali je tipičan jer u njemu dominiraju višegenercijske obiteljske kuće. 

Ambijent mi je vrlo važno i smatram se nekom vrstom antropološkog pisca. Takvo pisanje i inače volim kao čitatelj, ali i u filmu kao gledatelj i kritičar. Kao filmskom kritičaru, uvijek su mi bili dragi režiseri koji igranom filmu daju onu dodanu vrijednost dokumentarca: da saznate nešto o nekom prostoru i ljudima, što jedu, gdje žive, kako žive.

U ovom romanu, to me posebno zanimalo i zato što dugo nisam napisao knjigu koja bi bila cijela u Splitu "Crvenkapica" se odvijala u jednom malom mjestu zadarskog primorja i Zagrebu, zbirke priča su imale pokoju priču smještenu u Split. Tako da mi je bio gušt napisati knjigu koja je dominantno u i o Splitu, a Split se promatra kroz oči osobe koja je dugo bila u zatvoru pa vidi te šokantne promjene, koje se građanima dešavaju milimetarskim tempom – od industrijskog grada do hipsterskog pseudoraja finih zalogajnica i mlade boemske buržoazije, koja je tu našla miks Venecije i Ibize.

Fenomen karakterističan za mediteranske zemlje – višegeneracijski suživot, koji je i inače vaša okupacija, ovog puta ste doveli do krajnosti. Okosnica tog odnosa je kuća, sagrađena i namijenjena za život nekoliko generacija zajedno. Zbog čega?  

Mediteranskoj obitelji je zanimljiva. Ona nije samo loša: ona pruža jaku emocionalnu podršku, podrška je u životu od toga kad je nekome potreban doktor, pa do repeticija ili financijske pomoći. No isto tako, ta obitelj ima i drugu stranu, svoj opresivni i pomalo totalitarni aspekt koji se najbolje očituje u arhitekturi, u tim višegeneracijskim zgradama, u kojima roditelji unaprijed "urede" život za svoju djecu. Time ga totalitarno diktiraju, jer to znači da će cijeli život provesti tu kraj njih. A sve se to zbiva u tzv.  društvu mobilnosti, koje je i samo kapitalističkim ideologem koji je totalitaran. Jer podrazumijeva da radnik zbog potreba posla ili povišice svakih šest mjeseci bude istrgnut iz svog ambijenta, što u mediteranskom društvu, kao što je naše, predstavlja istrgnutost iz socijalnih mreža koje oblikuju život. To je familija, susjedstvo, kolege s posla, dakle desetljetni ljudski networking koji pomogne kad vam treba pronaći specijalista, autolimara, bilo što. 

Cilj mi je bio vidjeti kako funkcionira takva obitelj u trenutku kad mlađa generacija živi u 21. stoljeću, ima svoje aspiracije, misli drukčiji život, vidi sliku svoje budućnosti drugačije. No kontekst je, arhitektonski i kulturalni, takav kakav je. Nije zadan represijom pretjerano patrijarhalne obitelji, niti im je zadan figurom muža koji bi junakinju na to tjerao, nego je zadan ekonomskim okolnostima. Sve sam to smjestio u razdoblje dvijetisućitih kad je cijelo društvo na neki način misli kao u onoj rečenici kod Sidrana: „Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo“. Ni u primislima nikome nije da bi mogla biti kriza, nekretnine rastu, turizam raste. I svi misle da je cijela budućnost jedna pista koja ide prema gore i koja se neće promijeniti.

U nekoliko navrata u knjizi se pojavljuju napuštene tvornice.

I to proizlazi iz pejzaža. U prvom dijelu knjige želio sam dati naglasak na taj postindustrijski Split koji je onda u kontrastu s onim hipsterskim koji se pojavljuje u drugom dijelu. Atmosferu gradim kroz prostore koji su kako teče knjiga različiti.

Kad se vrati iz zatvora, protagonistica kratko vrijeme boravi u Spinutu, u bivšoj vojnoj zgradi. Tu se sporadično dotičete u našoj recentnoj povijesti prešućene teme deložacija. Zašto Vam je to bilo važno?

To je bio slijed asocijacija. Kad se vraća, postaje podstanar, a najlogičnije je rješenje da ode u neku bezličnu anonimnu visoku zgradu. Ta zgrada je u Spinutu, kojeg dobro poznajem jer sam u njemu odrastao. Tako osoba s krivnjom dolazi u kvart obilježen raznim povijesnim krivnjama i sjenama. A onda upozna osobu koju prvi put vidi i relativizira svoju poziciju mišlju da svi imamo kostur u ormaru premda to, naravno, nije usporedivo. Proučava osobe koje susreće razmišljajući jesu li bivša vojna lica ili su upali nekome u stan. Želio sam pokazati da kao što drugi sumnjičavo gledaju u nju, ona im može uzvratiti. 

Nije mi ta tema bila sama po sebi važna, poslužila mi je za dočaravanje ambijenta. To je dio tog prostora unutar kojeg se lik kreće.

Vaši ženski likovi, uz protagonisticu su s jedne strane jaka svekrva, koju „nasljeđuje“ njena kći, a s druge strane majka koja je posve drugačiji model ponašanja. Kao što ste rekli, mediteranska obitelj danas nije nužno jedino patrijarhalna, ali unutar nje postoji onaj arhetipski odnos svekrve i snahe. Iako je taj odnos kompleksan, sredina zbivanja shvaća stereotipno?

