Iako se čini da su planinske vrleti rijetke preostale oaze ove planete koje ljudska ruka još uvijek nije stigla zagaditi u značajnijoj mjeri, na ovom mjestu objavit ćemo foto priču koja će pokazati da to i ne mora biti tako. Donosimo vam nekoliko dojmljivih fotografija s pohoda ramskih planinara na planinu Ravašnicu iz kojih ćete, nažalost, vidjeti i nasljeđe koje nam je ostavio rat. Naime, Ravašnicu je ljudska ruka ipak dohvatila te po njoj posijala neutvrđenu količinu mina, a ovi planinari su se unatoč toj opasnosti popeli na njen sami vrh, u namjeri da uz pomoć GPS tehnologije buduće uspone na Ravašnicu učine sigurnim i ujedno upozore na problem zaostalih mina.

"Ali profesorice kako da ja razumijem ove nehrvatske riječi. Pitao sam starog da mi pomogne, a on je mislio da ga šprdam. Pitam ga ja: „Tata što to znači dederte zaovamo k jetrvama krasnohaljkam sjajnošljemac“, a on mi govori na to: „Ma je li ti to opet masturbiraš sa svojim sjajnošljemcom po krasnohaljkam umjesto da učiš. Deder dođi zaovamo, da ti za uši jednu, pa ćeš vidjet?“ I eto profesorice, kako da ja zaoprave shvatim zaovamo jetrve. Znam što je jematva, stari me svaki početak školske godine tlači s grožđem, ali deder što je to jetrva?". Razred se ne može prestati hihotati, a profesorici Štefici nimalo nije do smijeha.

„Prije puča Čile i Jugoslavija surađivali su na razmjeni studenata, posebno dobra veza bila je sa Sarajevom gdje je moj prijatelj diplomirao. Tijekom tragičnih događaja 1973. sreli smo se u talijanskoj ambasadi u Santiagu gdje smo se sklonili nakon puča. U tom suludom trenutku uspio je srediti posao u Sarajevu za nas petoricu koji smo trebali podučavati španjolski na tamošnjem sveučilištu“, prisjeća se u intervjuu za Lupigu, Leonardo Barcello, koji je od Pinochetovih krvnika uspio pobjeći u Bolognu grad u kojem su komunisti i reformirani komunisti na vlasti duže nego u ex Jugoslaviji, gdje se i danas bori za prava stranaca.

Subjektivnost je, nažalost ili nasreću, sve što vam mogu ponuditi u ovoj trodijelnoj seriji tekstova o meni najdražim nezavisnim glazbenicima iz regije. Kad kažem nezavisnim, prvenstveno mislim na kantautorice, kantautore i bendove koji (još) nemaju ugovor s nekom od velikih izdavačkih kuća i čiji se radovi mogu besplatno preslušati na internetu. Za početak, bacite uho na sedam meni najdražih nezavisnih kantautorica iz regije - krećemo abecednim redom, kako ne bi ispalo da nekoga još malo više favoriziram. A kad jednom krenete u samostalno istraživanje regionalnog undergrounda, otkrit ćete još puno sjajnih glazbenika.

Svi koji su osamdesetih odrastali, malo na ulici, malo uz televiziju, možda se neće sjetiti imena, ali zasigurno će prepoznati glas, lice i, prije svega, izvrstan obrazovni serijal "Što je film" koji se tih godina emitirao na Televiziji Zagreb, legendarnog filmologa, profesora Ante Peterlića. Samo uvodna špica tog serijala nosi više duha i umjetnosti nego cijeli tjedni programi većine današnjih televizijskih kuća. No, snimiti špicu od tri minute u vremenu kada je vrijeme novac, danas je čisti trošak i za to više nema ekonomskog pokrića. Srećom, tehnologija i pokoji dobar čovjek na internetu spasili su ovaj fantastični serijal od zaborava i neumoljive logike tržišta.

Pritisnut tjeskobom i strepnjom za vlastito dupe, predložio sam tada da se hibridni žanr nastao direktnom spregom industrije lijekova i industrije vijesti – takav gdje je jezik marketinga u novinskome tekstu kombiniran s poticanjem straha od bolesti i smrti – nazove infarmacijom. Novinska infarmacija, elem, podrazumijeva plansko širenje uznemirujućih vijesti koje će u najkraćem roku proizvesti višak kapitala. U Jutarnjem su taj manevar izvodili savršeno banalno, odnosno savršeno drsko, odnosno savršeno uspješno, shvativši kako je pojačana emisija paranoje u izravnoj vezi s pojačanim dotokom profita. Sugerirao sam tada glavnom uredniku da se tekuća medijska akcija vodi pod motom „Sijemo paniku – žanjemo keš!“, ali...