Pritisnut tjeskobom i strepnjom za vlastito dupe, predložio sam tada da se hibridni žanr nastao direktnom spregom industrije lijekova i industrije vijesti – takav gdje je jezik marketinga u novinskome tekstu kombiniran s poticanjem straha od bolesti i smrti – nazove infarmacijom. Novinska infarmacija, elem, podrazumijeva plansko širenje uznemirujućih vijesti koje će u najkraćem roku proizvesti višak kapitala. U Jutarnjem su taj manevar izvodili savršeno banalno, odnosno savršeno drsko, odnosno savršeno uspješno, shvativši kako je pojačana emisija paranoje u izravnoj vezi s pojačanim dotokom profita. Sugerirao sam tada glavnom uredniku da se tekuća medijska akcija vodi pod motom „Sijemo paniku – žanjemo keš!“, ali...

Jedinom svjedoku koji je do sada optužio Josipa Perkovića za ratne zločine pokazavši na sudu staru fotografiju najpoznatijeg hrvatskog špijuna i ustvrdivši - „ovaj me tukao“ - provaljeno je u vikendicu, baš u trenutku kada se donosio „Lex Perković“. On smatra da je to obično zastrašivanje, a prema izjavama susjeda učinila su to četvorica muškaraca koja su do njegove vikendice stigla s tamnim kombijem i uopće ih nije bilo briga što ih se usred dana vidi da provaljuju. U isto vrijeme provaljeno je i u moju vikendicu, a kao ni Gračaninu, ni meni nije ništa odneseno. Isprva nisam bio siguran tko stoji iza toga, ali sada jesam.

Stvarno, zašto su Brkovi uspjeli? Realno, nisu trebali. Jasno se sjećam tog trenutka. Podravska magistrala, nedjelja popodne. Ljeto je. Ako me sjećanje ne vara, 2006. je godina. Vraćamo se s festivala i sve što smo zaradili otišlo je na putne troškove… A onda se dogodio taj trenutak – odjednom svi znaju naše refrene... Vrijednost iz priče o uspjehu koja je primijenjena u Brkovima je neodustajanje. Nismo odustali, a mogli smo puno puta. Još uvijek stignemo odustati. Možda i hoćemo, a možda nećemo. Ipak, mislim da to uopće nije razlog uspjeha. Mnogi nisu odustali, i prije i poslije nas, pa im se ništa lijepo nije dogodilo. Ako mene pitate, nas je, jednostavno tako posralo.

„Živim u vremenu velikih citata, malih ljudi sa velikim ambicijama, velikih jebača sa kurcem na recept i snova sa ekrana“, dojmljivi je stih iz pjesme „Human Reich“, s istoimenog albuma Damira Avdića. Dojam nakon prvog slušanja je da je bosanski Psiho, i dalje sam sa svojom gitarom, još žešći i provokativniji nego ranije, ali da i dalje itekako ima što za poručiti, bez obzira slažete li se s njegovom dijagnozom raznoraznih društvenih anomalija koje provlači kroz četrnaest novih pjesama. Oni koje vole Avdićev stil i način izražavanja, nakon ovoga albuma voljet će ga još više.

Jučer sam dobila 12. pečat u malom evidencijskom kartončiću Zavoda za zapošljavanje. Ne znam točno kad sam ostala bez posla. Mislim, lako je sa samim datumom - 12. rujna 2012. godine, kad je otvoren stečaj nad tvrtkom u kojoj sam radila, no zapravo je to bilo još nekoliko mjeseci ranije. Preciznije: dan prije mog 42 rođendana, pa sam, tako, taj 21. 4., subotu, dočekala u totalnoj depresiji. Krajem rujna te 2012. godine na burzi je bilo prijavljeno 311.100 nezaposlenih osoba, pa brijem da sam ja bila 311.101. Nekako mi se lakše nositi s tim 'statusom' kao konkretnim brojem, a ne imenom i prezimenom. Manji je osjećaj da si to baš ti i da je to baš tvoj život.

"Lako je odbaciti opasnost koja dolazi od nečega što još ne možete vidjeti, opipati ili namirisati dok šetate ulicom - ali ima dovoljno primjera iz povijesti da vrlo lako možemo shvatiti što će se dogoditi", analizira Rick Falkvinge, pionir internetskog aktivizma, osnivač i prvi predsjednik Piratske partije. Potpuni nadzor nad građanima više nije nekakav SF iz daleke budućnosti. To se događa sada i ljudi koji na ulicama sliježu ramenima tvrdeći da im privatnost ne treba, pa stoga im nije sporno niti uvođenje zakona koji drugim ljudima oduzimaju pravo na privatnost, jednostavno su opasni, zaključuje Falkvinge.