S gradskim vijećnikom PD-a (Partito Democratico, najjača lijeva partija u Italiji i zajedno s PDL-om, strankom desnog centra, jedna od dvije najvažnije političke partije u Italiji, op.a.) i umirovljenim profesorom španjolskog jezika, Leonardom Barcellom, koji je nakon Pinochetovog puča i ubojstva Salvadora Allendea 1973. godine pobjegao iz Čilea i sam okusio izbjeglištvo. Iz Čilea je morao pobjeći s obzirom da je njegov djed, Orlando Lizana, još 1933. godine osnovao Partido Socialista de Chile (Socijalistička partija Čilea), koja je bila najjača stranka u svenarodnoj koaliciji Unidad Popular (Narodno jedinstvo) na čelu koje je demokratski izabrani Salvador Allende vodio Čile do Pinochetova puča 1973. godine. Lupiga je s Barcellom razgovarao manje o puču kojem se danas navršava 40 godina, a više o aktualnoj problematici stranaca u Italiji i problemima s kojima se suočavaju.

Na obljetnici krvavog puča (FOTO: Lupiga.Com)

U Italiju ste došli 1973. godine kao izbjeglica nakon što je Pinochetovim pučem u Čileu ubijen Salvador Allende,  u politici ste aktivni do danas, koliko je to bilo teško jednom strancu?

Kada sam došao prvenstveno sam se bavio aktivnostima vezanim za Čile, upoznavao domaćine sa stvarnim stanjem u mojoj zemlji i događajima koji su tada bili aktualni. Kroz te aktivnosti upoznao sam mnoge ljude i nakon nekog vremena učlanio sam se u partiju. Kako je vrijeme prolazilo i mijenjalo se, mijenjale su se i moje aktivnosti te sam se orijentirao na problematiku imigranata čime se i danas intenzivno bavim. Uglavnom, mogućnosti uvijek postoje, stranci danas mogu glasati na stranačkim izborima u PD, a ako žele mogu participirati i u radu sindikata i tim se kanalima probiti u politiku.

Nakon puča u Čileu postojala je mogućnost da se skrasite u tadašnjoj Jugoslaviji.

Istina, prije puča Čile i Jugoslavija solidno su surađivali na razmjeni studenata, posebno dobra veza bila je sa sveučilištem u Sarajevu gdje je jedan od mojih prijatelja diplomirao. Tijekom tih tragičnih događaja u jesen 1973. godine sreli smo se u talijanskoj ambasadi u Santiagu gdje smo se sklonili nakon puča. U tom suludom trenutku uspio je srediti posao u Sarajevu za nas petoricu koji smo trebali podučavati španjolski na tamošnjem sveučilištu. Na kraju se to stjecajem okolnosti za mene nije pogodilo te sam završio predavajući španjolski u Italiji, no drugi prijatelji su otišli za Jugoslaviju. Nakon nekog vremena prebacili su se u Španjolsku i poslije pada Pinocheta vratili se u Čile. Srećom, nisu bili svjedoci strahota kroz koje su Sarajevo i Jugoslavija prolazili tijekom posljednjeg rata.

Kada je stigao u Italiju prije 40 godina orijentirao se samo na aktivnosti vezane uz Čile (FOTO: Lupiga.Com)

Koliko imigranata živi među 60 milijuna Talijana, odakle najčešće dolaze i koja su njihova prava?

Službeni podaci spominju brojku od oko pet milijuna imigranata koji su uglavnom iz Evrope, sa Bliskog Istoka i Indije te iz Afrike. Naravno, stvarna brojka ipak je veća od službenih 12 posto i pretpostavlja se da u Italiji živi oko 650 tisuća ilegalnih imigranata, tzv. clandestini. Svaki stranac po zakonu bi trebao imati dozvolu za boravak koja se izdaje na temelju ugovora o radu. Međutim, osim imigranta tu je i značajan broj azilanata. Nakon Njemačke, Francuske i Švedske, Italija je s desetak tisuća zahtjeva godišnje, od kojih je oko polovice prihvaćeno, četvrta po broju azilanata u Europi. Na žalost, zbog trenutačne ekonomske krize njihov trajni boravak u Italiji teško je ostvariv, a azil se mora obnavljati svakih šest mjeseci.

Sve do '70-ih godina Italija je prije svega bila emigrantska zemlja iz koje se stanovništvo iseljavalo, kako se Talijani danas suočavaju sa sve većim brojem stranaca, a kako je to bilo početkom '70-ih kada ste Vi došli?

Tih '70-ih imigracija gotovo nije ni postojala. Prema tome, sigurno da je drugačije jednoj zajednici apsorbirati 300 stranaca nego 50 tisuća koliko ih u Bologni živi danas. Ako ništa drugo, iz psiholoških razloga. Emigracija, s kojom se Bologna i Italija suočavaju danas, stvorila je niz predrasuda prema strancima. Zabilježen je i nemali broj slučajeva rasizma, kako prema stranim studentima tako i prema radnicima. Međutim, generalno gledajući, nema nekih dramatičnih reakcija, barem ne u ovoj regiji.

Postoji li nacionalna politika ili svaka regija vodi svoju politiku prema strancima?

Nacionalna politika prvenstveno se bavi procjenama broja i tipa radnika koji su u datom trenutku potrebni zemlji dok različite regije potom različito pristupaju pitanju stranaca. Emilia Romagna i Bologna koja je administrativno sjedište ove regije poznata je kao „crvena regija“ i prema tome, prirodno, osjetljiva na pitanja manjina.

Po čemu se ističu Bologna i Emilia Romagna u odnosu na druge regije ili gradove kada je riječ o pitanju stranaca i koja je Vaša uloga u tome?

U Bologni, gradu od oko 360 tisuća stanovnika živi nešto više od 55 tisuća stranaca najviše Europljana, Azijata i ljudi s Bliskog Istoka. Iako imamo dosta stranaca, tek tristotinjak je Srba koji nisu posebno organizirani dok je broj Hrvata zanemariv. Većini stranaca Bologna je novi trajni dom odakle ne misle odlaziti baš kao što je to slučaj i sa mnom. Svako četvrto dijete rođeno u Bologni nema talijansko državljanstvo, a barem jedan roditelj svakog trećeg novorođenčeta je stranac. Prema tome, mi imamo obvezu brinuti se za te ljude. Prema trenutnim zakonima stranci mogu postati Talijani tek nakon 18 godina boravka u Italiji premda su tu rođeni što im znatno otežava život. U okviru grada, a na moj prijedlog, ostvarili smo inicijativu kako bismo dali snažan signal i državnoj vlasti, ali i političkim elitama da se takav tretman treba promijeniti. Naime, svoj djeci stranaca rođenoj u Bologni dali smo titulu počasnog građanina. Također, ostvaren je i projekt kojim stranci, nakon šest godina boravka automatski dobivaju pravo glasa na izborima bez da to moraju posebno tražiti povlačeći se po uredima ispunjavajući kojekakve formulare.

"Emilia Romagna je poznata kao 'crvena regija' i prirodno osjetljiva na pitanja manjina (FOTO: Lupiga.Com)

Obzirom na povijesne okolnosti, prije svega fašizam koji je ovdje vladao, ali i na posvemašnju toleranciju prema njegovim ostacima, poput Mussolinijevog mauzoleja u Forliju koji i danas privlači brojne posjetitelje te popularnost Lege Nord na sjeveru Italije postoji li neposredna opasnost za strance u Italiji?

Istina je kako je Mussolini '38 uveo rasne zakone i kako određena povijest bolesti postoji kao i pojedinci koji priželjkuju da se ta vremena vrate, međutim, nekakve organizirane skupine po uzoru na ta vremena ne postoje. Ne postoji nekakva hajka na strance niti vjerujem da bi se takvo što moglo danas obnoviti u Italiji. Postoji jedna vrlo nesretna priča iz tog doba koja je zahvaljujući organizaciji „Viva il Calcio“ te gradskom vijeću Bologne ipak ostala zabilježena unatoč godinama zaborava i sustavnog prešućivanja. Naime, Arpad Weisz, mađarski židov '30-ih je godina bio trener Intera i Bologne. Premda vam njegovo ime možda nije poznato, s obje je momčadi osvojio Scudetto, ali i otkrio tada mladog Giuseppea Meazzu. Međutim, zbog rasnih zakona prvo je izgubio posao, a zatim je i protjeran iz Italije da bi na kraju završio u Auschwitzu gdje je zajedno sa suprugom i dvoje djece ubijen. Prošle sezone odigrana je kup utakmica između Intera i Bologne u Milanu, a bila je posvećena sjećanju na holokaust. Igrači su, zajedno s predsjednicima klubova kao i gradonačelnicima obaju gradova, nesretnom junaku talijanskog nogometa i tragičaru talijanske povijesti, odali počast otkrivši plaketu na stadionu Giuseppe Meazza u sjećanje na Arpada Weisza.

Lupiga.Com