Htio sam da se u početku knjige identificiramo s glavnom junakinjom, ali da se to ispostavi kao klopka. Htio sam da nas ona postupno sablazni, ali u njenom smo umu, ona je točka gledišta. Njezini smo taoci. Kod svekrve sam htio da postaje bolja i bolja kako knjiga teče, tako da ubojstvo dobije i drugu stranu.

Što se junakinjine majke tiče, prvo pitanje je bilo zbog čega protagonistkinja nema jaču podršku svoje familije, zašto ona nema to uporište koje bi joj pomogla da izađe iz teške situacije. Tako sam uveo lik matere koja joj nije od pomoći jer "tjera" svoj lijepi život. Ona krivi majku. Ali-  one su slične, posjeduju taj impuls za lijepim životom koji je majka realizirala, a kćerka nije.

Struktura knjige počiva na snažnom pripovjedaču, malo je dijaloga, a i oni su u formi standarda. Ne posežete za dijalektom?

Kad je dijalog stvarno dijalog, onda je u dijalektu, no ja sam se tu više koristio jednom formom u kojoj nema indikatora poput crtica i navodnih znakova, nego postoji fini prijelaz u kojem nije jasno je li taj dijalog prepričan ili je sirovo iznesen. To je prozna tehnika koju sam "popalio" od Cormaca McCarthya. Strašno mi se svidjelo kako on to radi u 'Krvavom meridijanu'. Užasno su me uvijek smetale crtice i ta ideja da tekst mora funkcionirati binarno – ili dijalog ili proza. I tu sam htio da bude jedna siva zona. Malo sam se s tim igrao i u prošloj knjizi, a ovaj put sam to želio provesti dosljedno.

Pripovjedna linija koja prati izlazak iz zatvora smještena je u 2020. Protagonistica dolazi u jedno otočno mjesto devastirano turističkim ambicijama. Zašto ste radnju smjestili u blisku budućnost, negdje u 2020.?

Svi me pitaju jesam li pogriješio u računanju, ali nisam. Trebalo mi je da ona bude dovoljno dugo u zatvoru kako bi to bilo uvjerljivo, da kazna bude sumjerljiva zločinu. S druge strane, nisam želio početni dio knjige vratiti u devedesete jer to onda daje posve drugačiji kontekst. Bilo je bitno da priča započne u trenutku kad stvari kreću na bolje, kad kod većine ljudi postoje neke aspiracije i svi se kreću naprijed. I protagonistica se želi maknuti s mjesta, ali joj to ne polazi za rukom zbog okolnosti. Pošto je matematičko zbrajanje takvo kakvo jest, povratak iz zatvora morao biti u bliskoj budućnosti.

O tome sam dosta razmišljao, nisam želio budućnost u kojoj postoje leteći auti, već Split u kojem su pojačani sada prisutni trendovi. Toga je bilo čak i više u knjizi, no sam sam sugerirao urednici da onog trena kad tekst prestane govoriti glasom junakinje i postane moj novinarski, da te dijelove izbacimo, što smo i učinili.

No to pomicanje u budućnost ipak otkriva neku viziju ovih prostora.

Da, u Dalmaciji 2020. godine sadašnji trendovi dovedeni su do ekstrema. Svi rade u uslužnim djelatnostima, cijeli je identitet izložen kao nešto što se trži i prodaje, sve oko nas je fensi i glamurozno, a iza te fasade krije se život koji nije takav. Nije to puno drugačije od sadašnjeg vremena.

Kako vidite budućnost Splita sa svim kretanjima, posebice onima koji se tiču Splita, budućnosti njegovog razvoja?

Ne mogu glumiti Nostradamusa. No turizam koji se dogodio Splitu dogodio se poluslučajno. On tu sad eksploatira neke urbane vrednote koji nisu nastali zbog turizma, kao što su kvalitetni javni prostori i socijalne institucije koje su ljudi ranijih generacija gradili ne za turiste, nego za same sebe. Jedna ambiciozna provincijska buržoazija Split je u prvoj polovici 20. st. izgradila kao stroj za dokolicu i hedonizam, a od njih danas Split živi. Ali, ti resursi nisu neiscrpni. Može se dogoditi da ih iscijedimo ili da se petrificiraju te da postanu u lošem smislu ispražnjeni društveni ritual.

Postoje dvije škole mišljenja. Prema jednoj je Split Dubrovnik minus sedam godina. Malo sam optimističniji jer mislim da Split ima jače socijalne i kulturne institucije, te veću svijest oko tih problema. Možda je razlog što vidimo što se Dubrovniku dogodilo, a možda i to što je Split tek prekjučer postao turistički grad, nema desetljetnu ugrađenu ideju o monokulturi turizma. U svakom slučaju vidimo uokolo monokulturu turizma koju nitko ne kontrolira, a što politika potpiruje, umjesto da proces drži u koritu. Može se vrlo lako izliti iz korita, postati pogubna za grad i društvo, a u konačnici i za sam turizam.

 

Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BEZ IKAKVOG "ALI": Neka nam solidarno ostane novo normalno

    31.12.2020.

    Lana Bobić

    BEZ IKAKVOG "ALI": Neka nam solidarno ostane novo normalno

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Na korak do neizvjesne 2021. - što poslije korone?

    26.12.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Na korak do neizvjesne 2021. - što poslije korone?

  3. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije