VELIKI INTERVJU - VLASTA DELIMAR

„Gola žena na konju u centru grada, to je bila prava crvena krpa“

ritn by: Tatjana Gromača | 09.01.2020.
VELIKI INTERVJU - VLASTA DELIMAR: „Gola žena na konju u centru grada, to je bila prava crvena krpa“
"Ja sam, za neke, još uvijek umjetnica margine što je možda čak i dobro pa si mogu umišljati da sam još uvijek avangarda. No, to je neko provincijalno mišljenje pa nisam previše zabrinuta", kaže Vlasta Delimar u velikom razgovoru za Lupigu. Danas je ona umjetnica čiji je rad prepoznat u daleko širem kontekstu od onog domicilnoga. U upravo nastupajućoj, 2020. godini, proslaviti će mnogim umjetničkim akcijama, izložbama, i u mnogim sredinama, 40 godina rada. Prisjetit će se svojih najzapaženijih performansa, ali i nekih odnosa s kolegama umjetnicima, poput Vladimira Dodiga Trokuta. "On mi nikada nije mogao oprostiti ciklus prvih radova iz početka osamdesetih kao na primjer 'Kurac volim'. Njegov intelektualni um nikako nije mogao prihvatiti takvu vrstu ženske energije koja se iskreno usuđuje pokazati svoju poetiku", reći će Delimar.

Vlasta Delimar danas je umjetnica čiji je rad prepoznat u daleko širem kontekstu od onog domicilnoga. Njena dugogodišnja bavljenja kolektivnim podsvjesnim, naročito onim njegovim krucijalnim dijelom, koji se tiče erotske komunikacije, koju ustrajno i uvijek na jednako retrogradnu zabezeknutost okoline slavi, pokazuju se djelotvornima, kako u vrijeme njenih ranih početaka, tako i danas, u kulturološki posve različitim sredinama. No ona na danje svjetlo, umjetnički upečatljivo i dorečeno ne iznosi samo podrumski mrak individue, već i obiteljskog, i šireg, društvenog sklopa, što podrazumijeva i mnogo širi raspon tema kojima se bavi. 

Na umjetničkoj sceni bivše Jugoslavije pojavila se je kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, od tada do danas proizvela je niz djela u rasponu od performansa, akcija i hepeninga, do video-dokumenata, fotografija, foto-kolaža i instalacija, čime na evoluciji vizualne kulture i politike tijela u srednjoistočnoj Europi ostavlja snažan, i kako kažu u jednom bečko art magazinu, neizbrisiv trag. Velikom retrospektivnom izložbom, održanom tijekom 2014. godine, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Vlasta Delimar podsjetila je svoju matičnu sredinu na ozbiljnost i vrijednost svoga rada, čime se priča naravno ne završava. U upravo nastupajućoj, 2020. godini, proslaviti će mnogim umjetničkim akcijama, izložbama, i u mnogim sredinama, 40 godina rada

Već danas, u prostoru zagrebačke Galerije Bačva i Galerije PM (Dom HDLU – Džamija), s početkom u 19 sati, održat će se performans i otvorenje izložbe Vlaste Delimar pod nazivom „40 godina art ljubavi Vlaste Delimar“. Recimo da je to najveći povod za razgovor sa jednom od naših najvažnijih suvremenih umjetnica.

Lady Godiva - Vlasta Delimar
Vlasta Delimar kao Lady Godiva u Zagrebu 2001. godine (FOTO: Privatna arhiva)

Kako vi osobno gledate, promatrano iz autorske perspektive, na svoj performans „Lady Godiva“, izveden 2001. godine u Zagrebu? To je performance – uz onaj čuveni, Toma Gotovca, „Zagreb, volim te“, koji će, čini se, ostati duboko urezan u kolektivnoj svijesti, kao neka vrst trajne identitetske oznake moderne hrvatske umjetnosti, njene snage, anarhoidnosti, autentičnosti … Ispod ta dva široka označitelja otvara se svakako jedna škrinja s blagom, koja nosi vrijedno likovno i umjetničko nasljeđe ovih prostora, prije svega kada je riječ o suvremenom izričaju. Što za vas danas predstavlja taj stadij vlastitog umjetničkog rada, čije sve radove, od kolega s kojima ste surađivali, koji su od vremena vašeg umjetničkog stasanja pa do danas stvarali ovdje, možete vidjeti u toj imaginarnoj „škrinji“?

- Ova dva spomenuta performansa „Šetnja kao Lady Godiva“ i „Zagreb, volim te“ postali su klasici suvremene umjetnosti htjeli to neki ili ne i bez obzira na sva negodovanja koja su ova remek djela proživjela. Ali zašto? To su radovi koji pokazuju apsolut slobode koju neko ljudsko biće kroz medij umjetnosti može predložiti ili pokazati. „Lady Godiva“ je gesta kroz koju sam kao žena koja obnaženim čistim tijelom izražava svoju slobodnost uma svakako dala maksimalno sebe i svoje stavove o važnosti ljudskog dostojanstva. U ljudskoj je prirodi pojam poistovjećivanja vrlo čest. Većina ljudi voli se poistovjetiti s nekim, čak biti netko drugi. „Lady Godiva“ je upravo bila dobar poligon da se ljudi mogu poistovjetiti s mojom pričom koja može biti i njihova priča. Žena bez odjeće koja jaše konja središtem grada jest bila crvena krpa koja je upravo učinila ono što se htjelo postići. Publika je prepoznala da tu ima nečega dobroga za njih. No, nekima je trebalo možda malo više vremena da bi to prepoznali. Imaginarna škrinja koju spominjete svakako je prepuna dosadašnjih uspomena, iskustava ne samo kroz vlastiti rad već kroz neke za mene važne osobe kroz koje sam gradila sebe kao osobu i sebe kao umjetnicu. To su umjetnici u kojima sam prepoznala onu snagu iskrenosti i slobode koja nikada ne prestaje, to su umjetnici čije su osobnosti i univerzalnost potvrđivali skoro apsolut etike i morala. Jermanova elementarna fotografija i egzistencijalna potreba da ostavi svoj trag iza sebe bili su možda temelji onoga što je odredilo neke moje temelje. Demurovo elementarno slikarstvo i spiralne mandale memorije svakako su bili predivni stavovi koji su bili mogući putovi slobode za moju mladu dušu kao i nezaobilazni elementarni procesi Vlade Marteka. To su bili elementi umjetničke građe kroz koje sam mogla dalje graditi svoju umjetnost. Početak procesa građenja svoje umjetnosti nazvala sam elementarno tijelo i jako sam zadovoljna time. Tu sam se našla s radom Toma Gotovca … dva elementarna, egzistencijalna tijela. Jedno tijelo žensko, drugo tijelo muško. Obnažena ljudska tijela, čiste forme bez društvenih normi i konotacija, fenomenalno kako bi znao reći Tom. Zato je naš odnos bio prepun ljubavi i uvažavanja, bio je to art ljubavnički odnos. Najveći! Uz elementarno tijelo svakako proizlazi seksualnost kao egzistencijalno tijelo. Seksualnost i erotika su naše najjače tjelesne senzacije i mogući najsnažniji oblik postojanja.

Koliko je, po vama, intenzivan otpor kojega domaće institucije, autoriteti prezentirani kroz lica povjesničara umjetnosti, kritičara, kustosa, pružaju prema avangardnijim tendencijama u hrvatskoj umjetnosti? Je li taj otpor bio intenzivniji u vrijeme socijalizma, ili u ovom društvu divljeg, neoliberalnog kapitalizma, i koliko je plodonosan? Je li on potreban, promatrano s vašeg, stvaralačkog stajališta?

