Panagiotis Sotiris, profesor socijalne i piolitičke filozofije, vodit će vas kroz uspon i pad Zlatne zore, neofašističke organizacije s dugom povijesti nasilja. Nakon nedavnog ubojstvo repera Pavlosa Fisasa počela su uhićenja vodstva stranke koja je od nezamjetne organizacije s dolaskom krize ostvarila ozbiljne izborne rezultate. Zlatna zora, objasnit će Sotiris u tekstu koji donosimo u suradnji s hrvatskim izdanjem izvanrednog mjesečnika Le Monde diplomatique, nikada nije krila svoje neonacističke ideje vodilje, a u svom se statutu članovi stranke definiraju kao "grčki nacionalsocijalisti" koji "Hitlerovu Njemačku" vide kao "najslavniji primjer". Novi broj LMD-a donosi još zanimljivih tema, pa vam toplo preporučamo njegovu kupnju.

„Najprije bi moglo biti da onaj Pavelićev ustaša, poput plastične figurice u kinder-jaju, čuči u Zvonimiru Despotu i bez dokumentarističke intervencije „Novosti“, ali je uz nju, za vraga, lišen romantičnog ugođaja“, piše Viktor Ivančić u novoj kolumni osvrćući se na aktualni pohod Zvonimira Despota, kolumniste Večernjeg lista. Ogorčen činjenicom da su Novosti objavile faksimil Zakonske odredbe o zabrani ćirilice na području Nezavisne Države Hrvatske, s potpisom Ante Pavelića, Despot je krenuo u hajku na ovaj tjednik, optužujući ga da širi mržnju i netrpeljivost te „sve nas koji smo protiv ćirilice“ proglašava Pavelićevim ustašama. Nakon kratke analize Ivančić će u tekstu koji donosimo u suradnji s Novostima, zaključiti da ne trebaju Despotu ove novine da bi se osjećao Pavelićevim ustašom.

Iako se propaganda najčešće vezuje uz političke pokrete i ideje 20. stoljeća, nećete se iznenaditi ako vam kažemo da je samu riječ skovala katolička Crkva prije gotovo 400 godina. No, premda nisu znali kako se zove, propagandom su se mnogi koristili još od davnine. "Propaganda je namjerni, sistematični pokušaj da se oblikuje percepcija, manipulira spoznaja i usmjeri ponašanje kako bi se postigao učinak kojem teži propagandist", definicija je povjesničara komunikacije i popularne kulture Gartha S. Jowetta napisana tek 2011. godine. Iako dolazi prilično kasno ova definicija odlično opisuje ono što je Edward Bernays izveo za tadašnjeg poslodavca British American Tobacco.

"Don Tonko je kriv", rekla je baka godinu prije. Točno godinu prije. Bilo je još toplije ljeto, kolovoz 1977.godine. Sjedila je pod ovom istom murvom, pod kojom se sada molilo za njenu dušu. Kukičala je, onda bi zastala, zagledala se u more, duboko uzdahnula i ponavljala – „Don Tonko je kriv“. Klupko bijelog konca svijetlilo je na njenoj crnoj haljini. Nosila je crninu otkad joj je umrla kći po kojoj sam ja dobila ime. Ima tome trideset i više godina. Promatrala sam joj ruke. Iz njenih dugih, tankih prstiju, rađao se pokrivač. „Tvoja dota, dite“, rekla je. „Ko zna oću li doživit taj dan kad se ti i sestra budete udavale, pa nek stoji, nek imate.“ Sestrin pokrivač je već bio ispleten, moj je napola gotov. Tu polovicu upravo gledam u njenom krilu.