„Gornji vic, po tumačenju stražara islama, klasični je primjer islamofobije, i zgodan uvod u našu današnju hutbu. Dakle, islamofobija. Jesu li zaista vicevi o dvoličnim reisima i hodžama islamofobni? Stražari političke korektnosti reći će kako su takvi vicevi certifikat stereotipa, ali što kad nema zlatne ribice? Jesu li stvari bez zlatne ribice išta smješnije? Gdje, naime, prestaje vic, a počinje taj, kako se zove, stereotip?“, nakon što je „ispričao“ vic postavit će niz zanimljivih pitanja Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni. Suočit će potom sa zgodnim obratom vjernike, pa i one koji se takvima ne smatraju, uvjereni da su otvoreni ljudi kozmopolitskog tipa, spremni zapljeskati kad se kritizira tuđe, a skočiti na zadnje noge kad im se dirne u „njihovo".

Svaki puta kada u ruke uzmemo izblijedjele obiteljske fotografije shvatimo kakvu ulogu protok vremena ima u ljudskim životima. Jasno, ovdje govorimo o nezaobilaznom fenomenu starenja, koje gledano s odmakom i znajući koja je njegova konačna odredišna točka, izaziva posebnu vrstu emocija. Upravo s tim fenomenom u koštac su se uhvatili švicarski režiseri Ramon i Pedro (Antoine Tinguely i Laurent Fauchère) kroz svoj vrlo efektni i melankolični kratki film „Ogledalo“ ("Le Miroir"). U njihovom je uratku, koji vam donosimo na ovom mjestu, u manje od pet minuta od malenoga dječaka nastao starac, koji je na koncu simbolično ugasio svjetlo.

Da se u hrvatskoj brodogradnji nije iznebuha pojavio Tomislav Debeljak, moguće je da nikad ne bismo saznali u čemu je proteklih dvadeset godina bio glavni problem s tom nekoć dičnom industrijom. Vjerojatno bi se ugasila sama od sebe, neprivatizirana, u stečaju, od svih nevoljena, s kadrom što bi okopnio po čisto biološkoj inerciji. Kleli bismo nesposobne koalicije na vlasti, i antisocijalnu Europsku uniju, i nelojalno kinesko tržište rada, pa čak i ono famozno leptirovo krilo, kad smo već na Dalekom istoku. Sve bismo živo na svijetu tako pretresli, a najživlji problem svejedno bi nam izmicao poput fantoma, premda se čitavo vrijeme roji tik pred našim kolektivnim nosom.

Vijest dana u svim domaćim medijima tragična je smrt Dolores Lambaše, a komentari ispod vijesti o pogibiji glumice u prometnoj nesreći koja se jutros dogodila nedaleko Velike Kopanice, roje se nevjerojatnom brzinom i svjedoče o stanju našega društva. Bezimeni komentatori iz sigurnosti svoje anonimnosti ispod ove su vijesti sasipali bujicu degutantne mržnje i još jednom ukazali na problem koji predstavlja apsolutna nebriga uredništava za sve ono što će napisati njihovi čitatelji. Ovaj slučaj s komentarima na vijest o tragično preminuloj glumici samo je radikalan primjer, na koji je reagiralo i Hrvatsko novinarsko društvo, no tu se priča ne smije zaustaviti.

Iako najpoznatiji po svojim glumačkim ulogama, Sean Penn je mnogo više od toga. Filmom se zapravo počeo baviti još u srednjoj školi dok ćemo vam ovdje predstaviti njegov uradak iz 2002. godine. Riječ je o međunarodnom projektu na kojem je sudjelovao i Danis Tanović, a koji se bavi 11. danom rujna te godine. Sean Penn u svojem će uratku predstaviti nesvakidašnje viđenje događaja čije se značenje, poput ćirilice u Vukovaru, rijetko interpretira izvan službene mitomanije. Inače, još u srednjoj školi sa susjedima Charliejem Sheenom i Emiliom Estevezom Penn je snimao kratke filmove, a okušao se i u novinarstvu te je izvještavao o iranskoj krizi te na Kubi intervjuirao Raula Castra.

Mnoge jeftine predrasude o Kini su srušene, iako ostaje gorak okus vidljive razlike između bogatih i siromašnih. Neki prizori ovdje će vam slomiti srce, poput majke koja na ulici uči dijete slovima, istodobno proseći za hranu. Danas smo po prvi put u svojim grlima i plućima osjetili i kakav je pekinški smog te krenuli putem hutonga, onoga što je nekada bio drevni Peking. Nažalost, hutonzi umiru, nauštrb onog što smo vidjeli sinoć, a to su neki novi kineski zidovi od stakla i metala koji se pružaju nekim novim božanstvima, visoko u nebo. I dok stare građevine zamjenjuju nove, ljudi ovdje svejedno žive i vrlo su srdačni.