- Vi me pitate koliki je otpor institucija prema avangardnim tendencija u Hrvatskoj, ali mi ovdje još čak nismo niti došli do te problematike. Većina se hrvatskih povjesničara umjetnosti, kustosa i kritičara ponaša kao da nam napredak ne treba i zadovoljno se pacaju godinama u svojim malim zatvorenim umovima. No, za utjehu, ako sagledamo sliku struke koja se bavila avangardom, Hrvatska je ipak imala jednu mini scenu osoba koje su ozbiljno shvaćale važnost avangarde, osoba koje su probijale led kako bi toj, isključivoj balkanskoj rulji, ucijepili osjećaj da postoji još nešto osim štafelajnog slikarstva i da se na avangardi može graditi nova misao, nova spoznaja, nova osobnost te konačno i nova društvena scena, odnosno nova likovna umjetnost, nova arhitektura, novi teatar, novo društveno uređenje ... Novo može značiti proširenu slobodu i napredak, no s kojima se treba znati nositi i živjeti. U novoj Hrvatskoj mi se borimo općenito oko kulturnih strategija. Za mnoge je pojam avangarda nešto što spada u prošlo stoljeće i događalo se tamo negdje, tako da, zašto bismo mi uopće imali bilo kakve reference s nečim što nas se više ne tiče? Ako je Vlaho Bukovac, sa svojim građanskim slikarstvom i portretima djece sa suznim očima velika hrvatska veličina, teško se može prihvatiti avangarda Vlaste Delimar. Ako pogledamo Hrvatsku u cijelosti danas, onda ćemo vidjeti da imamo užasnu kulturnu scenu. U manjim mjestima ne događa se gotovo ništa, a sve ono što se i događa toliko je oskudno i jadno, a posjećenost publike je još jadnija. Nedavno sam u vrijeme adventa išla u posjet u Karlovac i pogledala na web stranici Karlovca što se može zanimljivo vidjeti u tom gradu. Osim Aquatike, odličnog akvarija slatkovodne ribe, i poslijepodnevnog tamburaškog koncerta koji je bio besplatan nije bilo ničega, ne računam adventski sajam. Zorin dom u Karlovcu je u rangu pučkih učilišta i takve institucije su neka vrsta zamjene nekadašnjim radničkim sveučilištima diljem cijele Jugoslavije koja su imala edukativne ciljeve i to je bila odlična avangarda. Ali današnja pučka otvorena učilišta više nisu avangarda. To su mjesta koja daju privid da se tu tobože odvija kulturni život pojedinog grada. Takva je tužna slika svih manjih hrvatskih gradova. Ali da se previše ne zavaravamo kako su manji gradovi tužna slika hrvatske stvarnosti, Zagreb u kojem ima puno više događanja nije daleko od tužne slike. Koliko ovaj tren u Zagrebu ima kvalitetnih programa kojih bi jedan grad poput Zagreba trebao imati? Ja sam od 2005. do 2015. godine vodila i organizirala na vlastitom imanju u Štaglincu pored Koprivnice međunarodni performans festival jedini takve vrste u Hrvatskoj. Napravila sam nešto što nitko nije napravio ovdje. Ubilo me tih deset godina dokazivanja da je to potrebno.

Tom Gotovac, Vlasta Delimar i Milan Božić
Tom Gotovac, Vlasta Delimar i Milan Božić u zagrebačkoj Ilici 2009. godine (FOTO: Privatna arhiva)

Je li činjenica da niste završili umjetničku akademiju predstavljala na vašem putu, naročito u smislu vrednovanja i uvažavanja, otežavajući moment?

- Završila sam Školu primijenjene umjetnosti koja je u moje vrijeme trajala pet godina što je za moj pojam zanatskog drilanja bilo sasvim dovoljno. Ja sam htjela biti umjetnica, a ne zanatlija te iz toga razloga nisam nastavila školovanje u tom smjeru, to jest nije me zanimala Akademija likovne umjetnosti. Radije sam upisala povijest umjetnosti i etnologiju, međutim i to me nije zadovoljavalo pa sam prekinula. Ostala sam na srednjoškolskom oficijelnom obrazovanju što mi u mojoj gradnji vlastite umjetnosti nije bio problem jer i ovako sam bila s one druge strane građanske umjetnosti to jest na margini toga ozbiljnog društva akademske zajednice za koju je pojam umjetnosti i umjetnika bio sasvim različit od mojeg poimanja i viđenja kakav bi položaj u društvu trebali umjetnici imati. No, desila se jedna odlična situacija pri upisivanju u članstvo HDLU i to zahvaljujući angažiranosti starijih kolega umjetnika koji su već bili članovi. Oni su uspjeli upisati u HDLU nas nekoliko umjetnika, bili su to Jerman, Trokut, Stilinovići, Radovanović, svi bez završene likovne akademije, početkom osamdesetih, i to je bio jedinstven slučaj u povijesti toga udruženja. Ali sa srednjom školskom spremom nisam mogla raditi niti na jednoj umjetničkoj školi u bivšoj Jugi, a posebno ne sada u Hrvatskoj jer nije u skladu sa zakonom. Nikada me to nije brinulo jer me ne zanima takva vrsta pedagoškog rada. Ali zato izvan Hrvatske gdje su zakoni fleksibilniji razne institucije me pozivaju da držim predavanja o svojem radu. Upravo su me pozvali na u Bern na University of the Arts koji ima odjel za performans da tamo održim više predavanja o svojem radu.

