Na francuskom jeziku, riječ za loptu i metak je ista: „balle“. Posljednji primjerak „ballea“ kojeg je Alexandre Villaplane susreo prošao mu je kroz potiljak: coup de grâce je u ovom slučaju bio 7.5-milimetarski komad olova ispaljen iz neposredne blizine u dvorištu tvrđave Montrouge dan poslije Božića 1944. Imao je 39 godina; bio je ubica i mafijaš koji je prihvatio "saradnju" sa njemačkim okupacionim snagama, pod čijim su direktnim naredbama žene silovane, zatvorenici živi spaljivani, Jevreji razmijenjeni i zatim poslani u logore smrti. Također je bio i kapiten francuske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1930. i najbolji francuski centarhalf prijeratne ere.

Velika je vjerojatnost da ste svojevremeno bili „zakačeni“ na Pacman, Starcraft, Super Mario Bross, Space Invaders, Doom, World of WarCraft, Call of Duty, Angry Birds ili možda na Tetris. Poznati britanski producent Charlie Brooker nekada je bio specijalizirani novinar za video igrice, a sada je za britanski Channel 4 snimio dokumentarac koji se bavi utjecajem video igrica na cjelokupnu takozvanu pop kulturu. U zanimljivom dokumentarcu Brooker se osvrnuo na 25 video igrica koje su utjecale na masovnost ove vrste „zabave“, ali i na razvoj novih generacija. Mnogi će s njegove liste izbaciti neke naslove i umjesto njih navesti neke druge, uvjereni da je Brooker napravio veliku nepravdu izostavivši „baš tu igricu“.

„Kada čuju da postoji netko učlanjen u sindikat, trebali bi ga odmah otpustiti“, „Sindikalisti moraju shvatiti da imaju pravo šutjeti“, „Ionako dobivaju više nego što zaslužuju. Otpustite ih sve“, „Ako se radnicima ne sviđaju plaće, pustite ih da umru od gladi“. Ne nisu to komentari s web stranica Jutarnjeg lista, iako neodoljivo podsjećaju na njih. Ovo su reakcije Amerikanaca na štrajk upozorenja koji su organizirali njemački sindikati želeći upozoriti Amazon.de na niska primanja. Količina ignorancije koja se nataložila u komentarima ozbiljno graniči s glupošću.

Još je u subotu novinar Novog lista, Dražen Ciglenečki, napisao komentar u kojem točno predviđa rezultate jučerašnjeg referenduma na kojem je većina birača podržala inicijativu da se Ustavom definira kako je brak životna zajednica muškarca i žene. U neobično suvislom komentaru Ciglenečki objašnjava zašto se od danas ništa neće niti promijeniti niti pogoršati, osim, dodat ćemo, žalosnog osjećaja u koliko netolerantnom i povodljivom društvu živimo. Zbog čega smatra da nedjeljni gubitnici na referendumu ne moraju očajavati, niti pobjednici imaju razloga za neobuzdano slavlje, pročitajte u njegovom komentaru koji prenosimo u cjelosti.

Since the foreign media began to reflect on the referendum in this Adriatic Pearl of a Country, I have decided to write a text in English, wishing to bring a more detailed domestic report for all the readers abroad interested in the subject. I leave it for you to judge if I am naive for still refusing to accept that Croatia is either traditionalist or fundamentalist religious country, regardless of the referendum outcome. The Croatia I have known my whole life is a beautiful country. It is a country like any other, it has things to be proud of, and things to be ashamed of.

Nakon dva dana karipske kiše, koja ne lije, nego doslovce pljušti, prvi sunčani dan iskoristio sam da se sjurim na plažu i pripadajući joj snackbar. Kako sam tu već bio desetak puta, primijetio sam da je uvijek neka nova konobarica ili konobar. Ne budi lijen, a i vi me dragi pratitelji stalno u porukama gnjavite s pitanjem „jes’ naš’o pos’o“, pitam ja gazdu da li zapošljava. Pogleda me i kaže pročitaj mi i objasni jelovnik. Prošao sam koliko-toliko s poznavanjem pića na francuskom, ali kod jela sam ‘zaštekao’ iako sam gurman pa sam platio račun i otišao svojim putem. Od konobarenja ništa, barem još neko vrijeme.