Prohladnog studenog 1989. godine građani Berlina spontano su krenuli rušiti Berlinski zid, nakaradnu branu koja je punih 28 godina ovaj grad i njegove stanovnike dijelila na dva dijela. U to vrijeme mislili smo da i nama ide sve bolje, a da smo pogledali bolje uočili bismo da ide nizbrdo. Poslije je bilo kasno. Taj dan mnogi smatraju danom poslije kojeg više ništa nije bilo isto, danom koji je promijenio svijet, označivši početak konačnog pada komunizma u zemljama istočne Europe. I danas se jasno sjećamo scena s kojima su tih dana započinjali svi svjetski dnevnici, a ovom prilikom podsjetit ćemo vas kako je to izgledalo.

„Unošenjem jedne religijske floskule u ustav, s isključivim ciljem izolacije i izopćenja 'nečistih', država preuzima sektaške pretenzije vodeće religije, otvarajući širom vrata za nastup duhovne policije i permanentni križarski pohod, a tada mnogi crni scenariji postaju mogući“, piše Viktor Ivančić u svojoj novoj kolumni, govoreći o predstojećem referendumu na kojem će se građane pitati „Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?”. U tekstu koji donosimo u suradnji s Novostima, te vas upućujemo da ovaj tjednik sutra potražite na kioscima, Ivančić tvrdi da se već sada može proglasiti trijumf „konzervativne vendete“ i zaključuje da se ovdje radi o jasnom zločinu protiv ljubavi.

Rijetki su ljudi koji svoj idealizam i žar iz mladenačkih dana uspijevaju održati i onda kada dođu na poziciju s koje zveckaju novci. Novi gradonačelnik New Yorka, Bill de Blasio, po svemu je sudeći, jedan od takvih. Još krajem 80-ih sin njemačkog doseljenika i Talijanke volontirao je u kampanji posljednjeg demokratskog gradonačelnika, a potom završio kao potrčko u gradskoj vijećnici kojom kasnije i sam zavladati. Podupirao je sandiniste, žestoko se borio za javno obrazovanje, štitio siromašne, protivio praksi kojom korporacije kupuju izbore golemim donacijama političarima, gurao Zakon o partnerstvu kojim su istospolni parovi dobili prava koja im pripadaju...

Nekada davno, ima li ljepše invokacije, a ta davnoća je bila 2008., nedjeljom u dva sata poslijepodne neizostavno sam morao biti kući pri televizoru. Jer je tada išao prenos druge njemačke savezne lige na sportskom kanalu, kada smo prvi put čuli glas Marjana Mijajlovića u eteru naše depresivne i mučne svakodnevnice. Trčao sam kući jer sam želio gledati neku utakmicu popularne cvajte, ne toliko zbog same utakmice, koliko da čujem šta će Marjan reći: kakva je ekonomska situacija u Freiburgu, a kakva u Beogradu. Gdje su lica vedrija, a gdje smrknutija, mada je to pitanje retoričko, znači uzaludno, jer je odgovor poznat, i jer se ne može postaviti takvo pitanje. Ovdje se smrknutost rađa još tokom plutanja fetusa u amnionskoj tekućini. Ovdje je smrknutost boja na svačijoj državnoj zastavi.