Slabe li u novije vrijeme odnosi, interakcije među umjetnicima, suradnje i podrške kakve su činile dio prirodnog okvira u vrijeme vaših početaka?

- Kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih umjetnici koji su napravili veliki odmak od građanske i lijepe umjetnosti bili su manjina i kao takvi nisu bili poželjni u mnogim institucijama. Galerija Studentskog centra jedino mjesto gdje su se mogli vidjeti najnoviji radovi koji su mogli parirati svakoj svjetskoj sceni i koja je imala sluha za suvremenu umjetnost nije bila dovoljna. Galerija suvremene umjetnosti još uvijek u to vrijeme nije bila dovoljno otvorena. Zato su se umjetnici udružili poput Grupe šestorice koja je potaknula da se stvori još veća vidljivost uz izložbe na ulici, zatim Galerija Podroom i Galerija PM. To su zaista bila revolucionarna mjesta. Pa samizdat časopis Maj 75 koji je također pokrenula Grupa šestorice uz moju veliku tehničku pomoć jer časopis se velikim dijelom radio u tehnici sitotiska koji sam jedino ja znala raditi i radio se u radionici Delimar-Jerman. Nas dvoje smo također radili mnogim kolegama grafike, pozivnice, plakate za vrlo sitan novac, a ponekad i besplatno, jer bila su takva vremena da smo si uzajamno činili mnoge usluge. Takva ponašanja su nezamisliva u današnje vrijeme. Ali svako vrijeme ima svoju socijalnu priču. Ne bih ja vrednovala je li neko razdoblje bilo bolje ili lošije. Svako razdoblje je oduvijek određivala društveno ekonomska situacija. U današnje vrijeme umjetnici imaju više raznih mogućnosti za financiranje, zaradu, putovanja, imaju više mjesta za izlaganje i to je odlično. A isto tako ponašanja današnjih mladih umjetnika su u skladu s društvom u kojem odrastaju i tu ne treba ništa mijenjati jer uvijek će biti onih koji će biti odgovorni sami za sebe i prepoznati nedostatke društvenog nasilja. Koliko bismo mi umjetnici iz osamdesetih bili sličniji današnjim umjetnicima da smo imali današnje uvjete i tehnologije. No beskompromisno se može biti uvijek bez obzira na razdoblje i društveno uređenje.

U godini koja otpočinje obilježavate 40 godina svog umjetničkog djelovanja. Što za vas to znači, vidite li u tom momentu za sebe neku točku prekretnice? Kada je riječ o djelovanju ovdje, na istoku Europe, jeste li imali, u širem smislu, umjetnike suvremenike, ili prethodnike, koji su za vas predstavljali točku oslonca, stimulaciju, nadahnuće, u zemljama istočnoeuropskog, ili šireg područja, ne mislim samo na vaše osobno polje izražavanja, već i mnogo šire?

- Obilježavanje 40 godina rada pod naslovom „40 godina art ljubavi Vlaste Delimar“ već sam započela 19. studenog 2019. godine u Kulturnom centru Mesnička KCM gdje se odigrao mali multimedijalni program uz izložbu, performans i razgovor. Naime, na taj datum prije 40 godina izvela sam prvi javni nastup, performans „Pokušaj poistovjećenja“ s Jermanom, upravo u tom istom prostoru koji se tada zvao Podroom. Bilo mi je jako važno da se vratim tamo gdje sam i počela javno djelovanje ne samo zbog nekog vlastitog sentimenta i usporedbe publike onda i sada, već sam htjela naglasiti važnost kontinuiteta umjetnosti koja je na neki način na našim prostorima Hrvatske marginalizirana. Zanimljivo je da unatoč činjenici mojeg postojanja 40 godina na likovnoj i performerskoj sceni ja sam, za neke, još uvijek umjetnica margine što je možda čak i dobro pa si mogu umišljati da sam još uvijek avangarda. No, to je neko provincijalno mišljenje pa nisam previše zabrinuta. Najvažnije mi je da mogu raditi svoju umjetnost beskompromisno, bez cenzure. Često kada mi je teško ili kada sam u nekoj stvaralačkoj krizi tu je moja jedinstvena Marina Cvetajeva. Rijetko tko može živjeti toliko puno i toliko potpuno kao što je živjela ona. Snaga njezine poezije i proze i scenskih djela u koje je tako strastveno utkala elementarni, stvarni život jedinstveni su … Nitko nije tako duboko i iskreno prikazao što znači „ljubavnički“ odnos prema drugoj osobi koji se temelji na apsolutu prihvaćanja i uvažavanja, beskrajnog poštovanja. Dirljiva je njezina samosvjesnost žene koja se bez straha usudila predati drugima. Kao takva mogla je presuditi i donijeti odluku za vlastiti život koji si je oduzela. Inače, od obilježavanja ove godišnjice očekujem možda malo veću vidljivost nego obično, jer iz iskustva znam da se neće dogoditi ništa značajnije što se tiče neke percepcije publike i struke. A osobno želim napraviti neku malo veću reviziju vlastitosti iako to činim svakodnevno po jednom starom radu „Svakodnevno razmišljajte o sebi“.

