- Pasko, nisi čitao, jeb... – suspregne se psovke profesorica Štefica shvativši da danas nema petica.

- Jesam profesorice, matere mi – pravda se Pasko kao da je Čobanković na suđenju Sanaderu.

- Kako onda ne znaš gdje je Ahilej poubijao Andromahinu braću?

Pasko slegne ramenima, a razred se zasmijulji.

- Kod sporohodnih krava i kod bjelica ovaca, stih četiristodvadeseti, redak peti – reče profesorica tiho kao da odaje strogo čuvanu tajnu, a razred na sporohodne krave prasne glasno u smijeh.

Pasko bulji u prazno, najradije bi joj rekao da je ona sporohodna krava, jer čitavih četiristo dvadeset minuta i pet sekundi traje njezin prolazak hodnikom prije nego otvori vrata učionice. Pravda se dalje.

- Profesorice, stvarno sam je čitao, ali nisam razumio – iskren je.

- Pa što si čitao? Bugarski prijevod? Rekla sam prijevod od Toma Maretića.

- Taj sam i čitao, ali čini mi se da je taj Maretić, Bugarin – ispali Pasko i brzo iz torbe izvadi knjigu s čijih se korica jedva dalo pročitati Ilijada – Profesorice, mogu li vam pročitati jedan ulomak?

Štefica prevrne očima, ali mu ipak dopusti.

A kad ne nađe sjajnošljemac Hektor nezazornu u kući ženu,
Na prag korači nogom i sluškinjam reče ovako:
„Dederte, sluškinje, meni po istini recite sada:
Kud je Andromaha pošla bjeloruka iz kuće ove?
Ili je k jetrvama krasnohaljkam pošla il možda
K zaovama il u hram Atenin, gdje boginju strašnu
I druge Trojanke sada ljepokose glede ublažit?“

(ILUSTRACIJA: library.gu-unpk.ru)

- Evo profesorice sad vi meni recite je li on Bugarin ili nepismen? Pazi ti njega, prevodi sluškinjam. Kakav je to dativ? Za dati mu kečinu profesorice, eto kakav je to dativ! – trijumfalno će Pasko.

- Ma dati ću ja tebi kečinu za dativ. Nije ovo dativ nego lokativ, je li razumiješ razliku? Dativ odgovara na pitanje komu, čemu dajem – kečinu - a lokativ kada razgovaramo o komu čemu, u našem slučaju, o kečini, razumiješ? Je li mi sad dajemo kečinu, ili razgovaramo o kečini?

- Srećom samo razgovaramo – pokislo će učenik 1.a općeg gimnazijskog smjera.

- Onda je lokativ!

- Ali profesorice kako da ja razumijem ove nehrvatske riječi. Pitao sam starog da mi pomogne, a on je mislio da ga šprdam. Pitam ga ja: „Tata što to znači dederte zaovamo k jetrvama krasnohaljkam sjajnošljemac“, a on mi govori na to: „Ma je li ti to opet masturbiraš sa svojim sjajnošljemcom po krasnohaljkam umjesto da učiš. Deder dođi zaovamo, da ti za uši jednu, pa ćeš vidjet?“ I eto profesorice, kako da ja zaoprave shvatim zaovamo jetrve. Znam što je jematva, stari me svaki početak školske godine tlači s grožđem, ali deder što je to jetrva?

Razred se ne može prestati hihotati, a profesorici Štefici nimalo nije do smijeha. Razumije ona malog Paska, ne zna ni sama zašto učenici moraju čitati o sjajnomšljemcu Hektoru koji zbog jematve i krasnohaljka nije stigao spasiti Andromahinu braću koja izginuše kod sporohodnih krava - ali takvi su hrvatski obrazovni propisi - bez čitanja Ilijade nema ni brzohodnog prolaska na maturi, a ako se matura ne svlada, nema ni fakulteta, bit će i život težak, sporohodan, umjesto da si menadžer i imaš puno krasnohaljkam Andromaha, provodit ćeš srednju dob u jematvi.

Ali onda joj sine da ti ni ne treba neka škola – neki posebni trud -  za biti glavni. Nije li ova njezina sadašnja šefica do jučer bila njena učenica, a onda preko noći zbog politike dogurala do ravnateljice bez da je predavala ijedan sat? Onomad kad je odgovarala Ilijadu, dobro se Štefica sjeća, nije znala ni tko su Brđanske nimfe, a kamoli tko tu i zbog čega ratuje. Čak je spominjala da Brad Pitt pomaže Ahileju ispred Troje. Svejedno je 'uspjela' u životu - ima i 'breada' i za pit – i to po restoranima.

Ali propisi su propisi, tko je mala profesorica hrvatskog u gimnaziji da govori što valja, a što ne. Mora dati Pasku jedinicu, iako sve ovo skupa nema smisla. Vrzmalo joj se po glavi da što će pobogu djeci u životu pomoći čitanje Ilijade, Odiseje, Božanstvene komedije... Ajde dobro da znaju osnove tih važnih djela, ali sve to pročitat. Kad izađeš iz gimnazijske zgrade da ti se slova zauvijek zgade.

- Pasko, moram ti svejedno dati jedan Ilijadu – reče i uputi se prema stolu na kojem je lijeno ležao dnevnik.

- Ajooooooooooooooooooj – zadere se netko, a Štefica pomisli da nije danas trebala biti tako oštra prema svojim učenicima.

Ugleda Mata kako skakuće na jednoj nozi.

- Što je bilo? – upita.

- Pala mu je torba na nogu  - reče štreberica Višnja.

Gleda Štefica punu torbu knjiga, ima tu sve skupa petnaest kilograma hrvatskog, matematike, engleskog i latinskog... Sjeti se ravnateljice, a misao joj proleti kroz mozak i zabije se u hipotalamus poput strijele u petu Ahileja: „jadni moj Mato nigdje te knjige neće dovest, evo mogu te samo ruinat. Sad ćeš biti sporohodan i nećeš moći sa svojim sjajnošljemcom trčati za krasnohaljkam“

Potom upiše Pasku jedinicu u rubriku Lektira.

Lupiga.Com