Marini Cvjetajevoj
Marini Cvetajevoj 1993. godine (FOTO: Privatna arhiva)

Koliko je, po vama, europska i svjetska umjetnička scena, prostor, sposoban prepoznavati i vrednovati stvari koje dolaze s Istoka? Da li uvijek samo prema istom ključu? Imaju li, po vama, zemlje nekadašnjeg socijalističkog bloka vrijednih autora, koji još uvijek nisu šire prepoznati?

- Pitanje vrednovanja i odmjeravanja umjetnosti Zapada i Istoka je vječna borba koja za mojeg života neće prestati. Dokle god postoje kolonijalne sile koje drže podjarmljene male državice poput Hrvatske situacija se neće mijenjati. Dobro znamo da mi umjetnici s Balkana nikako na tržištu ne možemo postići cijene kao umjetnici sa Zapada i to može zaista biti velika frustracija. Ali ja sam se odavno prestala time baviti. Ne zato što sam kapitulirala već zato što jednostavno želim samo raditi svoj posao i ne baviti se prljavom trgovinom. Moji radovi se nalaze u Beču u jednoj privatnoj galeriji već tri godine i do sada se nije ništa prodalo. Zašto? Zato što sam odredila cijene u skladu s cijenama zapadnih umjetnika. Galeristica traži da snizim cijene, ali ja na to ne pristajem. Mnogi bi umjetnici pristali sniziti cijenu samo da se ipak nešto proda. Smatram da ne smijemo dozvoliti da gubimo dostojanstvo. Mnogi umjetnici koji su migrirali s Istoka na Zapad i stekli određenu bolju vidljivost još uvijek nemaju isti status sa svojim zapadnim kolegama. A umjetnika iz bivšeg Istočnog bloka, zajedno s nama, s područja bivše Juge koji zaslužujemo bolju vidljivost ima toliko mnogo da ne možete vjerovati da je to istina. Umjetnica Katalin Ladik mađarske manjine koja je veći dio svojeg života provela u Novom Sadu pa se kasnije preselila u Mađarsku tek je odnedavno sa svojih 70 godina života postala vidljivija u zapadnom svijetu, no još uvijek ne postiže cijene na tržištu kao umjetnice Zapada, čak i ukoliko su lošije od nje.

Kada je 2017. godine američki predsjednik Donald Trump ušao u Bijelu kuću, jedan od njegovih prvih političkih poteza bio je zabrana financiranja od strane izvršnih vlasti bilo kakvih međunarodnih grupa koje pružaju informacije o, ili daju pristup, pobačajima. Hrvatska se, kao mala depandansa ove moći, spremno povinovala u poništavanju i onemogućavanju primarnih ljudskih, ženskih bioloških i medicinskih prava, što, poznato je, rađa katastrofalne posljedice, na mnogim razinama društva. Urušavanje svijesti i svođenje na necivilizirane razine, nedaleko od srednjovjekovlja, ima vjerojatno određeni učinak na vaša poimanja, pa onda možda i umjetnička nastojanja, obzirom na to da je detabuizacija i oslobađanje od predrasuda vezanih uz poimanje ženskoga tijela jedna od vaših trajnih preokupacija.

- Ja sam se od samih svojih početaka borila za žensko, odnosno ljudsko dostojanstvo koje bi trebalo biti dio jedne civilizacijske norme i koje bi trebalo spadati u domenu ljudskih prava u svim segmentima. No moj način interpretacije mnogi nisu prepoznali ni do danas i bilo je raznih tumačenja što može biti legitimno. U mojem radu seksualnost i erotika mnogima licemjerima još uvijek nije jasna. Rad „Treba vjerovati muškarcima“ imao je više negativnih nego dobrih kritika. Ipak ja sam svoju borbu za vlastito dostojanstvo nastavila. Performans „Pravo na orgazam iznad 60“ nastavak je te borbe i moram zadovoljno konstatirati da je nakon sedam izvedbi u sedam gradova to jedan od najprihvaćenijih radova do sada. Osobito kod ženske publike pa čak i mlađe populacije. Mnogi su se poistovjetili s problematikom osoba treće dobi jer o spolnom životu starijih ljudi gotovo da se i ne govori, osobito u ruralnim krajevima. 

Dyspareunia
Vlasta Delimar i Milan Božić - "Dyspareunia, frigidnost" (FOTO: Privatna arhiva)

Jedan od performansa kojega ste izvodili sa svojim životnim partnerom i kolegom Milanom Božićem, uključivao je i javno čitanje ulomaka iz djela Vladana Desnice. Kako je došlo do toga da odaberete djelo toga pisca?

- U sklopu festivala „Zimsko ljetovanje“ koji se održavao 2013. godine u Islamu Grčkom a u Kuli Stojan Janković te organizaciji udruge Domino, Milan Božić i ja izveli smo performans „Milan Božić čita Vlasti Delimar pripovjetke Vladana Desnice“. Naziv festivala nastao je po naslovu romana Vladana Desnice „Zimsko ljetovanje“, u kojem on govori o ljudima koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata i bombardiranja Zadra morali pobjeći i skloniti se na selo. Islam Grčki i Kula Janković u kojoj je Vladan Desnica živio i radio i koja se na više načina pokušava revitalizirati bili su vrlo inspirativni kao neki socijalni moment koji se može referirati upravo na roman „Zimsko ljetovanje“, u kojem su različiti ljudi bili prisiljeni živjeti zajedno zbog ratnih nedaća, te je dolazilo do raznih međusobnih konfrontacija. Zato smo mi u performansu upravo različitu publiku postavili u manji prostor da leže na podu prekriveni dekama. Htjeli smo pretvoriti osjećaj nelagode u osjećaj ugodnosti. Čini mi se da smo uspjeli. Ljudi su na taj način postali bliskiji pa je naš kolektiv smješten u manji zajednički prostor postao kao neka cjelina koja ima zajednički cilj … slušanje čitanja. Atmosfera je bila fantastična. Publika koja se uvalila u deke na podu i moje tijelo koje je plazilo između njih dok je Milan sjedio za malim stolom i čitao fragmente iz „Proljeća Ivana Galeba“. Takva interakcija s publikom je upravo draž performansa.

Nedavno je, u jednoj od zagrebačkih galerija, postavljena izložba radova Vladimira Dodiga Trokuta, koji je poznatiji kao sakupljač umjetnina, ne dovoljno kao i umjetnik, iako se i sakupljačka komponenta kod njega može shvatiti kao dio umjetničkog akta. Kako vidite njegov rad, jeste li poklonik?

- Trokut svakako spada u pojam moje predodžbe kako bi umjetnik trebao biti profiliran, na neki način svestran, što je on zaista i bio, iako je i njega kačila određena doza isključivosti. Naime, između Trokuta i mene desila se jedna brana koju on nikada nije mogao ili možda nije htio ukloniti. On je spadao u onu vrstu intelektualaca koji se nikada nisu uspjeli otrgnuti iz ralja patrijarhata pa su to vješto kamuflirali ili skrivali. Trokut mi nikada nije mogao oprostiti ciklus prvih radova iz početka osamdesetih kao na primjer „Kurac volim“. Njegov intelektualni um nikako nije mogao prihvatiti takvu vrstu ženske energije koja se iskreno usuđuje pokazati svoju poetiku. Ja sam za njega doživotno bila tiha provokacija, svaki puta kada bismo se sreli mrmljao bi mi nešto kroz bradu, u smislu, Delimar što sad opet izvodiš. Zvao me prezimenom. Zato je uvijek imao potrebu indiskretno pokazivati neku svoju nadmoć. Možda mi je u početku smetalo to njegovo odmjeravanje i vrednovanje, tim više što sam imala veliko poštovanje prema njegovom radu, ali kasnije sam se prestala obazirati na njegova sitna negodovanja i s radošću sjećala kako smo Jerman, Trokut i ja zajedno, početkom osamdesetih, obilazili hrpe odbačenih predmeta po ulicama Zagreba. Trokut nas je uveo u zanimljiv svijet „ready made“ umjetnosti pa i reciklaže odbačenih predmeta iz koje nastaje nova materija. I danas imam jedne štikle pronađene u ulici Srebrnjak koje sam koristila u performansu. Trokut je bio čest gost Jermana i mene čak smo jedne godine imali i zajednički novogodišnji štand gdje smo prodavali neke zajedničke radove. No, žao mi je što njegov „Antimuzej“ nikada nije zaživio u nekom vidljivijem smislu. „Antimuzej“ jest dobra konceptualna priča i ne treba biti materijalnom jer onda to ne bi bio „Antimuzej“, no mogla je biti konceptualno mapirana i dostupnija priča. Nakon njegove smrti bojim se da će sve nestati poput neke pješčane mandale koja će samo nekima ostati u memoriji, a čini mi se da Trokut to nije tako planirao, jer njegovo sakupljanje raznih predmeta nije bilo samo puko gomilanje stvari. Svaki predmet koji bismo uzeli u ruku iz njegove zbirke nije običan predmet, to je predmet u koji je udahnuta Trokutova energija i dio njegove aure. U svakom slučaju ljubav na relaciji Delimar-Trokut bila je obavijena posebnom mistikom što i jest draž međusobnog odnosa između dvoje velikih umjetnika.

Dead Gordonas
"Mrtve Gordane" iz 2014. godine (FOTO: Privatna arhiva)

Što će sve uključivati obljetničko obilježavanje vašeg rada, koje sve akcije, izložbe, i gdje? 

- Obilježavanje četrdeset godina rada kao prvo je fenomenalno zadovoljstvo. Raditi 40 godina umjetnost i samo umjetnost i raditi beskompromisno u odnosu na društvene konvencije i društvene norme i očekivanja može biti samo beskrajna satisfakcija. Jer unatoč svim negodovanjima i nerazumijevanjima i površnostima struke i neke publike ostala sam čista i iskrena u svojem dosadašnjem radu. Mogu ponosno reći - opstala sam! Četrdeset godina performansa, četrdeset godina izložbi samostalnih i skupnih. Isplatilo se. I uvijek bih ponovno radila to isto zadovoljstvo, umjetnost kao najplemenitiji oblik ljudske potrebe. Obilježavanje 40 godina umjetničkog rada dogodit će se kroz malu turneju po gradovima bivše Jugoslavije u kojima sam u svojim počecima gradila svoju umjetnost i na neki način formirala svoje stvaralaštvo. Tijekom 2020. godine održavati će se izložbe i performansi u Ljubljani, Zagrebu, Rijeci, Sarajevu, Novom Sadu, Beogradu, Podgorici i Skopju. Uz sama događanja u spomenutim gradovima biti će zanimljiva nova valorizacija rada Vlaste Delimar koja će se temeljiti na istraživanjima mladih kustosa i kritičara kroz umjetničku scenu tog razdoblja kraja sedamdesetih i osamdesetih godina na području bivše Jugoslavije pa do danas. Nakon svih odrađenih izložbi i performansa napravit ćemo knjigu kao cjelinu tekstova i fotografskih zapisa koja će biti tiskana i promovirana tijekom 2021. godine u svim gradovima. Prvo obilježavanje već je realizirano, kao što sam rekla, u KCM-u gdje sam napravila sličan performans kao i prije 40 godina, ali samostalno s obzirom da Jermana više nema. Sljedeće događanje u nizu je performans „Ah, moji umjetnici, moji ljubavnici“ te izložba u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu, u četvrtak 9. siječnja. Zanimljivost cijelog projekta je da će postav izložbi ili performansa biti drugačiji s obzirom na galerijski, muzejski ili neki drugi specifičan prostor svakog grada i države, bit će ostvaren kao privatno-javni odnos mene kao umjetnice i konkretne sredine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

  2. SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

    25.11.2020.

    Marko Tomaš

    SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

    09.11.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije